“Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Filipljanima 4,4)
Kršćaninu je darovana radost prikupljanja zraka vječne svjetlosti s prijestolja slave s ciljem da osvjetljava ne samo svoju stazu već i stazu svojih suradnika. Govoreći riječi nade i ohrabrenja, zahvale i radosti, on teži pomoći svima oko sebe da budu bolji, uzdići ih, ukazati im na Nebo i slavu. On ih želi voditi u traženju nebeskih vrijednosti prije svih zemaljskih stvari, u traženju besmrtnog naslijeđa i neprolaznog bogatstva.
“Radujte se uvijek u Gospodinu!”, kaže apostol, “Da ponovim: radujte se!” Kamo god da idemo, trebamo nositi ozračje kršćanske nade i radosti; tada će oni koji ne poznaju Krista uvidjeti privlačnost religije koju ispovijedamo; nevjernici će vidjeti dosljednost naše vjere. Mi moramo imati najjasniji pogled o Nebu, mjestu gdje je sva svjetlost i radost. Trebamo znati više o punini blažene nade. Ako se stalno “nadom veselimo”, moći ćemo govoriti riječi ohrabrenja onima koje susrećemo. “I riječ u pravo vrijeme — kako je ljupka!” (Izreke 15,23) Duše propadaju zbog nedostatka osobnog rada.
Ne samo u svakodnevnom druženju s vjernicima i nevjernicima, već i kad jedni drugima govorimo riječi hvale i radosti, mi proslavljamo Boga. Kao kršćani, opomenuti smo da zbog osobne okrepe i priopćavanja utjehe koju smo primili ne ostavljamo naša okupljanja. Na tim sastancima koji se održavaju iz tjedna u tjedan trebamo govoriti o Božjoj dobroti, mnogostrukom milosrđu i Njegovoj sili koja spašava od grijeha. Svojom pojavom, temperamentom, riječima i karakterom svjedočimo da je dobro služiti Bogu. Tako izjavljujemo: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.” (Psalam 19,8)
Naša molitva i društveni sastanci trebali bi biti vrijeme od naročite pomoći i ohrabrenja. Svaki od ovih skupova treba učiniti što je moguće zanimljivijim i korisnijim. To se može najbolje učiniti kad imamo svježe svakodnevno iskustvo s Bogom i ako ne oklijevamo govoriti o Božjoj ljubavi na skupovima Njegovog naroda. Ako ne dopustite tami i nevjerstvu da uđu u vaše srce, oni se neće pokazati ni na vašim sastancima.
Po tajni i slavi križa možemo procijeniti vrijednost čovjeka, a onda ćemo uvidjeti i osjetiti važnost rada za naše bližnje kako bi i oni mogli biti uzdignuti na Božje prijestolje. (Southern Watchman, 7. ožujka 1905.)