U izboru onih koji će pridonijeti da se sprovede reforma u Crkvi vidljiv je isti božanski plan kao i pri osnivanju Crkve. Božanski je Učitelj zanemario velikane na zemlji, ljude od imena i bogatstva, koji su navikli da im se kao vođama naroda iskazuje poštovanje. Oni su bili toliko oholi i samouvjereni u svom osjećaju nadmoćnosti da se u njima nije mogla razviti sućut prema bližnjima kako bi postali suradnici krotkog Čovjeka iz Nazareta. Poziv je upućen neukim, radišnim galilejskim ribarima: “Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” (Matej 4,19) Učenici su bili skromni, poučljivi ljudi. Što su manje bili izloženi utjecaju lažnog učenja svog vremena, to ih je Krist mogao uspješnije poučavati i pripremati za svoju službu. Tako je bilo i u vrijeme velike reformacije. Vodeći su reformatori bili obični ljudi — ljudi koji su od svih ljudi svojega vremena bili posvema oslobođeni ponosa zbog položaja i utjecaja vjerske netrpeljivosti i svećeničke politike. Božji je plan da se posluži skromnim ljudima kako bi postigao velike rezultate. U tom slučaju slava se ne pripisuje ljudima, nego Onome koji preko njih proizvodi i htijenje i djelovanje da mu se mogu svidjeti.
Nekoliko tjedana nakon što se Luther rodio u kolibi jednog rudara u Saskoj, u kolibi jednog pastira u Alpama rodio se Ulrich Zwingli. Sredina u kojoj je odrastao i njegov odgoj u djetinjstvu pripremili su ga za buduću zadaću. Odrastao usred prizora veličanstvene prirode, ljepote i zadivljujuće uzvišenosti i njegov je um zarana bio dirnut osjećajem Božje veličine, snage i veličanstva. Povijest junačkih djela učinjenih u njegovim zavičajnim planinama zapalila je njegove mladenačke težnje. Od svoje pobožne bake slušao je o dragocjenim biblijskim događajima što ih je napabirčila iz crkvenih legendi i predaje. S velikim je zanimanjem slušao o slavnim djelima patrijarha i proroka, o pastirima koji su napasali svoja stada na palestinskim brežuljcima, gdje su anđeli s njima razgovarali o Djetetu iz Betlehema i Čovjeku s Golgote.
Kao Hans Luther tako je i Zwinglijev otac želio školovati sina, pa je dječak rano otišao iz svoje zavičajne doline. Njegov se um naglo razvijao pa se ubrzo postavilo pitanje gdje naći učitelje dovoljno sposobne da ga poučavaju. Kad mu je bilo trinaest godina, otišao je u Bern gdje je u ono doba postojala najpoznatija škola u Švicarskoj. Ali tu se pojavila opasnost koja je zaprijetila pokvariti njegovu budućnost. Redovnici su uložili odlučne napore ne bi li ga nagovorili da stupi u neki samostan. Dominikanci i franjevci natjecali su se za opću naklonost. Nastojali su je steći raskošnim ukrašavanjem svojih crkava, sjajem svojih obreda i privlačnošću glasovitih relikvija i čudotvornih slika i kipova.
Dominikanci u Bernu znali su da će, budu li mogli pridobiti tog darovitog mladog studenta, osigurati dobit i čast. Njegova iznimna mladost, njegova prirodna sposobnost govornika i pisca te njegov genijalni dar za glazbu i poeziju bili bi djelotvorniji od sve njihove raskoši i sjaja u privlačenju naroda na njihova bogoslužja i na povećanje prihoda njihova reda. Obmanom i laskanjem nastojali su navesti Zwinglija da stupi u njihov samostan. Luther se kao student zakopao u samostansku ćeliju, i bio bi izgubljen za svijet da ga nije izbavila Božja promisao. Zwingliju nije bilo dopušteno da se sučeli s istom opasnosti. Na sreću njegov je otac saznao za namjere redovnika. On nije htio dopustiti da njegov sin vodi besposlen i beskoristan redovnički život. Vidio je da je njegova buduća korisnost u opasnosti pa je zahtijevao da se bez odlaganja vrati kući.
Mladić je poslušao nalog, ali nije mogao dugo mirovati u svojoj zavičajnoj dolini. Ubrzo je nastavio studirati pa je nakon nekog vremena otišao u Basel. Tu je Zwingli prvi put čuo Radosnu vijest o Božjoj besplatnoj milosti. Wittembach, profesor starih jezika, došao je tijekom proučavanja grčkog i hebrejskog jezika u vezu sa Svetim pismom, pa su tako zrake božanske svjetlosti obasjale um studenata kojima je predavao. On je učio da postoji starija istina, beskonačno vrednija od teorija koje su podučavali učeni ljudi i filozofi. Prema toj drevnoj istini Kristova je krv jedini otkup za grešnika. Za Zwinglija su ove riječi bile prve zrake svjetla koje navješćuju zoru.
Ubrzo je Zwingli pozvan da napusti Basel kako bi počeo raditi u svom zvanju. Njegovo prvo radno mjesto bila je jedna alpska župa, ne tako daleko od njegove zavičajne doline. Budući da je bio zaređen za svećenika, on “se cijelom dušom posvetio istraživanju božanske istine, jer je bio svjestan”, kaže jedan njegov suradnik reformator, “koliko toga mora znati onaj kome je povjereno Kristovo stado”.1 Što je više istraživao Sveto pismo, to je jasnije uočavao razliku između biblijskih istina i krivovjerja Rima. On se pokorio Bibliji kao Božjoj riječi, jedinom zadovoljavajućem, nepogrešivom pravilu… Shvatio je da ona mora biti sama sebi tumač. Nije se usuđivao tumačiti Pismo da bi njime podržao unaprijed smišljenu teoriju ili učenje, nego je smatrao svojom dužnošću upoznati njezin izravan i očit nauk. Nastojao je poslužiti se svakim mogućim pomagalom kako bi stekao cjelovito i pravilno razumijevanje Svetoga pisma; stoga je potražio pomoć Svetoga Duha koji će ga, kako je objavio, otkriti svima koji ga budu tražili iskreno i s molitvom.
“Sveto pismo”, rekao je Zwingli, “potječe od Boga, a ne od čovjeka pa će ti Bog koji prosvjetljuje dati da razumiješ kako taj govor dolazi od Boga. Božja riječ… ne može pogriješiti; ona prosvjetljuje, poučava, podiže, obasjava dušu svim spasenjem i milošću, tješi je u Bogu, čini je poniznom, tako da iz vida gubi pa i zaboravlja sebe i prihvaća Boga.” Zwingli je sâm iskusio istinitost ovih riječi. Govoreći o svom iskustvu u to vrijeme, kasnije je pisao: “Kad sam… se počeo potpuno posvećivati Svetome pismu, filozofija i (skolastička) teologija stalno su mi nametale sukobe. Na kraju sam došao do toga da pomislim: ‘Moraš sve to ostaviti i steći spoznaju o Bogu samo iz Njegove jednostavne Riječi.’ Onda sam počeo moliti Boga da mi pošalje svoju svjetlost, i razumijevanje Svetog pisma postalo mi je mnogo lakše.”2
Učenje koje je propovijedao Zwingli nije primio od Luthera. Bilo je to Kristovo učenje. “Ako Luther propovijeda Krista,” rekao je švicarski reformator, “on čini ono što i ja činim. Oni koje je on doveo Kristu brojniji su od onih koje sam ja doveo. Ali to nije važno. Ja neću nositi drugo ime do Kristovog; njegov sam vojnik i On je moj jedini Vojskovođa. Nikada nisam ni riječ napisao Lutheru, niti on meni. A zašto? — Da bi se pokazalo kako je Božji Duh usuglašen sa sobom, budući da obojica, bez ikakvog dosluha, učimo isti nauk o Kristu.”3
Zwingli je 1516. godine bio pozvan za propovjednika u samostanu u Einsiedelnu. Ovdje je imao prigodu bolje upoznati izopačenost Rima i izvršiti reformatorski utjecaj koji će se osjećati daleko od njegovih rodnih Alpa. Među glavne atrakcije Einsiedlena ubrajao se kip Djevice za koji se tvrdilo da ima čudotvornu moć. Iznad ulaznih vrata samostana nalazio se natpis: “Ovdje se može dobiti potpuni oprost grijeha.”4 U svako godišnje doba dolazili su hodočasnici u Djevičino svetište, ali na veliki godišnji blagdan, posvećen njoj u čast, mnoštvo hodočasnika dolazilo bi iz svih krajeva Švicarske, pa čak i iz Francuske i Njemačke. Veoma uznemiren ovim prizorom, Zwingli je iskoristio priliku da ovim robovima praznovjerja objavi slobodu u Evanđelju.
“Ne mislite”, govorio je, “da je Bog u ovom hramu više nego na nekom drugom mjestu. Bez obzira u kojoj zemlji prebivate, Bog je oko vas i čuje vas… Mogu li vam nekorisna djela, duga hodočašća, darovi, slike i kipovi, zazivanje Djevice i svetaca osigurati Božju milost? … Što vrijedi mnoštvo riječi kojima ukrašavamo svoje molitve? Što koristi sjajna redovnička odjeća, obrijana glava, duga i nabrana haljina ili zlatom izvezene papuče? … Bog gleda na srce, a naša su srca daleko od Njega.” “Krist”, rekao je, “koji je jednom prinijet na križu jest žrtva dostatna za grijehe svih vjernih za svu vječnost.”5
Mnogim slušateljima ove riječi nisu bile po volji. Kad im je rečeno da je njihovo naporno putovanje bilo uzaludno, to je za njih predstavljalo gorko razočaranje. Oprost koji im je besplatno ponuđen po Kristu nisu mogli razumjeti. Bili su zadovoljni starim putem u Nebo koji im je označio Rim. Ustuknuli su pred naporom traženja nečeg boljeg. Bilo im je lakše svoje spasenje povjeriti svećenicima i papi nego težiti za čistoćom srca.
Međutim drugi su s radošću primili vijest spasenja kroz Krista. Obredi što ih je Rim propisao nisu donijeli mir duši pa su vjerom prihvatili Spasiteljevu krv kao sredstvo pomirenja. Takvi su se vratili svojim domovima da i drugima otkriju dragocjenu svjetlost koju su primili. Tako se istina prenosila od zaselka do zaselka, od grada do grada i broj hodočasnika u Djevičino svetište se uvelike smanjio. Smanjili su se i darovi, a prema tome i Zwinglijeva plaća koja je ovisila o njima. Ali on se tome radovao, jer je vidio da je skršena sila fanatizma i praznovjerja.
Crkvene vlasti nisu bile slijepe za djelo što ga je Zwingli obavljao, ali zasad se nisu htjele umiješati. Još uvijek u nadi da će ga pridobiti za svoju stvar, nastojali su ga privući laskanjem, a u međuvremenu je istina u srcu naroda uspjela zadobiti mjesto.
Zwinglijev rad u Einsiedelnu pripremao ga je za veće polje rada u koje će ubrzo stupiti. Nakon tri godine pozvali su ga u službu propovjednika u katedrali u Zürichu. U to je doba to bio najvažniji grad u švicarskoj konfederaciji i ono što se tamo događalo imalo je dalekosežan utjecaj. Svećenici na čiji je poziv došao u Zürich bili su odlučni spriječiti svaku novotariju pa su mu u tom smislu objasnili njegove dužnosti.
“Uložit ćeš sve napore”, rekli su, “da skupiš što više prihoda za naš red, ne zanemarujući ni najmanji. Poučit ćeš vjerne s propovjedaonice i u ispovjedaonici da plaćaju sve desetine i obveze, i da svojim darovima pokažu privrženost Crkvi. Marljivo ćeš nastojati povećati prihod od bolesnih, od misa i uopće od svake crkvene djelatnosti.” “U tvoje dužnosti još spada podjela sakramenata, propovijedanje i skrb za stado”, dodali su njegovi učitelji, “ali to su i dužnosti kapelana. Za njih možeš uzeti zamjenika, a pogotovu za propovijedanje. Sakramente trebaš podijeliti samo uglednim osobama, i to samo kada te pozovu; zabranjeno ti je to činiti svakome bez obzira na njegov položaj.”6
Zwingli je ove upute slušao bez riječi i u odgovoru, nakon što je zahvalio na časti što je pozvan na ovo važno mjesto, nastavio izlagati plan koji je namjeravao sprovesti: “Kristov je život predugo bio skrivan od naroda. Propovijedat ću iz cijelog Evanđelja po Mateju, … uzimajući samo iz izvora Pisma, ispitujući njegove dubine, uspoređujući ulomak s ulomkom i tražeći razumijevanje u stalnoj i usrdnoj molitvi. Ja ću svoju službu posvetiti Bogu u slavu, u slavu Njegovog jedinog Sina, za istinsko spasenje duša i njihovo utvrđivanje u pravoj vjeri.”7 Premda neki od svećenika nisu odobravali njegov plan i nastojali su ga odvratiti od njega, Zwingli je ostao nepokolebljiv. Izjavio je da nema namjeru uvesti neku novu metodu, već staru metodu kojom se Crkva služila u ranija i čistija vremena.
Odmah se probudilo zanimanje za istine koje je on poučavao i narod je u velikom broju dolazio slušati njegovo propovijedanje. Među slušateljima bilo je mnogih koji su odavno prestali prisustvovati bogoslužjima. Svoju je službu počeo otvaranjem Evanđelja, čitajući i tumačeći svojim slušateljima nadahnute opise Kristova života, učenja i smrti. Kao u Einsiedelnu i ovdje je prikazao Božju riječ kao jedini nepogrešiv autoritet, a Kristovu smrt kao jedinu cjelovitu žrtvu. “Želim vas dovesti Kristu,” govorio je, “pravom izvoru spasenja.”8 Oko propovjednika okupljali su se ljudi svih staleža, počevši od državnika i učenjaka do obrtnika i seljaka. S dubokim zanimanjem slušali su njegove riječi. Ne samo što je objavio ponudu besplatnog spasenja već je neustrašivo žigosao zla i pokvarenost svojega vremena. Mnogi su na povratku iz katedrale hvalili Boga. “Ovaj je čovjek”, govorili su, “propovjednik istine. On će biti naš Mojsije i izvesti nas iz egipatske tame.”9
Premda je njegov rad isprva prihvaćen s velikim oduševljenjem, nakon nekog vremena pojavilo se protivljenje. Sami redovnici ustali su da spriječe njegov rad i osude njegovo učenje. Mnogi su ga napali porugama i ismijavanjem; drugi su pribjegli uvredama i prijetnjama. Ali Zwingli je sve to strpljivo podnosio govoreći: “Ako želimo zle zadobiti za Isusa Krista, moramo zatvoriti oči pred mnogim stvarima.”10
Nekako u to vrijeme došao je novi čovjek da podrži djelo reforme. Jedan prijatelj reformirane vjere u Baselu poslao je u Zürich nekog Lucijana s Lutherovim spisima. On je mislio da bi prodavanje ovih knjiga moglo biti snažno sredstvo za širenje svjetlosti. “Procijeni”, pisao je Zwingliju, “ima li ovaj čovjek dovoljno razboritosti i vještine; ako ima, neka od grada do grada, od mjesta do mjesta, od sela do sela, pa i od kuće do kuće nosi Lutherova djela, a posebno njegovo tumačenje Očenaša napisano za laike. Što budu poznatija, to će se javiti više kupaca.”11 Tako je svjetlost sebi krčila put.
Kad god se Bog sprema raskinuti okove neznanja i praznovjerja, Sotona se služi najvećom mogućom silom da ljude zavije u tamu i još jače stegne njihove okove. Kako je Bog u raznim zemljama podizao ljude da objave oprost grijeha i opravdanje Kristovom krvlju, Rim je u svim kršćanskim zemljama s obnovljenom snagom nastojao otvoriti tržište nudeći oprost za novac.
Svaki je grijeh imao svoju cijenu i ljudima je dopušteno činiti zločine dokle god se crkvena riznica dobro punila. Tako su oba pokreta napredovala — jedan je nudio oprost grijeha za novac, a drugi oprost u Kristu. Rim je dopuštao grijeh i pretvarao ga u izvor prihoda, a reformatori su osuđivali grijeh i upućivali na Krista kao Otkupitelja i Spasitelja.
U Njemačkoj je prodavanje oprosta bilo povjereno dominikancima, a provodio ga je ozloglašeni Tetzel. U Švicarskoj je trgovina oprostom povjerena franjevcima, pod nadzorom talijanskog redovnika Samsona. Samson je već ranije učinio Crkvi velike usluge, budući da je iz Njemačke i Švicarske prenio goleme svote da napuni papinu riznicu. Sada je prolazio Švicarskom i privlačio veliko mnoštvo, lišavajući siromašne seljake njihovih skromnih prihoda i izmamljujući od imućnih slojeva bogate darove. Ali se utjecaj reforme već osjećao u smanjenju opsega trgovine, premda je nije bilo moguće zaustaviti. Zwingli je još bio u Einsiedelnu kad je Samson, ubrzo nakon dolaska u Švicarsku, stigao sa svojom robom u obližnji grad. Kad je saznao za njegovu misiju, reformator je odmah krenuo da mu se usprotivi. Njih dvojica se nisu srela, ali Zwingli je u toj mjeri uspio raskrinkati tvrdnje fratra da je ovaj morao potražiti drugo mjesto.
U Zürichu je Zwingli vatreno propovijedao protiv trgovine oprostom i kada se Samson približio gradu, gradski je savjet poslao glasonošu koji mu je dao do znanja da može produžiti put. Na kraju je lukavstvom uspio dobiti propusnicu da uđe u grad, ali su ga vratili a da nije prodao ni jednu jedinu oproštajnicu; ubrzo nakon toga napustio je Švicarsku.
Snažan poticaj reformi bila je pojava kuge, ili Velike smrti, koja je 1519. godine opustošila Švicarsku. Gledajući smrti u oči, mnogi su zaključili da su oprosti što su ih nedavno kupili ništavni i bezvrijedni, i poželjeli čvršće temelje za svoju vjeru. Zwingli se u Zürichu razbolio; bolest je bila tako teška da su mnogi izgubili nadu u njegovo ozdravljenje; kružile su glasine da je već umro. Ali i u tom kritičnom času njegova se nada i hrabrost nisu pokolebali. On je vjerom gledao na golgotski križ uzdajući se u cjelovito zadovoljenje za grijeh. Kad se vratio s praga smrti, počeo je propovijedati Evanđelje s većom revnošću no ikada ranije; njegove su riječi imale neuobičajenu silu. Narod je s radošću dočekao svog voljenog pastira koji im se vratio s ruba groba. Budući da su sami probdjeli uz postelje bolesnih i umirućih, bolje su nego ikada osjećali vrijednost Evanđelja.
Zwingli je stekao jasnije razumijevanje evanđeoskih istina i bolje je u sebi iskusio njezinu obnoviteljsku moć. Čovjekov pad i plan spasenja bile su njegove omiljene teme. “U Adamu”, govorio je, “svi smo mi umrli, utonuli u pokvarenost i prokletstvo.”12 “Krist… nam je osigurao vječni otkup. … Njegovo je stradanje… vječna žrtva, vječno sredstvo iscjeljenja. Ona zauvijek zadovoljava božansku pravdu u korist svih koji se na nju oslone čvrstom i nepokolebljivom vjerom.” Uz to je jasno učio da Kristova milost ne daje pravo ljudima da nastave živjeti u grijehu. “Gdje god ima vjere u Boga, tamo je Bog; a gdje god je Bog, tamo je i revnost koja potiče i navodi ljude da čine dobra djela.”13
Zanimanje za Zwinglijeve propovijedi bilo je toliko da je katedrala bila prepuna mnoštva koje ga je dolazilo slušati. Malo-pomalo, koliko su mogli podnijeti, otkrivao je istinu svojim slušateljima. Pazio je da im odmah u početku ne otkrije točke koje će ih zaprepastiti i izazvati predrasude. Nastojao je zadobiti njihova srca za Kristov nauk, omekšati ih Njegovom ljubavlju i uzdignuti pred njima Njegov primjer. A kad budu prihvatili načela Evanđelja, njihova će praznovjerna uvjerenja i postupci neizbježno nestati.
Reformacija je u Zürichu napredovala korak po korak. Njeni uznemireni neprijatelji ustali su da pruže aktivan otpor. Godinu dana ranije jedan redovnik iz Wittenberga izgovorio je u Wormsu ne papi i caru, a sada se po svemu činilo da će papinski zahtjevi naići na slično protivljenje u Zürichu. Zwingli je bio izložen stalnim napadima. U papinskim su kantonima s vremena na vrijeme učenike Evanđelja spaljivali na lomači, ali to nije bilo dovoljno; moralo se ušutkati učitelja krivovjerja. S tim je ciljem biskup iz Konstanza poslao tri poslanika ciriškom gradskom Savjetu s optužbom da Zwingli uči narod prestupati crkvene zakone i tako dovodi u opasnost društveni mir i red. Ako se bude prezirala vlast Crkve, poručio je, nastat će opća anarhija. Zwingli je odgovorio da u Zürichu već četiri godine propovijeda Evanđelje i da je taj grad “mirniji i miroljubiviji od bilo kojeg drugog grada u konfederaciji”. “Nije li, prema tome,” rekao je, “kršćanstvo najbolji čuvar opće sigurnosti?”14
Poslanici su upozorili gradske savjetnike da se drže Crkve izvan koje, kako su tvrdili, nema spasenja. Zwingli je odgovorio: “Neka vas ova optužba ne uznemiruje! Temelj Crkve je ista Stijena, isti Krist koji je Petru dao ime, jer ga je vjerno priznao. Nego Bog prima iz svakoga naroda onoga tko cijelim srcem vjeruje u Gospodina Isusa. Tu je doista Crkva izvan koje nitko ne može biti spašen.”15 Zahvaljujući ovom sastanku jedan od biskupovih poslanika prihvatio je reformiranu vjeru.
Gradski savjet je odbio poduzeti mjere protiv Zwinglija pa je Rim pripremio novi napad. Kad je saznao za zavjeru svojih neprijatelja, reformator je usliknuo: “Neka dođu! Bojim ih se isto toliko koliko se litica boji valova koji udaraju o njezino podnožje.”16 Napori svećenika samo su pospješili napredak djela koje su nastojali uništiti. Istina se nastavila širiti. U Njemačkoj su se njezine pristaše, obeshrabrene Lutherovim nestankom, ponovno ohrabrile kada su vidjeli kako Evanđelje napreduje u Švicarskoj.
Što se reformacija u Švicarskoj sve više učvršćivala, njezini su se plodovi potpunije zamjećivali u suzbijanju poroka i održavanju reda i sklada. “Mir se nastanio u našem gradu”, pisao je Zwingli; “nema više svađa, licemjerja, zavisti i sukoba. Odakle može doći takvo jedinstvo, ako ne od Gospodina i našeg nauka koji nas ispunjuje plodovima mira i pobožnosti?”17
Pobjede što ih je reformacija izborila potaknule su pristaše Rima na još odlučnije napore da je unište. Budući da su vidjeli kako se progonstvom u suzbijanju Lutherova djela u Njemačkoj malo postiglo, odlučili su joj se suprotstaviti njezinim vlastitim oružjem. Održat će raspravu sa Zwinglijem, i budući da će oni vršiti pripreme, osigurat će pobjedu izborom ne samo mjesta bitke već i sudaca koji trebaju odlučiti između sudionika rasprave. A kad se jednom domognu Zwinglija, postarat će se da im više ne umakne. Čim ušutkaju vođu, pokret će se moći brzo ugušiti. Svoju su namjeru brižljivo prikrili.
Određeno je da se rasprava održi u Badenu, ali Zwingli joj nije pristupio. Gradski je savjet Züricha, bojeći se smicalica papista i upozoren lomačama zapaljenim u papinskim kantonima za one koji ispovijedaju Evanđelje, zabranio svom pastiru da se izloži ovoj opasnosti. Zwingli je bio spreman u Zürichu sresti sve privrženike koje bi Rim poslao, ali ići u Baden, u kome je nedavno bila prolivena krv mučenika zbog istine, značilo bi poći u susret sigurnoj smrti. Oecolampad i Haller bili su izabrani da zastupaju reformaciju, dok je dr. Eck, podržan mnoštvom učenih doktora i velikodostojnika, bio branitelj Rima.
Premda Zwingli nije bio prisutan na konferenciji, na njoj se osjećao njegov utjecaj. Za zapisničare su izabrani sami papisti, a drugima je pod prijetnjom smrtne kazne bilo zabranjeno praviti zabilješke. Bez obzira na sve, Zwingli je svakodnevno primao točan izvještaj o svemu što je rečeno u Badenu. Jedan student koji je pratio raspravu zapisivao je svake večeri argumente iznesene tog dana. Dva druga studenta preuzela su na sebe da ova izvješća pošalju Zwingliju u Zürich zajedno sa svakodnevnim pismima Oecolampada. Reformator bi odgovarao, dajući savjete i upute. Njegova pisma pisana su noću, a studenti su se s njima rano ujutro vraćali u Baden. Da bi izbjegli pozornost stražara na gradskim vratima, ove bi glasonoše na glavama nosili košare s pilićima i tako nesmetano ulazili u grad.
Tako se Zwingli borio sa svojim lukavim neprijateljima. “On je više učinio”, rekao je Myconius, “svojim meditiranjem, svojim neprospavanim noćima i savjetima što ih je slao u Baden nego što bi postigao da je osobno raspravljao okružen svojim neprijateljima.”18
Papine pristaše, zajapureni od očekivanja pobjede, došli su u Baden odjeveni u svoje najraskošnije haljine i blistajući od dragulja. Živjeli su raskošno, a njihovi su stolovi bili prepuni najskupocjenijih poslastica i najbiranijih vina. Teret njihovih svećeničkih dužnosti olakšavale su zabave i gozbe. Reformatori su pružali sasvim suprotnu sliku. Narod je u njima vidio skupinu koja je bila nešto bolja od prosjaka, a oskudna hrana zadržala bi ih samo nakratko za stolom. Oecolampadov domaćin, koji ga je imao prilike promatrati u njegovoj sobi, uvijek ga je zaticao u proučavanju ili u molitvi te je s čuđenjem izvijestio da je heretik bar “vrlo pobožan”.
Na konferenciji se “Eck oholo uspeo na sjajno okićenu govornicu, dok je skromni Oecolampad, siromašno odjeven, morao sjesti ispred svog protivnika na grubo izrađenom stolcu”.19 Eck je govorio glasno i oštro, bezgranično siguran u sebe. Njegova je revnost bila potaknuta zlatom i slavom, jer je branitelj vjere trebao biti nagrađen lijepim honorarom. Kad nije imao boljih argumenata, pribjegavao je vrijeđanju i čak kletvama.
Oecolampad, po naravi skroman i bez samopouzdanja, izbjegavao je borbu, ali kad je u nju ušao, učinio je to uz svečanu izjavu: “Ne priznajem drugog mjerila za donošenje suda od Božje riječi.”20 Premda blag i uljudna ponašanja, pokazao se sposobnim i nepopustljivim. Dok su se pristaše Rima, prema navici, stalno pozivali na običaje Crkve, reformator se čvrsto držao Svetoga pisma. “Običaji”, rekao je, “nemaju važnosti u našoj Švicarskoj, osim ako su u skladu s Ustavom; a u pitanjima vjere Biblija je naš ustav.”21
Oprečnost između dvojice govornika nije ostala bez učinka. Mirno, jasno reformatorovo rasuđivanje, izneseno tako blago i skromno, zadobilo je slušatelje koji su se s negodovanjem okrenuli od Eckovih hvalisavih i bučnih izjava.
Rasprava je trajala osamnaest dana. Na svršetku su papisti velikodušno pripisali pobjedu sebi. Većina zastupnika stala je na stranu Rima pa je Državni sabor proglasio reformatore pobijeđenima i zajedno s njihovim vođom Zwinglijem izopćio ih iz Crkve. Ali plodovi ove konferencije pokazali su na čijoj je strani bila prednost. Rasprava je dala još veći poticaj protestantizmu i nije trebalo dugo pa su se važni gradovi Bern i Basel opredijelili za reformaciju.