Tjedan je, kao i subota, nastao prilikom stvaranja, a biblijska povijest čuvala ga je i prenosila sve do naših dana. Sâm je Bog izmjerio prvi tjedan, ili sedmicu, kao uzorak svim tjednima sve do svršetka vremena. Tjedan se, poput ostalih, sastojao od sedam doslovnih dana. Stvaranje je trajalo šest dana, a sedmog se Bog odmarao, blagoslovio taj dan i odvojio ga kao dan za čovjekov odmor.
U Zakonu danom na Sinaju Bog je naglasio vrijednost tjedna i činjenice na kojima on počiva. Nakon što je dao zapovijed: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, i jasno odredio što treba raditi tijekom šest dana, a što ne treba raditi sedmog dana, On daje razlog za ovakav stav prema tjednu i upućuje na svoj vlastiti primjer: “Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,8-11) Ovaj se razlog čini uvjerljivim i privlačnim kad znamo da su dani stvaranja doslovni dani. Prvih šest dana u svakom tjednu darovani su čovjeku za rad, jer je Bog koristio isto razdoblje u prvom tjednu u djelu stvaranja. Sedmog dana čovjek se treba uzdržavati od rada u sjećanju na Stvoriteljev odmor.
Međutim, pretpostavka da je za događaje u prvom tjednu bilo potrebno tisuće i tisuće godina izravno potkopava četvrtu zapovijed. Ona prikazuje Stvoritelja kako ljudima zapovijeda da svetkuju doslovni tjedan u spomen na neko nepregledno, neograničeno razdoblje. Ovo ne sliči Božjem načinu postupanja s Njegovim stvorenjima. Takvo poimanje čini neodređenim i nejasnim ono što je Bog jasno obznanio. To je najpodmukliji oblik nevjere, a stoga i najopasniji; njegova stvarna narav je tako prikrivena da je prihvaćaju i uče mnogi koji ispovijedaju vjeru u Bibliju.
“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova. … Jer On reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,6.9) Biblija ne poznaje duge vjekove tijekom kojih je iz kaosa postupno nastajala Zemlja. Sveti zapisi kažu da se svaki sljedeći dan stvaranja sastojao od večeri i jutra, kao i svi drugi dani nakon toga. Na kraju svakog dana iznosi se rezultat Stvoriteljevog djelovanja. Izvješće na kraju prvog tjedna kaže: “To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.” (Postanak 2,4) Ali tu se ne iznosi zamisao da su dani stvaranja bili nešto drugo osim doslovni dani. Svaki od tih dana je nazvan danom stvaranja, jer je Bog svakog dana stvorio nešto novo.
Geolozi tvrde da su u samoj Zemlji našli dokaze da je ona daleko starija nego što uče Mojsijevi zapisi. Otkrivene su kosti ljudi i životinja, kao i oružja i okamenjeno drveće daleko veće od današnjeg ili od onog koje je postojalo tisućama godina. Iz toga zaključuju da je ljudska vrsta naseljavala Zemlju prije vremena o kojem se govori u izvještaju o stvaranju, vrsta koja je bila daleko veća od današnjih ljudi. Takvo je razmišljanje navelo one koji vjeruju u Bibliju da prihvate tvrdnju kako su dani stvaranja bili duga, neograničena razdoblja.
Međutim bez biblijske povijesti geologija ne može ništa dokazati. Oni koji s uvjerenjem zaključuju na temelju njezinih otkrića, nemaju dostatno poimanje o veličini ljudi, životinja i drveća prije potopa, ili o velikim promjenama koje su se tada dogodile. Ostaci pronađeni u zemlji jesu dokazi o životu koji se u mnogim vidovima razlikovao od današnjeg, ali se samo iz nadahnutih spisa može znati nešto o vremenu u kojem su ove razlike postojale. U povijesti o potopu Nadahnuće je objasnilo ono što geologija nikada ne može shvatiti. U Noinim su danima zakopani ljudi, životinje i drveće daleko veći od onih koji danas postoje, i tako sačuvani kao dokazi kasnijim naraštajima da je potop uništio pretpotopni svijet. Bog je želio da ova otkrića utvrde vjeru u nadahnutu povijest, ali ljudi s njihovim ispraznim razmišljanjem padaju u istu zabludu kao i ljudi prije potopa — ono što im je Bog dao kao blagoslov, oni pogrešnom primjenom pretvaraju u prokletstvo.
To je jedno od Sotoninih oruđa kojim on navodi ljude da povjeruju izmišljotinama nevjernika, jer time može Božji zakon učiniti nerazumljivim, Zakon koji je sâm po sebi jasan, i ohrabriti ljude na pobunu protiv božanske vlasti. Njegovi su napori posebno usmjereni protiv četvrte zapovijedi, jer ona jasno upućuje na živog Boga, Stvoritelja neba i Zemlje.
Ulažu se neprekidni napori da se djelo stvaranja objasni prirodnim uzrocima, te čak i vjerni kršćani prihvaćaju ljudske zaključke suprotne jasnim dokazima iz Svetog pisma. Mnogi koji se protive proučavanju proročanstava, posebno proročanstvima u Knjizi proroka Daniela i Otkrivenju, tvrdeći da su ona tako nejasna da ih mi ne možemo razumjeti, ipak ovi ljudi spremno prihvaćaju pretpostavke geologa koje proturječe Mojsijevim zapisima. Ali ako je ono što je Bog otkrio tako teško razumjeti, kako li je tek nedosljedno prihvatiti puke pretpostavke u vezi s onim što On nije otkrio!
“Što je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Ponovljeni zakon 29,28) Bog nikada čovjeku nije otkrio kako je ostvario djelo stvaranja i ljudska znanost ne može ispitivati tajne Svevišnjega. Njegova je stvaralačka sila isto tako neshvatljiva kao i Njegovo postojanje.
Bog je dopustio da kroz znanost i umjetnost svjetlost obasja svijet, ali kad znanstvenici promatraju ove predmete samo s ljudske točke motrišta, sigurno će doći do pogrešnih zaključaka. Nagađanja o onome što nam Božja riječ nije otkrila mogu biti bezazlena, ako se naše teorije ne protive činjenicama koje se nalaze u Svetom pismu, ali oni koji ostavljaju Božju riječ i traže objašnjenja za Njegova stvorena djela u znanstvenim načelima, plutaju po nepoznatom oceanu bez zemljovida ili kompasa. Ako ih u njihovom istraživanju ne vodi Božja riječ, najveći umovi postaju zbunjeni u pokušajima da nađu vezu između znanosti i otkrivenja. Budući da su Stvoritelj i Njegova djela tako daleko iznad ljudske sposobnosti shvaćanja te ih ne mogu objasniti prirodnim zakonima, oni biblijsku povijest smatraju nepouzdanom. Oni koji sumnjaju u pouzdanost zapisa u Starom i Novom zavjetu ići će i korak dalje i posumnjati u Božje postojanje, a onda će se, budući da su izgubili sidro, razbiti o hrid nevjere.
Takve su osobe izgubile jednostavnost vjere. Vjera u božanski autoritet Božje svete Riječi treba biti nepokolebljiva. Biblija se ne može provjeravati ljudskim znanstvenim idejama. Ljudsko je znanje nepouzdan vodič. Skeptici koji čitaju Bibliju da bi u njoj otkrili pogreške, mogu, zbog nesavršena shvaćanja ili znanosti ili otkrivenja, tvrditi da su našli proturječja, ali kad se ova prividna proturječja pravilno shvate, ona su u savršenom međusobnom skladu. Mojsije je pisao pod vodstvom Božjeg Duha, i ispravna teorija geologije nikada neće iznositi dokaze koji se ne mogu pomiriti s njegovim izjavama. Sva istina, u prirodi ili otkrivenju, dosljedna je sama sebi u svim svojim objavama.
Božja riječ postavlja mnoga pitanja na koja najveći znanstvenici nikada neće moći odgovoriti. Pozornost se skreće na stvari u svakodnevnom životu, koje ograničeni umovi, sa svom svojom hvalisavom mudrošću, nikada ne mogu u cijelosti razumjeti.
Ipak, znanstvenici smatraju da mogu razumjeti Božju mudrost, ono što je On učinio ili što može učiniti. Prevladava zamisao da je On ograničen svojim vlastitim zakonima. Ljudi ili poriču ili niječu Njegovo postojanje, ili misle da sve mogu objasniti, čak i djelovanje Njegovog Duha na ljudsko srce, i više ne poštuju Njegovo ime niti se boje Njegove sile. Oni ne vjeruju u nadnaravno i ne razumiju Božji zakon ili Božju neograničenu silu kojom u njima ostvaruje svoju volju. U svojoj uobičajenoj upotrebi izraz “zakon prirode” sadrži ono što su ljudi dosad otkrili u vezi sa zakonima koji upravljaju materijalnim svijetom, ali kako je samo njihovo znanje ograničeno, a kako je golemo područje u kojem Stvoritelj može djelovati u skladu sa svojim vlastitim zakonima, a da to bude potpuno neshvatljivo ograničenim bićima!
Mnogi uče da materija posjeduje životodavnu silu, da tvar prima određena svojstva koja su onda prepuštena da djeluju svojom vlastitom energijom, te da se djelovanje prirode odvija u skladu s nepromjenjivim zakonima na koje ni sâm Bog ne može utjecati. Ovo je lažna znanost koju ne potvrđuje Božja riječ. Priroda je sluga svojeg Stvoritelja. Bog ne poništava svoje zakone ili djeluje protiv njih, već ih neprekidno koristi kao svoja oruđa. Priroda svjedoči o inteligenciji, prisutnosti, aktivnoj energiji koja djeluje u i kroz njezine zakone. U prirodi se vidi neprekidno djelovanje Oca i Sina. Krist kaže: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (Ivan 5,19)
Leviti su u svojoj pjesmi koju je zapisao Nehemija pjevali: “Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš…” (Nehemija 9,6) Božje djelo stvaranja Zemlje je završeno. “Iako su djela njegova dovršena od postanka svijeta…” (Hebrejima 4,3) Ali Njegova sila još uvijek održava Njegova stvorenja. Ne zbog toga što mehanizam koji je jednom uspostavljen nastavlja raditi vlastitom snagom, primjerice disanje ili otkucaji pulsa, već je svaki udisaj, svaki otkucaj srca dokaz Njegove sveopće brige u kojoj “živimo, mičemo se i jesmo” (Djela 17,28). Zemlja ne donosi plodove, godinu za godinom, ili nastavlja kruženje oko Sunca zbog neke urođene sile. Božja ruka vodi planete i održava ih na njihovim nebeskim putanjama. On “koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu” (Psalam 40,26). Njegovom silom raste bilje, pupa lišće i cvate cvijeće. On “oblacima prekriva nebesa i zemlji kišu sprema” (Psalam 147,8) i On čini doline plodnima. “Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže…” i svako živo biće, od najmanjih kukaca do čovjeka, svakodnevno ovisi o Njegovoj providnosti i brizi. Psalmist to izražava prekrasnim riječima: “I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.” (Psalam 104,27.28) Njegova riječ nadzire prirodne sile, On prekriva nebo oblacima i priprema kišu za zemlju. “Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.” (Psalam 147,16) “Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.” (Jeremija 10,13)
Bog je temelj svega. Sve istinske znanosti su u skladu s Njegovim djelima, svaki istinski odgoj vodi k poslušnosti Njegovoj vladavini. Znanost nam otvara nove vidike, ona visoko seže i istražuje nove dubine, ali ona ne iznosi ništa što se suproti božanskom otkrivenju. Neznanje može, pozivajući se na znanost, nastojati podržati lažno razumijevanje Boga, ali knjiga prirode i pisana Riječ rasvjetljuju jedna drugu. Mi smo tako vođeni da se divimo Stvoritelju i da razumom vjerujemo u Njegovu Riječ.
Nijedan ograničeni um ne može u cijelosti shvatiti postojanje, silu, mudrost ili djela Beskonačnog. Sveti pisac kaže: “Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučit savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? Duže je od zemlje — šire je od mora!” (Job 11,7-9) Najmoćniji umovi na Zemlji ne mogu razumjeti Boga. Ljudi mogu uvijek istraživati, uvijek učiti, ali ipak beskonačnost ostaje.
Djela stvaranja svjedoče o Božjoj sili i veličini. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.” (Psalam 19,1) Oni koji uzimaju pisanu Riječ kao svojeg savjetnika shvatit će da je znanost pomoć u razumijevanju Boga. “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Rimljanima 1,20)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)