“Ko palma cvate pravednik i raste ko cedar libanonski.” (Psalam 92,13)
Pogledajte umornog putnika kako s mukom prelazi vrući pustinjski pijesak, bez zaklona koji bi ga zaštitio od zraka tropskog sunca. Njegove zalihe vode su iscrpljene i on nema ništa čime bi utažio svoju goruću žeđ. Njegov jezik natiče; on posrće kao pijanac. Slike doma i prijatelja prolaze mu pred očima dok misli kako mu je kucnuo čas da nestane zauvijek. Iznenada primjećuje kako se negdje u daljini iz pustog pješčanog tla izdiže zeleno i plodno palmino drvo. Nada ubrzava njegovo bilo i on žuri, znajući da će ono što daje život i svježinu ovom palminom drvetu rashladiti njegovu uzavrelu krv i obnoviti njegove životne snage.
Kao što je palmino drvo u pustinji vodič i utjeha iscrpljenom putniku, takva je uloga kršćanina u današnjem svijetu. Umorne duše, pune nemira i spremne da nestanu u pustinji grijeha, on treba odvesti do žive vode. On treba uputiti svoje bližnje do Onoga koji upućuje poziv: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me.” (Ivan 7,38)
Nebo može biti kao mjed, gorući pijesak može prekriti korijenje palme i nagomilati se oko njezinog stabla, no, drvo će i dalje živjeti, svježe i puno života. Uklonite pijesak i otkrit ćete tajnu njegovog opstanka; njegovo korijenje seže duboko do skrivenih voda u tlu.
Tako je i s kršćaninom. Njegov je život skriven s Kristom u Bogu. Za njega je Isus Krist zdenac života iz kojega izvire vječni život. Njegova vjera poput palminog korijenja prodire iza onog što se može vidjeti, crpeći život iz zdenca života. Usred pokvarenosti ovoga svijeta on stoji vjeran i odan Bogu. Okružuje ga slatki utjecaj Kristove pravednosti. Taj utjecaj uzdiže i blagoslivlje.
I najskromniji i najsiromašniji Isusovi učenici mogu biti na blagoslov drugima. Oni možda nisu svjesni da čine dobro, ali oni svojim nesvjesnim djelovanjem mogu započeti val blagoslova koji će se proširiti i produbiti i dati blagoslovljene rezultate za koje možda nikad neće saznati sve do dana konačne nagrade. Od njih se ne zahtijeva da se zamaraju pitanjima oko svoje uspješnosti. Oni trebaju samo mirno ići naprijed, vjerno obavljajući djelo koje im je Božja Promisao dodijelila, i njihov život neće biti uzaludan. Njihove će duše postajati sve sličnije Kristu. Oni u ovom životu rade zajedno s Bogom, i kao takvi spremni su za veće djelo i nepomućenu radost života koji dolazi. (Signs of the Times, 6. lipnja 1902.)