Pravi je liječnik odgajatelj. On je svjestan svoje odgovornosti — ne samo u odnosu prema bolesnicima koje on neposredno njeguje, već i u odnosu na zajednicu u kojoj živi. On ima ulogu čuvara tjelesnog i moralnog zdravlja. Njegova nastojanja ne sastoje se samo u tome da unosi pravilne metode u liječenje bolesnika, već i da potakne na pravilan način života i sve oko sebe poučava pravim načelima.
Potreba odgoja u zdravstvenim načelima
Odgoj u načelima zdravlja nikada nije bio važniji nego danas. Usprkos zadivljujućem napretku u pogledu na udobnost života, do sredstava za zaštitu zdravlja i postupanja u prevenciji raznih bolesti, zapanjuje nas stupanj opadanja tjelesne čvrstoće i izdržljivosti. Ovim se trebaju pozabaviti svi oni kojima na srcu leži dobrobit njihovih bližnjih.
Naša izvještačena civilizacija daje podršku zlima koja imaju pogubno djelovanje na zdrava načela. Običaji i moda se nalaze u sukobu s prirodom. Način života što ga oni nameću i udovoljavanja na koja bodre, danomice smanjuju tjelesnu i umnu snagu i čovječanstvu nanose nepodnošljiv teret. Gdje god pošli, svjedoci smo razuzdanosti i kriminala, bolesti i ljudske bijede.
Mnogi neznanjem krše zakone zdravlja, i stoga ih treba posavjetovati. Ali većina ljudi, zapravo, zna više nego što to njihov način života odaje. Njih treba dovesti dotle da znanje kojim raspolažu upotrijebe kao pravilo svog života. Liječniku se pružaju mnoge prilike da prenese na druge poznavanje zdravstvenih načela i istakne važnost praktične primjene ovih načela. Davanjem praktičnih uputa, liječnik može mnogo pridonijeti uklanjanju zala koje nanose velike štete čovjeku.
Slobodno uzimanje ljekarničkih otrova snosi krivicu za širenje nesaglediva broja bolesti i drugih zala. Obuzeti jednom takvom bolešću, mnogi se neće potruditi da utvrde njezin uzrok; ono najglavnije što će nositi u svojim mislima jest to da se što prije oslobode bolova i neugodnosti koje ta bolest nosi. Tako oni pribjegavaju uzimanju nadrilijekova čija su im svojstva malo poznata, ili se pak obraćaju liječniku da im prepiše neko sredstvo koje treba ukloniti posljedice njihova pogrešna postupanja, dok su daleko od pomisli da promijene svoje nezdrave navike. Ako uzimanjem ovakvog preparata ne dođe do trenutačnog olakšanja, pokušava se s drugim, a ako ni ovo ne pomogne, uzima se sljedeći. Na taj način zlo ostaje.
Ljude treba naučiti da pilule ne liječe bolest. Istina je da one katkad donesu kratkotrajno olakšanje, kad se stječe dojam da se pacijent zahvaljujući uzimanju tih sredstava oporavlja — a to nastaje zbog toga što priroda posjeduje dostatno snage da odstrani otrov i normalizira stanje nastalo bolešću. Možemo ustvrditi da se zdravlje vraća i uz lijekove. Ali u većini slučajeva, lijekovi samo mijenjaju oblik i područje bolesti. Često se čini da je djelovanje otrova za neko vrijeme pobijeđeno, dok posljedice ostaju i — nakon nekog vremena — dovode do većih komplikacija.
Mnogi uporabom otrovnih lijekova navlače na sebe doživotnu bolest i tegobe; mnogi se životi koji bi uporabom prirodnih metoda liječenja mogli biti spašeni — gube. Otrovi što ih sadrže mnogi takozvani lijekovi stvaraju navike i želje koje donose propast duši i tijelu. Mnogi od popularnih ili patentiranih lijekova, pa i neka sredstva koja prepisuju sami liječnici, čine jednu od sastavnica u stvaranju navike uzimanja alkohola, opija, morfija, koji su strašno prokletstvo za čovječanstvo.
Jedina nada u bolje rezultate jest u odgoju ljudi pravim načelima. Neka liječnici nauče ljude da se sila koja oporavlja i obnavlja ne nalazi u pilulama, već u prirodi. Bolest je pokušaj ili napor prirode da tijelo oslobodi od stanja nastalog nepoštovanjem zakona zdravlja. Kada dođe do oboljenja, treba utvrditi uzrok. Tada treba promijeniti nezdrave uvjete, ispraviti štetne navike i pomoći prirodi u njezinim naporima da izbaci ono što je štetno i ponovno uspostavi prave uvjete i odnose u organizmu.
Prirodna sredstva
Čist zrak, sunce, umjerenost i odmaranje, tjelesne vježbe, pravilna prehrana, uzimanje vode, povjerenje u božansku moć — to su pravi lijekovi. Svaka osoba treba steći znanje o prirodnim sredstvima i o tome kako se ona primjenjuju. Od bitne važnosti je da razumijemo načela liječenja bolesnika i imamo praktično obrazovanje koje će nam pomoći da to znanje pravilno primijenimo.
Uporaba prirodnih lijekova zahtijeva mnogo strpljenja i napora, na što mnogi nisu spremni. Prirodni proces liječenja i oporavljanja je postupan, i onome tko nema strpljenja učini se sporim. Odricanje od mnogih navika zahtijeva žrtvu. Ali, na kraju, doći ćemo do zaključka da priroda, kad je nesputana, svoje djelo izvršuje mudro i dobro. Oni koji ustraju u poslušnosti njezinim zakonima, žeti će nagradu u zdravlju tijela i zdravlju uma.
Uglavnom se premalo pozornosti posvećuje očuvanju zdravlja. Daleko je bolje spriječiti bolest nego znati kako se postupa kad je ona već tu. Dužnost je svake osobe, znog nje same i zbog čovječanstva, da se obavijesti o zakonima života te da ih se savjesno pridržava. Svatko se treba upoznati s najdivnijim od svih organizama, s ljudskim tijelom. Svaki pojedinac treba shvatiti ulogu raznih organa i njihovu međuovisnost zbog zdravog rada svakoga od njih. Oni bi trebali proučavati djelovanje uma na tijelo, tijela na um i zakone što njima vladaju.
Priprema za životnu krizu
Uvijek je dobro podsjetiti se da zdravlje ne ovisi o slučaju. Ono je rezultat poslušnosti zakonu. Ovu činjenicu štuju sportaši — sudionici atletskih i drugih sportskih natjecanja. Ovi se sportaši najozbiljnije pripremaju. Oni se podvrgavaju temeljitom treningu i strogoj disciplini. Brižno se vodi računa o svakoj tjelesnoj navici. Oni znaju da bi neki propust, neumjerenost ili nepažnja, koji slabe ili onesposobljuju bilo koji organ ili funkciju tijela, sigurno vodili k porazu.
Koliko je ovakva ozbiljnost i temeljitost od veće važnosti ako se želi osigurati uspjeh u borbi života! Mi se ne borimo u zamišljenom ratu. Mi vodimo rat o kojem ovise rezultati za vječnost. Mi ćemo se sukobiti s nevidljivim neprijateljima. Zli anđeli se bore za prevlast nad svakim ljudskim bićem. Bilo što da je ono što šteti zdravlju, ono ne samo što smanjuje tjelesnu snagu, već vodi k slabljenju umne i moralne moći. Popuštanje nekoj nezdravoj navici otežava nam da razlučujemo između onog što je dobro i što je štetno, i stoga postaje teže oduprijeti se zlu. Ovo povećava mogućnost neuspjeha i poraza.
“Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu.” (1. Korinćanima 9,24) U borbi u kojoj sudjelujemo mogu pobijediti svi oni koji će sebe odgojiti da postanu poslušni pravim načelima. Primjena se ovih načela u svakodnevnom životu prečesto smatra nevažnom — kao način previše običan da bi zavrijedio pozornost. Ali ako sagledavamo što sve o tome ovisi, dolazimo do zaključka da ništa od onoga s čim smo na bilo koji način povezani nije beznačajno. Svaki postupak baca svoju težinu u zdjelicu vage koja odlučuje o pobjedi ili porazu u našoj životnoj borbi. Sveto pismo nas poziva: “Tako trčite da je [pobjedu] odnesete.” (1. Korinćanima 9,24)
Neumjerene su želje nastale kod naših praroditelja kad su izgubili svoj dom u Edenu. Umjerenost u svemu povezana je s našim povratkom u Eden više nego što to ljudi mogu pojmiti.
Govoreći o samoodricanju natjecatelja u starim grčkim igrama, apostol Pavao piše: “Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima. Oni da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi. Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar. Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sâm ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.” (1. Korinćanima 9,25-27)
Napredak reforme ovisi o jasnom prihvaćanju osnovne istine. Dok s jedne strane opasnost vreba u filozofiji uskih pogleda i u okrutnim, hladnim i takozvanim pravovjernim stavovima, s druge strane velika se opasnost krije u neopreznom liberalizmu. Osnova svih trajnih reformi jest Božji zakon. Mi trebamo jasno i u određenim crtama upozoriti na potrebu poslušnosti tom Zakonu. Ljudi trebaju stalno imati pred očima načela Božjeg zakona. Ta načela su isto tako vječna i beskompromisna kao i sam Bog.
Jedna od najžalosnijih posljedica čovjekova prvog pada bila je gubitak samosvladavanja. Stvaran napredak može se očekivati samo onda kada se ova moć vrati. Um i duša se jedino kroz tijelo razvijaju k savršenstvu karaktera. Iz tog razloga neprijatelj duše upravlja tako svoje kušnje da oslabi i smanji tjelesne snage. Ako u tome uspije, cijelo biće pada pod vlast zla. Sklonosti naše tjelesne naravi, ako nisu pod upravom uzvišenije sile, sigurno će nas voditi k propasti i smrti.
Stoga trebamo svoje tijelo pokoriti plemenitim silama u našem biću i sklonosti podrediti volji kojom treba vladati Bog. Neka našim životom upravlja razum posvećen božanskom milosti.
Naša se savjest mora upoznati s Božjim zahtjevima. Muškarce i žene valja potaknuti na dužnost da vladaju sobom; neka shvate da su im čistoća i sloboda potrebnije od svake štetne želje i navike. Oni ne smiju zaboraviti da su sve njihove umne i tjelesne sposobnosti dar od Boga i da ih trebaju sačuvati u što je moguće boljem stanju za službu Njemu.
U starom obrednom sustavu, koji je prikazivao Radosnu vijest, na Božji se oltar nije mogla donijeti nijedna žrtva s manom. Žrtva koja je trebala predočiti Krista morala je biti bez nedostatka. Na ovo upravlja Bog misli svoje djece kad im u svojoj Riječi govori slikom da trebaju biti “žrtva živa”, “sveti i bez mane”, “ugodni Bogu”. (Rimljanima 12,1; Efežanima 5,27)
Odvojena od božanske sile, nijedna prava reforma ne može biti uspješna. Ljudska obrana od urođenih i stečenih sklonosti je kao pješčani sprud pod naletom orkanske bure. Sve dok Kristov život ne postane životvornom silom u našim životima, mi se nećemo moći suprotstaviti kušnjama koje nas okružuju.
Krist je došao na ovaj svijet i svojim životom praktično prikazao život koji je u skladu s Božjim zakonom, da bi čovjeku omogućio da stekne potpunu vlast nad prirodnim sklonostima koje donose propast duši. Kao Liječnik duše i tijela, On daje pobjedu nad željama koje ratuju protiv nas. On nam je stavio na raspolaganje sve ono što je potrebno da bismo stekli savršenstvo karaktera.
Kad se predamo Kristu, naš um dolazi pod vlast zakona; ali to je kraljevski zakon koji objavljuje slobodu svakom zarobljenom. Dok postaje jedno s Kristom, čovjek stječe slobodu. Pokoravanje Kristovoj volji znači ponovnu uspostavu savršene muževnosti.
Poslušnost Bogu znači slobodu od ropstva grijehu, spasenje od ljudskih strasti i pobuda. Tada čovjek može stajati kao pobjednik nad samim sobom, nad vlastitim sklonostima, nad “Poglavarstvima i Vlasti” i nad “Vrhovnicima ovoga mračnog svijeta”, i “duhovima pakosti ispod neba”. (Efežanima 6,12)
Ovakva uputa nigdje nije od veće potrebe i nigdje neće donijeti više dobra nego u domu. Roditeljima je povjereno postavljanje samih temelja navika i karaktera. Pokret obnove treba početi time što će se roditeljima govoriti o načelima Božjeg zakona, kao takvoga o kome izravno ovise tjelesno i moralno zdravlje. Pokažite im da je poslušnost Božjoj riječi naša jedina zaštita od zala što odvode svijet u propast. Jasno iznesite odgovornost roditelja, ne samo u za njih same već i za njihovu djecu. Oni svojoj djeci daju primjer — ili poslušnosti ili prijestupa. Sudbina doma odlučuje se njihovim primjerom i poukama. Djeca će biti ono što od njih načine njihovi roditelji.
Kad bi roditeljima bilo moguće vidjeti rezultate svojih postupaka i kad bi mogli vidjeti kako oni svojim primjerom i poukama ustaljuju i povećavaju moć grijeha ili moć pravde, sigurno bi promijenili način svog postupanja. Mnogi bi se odvratili od tradicije i običaja i prihvatili božanska životna načela.
Moć primjera
Liječnik koji služi po domovima ljudi, koji bdije kraj bolesničke postelje i donosi olakšanje u duševnoj napetosti, koji vraća bolesnike s ruba groba i ulijeva nadu onima koji umiru, zadobiva mjesto u njihovom srcu i povjerenje kakvim se samo mali broj ljudi može pohvaliti. Čak ni propovjedniku evanđelja nisu povjerene tako velike mogućnosti i tako dalekosežna moć utjecaja.
Primjer liječnika, jednako kao i njegovo učenje, treba biti korisnom silom na pravoj strani. Djelo reforme poziva muškarce i žene čiji je način života živi primjer vladanja sobom. Praktičnu vrijednost načelima što ih usađujemo drugima daje naša primjena tih načela. Svijet želi vidjeti živi primjer onoga što Božja milost može učiniti za ljudska bića u ponovnoj uspostavi njihovog kraljevskog dostojanstva, dajući im vlast nad sobom. Ovom svijetu ne treba ništa toliko koliko spoznaja o spasonosnoj moći evanđelja, koja se otkriva u onima koji žive po ugledu na Krista.
Liječnik stalno stupa u dodir s ljudima kojima su potrebni snaga i ohrabrenje dobrog primjera. Mnogi su slabi u svojim moralnim snagama. Njima nedostaje samosvladavanje i brzo podliježu kušnjama. Liječnik može pomoći ovim dušama samo ako u vlastitom životu otkrije moć načela koja ga čine sposobnim da odnese pobjedu nad svakom štetnom navikom i strasti. U njegovom životu mora se vidjeti djelovanje božanske sile. Ako ovdje poklekne, ma koliko bile snažne i uvjerljive njegove riječi, njegov će utjecaj biti usmjeren na zlo.
Mnogi od onih koji su zbog svojih pogrešnih navika postali moralne ruševine, tražit će savjet i pomoć liječnika. Oni su ranjeni, slabi i slomljeni, osjećaju da su nerazumno postupali, i da su nemoćni sve to pobijediti. U okružju se takvih ljudi ne smije naći ništa od onoga što bi ih poticalo da dalje misle i osjećaju ono isto zbog čega su dospjeli u stanje u kojem se nalaze. Oni trebaju udisati ozračje čistoće, uzvišenih i plemenitih misli. Kako je strašan teret odgovornosti koji počiva na onima koji im trebaju dati pravi primjer, a sami su začarani zlim navikama čiji utjecaj povećava moć kušnji!
Liječnik i djelo umjerenosti
Liječniku dolaze mnogi od onih koji uporabom duhana ili opojnih pića narušavaju dušu i tijelo. Liječnik odan svojoj dužnosti mora takve pacijente upozoriti na uzrok njihove nevolje. Ali ako je on sâm potrošač duhana ili opojnih pića, kakvu će težinu imati njegove riječi? Svjestan vlastite popustljivosti u tim navikama, neće li on oklijevati ukazati na bolnu točku u životu svog pacijenta? Dok on sâm uživa spomenuta sredstva, kako će uvjeriti mladež u njihove štetne posljedice?
Kako može liječnik u društvu biti primjerom čistoće i samosvladavanja, kako može biti uspješnim u djelu umjerenosti, kad sam popušta zloj navici? Kako on može uspješno služiti uz postelju bolesnika ili kraj odra umirućeg, ako je i sam njegov dah odbojan, zasićen zadahom alkohola ili duhana?
Dok uporabom narkotika remeti svoj živčani sustav i unosi nesklad u svoj mozak, kako će liječnik opravdati povjerenje što mu je ukazano kao stručnjaku? Tako on ne može brzo rasuđivati i uspješno izvršiti svoju zadaću.
Ako ne poštuje zakone koji upravljaju njegovim vlastitim bićem, ako sebična zadovoljstva stavlja iznad zdravlja uma i tijela, ne objavljuje li on time otvoreno da nije spreman primiti odgovornost za ljudske živote?
Ma koliko neki liječnik bio sposoban i savjestan, u njegovom će djelovanju i iskustvu biti mnogo razočaranja i poraza. Često on u svojoj djelatnosti ne može postići ono što usrdno želi. Premda se njegovim pacijentima vratilo zdravlje, ono možda za njih i za svijet neće biti od istinske koristi. Mnogi ponovno zadobivaju zdravlje samo zato da bi i dalje otkrivali slabosti koje su ih dovele do bolesti. Uz istu strast kao ranije, oni ponovno uronjavaju u vode popuštanja, ugađanja samome sebi i lakoumnih postupaka. Djelo liječnika što ga je učinio za njih čini se kao uzaludan trud.
Isto je imao ovakvo iskustvo, Isus nije smanjivao svoje napore za napaćene duše. Od deset očišćenih gubavaca, samo je jedan prihvatio dar, i on je bio stranac, Samarijanac. Zbog tog jednog Krist je izliječio desetoricu. Ako liječnik ne postigne bolji uspjeh nego što ga je postigao Spasitelj, neka nauči pouku od velikog Liječnika. O Kristu je napisano da “ne sustaje i ne malakše. … Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom.” (Izaija 42,4; 53,11)
Da je samo jedna duša prihvatila evanđelje Njegove milosti, Krist bi — da spasi tu jednu dušu — izabrao život patnje, poniženja i sramotnu smrt. Ako će se našim trudom jedno ljudsko biće podignuti, oplemeniti i udostojiti da svijetli u dvorovima Gospodnjim, zar nam to neće biti dostatan razlog za radost?
Dužnosti liječnika su mučne i naporne. Da bi ih vršio s punim uspjehom, on treba imati snažno tijelo i postojano, čvrsto zdravlje. Slabašan i boležljiv čovjek ne može podnijeti naporan rad što ga prati liječnički poziv. Onaj kome nedostaje savršena moć samosvladavanja ne može se uspješno sučeliti sa svim vrstama bolesti.
Često lišen sna, propuštajući čak i obroke, velikim dijelom udaljen od društvenih zbivanja i radosti te prednosti svoje religije, liječnik kao da živi stalno u sjenci. Patnje čiji je svjedok, smrtnici koji ovise o njemu i čeznu za pomoći, njegov doticaj sa zlim ljudima — sve to ugrožava njegovu vjeru u život i njegovo samopouzdanje te uskoro razara njegovo povjerenje u čovječanstvo.
U borbi s bolešću i smrti svaki se oblik snage koristi do granica izdržljivosti. Reakcija nakon ovog užasnog napora stavlja karakter na najtežu kušnju. U takvim trenucima kušnja ima najveću moć. Liječniku, više nego ljudima u bilo kojem drugom pozivu, treba samosvladavanje, čistoća duha i vjera koja se drži za Nebo. Zbog drugih, i zbog sebe samoga, on si ne može dopustiti da omalovažava fizičke zakone. Lakoumnost u tjelesnim navikama povest će ga k lakoumnosti u moralnom pogledu.
Jedina sigurnost liječnika je da po svaku cijenu postupa načelno, ojačan i oplemenjen postojanošću plana i ideala koji je samo u Bogu. On treba živjeti u moralnoj savršenosti Božjeg karaktera. Dan za danom, sat za satom, trenutak za trenutkom, on treba živjeti s očima upravljenim k nevidljivu svijetu. Kao i Mojsije, on treba ostati postojanim “kao da promatra Nevidljivoga”.
Korijen pravde je u pobožnosti. Nijedan čovjek ne može stalno pred svojom okolinom očitovati čist i snažan život, ako njegov život nije sakriven s Kristom u Bogu. Što je aktivnost među ljudima veća, zajednica srca s Nebom mora biti uža.
Što su njegove dužnosti značajnije i odgovornosti veće, i potreba je liječnika za božanskom silom veća. Mora odvojiti vrijeme što ga posvećuje prolaznome kako bi razmišljao o onome što je vječno. Liječnik se mora suprotstaviti zlobnom svijetu, koji će udružiti snage da bi ga odvojio od izvora sile. Mnogo više nego svi drugi ljudi, on se treba molitvom i proučavanjem Svetoga pisma skloniti pod siguran Božji zaklon. On treba svakog sata živjeti u dodiru i svjesnoj zajednici s načelima istine, pravde i milosti, koja otkrivaju Božje osobine u duši.
S obzirom na to u kolikoj smo mjeri primili Božju riječ i na to koliko smo joj poslušni, ona će staviti pečat svoje snage u naše biće i svojim će životom dodirnuti svaki impuls koji potiče na rad i akciju, i svaki pojedini dio našeg karaktera. Ona će očistiti svaku misao, utjecati korisno na svaku želju. Oni kojima je Božja riječ postala uzdanicom, hrabro će se osloboditi svega što nije dobro i bit će jaki. Podignut će se iznad svega što je nisko u ozračje u kojem nema ničega što je pogano i nečisto.
Kad smo u zajednici s Bogom, taj će nepokolebljivi ideal, koji je očuvao Josipa i Daniela usred izopačenosti neznabožačkih dvorova, od našeg života stvoriti život neokaljane čistoće. Haljine našeg karaktera bit će bez mrlje. U našem će životu Kristova svjetlost biti nepomućena. Sjajn zvijezda Danica izaći će i svijetliti nad nama stalnim sjajem u nepromijenjenoj slavi.
Takav će život biti snažna karika u zajednici. On će biti prepreka pred zlom, čuvar onome koji je u kušnji, svjetlost vodilja onima koji usred poteškoća i razočaranja traže pravi put.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 8)