Hinduistički guru Sadhu objavio je preko novina i medija da će u određeno vrijeme na određenom mjestu, na jednom bazenu, hodati po vodi. Mnoštvo se okupilo i nakon određenih pripremnih pokreta Sadhu se spremao zakoračiti na površinu vode. Sve su oči i kamere bile uprte u njega i konačno on je zakoračio i — potonuo kao što bi i svaki drugi čovjek.
Ne znam što mu je to trebalo ali, osim za Isusa, znam samo za jednog jedinog čovjeka o kojemu postoji izvješće da je hodao po vodi. To je apostol Petar. Ipak, usudio bih se reći da je život svakog istinskog vjernika zapravo hodanje po vodi, i o tome bih podijelio s vama duhovnu misao danas.
Prisjetimo se događaja o Petrovom hodanju po vodi u Evanđelju po Mateju. “Za četvrte noćne straže Isus dođe k njima, hodeći po moru. Kad ga opaziše gdje ide po moru, učenici se preplašiše i rekoše: ‘Sablast!’ te od straha počeše vikati. Ali im Isus odmah reče: ‘Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!’ Petar mu nato odgovori: ‘Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!‘ ’Dođi!’ reče mu. Tada se Petar spusti s lađice i pođe po vodi da dođe k Isusu.” (Matej 14,25-29)
Petar je postigao nemoguće, nešto što se protivi zakonu hidrodinamike, nešto što nije uspjelo nikome. Što je držalo odraslog čovjeka na površini vode? Bila je to nepokolebljiva vjera u Isusovu Riječ i moć.
Što je vjera? Poznata biblijska definicija iz Poslanice Hebrejima kaže: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.”
A što je svrha vjere? Svrha je vjere da živimo s Bogom i doživljavamo nemoguće doživljaje i čuda.
Koje bi čudo bilo najveće? Je li to ono kad je Isus pretvorio vodu u vino, ili kad je izliječio mnoge slijepe i hrome, kad je nahranio pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova, kad je stišao oluju ili kad je uskrisio Lazara iz mrtvih?
Možda ćete se iznenaditi, ali osobno smatram da je najveće čudo kad čovjek istinski povjeruje u Boga i potpuno promijeni svoj život. Što se tada zbiva, opisuje apostol Pavao u Poslanici Galaćanima: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni. … Tada vjera više nije malo discipline, malo običaja, ili obličja pobožnosti. Kad se Krist vjerom useli u čovjekov život, čovjek tada mijenja svoje vrijednosti, osobine, navike, prioritete, misli, rječnik, djela i pogled u budućnost. Čovjek tada doživljava nemoguće doživljaje, on živi vjerom — on hoda po vodi.
Zašto pored milijuna kršćana ima tako malo onih koji žive život hodanja po vodi? Možda nam odgovor na to pitanje može dati nastavak događaja s Petrom.
Što se dalje dogodilo: “Ali se uplaši kad vidje snagu vjetra te poče tonuti i vikati: ‘Spašavaj Gospodine!’ Odmah Isus pruži ruku, prihvati ga pa mu reče: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’”
Petar je posumnjao zato što je skrenuo pogled s Isusa i prestrašio se snage vjetra. To je ono što se događa milijunima kršćana. Sumnjaju i gledaju na vjetar i valove, umjesto na Isusa. Zato mnogi tonu i zato ne mogu doživjeti promjenu života.
Ali Isus nas nije ostavio! On je tu. Čak i kad tonemo, možemo povikati: “Spašavaj, Gospodine!” Ako gledamo na Isusa i vjerujemo, On nas može izvući iz mnogih nevolja, baš kao i Petra, i On može promijeniti naš život koji će tada postati hodanje po vodi — u kojem ćemo doživljavati predivna, nemoguća iskustva!
Darko Kovačević