10

Poznavanje Boga

Mnogobrojni su putovi kojima nam se Bog objavljuje i kojima nas dovodi u vezu sa sobom. Priroda se neprestano obraća našim osjetilima. Iskreno srce ganuto je Božjom ljubavlju i slavom koje se otkrivaju u djelima Njegovih ruku. Osjetljivo uho čuje i shvaća poruke koje Bog upućuje preko prirode. Zelena polja, veličanstveno drveće, pupoljci i cvjetovi, oblak što prolazi, kiša koja pada, potok koji žubori, krasote neba — sve to govori našemu srcu i poziva nas da se upoznamo s Onim tko je sve stvorio.

Naš je Spasitelj za svoje dragocjene pouke uzimao primjere iz prirode. Drveće, ptice, cvijeće u dolinama, brežuljke, jezera, prekrasno nebo i događaje i okolnosti iz svakodnevnog života povezao je s riječima istine da bismo se što češće sjećali Njegovih pouka, čak i usred tjeskobnih briga kojima je ispunjen čovjekov teški život.

Bog bi želio da se Njegova djeca dive Njegovim djelima i da uživaju u jednostavnoj i tihoj ljepoti kojom je ukrasio naš zemaljski dom. Bog je ljubitelj ljepote, ali više od svake vanjske privlačnosti voli ljepotu karaktera; On bi želio da njegujemo čistoću i jednostavnost, tihe vrline cvijeća.

Kad bismo samo htjeli slušati, Božja djela stvaranja pružila bi nam dragocjene pouke o poslušnosti i povjerenju. Od zvijezda što putuju svojim nevidljivim stazama određenim smjerom kroz prostor iz stoljeća u stoljeće, pa sve do najmanjeg atoma — sve u prirodi pokorava se volji svojega Stvoritelja. A Bog se brine o svemu i održava sve što je stvorio. Onaj koji u svojoj ruci drži nebrojene svjetove u beskrajnom prostoru, istodobno skrbi za potrebe malog smeđeg vrapca što bezbrižno živka svoju jednostavnu pjesmicu. Nebeski Otac nježno bdije nad svima — nad ljudima koji odlaze na svoj svakodnevni teški rad i nad onima koji se mole, nad onima koji navečer idu na počinak i nad onima koji ujutro ustaju, nad bogatašem koji se gosti u svojoj palači i nad siromahom koji u oskudici okuplja svoju djecu za stolom. Nema prolivene suze koju Bog nije vidio. Nema smiješka koji On nije opazio.

O, kad bismo u to potpuno vjerovali, oslobodili bismo se svih nepotrebnih briga. Naš život ne bi bio tako pun razočaranja, jer bismo sve svoje male i velike brige predali u ruke Bogu kojega ne zbunjuje njihova množina niti preopterećuje njihova težina. Mi bismo tada uživali u duševnom miru kakvog mnogi već dugo nisu osjetili.

Dok vaša osjetila uživaju u privlačnoj ljepoti Zemlje, mislite o svijetu koji će doći, svijetu koji nikad neće znati za zlokobnu snijet grijeha i smrti, u kojemu lice prirode više neće biti prekriveno sjenkom prokletstva. Pokušajte zamisliti dom spašenih, ali znajte da će on biti mnogo slavniji od svega što bi čak i najbujnija mašta mogla predstaviti. U raznovrsnim Božjim darovima u prirodi vidimo tek najslabiji odsjaj Njegove slave. U Bibliji piše: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1. Korinćanima 2,9)

Pjesnik i prirodoslovac mogu mnogo pričati o prirodi, ali samo kršćanin uživa u ljepoti Zemlje s najvećim poštovanjem, jer prepoznaje djelo ruku svojega Oca, vidi Njegovu ljubav u cvijetu, u grmu, u drvetu. Nitko ne može potpuno cijeniti svrhu brijega i doline, rijeke i jezera ako ih ne gleda kao izražaj Božje ljubavi prema čovjeku.

Bog nam govori preko djelâ svoje providnosti i preko utjecaja svojega Duha na naše srce. Iz prilika i okolnosti, iz promjena koje se svakodnevno odigravaju oko nas, možemo izvući dragocjene pouke ako je naše srce otvoreno da ih shvati. Prateći djela Božje providnosti, psalmist kaže: “Puna je zemlja dobrote Jahvine.” (Psalam 33,5) “Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja i nek uvidi dobrotu Jahvinu!” (Psalam 107,43)

Bog nam govori u svojoj Riječi. U njoj se najjasnije otkriva Njegov karakter, Njegovo postupanje prema ljudima i veliko djelo otkupljenja. U njoj nam je izložena povijest patrijarhâ, proroka i drugih svetih ljudi iz davnine. Bili su to ljudi koji su “patili kao i mi”. (Jakov 5,17) Mi ih gledamo kako se bore s obeshrabrenjem koje i nas obuzima, kako poput nas padaju u kušnjama i kako ipak hrabro ustaju i pobjeđuju Božjom milošću. Tako gledajući stječemo hrabrost u svojoj težnji za pravednošću. I dok čitamo o dragocjenim iskustvima koja su stekli, o svjetlosti, ljubavi i blagoslovima u kojima su uživali, o djelu koje su obavili milošću što im je bila udijeljena, duh koji je njih nadahnjivao rasplamsava i u našem srcu plamen svetog natjecanja, želje da im budemo slični po karakteru te da poput njih hodimo s Bogom.

Isus je rekao za starozavjetne spise, a koliko se više to odnosi na novozavjetne: “I upravo ona [Pisma] svjedoče za me.” (Ivan 5,39) Pisma svjedoče u korist Otkupitelja, Onoga u kojemu je središte svih naših nada u vječni život! Da, cijela Biblija govori o Kristu. Od prvog izvještaja o stvaranju: “… i ništa što je postalo nije bez nje postalo” (Ivan 1,3) pa sve do završnog obećanja: “… dolazim uskoro” (Otkrivenje 22,12), mi čitamo o Njegovim djelima i slušamo Njegov glas. Ako se želite upoznati sa Spasiteljem — proučavajte Sveto pismo!

Napunite svoje srce Božjim riječima. One su živa voda što gasi vašu goruću žeđ. One su živi kruh s Neba. Isus objavljuje: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi!” (Ivan 6,53) A onda sâm objašnjava: “Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63) Naše tijelo izgrađeno je od onoga što jedemo i pijemo; i kako je to u tjelesnom životu, tako je i u duhovnom: ono o čemu razmišljamo udahnjuje raspoloženje i snagu našoj duhovnoj naravi.

Otkup grešnika tema je u koju bi i anđeli htjeli zaviriti; njome će se baviti i o njoj će pjevati otkupljeni tijekom beskrajnih vjekova vječnosti. Nije li stoga i sada vrijedna pozornog razmišljanja i proučavanja? Isusovo beskrajno milosrđe i Njegova beskrajna ljubav, žrtva koju je prinio zbog nas — sve nas poziva na najozbiljnije i najsvečanije razmišljanje. Trebali bismo se baviti karakterom našega dragog Otkupitelja i Posrednika! Trebali bismo razmišljati o poslanju Onoga koji je došao spasiti svoj narod od njihovih grijeha. I dok budemo tako razmatrali nebeske teme, naša vjera i ljubav postajat će sve jači, a naše molitve sve ugodnije Bogu jer će u njima biti sve više vjere i ljubavi. One će biti razborite i vatrene. Naše povjerenje u Isusa bit će sve čvršće i svakoga dana stjecat ćemo živa iskustva s Njegovom silom kojom “može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu”. (Hebrejima 7,25)

Dok budemo razmišljali o Spasiteljevu savršenstvu, poželjet ćemo se potpuno preobraziti da se u nama obnovi Njegov bezgrešni lik. Naša će duša biti gladna i žedna da postane slična Onome koga obožava. Što se naše misli budu više bavile Kristom, to ćemo više o Njemu govoriti drugima i potpunije Ga predstavljati svijetu.

Biblija nije pisana samo za teologe; naprotiv, namijenjena je običnim ljudima. Velike istine potrebne za spasenje otkrivene su u njoj jasno kao dan, i nitko neće pogriješiti niti zaći s puta, osim onih koji se povode za svojim osobnim mišljenjem umjesto za jasno otkrivenom Božjom voljom.

Ne smijemo se povoditi za tvrdnjama bilo kojega čovjeka o onome što uči Pismo, već moramo sami za sebe proučavati Božju riječ. Ako dopustimo drugima da umjesto nas misle, osakatit ćemo svoju snagu i ograničiti svoje sposobnosti. Ako plemenite snage uma ne razvijamo razmišljanjem o temama koje su vrijedne da se njima bavimo, one mogu tako zakržljati da možemo izgubiti sposobnost razumijevanja dubokog značenja Božje riječi. Um će se razvijati ako ga zaposlimo istraživanjem međusobne povezanosti biblijskih tema, uspoređivanjem navoda s navodom, duhovne istine s duhovnom istinom.

Ništa nije korisnije za jačanje uma od proučavanja Pisma. Nijedna druga knjiga nema toliku snagu da uzdigne misli i oživi sposobnosti kao Biblija svojim dubokim, oplemenjujućim istinama. Kad bi Božju riječ proučavali onako kao što treba, ljudi bi se odlikovali širinom uma, plemenitošću karaktera i čvrstinom namjera, što se danas rijetko susreće.

Međutim, malo se koristi može izvući iz užurbanog čitanja Pisma. Netko može pročitati cijelu Bibliju, a opet ne uočiti njezinu ljepotu ili shvatiti njezino duboko i tajnovito značenje. Mnogo je korisnije proučavati jedan ulomak sve dok njegovo značenje ne postane potpuno jasno i njegov odnos prema planu spasenja očit, negoli čitati mnoga poglavlja bez neke određene namjere i bez stjecanja korisnih pouka. Neka Biblija bude s vama! Kad vam se pruži prilika, čitajte je, urezujte tekstove u svoje pamćenje! Čak i dok hodate ulicama možete pročitati poneki ulomak, razmišljati o njemu i tako ga urezivati u pamćenje.

Ne možemo steći mudrost bez ozbiljnog, pozornog proučavanja i molitve. Neki dijelovi Pisma su doista tako jasni da ih nitko ne može pogrešno shvatiti; ali ima i takvih čije značenje ne leži na površini i ne vidi se na prvi pogled. Tekst se mora uspoređivati s tekstom. Mora se pomnjivo istraživati, uz molitvu i razmišljanje. Takvo proučavanje bit će bogato nagrađeno. Kao što rudar otkriva žile dragocjene rudače skrivene ispod zemljine površine, tako će i onaj tko ustrajno proučava Božju riječ kao da traži zakopano blago, pronaći istine najveće vrijednosti skrivene od pogleda nemarnog tragača. Nadahnute riječi, ako se ozbiljno prime k srcu, postat će poput potokâ koji teku s izvora života.

Bibliju nikada ne smijemo proučavati bez molitve. Prije no što otvorimo njezine stranice, trebamo tražiti prosvjetljenje Svetoga Duha, i ono će nam biti darovano. Kad je Natanael došao k Isusu, Spasitelj je uzviknuo: “Evo pravoga Izraelca, bez lukavstva!” Natanael je rekao: “Odakle me poznaješ?” A Isus je odgovorio: “Prije nego te Filip pozvao — vidio sam te pod smokvom.” (Ivan 1,47.48) Isus će i nas vidjeti na tajnim mjestima molitve ako od Njega budemo tražili prosvjetljenje da možemo spoznati istinu. Anđeli iz svijeta svjetlosti bit će s onima koji ponizna srca traže da im Bog pokaže put.

Sveti Duh uzdiže i proslavlja Spasitelja. Njegova je dužnost da nam predstavi Krista, čistoću Njegove pravednosti i veliko spasenje koje imamo u Njemu. Isus kaže: “On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” (Ivan 16,14) Duh istine je jedini uspješni učitelj božanske istine. Koliko je samo Bog ljubio ljudski rod kad je dao svojega Sina da umre za njega i odredio svojega Duha da bude ljudima Učitelj i stalni Vodič!

11

Prednosti molitve

Bog nam govori preko prirode i objave, preko Providnosti i utjecaja svojega Duha. Ali sve to nije dovoljno: prijeko je potrebno da i mi pred Njime otvorimo svoje srce. Da bismo duhovno živjeli i imali duhovnu snagu, moramo održavati živu vezu sa svojim nebeskim Ocem. Naše se misli mogu baviti Njime — mi možemo razmišljati o Njegovim djelima, o dokazima Njegova milosrđa, o Njegovim blagoslovima — ali sve to još nije u punom smislu riječi održavanje veze s Njim. Da bismo stupili u vezu s Bogom, moramo poželjeti ispričati Mu nešto iz svojega stvarnog života.

Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Ne zbog toga što Bogu trebamo otkriti što smo, već zato da bismo sebe osposobili da Ga primimo. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k Njemu.

Kad je bio na Zemlji, Isus je svoje učenike učio kako da se mole. On im je preporučao da sve svoje dnevne potrebe iznesu Bogu i da sve svoje brige bace na Njega. Obećanje koje je dao njima, da će im molitve biti uslišane, dao je i nama.

Dok je boravio među ljudima, Isus je i sâm često molio. Naš se Spasitelj izjednačio s nama u našim potrebama i slabostima te tako postao ponizan i usrdni molitelj koji od Oca traži novu snagu da krene dalje, osposobljen za dužnost i kušnju. On je naš primjer u svemu. On je brat u našim slabostima “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4,15), a kao bezgrešan po svojoj naravi grozio se grijeha i izdržao duševne borbe i patnje u svijetu punom grijeha. Kao čovjek smatrao je molitvu svojom potrebom i svojom prednošću. U razgovoru sa svojim Ocem nalazio je utjehu i radost. Ako je Spasitelj ljudi, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko više bi slabi i grešni smrtnici morali biti svjesni potrebe za stalnom usrdnom molitvom.

Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da možemo obilno piti s izvora beskrajne ljubavi. Nije li onda čudno što se tako malo molimo! Bog je spreman i željan čuti iskrenu molitvu svojega najskromnijeg djeteta, ali je ipak tako očito da se ustručavamo iznijeti Mu svoje potrebe! Što nebeski anđeli mogu misliti o jadnim bespomoćnim ljudskim bićima koja se suočavaju s kušnjama, o bićima prema kojima Božje srce osjeća bezgraničnu ljubav i spremno im je darovati više no što mogu iskati i zamisliti, a koja se tako malo mole i imaju tako malo vjere? Anđelima je drago klanjati se Bogu, oni vole biti blizu Njega. Razgovor s Bogom smatraju najvećom radošću. A sinovi ove Zemlje, kojima je tako potrebna pomoć što im je jedino Bog može dati, izgledaju zadovoljni bez svjetlosti Njegova Duha, bez pratnje Njegove nazočnosti.

Tama Zloga obavija one koji zanemaruju molitvu. Neprijatelj ih šapatom kuša navodeći ih na grijeh, samo zato što se ne služe prednošću koju im je Bog dao božanskom ustanovom molitve. Zašto Božji sinovi i kćeri oklijevaju moliti, kad je molitva ključ u rukama vjere koji otvara nebeske riznice u kojima se čuvaju neograničena bogatstva Svemoćnoga? Ako se ne budemo neprestano molili i budno bdjeli, izložit ćemo se opasnosti da postanemo nemarni i da skrenemo s pravog puta. Neprijatelj se stalno trudi da nam zapriječi put k prijestolju milosti, kako usrdnom molitvom i vjerom ne bismo dobili milost i snagu da se odupremo kušnji.

Postoje određeni uvjeti koje moramo ispuniti ako želimo da Bog čuje naše molitve i da ih usliša. Jedan od prvih uvjeta je svijest da nam je Njegova pomoć potrebna. On je obećao: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke.” (Izaija 44,3) Oni koji su gladni i žedni pravednosti, koji čeznu za Bogom, mogu biti sigurni da će se nasititi. Srce se mora otvoriti utjecaju Duha, jer inače ne može primiti Božji blagoslov.

Naša velika potreba sama je po sebi dokaz koji govori u našu korist. Ali moramo tražiti od Gospodina da nam to učini. On kaže: “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7,7) “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32)

Ako u svojemu srcu gajimo bezakonje, ako smo prionuli uz bilo koji nama poznati grijeh, Gospodin nas neće čuti; ali molitva pokajničke, skrušene duše uvijek će biti prihvaćena. Kad ispravimo sva zla kojih smo svjesni, možemo biti uvjereni da će Bog odgovoriti na naše molbe. Naše zasluge nas nikada neće preporučiti Božjoj naklonosti — mi ćemo se spasiti Kristovom dostojnošću, očistit ćemo se Njegovom krvlju. Ipak, i sami moramo nešto pridonijeti, moramo ispuniti uvjete da bismo bili prihvaćeni.

Drugi uvjet uspješne molitve jest vjera. “Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6) Isus je rekao svojim učenicima: “Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam.” (Marko 11,24) Jesmo li Isusa uhvatili za riječ?

Obećanje je široko i neograničeno, i vjeran je Onaj koji ga je dao. I kad ne primimo baš ono što smo tražili, u vrijeme kad smo se molili, i dalje moramo vjerovati da nas je Gospodin čuo i da će odgovoriti na naše molitve. Mi smo tako podložni zabludama i tako kratkovidni da ponekad tražimo i ono što nam ne bi bilo na blagoslov, pa nam naš nebeski Otac u svojoj ljubavi odgovara na molitve tako što nam daje ono što će nam poslužiti na najviše dobro — ono što bismo i sami poželjeli kad bi naš pogled bio božanski prosvijetljen i kad bismo mogli vidjeti stvarnost onakvom kakva jest. Kad izgleda da nam molitve nisu uslišane, moramo se držati obećanja, jer će vrijeme uslišanja sigurno doći i mi ćemo primiti blagoslov koji nam najviše odgovara. Ali prava je drskost zahtijevati da molitva uvijek bude uslišana onako kako smo željeli i da uvijek dobijemo upravo ono što smo tražili. Bog je premudar da bi se varao i predobar da bi pravednicima uskratio bilo koje dobro! I zato se bez straha oslonite na Njega, čak ako odgovor na molitve i ne dobijete odmah! Oslonite se na Njegovo sigurno obećanje: “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7,7)

Ako se budemo povodili za svojim sumnjama i strahovanjima, ako budemo pokušavali razriješiti sve ono što nam izgleda nejasno — dok još nemamo vjere — naša će se nesigurnost samo produbiti i povećati. Ali ako dođemo k Bogu osjećajući se bespomoćni i ovisni, kakvi zapravo i jesmo, te u vjeri, ponizno i s povjerenjem iznesemo svoje potrebe Onome koji sve zna i čijemu pogledu ništa na svijetu nije skriveno, koji svime upravlja svojom voljom i svojom riječju, On će moći i htjeti uslišati naš vapaj i učinit će da u našim srcima zasja svjetlost. Iskrena molitva dovodi nas u vezu s umom Beskonačnoga. Možda u tom trenutku nemamo nikakav siguran dokaz da se lice našega Otkupitelja nadvija nad nama s mnogo sućuti i ljubavi, ali je ipak tako. Možda nećemo osjetiti Njegov vidljivi dodir, ali Njegova je ruka nad nama s mnogo ljubavi i nježnog sažaljenja.

Kad od Boga tražimo milosti i blagoslove, naša srca moraju biti nadahnuta duhom ljubavi i praštanja. Kako bismo se mogli moliti: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” (Matej 6,12) — ako istodobno nismo spremni praštati drugima? Ako očekujemo da Bog čuje naše molitve, moramo praštati drugima isto onako kao što očekujemo da nama bude oprošteno.

Među uvjetima za uslišanje je i ustrajnost u molitvi. Ako želimo rasti u vjeri i iskustvu, moramo se stalno moliti. Moramo biti “u molitvi ustrajni”. (Rimljanima 12,12) “U molitvi ustrajte; u njoj bdijte sa zahvaljivanjem!” (Kološanima 4,2) Petar opominje vjernike: “… budite umjereni i trijezni da se možete posvetiti molitvi”. (1. Petrova 4,7) Pavao upućuje: “… u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti”. (Filipljanima 4,6) Juda kaže: “Vi… ljubljeni… molite se uz suradnju Duha Svetoga! Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj…” (Juda 20.21) Neprestana molitva je neprekidna zajednica duše s Bogom, tako da život od Boga teče u naš život; a iz našega života čistoća i svetost teku natrag k Bogu.

Potrebna je i revnost u molitvi; ničemu ne smijete dopustiti da omete vašu molitvu. Uložite svaki napor da održite vezu između Isusa i svoje duše. Iskoristite svaku prigodu da idete na mjesta određena za molitvu. Oni koji se doista trude održavati vezu s Bogom, vidjet će se na molitvenim skupovima, vjerni u izvršavanju svoje dužnosti, iskreni i željni da požanju sve moguće blagoslove. Oni će iskoristiti svaku priliku da se izlože zrakama svjetlosti s Neba.

Trebamo se moliti u obiteljskom krugu, ali iznad svega ne smijemo zanemariti osobnu molitvu, jer je to život duše. Duša ne može napredovati ako se zanemaruje molitva. Obiteljska ili javna molitva sama po sebi nije dovoljna. Neka se duša u samoći otvori pred ispitivačkim Božjim okom. Tajnu molitvu treba čuti samo Bog koji sluša molitve. Nijedno znatiželjno uho ne treba čuti sadržaj takvih molitava. Pri tajnoj molitvi duša je slobodna od utjecaja okoline, slobodna od uznemiravanja. Smireno, a ipak usrdno, duša traži Boga. Utjecaj koji struji od Onoga koji vidi što je tajno i čije je uho otvoreno da čuje molitvu koja izlazi iz srca, bit će ugodan i trajan. Smirenom, jednostavnom vjerom duša održava vezu s Bogom i prikuplja zrake božanske svjetlosti da bi se ojačala i održala u sukobu sa Sotonom. Bog je naš tvrdi grad.

Molite se “u svojoj sobi” (Matej 6,6). Dok se bavite svojim svakodnevnim poslom, neka se vaše srce često obraća Bogu. Tako je Henok hodio s Bogom. Te tajne molitve podižu se kao skupocjeni miris prema prijestolju milosti. Sotona ne može svladati onoga tko je tako utvrđen u Bogu.

Nema vremena niti mjesta koje ne bi bilo prikladno za upućivanje molitve Bogu. Ne postoji ništa što bi nas moglo spriječiti da podignemo svoje srce u duhu iskrene molitve. U mnoštvu na ulici, zaokupljeni poslovnim obvezama, možemo uputiti molitvu Bogu i zatražiti božansko vodstvo, kao što je to učinio Nehemija dok je iznosio svoj zahtjev pred kralja Artakserksa. “Soba” za razgovor može se naći ma gdje se mi nalazili. Vrata našega srca moraju biti stalno otvorena, stalno se mora podizati poziv Isusu da dođe i boravi u našoj duši kao nebeski gost.

Iako oko nas može vladati zaraženo, pokvareno ozračje, ne moramo udisati njegova kužna isparavanja, već možemo živjeti u čistom zraku Neba. Ako svoju dušu iskrenom molitvom uzdignemo u Božju blizinu, možemo zatvoriti svaki prilaz nečistim maštanjima i nesvetim mislima. Oni koji su otvorili svoje srce da od Boga prime potporu i blagoslov, hodat će u svetijem ozračju od ovoga zemaljskog i održavat će stalnu vezu s Nebom.

Nama su potrebni jasniji pojmovi o Isusu i potpunije shvaćanje vrijednosti vječnih stvarnosti. Ljepota svetosti treba ispuniti srce Božje djece, a da bi se to moglo postići, moramo tražiti da nam Bog razjasni ono što je nebesko.

Neka se naša duša otvori i uzdigne kako bi nam Bog mogao dati da udišemo nebesko ozračje. Moramo se držati tako blizu Boga da se pri svakoj neočekivanoj kušnji naše misli okreću k Njemu isto tako prirodno kao što se cvijet okreće prema Suncu.

Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i svoja strahovanja. Vi Ga ne možete preopteretiti, ne možete Ga zamoriti. Onaj tko je izbrojao vlasi na vašoj glavi nije ravnodušan prema potrebama svoje djece. “Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa.” (Jakov 5,11) Njegovo srce puno ljubavi ganuto je našim žalostima, čak i kad samo govorimo o njima. Iznesite Mu sve što zbunjuje vaš um. Onome koji u svojoj ruci drži svjetove i upravlja svim poslovima svemira ništa nije preteško nositi. Njemu nije neznatno ništa od onoga što se bilo kako tiče našeg mira. Nema nijednog poglavlja u našemu iskustvu koje bi Mu bilo premračno za čitanje; nema problema koji bi Mu bio pretežak za razrješenje. Nema nesreće koja bi pogodila Njegovo najmanje dijete, nema brige koja bi mučila dušu, nema radosti koja bi razgalila, nema iskrene molitve koja bi poletjela s usana — da naš nebeski Otac ne vidi i da se odmah ne zainteresira. “On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove.” (Psalam 147,3) Odnos između Boga i svake duše tako je osoban i potpun, kao da nema nijedne druge duše na Zemlji s kojom bi dijelio svoju brižnu pažnju, nijedne druge duše za koju bi dao svojega ljubljenoga Sina.

Isus je rekao: “U taj dan molit ćete u ime moje. Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sâm Otac ljubi…” (Ivan 16,26.27) “Nego sam ja vas izabrao… da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime.” (Ivan 15,16) Ali moliti se u Isusovo ime znači mnogo više nego samo spomenuti Njegovo ime na početku i na kraju molitve. To znači moliti se po Isusovu umu i duhu, vjerujući Njegovim obećanjima, oslanjajući se na Njegovu milost i čineći Njegova djela.

Bog ne traži ni od koga među nama da postane pustinjak ili redovnik i da se povuče iz svijeta kako bi se posvetio bogoštovlju. Naš život mora biti sličan Kristovu životu između planine i mnoštva. Onaj tko ne čini ništa drugo osim što se moli, uskoro će se prestati moliti, ili će se njegove molitve pretvoriti u praznu naviku. Kad se ljudi povuku iz društvenog života, s područja svoje kršćanske dužnosti i nošenja križa, kad prestanu ozbiljno raditi za svojega Učitelja koji je ozbiljno radio za njih, nemaju se više za što moliti, nemaju više poticaja za molitvu. Njihove molitve postaju osobne i sebične. Oni se više ne mogu moliti za potrebe čovječanstva ili za izgradnju Kristova kraljevstva, niti tražiti snagu za rad.

Kad zanemarujemo predost međusobnog druženja, jačanja i hrabrenja u službi Bogu, mi gubimo. Istine Njegove riječi gube tada svoju jasnoću i važnost za nas. Naša srca više nisu prosvijetljena niti potaknuta njihovim posvećujućim utjecajem, i mi duhovno slabimo. U našemu druženju mi kao kršćani mnogo gubimo zbog nedostatka međusobne naklonosti. Onaj tko se zatvara sâm u sebe, ne zauzima položaj koji mu je Bog odredio. Pravilno njegovanje društvenih oblika naše naravi zbližava nas s drugima i pomaže nam da se razvijemo i ojačamo u služenju Bogu.

Kad bi se kršćani međusobno družili i kad bi razgovarali o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama otkupljenja, njihova bi se srca osvježila i oni bi se uzajamno okrijepili. Mi bismo svakog dana morali bolje upoznavati svojega nebeskog Oca i stjecati nova iskustva s Njegovom milošću — i tad bismo željeli govoriti o Njegovoj ljubavi. A kad bismo to činili, naša bi se srca zagrijala i ohrabrila. Kad bismo više mislili i razgovarali o Isusu, a manje o sebi, bili bismo mnogo češće u Njegovom društvu.

Kad bismo o Bogu mislili samo onoliko koliko imamo dokaza da se On brine o nama, On bi bio uvijek u našim mislima i mi bismo uživali govoriti o Njemu i slaviti Ga. O prolaznim stvarima razgovaramo zato što se za njih zanimamo. O svojim prijateljima govorimo zato što ih volimo, naše radosti i naše tuge povezane su s njima. Ipak, imamo neizmjerno više razloga ljubiti Boga nego svoje zemaljske prijatelje. Trebalo bi nam biti najprirodnije da na prvo mjesto u svojim mislima stavimo Njega, da govorimo o Njegovoj dobroti i pričamo o Njegovoj sili. Bogati darovi kojima nas je obasuo nisu nam dani da bi toliko zaokupili našu pozornost i ljubav da više nemamo čime uzvratiti Bogu; oni bi nas trebali stalno podsjećati na Njega i povezati nas vezama ljubavi i zahvalnosti s našim nebeskim Dobročiniteljem. Mi živimo preblizu zemaljskim nizinama. Uzdignimo oči prema otvorenim vratima nebeskog Svetišta, u kojemu svjetlost Božje slave obasjava lice Isusa Krista koji “… može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu…” (Hebrejima 7,25)

Trebalo bi više slaviti Boga “… za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim”. (Psalam 107,8) Naša se pobožnost ne smije izražavati samo traženjem i primanjem. Nemojmo uvijek misliti o svojim potrebama, a nikada o blagoslovima koje primamo. Nije točno da se previše molimo, već smo previše štedljivi u zahvaljivanju. Stalno primamo Božju milost, a kako malo zahvalnosti izražavamo, kako malo hvalimo Boga za sve što je učinio za nas!

U stara vremena Gospodin je naredio Izraelcima, kad se budu okupili na bogoslužje: “Blagujte ondje, vi i vaše obitelji, u nazočnosti Jahve, Boga svoga; veselite se svime što su vaše ruke namaknule i što vam je Jahve, Bog vaš, blagoslovom udijelio.” (Ponovljeni zakon 12,7) Ono što se čini na slavu Bogu treba se činiti radosno, uz pjesme slavljenja i zahvaljivanja, a ne žalosno i zlovoljno.

Naš Bog je nježni, milostivi Otac. Bogoštovlje se ne bi smjelo smatrati nekom žalosnom, otužnom službom. Trebao bi nam biti užitak služiti Bogu i sudjelovati u Njegovom djelu. Bog ne želi da se Njegova djeca, kojoj je osigurao tako veliko spasenje, ponašaju kao da je On neki strogi, sitničavi nadzornik. On je njihov najbolji Prijatelj, i kad se okupe na bogoslužje, On želi biti s njima, blagoslivljati ih i tješiti, ispunjavati njihova srca radošću i ljubavlju. Gospodin želi da Njegova djeca u bogoštovlju nalaze utjehu, i da im rad za Njega donese više zadovoljstva nego poteškoća. On želi da oni koji dolaze na bogoslužje odnesu sa sobom dragocjene misli o Njegovoj skrbi i ljubavi, kako bi bili puni radosti u svakodnevnom životu i imali razloga da u svemu postupaju pošteno i vjerno.

Moramo se okupiti oko križa. Krist, i to razapet, treba biti predmet našega razmišljanja, razgovora i naših najradosnijih osjećaja. Trebamo pamtiti svaki blagoslov koji smo primili od Boga, i kad shvatimo veličinu Njegove ljubavi, trebamo biti spremni sve povjeriti ruci koja je za nas prikovana na križ.

Duša se može približiti Nebu na krilima hvalospjeva. U nebeskim dvorima Boga slave pjesmom i glazbom; dok izražavamo svoju zahvalnost, i mi usklađujemo svoje bogoštovlje s bogoštovljem nebeskih vojski. “Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu” — kaže Bog. (Psalam 50,23) Pred svojega Stvoritelja dođimo radosno i sa štovanjem, sa “zahvalnicama i glasom hvalospjeva”! (Izaija 51,3)