Ovo poglavlje temelji se na Postanku 6; 7; 8; 9,8-17
Šetovi potomci bili su nazvani „sinovima Božjim“, a Kajinovi „sinovima ljudskim“. Budući da su se sinovi Božji miješali sa sinovima ljudskim, iskvarili su se i međusobno ženili te su pod utjecajem svojih žena izgubili svoj jedinstveni sveti karakter i ujedinili se s Kajinovim sinovima u njihovom idolopoklonstvu. Mnogi su odbacili Božji strah i pogazili Njegove zapovijedi. Ipak je ostalo nekih koji su činili pravdu, koji su se bojali i poštovali svojega Stvoritelja. Noa i njegova obitelj bili su u toj pravednoj manjini.
Ljudska poročnost je bila tako velika i porasla je do zastrašujućih razmjera, da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka na Zemlji. Vidio je da je čovjekov porok vrlo velik i da je svaka pomisao njegovog srca zla.
Više od stotinu godina prije potopa Bog je poslao anđela da vjernom Noi da do znanja da On više neće imati milosrđa prema pokvarenom ljudskom rodu. Ali ipak, nije želio da ljude ostavi u neznanju o svojem planu. Poučit će Nou i učiniti ga vjernim propovjednikom koji će upozoriti svijet o uništenju koje dolazi, da stanovnici Zemlje ne bi imali izgovora. Noa je trebao propovijedati ljudima, a također i pripremiti korablju prema Božjim uputama da bi spasio sebe i obitelj. Nije trebao samo propovijedati, već na primjeru gradnje korablje uvjeriti sve da vjeruje ono što govori.
Noa i njegova obitelj nisu bili jedini koji su se bojali Boga i slušali Ga. Ali Noa je bio najpobožniji i najsvetiji od svih na Zemlji i bio je onaj kojemu je Bog sačuvao život da gradeći korablju ispuni Njegovu volju i upozori svijet o nadolazećem uništenju. Metušalah, Noin djed, živio je upravo do one godine kad je nastao potop. Bilo je i drugih koji su vjerovali Noinom propovijedanju i pomagali mu u gradnji korablje, no umrli su prije nego što su se potopne vode sručile na Zemlju. Noa je svojim propovijedanjem i primjerom osudio svijet.
Bog je svima koji to izaberu dao mogućnost da se pokaju i obrate. Ali oni nisu vjerovali Noinom propovijedanju. Rugali su se njegovim upozorenjima i ismijavali gradnju tako velike lađe na suhom tlu. Noini napori da promijeni ljude nisu uspjeli. No ipak je više od stotinu godina ustrajno ulagao svoje napore da dovede ljude do pokajanja i Boga. Svakim udarcem sjekire o drvo propovijedao je ljudima. Noa je upravljao gradnjom, propovijedao i radio, dok je narod čudeći se gledao i smatrao ga fanatikom.
Gradnja korablje
Bog je Noi dao točne mjere korablje i jasne podrobne upute u vezi s njezinom gradnjom. Umnogome nije nalikovala na brod, nego više na kuću s temeljem, poput lađe koja će plutati na vodi. Na bokovima korablje nije bilo prozora. Imala je tri kata, a svjetlo je dopiralo kroz otvore na vrhu. Vrata su se nalazila sa strane. Različiti prostori pripremljeni za boravak različitih životinja bili su tako načinjeni da je kroz otvor na vrhu dopiralo svjetlo svima. Korablja je bila načinjena od čempresa, drveta vrlo otpornog na truljenje stotinama godina. Bila je to vrlo čvrsta konstrukcija, kakvu čovjek svojom mudrošću nije mogao izmisliti. Bog je bio dizajner, a Noa glavni graditelj.
I nakon što je Noa, koliko je bilo u njegovoj moći, svaki dio načinio kako treba, bilo je nemoguće da bi to samo po sebi moglo izdržati snažnu oluju koju je Bog u svojoj srdžbi sručio na Zemlju. Završavanje gradnje bio je spor postupak. Svaka greda bila je pomnjivo prilagođena drugoj, a svaki spoj preliven smolom. Ljudi su učinili sve da korablja bude savršena, a ipak, nakon svega, jedino je Bog svojom čudesnom moći mogao zaštititi tu građevinu pod naletima bijesnih valova.
U početku se činilo da su mnogi prihvatili Noino upozorenje, ali se ipak nisu iskrenim pokajanjem obratili Bogu. Prije nego što je došao potop, još im je na raspolaganju bilo neko vrijeme kušnje, da bi se osvjedočili i iskušali. Ali nisu izdržali kušnju. Svladani sveopćim nevjerstvom, naposljetku su se pridružili pokvarenom mnoštvu ruganjem i ismijavanjem vjernoga Noe. Nisu ostavili svoje grijehe i nastavili su s mnogoženstvom i odavanjem pokvarenim strastima.
Razdoblje njihove kušnje približilo se kraju. Nevjernicima i rugačima trebao je još jedan poseban znak božanske moći. Noa je vjerno slijedio Božje upute koje je dobio. Korablja je izrađena točno onako kako je Bog naredio. Napunio je spremi šta velikim količinama hrane za ljude i životinje. Kad je to bilo završeno, Bog je naredio vjernome Noi: „Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan.“ (Postanak 7,1)
Životinje ulaze u korablju
Bog je poslao anđele da iz šuma i polja okupe životinje koje je stvorio. Ispred životinja su išli anđeli, slijedili ih dvoje po dvoje, muško i žensko, a čiste životinje po sedmero. Ove životinje, od najzloćudnijih do najnježnijih i bezopasnih, hodale su mirno i polako i ulazile u korablju. Nebo kao da se naoblačilo od ptica svih vrsta. Ulazile su u korablju dvije po dvije, muško i žensko, a čiste po sedam. Svjetina je to s čuđenjem promatrala; neki su bili prestrašeni, ali ipak toliko otvrdnuli pobunom da je ovo najjače očitovanje Božje moći imalo tek trenutni učinak na njih. Sedam su dana ove životinje ulazile u korablju, a Noa ih je raspoređivao na mjesta koja je za njih pripremio.
Dok je osuđeni ljudski rod promatrao sunce koje je sjalo u punoj slavi i Zemlju odjevenu u gotovo edensku ljepotu glasno se radujući, odagnao je svoje narasle strahove, a svojim činom nasilja činilo se da je na sebe prizivao dolazak već probuđenog Božjeg gnjeva.
Sve je bilo spremno za zatvaranje korablje, što Noa nije mogao učiniti. Mnoštvo koje se rugalo vidjelo je anđela koji je sišao s Neba odjeven u svjetlost poput munje. Zatvorio je masivna vrata i zatim opet krenuo gore prema Nebu.
Sedam dana Noina je obitelj bila u korablji prije nego što je kiša počela padati na Zemlju. Za to vrijeme oni su uređivali sve za svoj dugi boravak kad će voda prekriti Zemlju. To su bili dani bogohulnog veselja nevjerničkog mnoštva. Mislili su, budući da se Noino proročanstvo nije ispunilo odmah nakon što je ušao u korablju, da je zaveden i da je nemoguće da svijet bude uništen potopom. Do tada na Zemlji nije nikada padala kiša. Magla se uzdizala iz voda, a Bog ju je noću spuštao kao rosu te tako oživljavao bilje i poticao ga na cvatnju.
Unatoč prekrasnom prizoru, svjedočili su Božjoj moći, nadnaravnom okupljanju šumskih i poljskih životinja i zvijeri kako ulaze u korablju. Svjedočili su silasku Božjeg svijetlog anđela kako u silnom veličanstvu silazi s Neba i zatvara vrata. Ipak su njihova srca otvrdnula i nastavili su se veseliti i skakati unatoč jasnim dokazima božanske moći.
Oluja sve ruši
Ali osmoga dana nebo su prekrili tamni oblaci. Udari groma i sijevanje munja počeli su zastrašivati ljude i životinje. Kiša je počela padati iz oblaka ponad njih. Bilo je to nešto čemu nikada nisu svjedočili, i prepuni straha u srcu počeli su padati u nesvijest. Zvijeri su lutale u divljem ludilu, a njihova neusklađena rika ličila je na naricanje nad svojom i ljudskom sudbinom. Oluja je bivala sve jačom u svojoj silini, a voda je padala s neba poput moćnih vodopada. Obale rijeka nestale su, a voda se sručila u doline. Tlo se raspuklo, a mlazovi vode izbijali su iz zemlje neopisivom snagom, izbacujući goleme stijene stotinjak metara u zrak da bi se ponovno zarile u zemljinu dubinu.
Ljudi su najprije promatrali uništenje djela svojih ruku. Njihove sjajne građevine, njihovi predivni vrtovi i šumarci u koje su smjestili svoje idole uništeni su munjama s neba, a njihove krhotine razasute su posvuda. Podigli su oltare po lugovima i posvetili ih svojim idolima na kojima su prinosili ljudske žrtve. Ono što je Bog mrzio u Njegovom je gnjevu srušeno pred njima i oni su drhtali pred snagom živoga Boga, Stvoritelja neba i Zemlje, i spoznali su da su užasne idolopokloničke žrtve uzrok njihovog uništenja
Silina oluje se povećavala, a jauk ljudi koji su prezreli Božju vlast izmiješao se sa sudaranjem uništenih zgrada i stijena. Drveće, građevine, stijene i zemlja letjeli su na sve strane. Užas ljudi i životinja bio je neopisiv. Čak se i sam Sotona, koji je bio prisiljen biti usred uskomešanih elemenata, uplašio za svoj život. Uživao je u vladanju tako moćnim ljudskim rodom i želio je da on živi i čini svoja gnusna djela i još se više pobuni protiv nebeskog Boga. Izgovarao je kletve protiv Boga optužujući Ga za nepravdu i okrutnost. Mnogi su, poput Sotone, hulili na Boga, i da su mogli ostvariti svoju pobunu, svrgnuli bi Ga s Njegov0g prijestolja pravde.
Dok su mnogi hulili i proklinjali svojega Stvoritelja, drugi su, izbezumljeni od straha, pružali svoje ruke prema korablji moleći da ih se pusti unutra. Ali to je bilo nemoguće. Bog je zatvorio vrata, jedini ulaz, zaključao Nou unutra, a grešnike vani. Jedino je On mogao otvoriti vrata. Njihov strah i kajanje došli su prekasno. Bili su natjerani da shvate kako postoji živi Bog koji je moćniji od čovjeka, kojemu su prkosili i na kojega su hulili. Iskreno su Ga prizvali, ali je Njegovo uho ostalo zatvoreno za njihove vapaje. Neki su iz očaja pokušavali silom ući u korablju, ali je njezina čvrsta izrada odoljela njihovim pokušajima. Neki su se držali za korablju sve dok ih bijesni vodeni valovi nisu odnijeli ili dok ih stijenje i drveće koje je letjelo na sve strane nije odbacilo.
Oni koji su omalovažavali Noina upozorenja i ismijavali ovog vjernog propovjednika pravde pokajali su se za svoje nevjerovanje prekasno. Korablja se ozbiljno potresla i zaljuljala. Životinje u njoj svoj su užas izrazile različitim glasanjem. Ipak, usred podivljalih elemenata, vodenog valovlja i sudaranja drveća i stijenja, korablja je sigurno plovila. Anđeli iznimne snage upravljali su korabljom i čuvali je od oštećenja. Zaštita koja je počivala nad lađom u svakom trenutku ove zastrašujuće četrdesetodnevne oluje bila je čudo svemoćne Božje sile.
Životinje izložene oluji trčale su k čovjeku; izabrale su društvo čovjeka, kao da od njega očekuju pomoć. Neki su sebe i svoju djeci privezali za snažne životinje znajući da će one ustrajati u borbi za svoj život i popeti se na najviše vrhove kako bi pobjegle od nadiruće vode. Oluja se nije stišavala u svojem bijesu, a voda je rasla brže nego na početku. Neki su se ljudi privezali za visoka drveta na najvišim vrhovima, ali je to drveće iščupano iz korijena i odneseno olujom kao da ga je netko ljutito bacio u uzburkane valove, zajedno s kamenjem i zemljom. Ljudi i životinje nastojali su se održati na najvećim visinama sve dok nisu odneseni u zapjenjenu vodu koja je došla do gotovo najviših vrhova. Na kraju su dosegnuti i najviši vrhovi, a ljudi i životinje su jednako nestali u vodama potopa.
Noa i njegova obitelj su sa zabrinutošću očekivali opadanje vode jer su čeznuli da ponovno hodaju zemljom. Noa je puštao gavrana nekoliko puta, a on je letio i svaki put se ponovno vraćao. Nije dobio podatke o opadanju vode koje je očekivao. Onda je poslao golubicu, koja se, ne našavši mjesto da se odmori, vratila u korablju. Nakon sedam dana, golubica je ponovno puštena, a kad je osmočlana obitelj, koja je dugo bila zatvorena u korablji, vidjela da golubica u kljunu donosi maslinov list, silno se obradovala.
Opet je jedan anđeo sišao i otvorio vrata korablje. Noa je mogao otvoriti prozor na krovu, ali nije mogao otvoriti vrata koja je Bog zaključao. Tada je Bog preko anđela koji je otvorio vrata progovorio Noi i zapovjedio mu da izađe iz korablje i izvede iz nje sva živa stvorenja.
Noina žrtva i Božje obećanje
Noa nije zaboravio Boga koji ga je tako milostivo zaštitio te je odmah sagradio žrtvenik i od svake čiste životinje i svake čiste ptice prinio paljenice na žrtveniku iskazujući svoju vjeru u Kristovu veliku žrtvu i izražavajući zahvalnost Bogu za čudesno izbavljenje. Noina žrtva došla je kao miomiris pred Boga koji ju je prihvatio i izrekao blagoslov nad njim i njegovom obitelji. U tome je pouka za sve koji će živjeti na Zemlji: za svaki izraz Božje milosti i ljubavi prema ljudima svatko Mu najprije treba iskreno zahvaliti i ponizno Mu se pokloniti.
A da se čovjek ne bi uplašio skupljanja oblaka i kiše i da ne bi bio u neprestanom strahu bojeći se drugog potopa, Bog je nježno ohrabrio Nou svojim obećanjem: „A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama… te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ I reče Bog: „A ovo znamen je Saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama, za naraštaje buduće: Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže. … U oblaku kad se pojavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovnog ću se sjećati Saveza između Boga i svake žive duše, svakog tijela na zemlji.“ (Postanak 9,9-16)
Kakvog li Božjeg milosrđa! Koje li sućuti prema grešnom čovjeku što je stavio predivnu raznobojnu dugu u oblake kao znak svojeg saveza s njim! Ova duga je očiti dokaz svim naraštajima da je Bog potopom uništio stanovnike Zemlje zbog njihove velike pokvarenosti. Njegov je plan bio da kako budu promatrali veličanstveni luk u oblacima, djeca sljedećih naraštaja zapitat će se zbog čega je on razapet ispod neba, a njihovi roditelji će im moći govoriti o uništenju starog svijeta potopom zbog toga što su se ljudi predali svim oblicima zla, te da je ruka Svemogućega razapela dugu i stavila je u oblake kao znak da On više nikada neće pustiti potop na Zemlju.
Slika duge u oblacima treba učvrstiti vjeru svih ljudi i izgraditi njihovo povjerenje u Boga, jer je to znak božanskog milosrđa i dobrote prema čovjeku. Ako bi Bog bio potaknut da uništi Zemlju potopom, ipak će Njegova milost još uvijek grliti Zemlju. Bog kaže da kada bude pogledao na dugu u oblacima, sjetit će se svojeg obećanja. To ne znači da Bog ikada može zaboraviti, ali On govori čovjeku njegovim jezikom da bi Ga čovjek mogao bolje shvatiti.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 8)