“Pokazao sam vam mnoga dobra djela koja dolaze od Oca. Za koje me od tih djela kamenujete?” (Ivan 10,32)
Isus je sebe nazvao pravim Pastirom jer je dao svoj život za ovce. On kaže: “Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.” (Ivan 10,17.18)
Isus je ove riječi izrekao na saslušanju pred velikom skupinom ljudi i ostavio snažan dojam na slušatelje. Književnici i farizeji su bili ispunjeni ljubomorom zbog Njegove omiljenosti među ljudima. Dok se On predstavljao kao pravi Pastir, farizeji su govorili: “Opsjednut je zlim duhom! Luduje! Zašto ga slušate?” (Ivan 10,20) No, drugi su prepoznali glas pravog Pastira i rekli: “‘Ove riječi nisu riječi opsjednutoga. Zar može zli duh slijepcima otvarati oči?’ Isus je hodao u hramu po Salomonovu trijemu. Tada ga opkoliše Židovi te mu rekoše: ‘Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno!’ Isus im odgovori: ‘Rekoh vam, a ipak vi ne vjerujete. Moje ovce slušaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja i Otac jedno smo.’” (Ivan 10,20-30)
On je ove riječi izrekao s velikom čvrstinom i silom. Židovi nisu nikad prije čuli takve riječi s ljudskih usana, i njihov osuđujući utjecaj proširio se među njima; činilo se kao da Božanstvo svijetli kroz čovječnost dok je Isus govorio: “Ja i Otac jedno smo.” Isus je pogledao na njih s blagošću i ne oklijevajući rekao: “Pokazao sam vam mnoga dobra djela koja dolaze od Oca. Za koje me od tih djela kamenujete?”
Veličanstvo Neba stajalo je kao Bog sa smirenom sigurnošću pred svojim protivnicima. Njihova namrštena lica i njihove šake pune kamenja nisu Ga zastrašili. Znao je da Ga okružuju nevidljive sile, legije anđela, i da će na jednu riječ koja dođe s Njegovih usana oni krenuti i poraziti gomilu bude li bačen ijedan kamen na Njega. Stajao je pred njima neustrašiv. Zašto kamenje nije poletjelo? Zato što je Božanstvo svijetlilo kroz čovječnost i zato što su primili objavu i bili osvjedočeni da ono što On govori nisu obične riječi. Ruke su se spustile i kamenje je palo na tlo. Njegove riječi potvrdile su Njegovo božanstvo, no sada su i Njegova nazočnost, bistrina Njegovog pogleda i veličanstvenost Njegovog ponašanja posvjedočili činjenicu da je On uistinu voljeni Božji Sin. (Signs of the Times, 27. studenoga 1893.)