Druge pouke od sijanja sjemena

80 Rad uložen u sijanje sjemena, ali i rast biljaka iz sjemena, pruža nam priliku da u obitelji i u školi objavimo dragocjene pouke. Djecu i mlade moramo poučiti da zbivanja u prirodi promatraju kao djelovanje božanskih sila i tako ih osposobiti da vjerom sagledaju Njegova nevidljiva dobročinstva. Kad shvate da Bog na prekrasan način zadovoljava potrebe svoje velike obitelji, i da i mi trebamo s Njime surađivati, njihova vjera u Boga ojačat će i oni će osjetiti više Njegove snage u svojem svakidašnjem životu.
Kao što je stvorio Zemlju, Bog je stvorio i sjeme svojom riječju. Svojom riječju dao mu je snagu da raste i da se umnožava. Rekao je: “Neka proklija zemlja zelenilom — travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako… I vidje Bog da je dobro.” (Postanak 1,11.12)
81 Ta ista riječ i danas čini da sjeme raste. Svaka sjemenka koja uvis, prema Suncu, šalje svoj zeleni izdanak, objavljuje čudotvornu snagu riječi koju je izgovorio Onaj koji “reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori” (Psalam 33,9).
Krist je svoje učenike naučio moliti: “Kruh naš svagdanji daj nam danas!” Pokazujući cvijeće, dao im je i obećanje: “Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu… zar neće mnogo radije vas, malovjerni!?” (Matej 6,11.30) Krist neprestano djeluje da odgovori na ovu molitvu i ispuni ovo obećanje. Jedna nevidljiva sila neprestano se trudi, služeći čovjeku, da ga nahrani i odjene. Mnogim sredstvima služi se naš Gospodin da bi od sjemena, koje je naizgled odbačeno, načinio živu biljku. On daje u pravo vrijeme sve što je potrebno za dobru
žetvu. Ovu istinu prekrasnim je riječima ovako izrazio psalmist:

Ti pohodi zemlju i ti je natopi,
obogati nju veoma.
Božja se rijeka vodom napuni,
ti pripravi ljudima žito.
Ovako pripremi zemlju:
brazde joj natopi,
grude joj poravna;
kišom je omekša,
usjeve joj blagoslovi.
Ti okruni godinu dobrotom svojom,
plodnost niče za stopama tvojim.

Psalam 65,10-12

* * *
Materijalni svijet nalazi se pod Božjom upravom. Priroda se pokorava prirodnim zakonima. Sve prepoznaje Stvori- teljevu volju. Oblaci i sunčevo svjetlo, rosa i kiša, vjetar i oluja, sve se nalazi pod Božjim nadzorom i prešutno se pokorava Njegovim zapovijedima. Iz poslušnosti Božjim zakonima vlat trave izbija iz zemlje, “najprije stabljika, zatim klas — potom pun klas zrna” (Marko 4,28). Zahvaljujući Bogu sve se razvija u odgovarajuće vrijeme jer se ne protivi 82 Njegovom djelovanju. Može li, onda, čovjek, načinjen na Božju sliku, s razumom i sposobnošću govora, biti jedino biće koje ne cijeni Njegove darove, jedino koje se ne pokorava Njegovoj volji? Zar samo razumna bića izazivaju zbrku u našem svijetu?
* * *
U svemu što je u životu povjereno čovjekovoj brizi, uspjeh se postiže zajedničkim ulaganjem božanskih i ljudskih napora. Ne može biti prikupljanja plodova ukoliko ljudska ruka ne obavi svoj dio posla sijući sjeme. Međutim, bez doprinosa koji Bog daje u obliku sunčevog svjetla i kiše, rose i oblaka, ne bi bilo prinosa. Tako je to u svakom poslovnom pothvatu, u svakoj grani istraživanja i znanosti. Tako je to na duhovnom području, prilikom oblikovanja karaktera, u svakoj grani kršćanske djelatnosti. Mi moramo obaviti svoj dio, ali se božanska snaga mora ujediniti s nama; u protivnom će svi naši napori ostati uzaludni.
Kada god čovjek nešto postigne, bilo na duhovnom ili ovozemaljskom području, mora imati na umu da je to postigao surađujući sa svojim Stvoriteljem. Naša velika potreba jest da shvatimo svoju ovisnost o Bogu. Previše povjerenja ukazujemo čovjeku, previše se oslanjamo na ljudske pronalaske. S druge strane, premalo povjerenja ukazujemo sili koju nam je Bog spreman staviti na raspolaganje. “Mi smo Božji suradnici.” (1. Korinćanima 3,9) Neizmjerno je neznatniji udio koji ima ljudsko oruđe; ali ukoliko se poveže s Kristovim božanstvom, ono može postići sve snagom koju mu Krist daje.
* * *
Postupni razvitak biljke iz sjemena pruža praktičnu pouku kako treba odgajati djecu. Najprije se pojavi stabljika, 83 “zatim klas — potom pun klas zrna”. Onaj isti koji je iznio ovu usporedbu, stvorio je sitnu sjemenku, dao joj njezine životodavne osobine, proglasio zakone koji upravljaju njezinim rastenjem. Istine koje objavljuje ova usporedba postale su živa stvarnost u Njegovom životu. I u svojoj tjelesnoj i duhovnoj naravi On je slijedio božanski redoslijed rastenja prikazan biljkom, i želi da to čine i svi mladi. Iako je bio Veličanstvo Neba, Kralj slave, postao je djetešce u Betlehemu i neko vrijeme bio bespomoćan oviseći o svojoj majci. U djetinjstvu je činio djela poslušnog djeteta. Govorio je i postupao služeći se mudrošću djeteta, a ne odraslog čovjeka, poštujući svoje roditelje i izvršavajući njihove želje, želeći biti koristan u skladu sa sposobnostima djeteta. Ali u svakoj razvojnoj etapi bio je savršen pokazujući jednostavnu, prirodnu dražest bezgrešnog života. Sveti izvještaj kaže o Njegovom djetinjstvu: “Dijete je raslo i jačalo, napunjujući se mudrošću. I milost je Božja počivala na njemu.” O njegovoj mladosti ostalo je zabilježeno: “A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima.” (Luka 2,40.52)
Ovdje je nagoviješteno djelo roditelja i učitelja. Oni se moraju truditi da tako odnjeguju sklonosti mladih bića da ona u svakoj etapi svojeg života mogu blistati prirodnom ljepotom prirođenom tom razdoblju, da se razvijaju prirodno, kao biljke u vrtu.
Najprivlačnija su djeca koja ostanu prirodna, nedirnuta. Nije mudro obraćati im posebnu pozornost, pred njima ponavljati njihove pametne izjave. Taština se ne smije podupirati isticanjem njihovog izgleda, njihovih riječi, njihovih postupaka. Ne treba ih ni odijevati na skup, upadljiv način. To bi u njima potaknulo oholost i probudilo zavist u srcima njihovih prijatelja.
Mališane treba odgajati u dječjoj jednostavnosti. Treba 84 ih učiti da budu zadovoljni malim, korisnim dužnostima, zadovoljstvima i iskustvima u skladu s njihovim godinama. Djetinjstvo odgovara stabljici u ovoj usporedbi i odlikuje se sebi svojstvenom ljepotom. Djecu ne smijemo gurati u prijevremenu zrelost, već im pomagati da što je duže moguće zadrže svježu dražest svojih ranih godina.
I mala djeca mogu biti kršćani, stjecati iskustva koja odgovaraju njihovim godinama. To je sve što Bog od njih očekuje. Njima je potreban duhovni odgoj; roditelji im moraju osigurati sve potrebne prednosti da bi svoj karakter mogla
oblikovati po ugledu na Kristov.
* * *
U Božjim zakonima u prirodi posljedica slijedi uzrok s nepogrešivom sigurnošću. Žetva će posvjedočiti kakva je bila sjetva. Nemarnog radnika osuđuje njegovo djelo. Žetva svjedoči protiv njega. Tako je i na duhovnom području; vjernost svakog radnika odmjerava se rezultatima njegovog rada. Rezultat njegovog posla, bilo da je radio marljivo, bilo nemarno, pokazuje se prilikom žetve. Njegova sudbina za vječnost određuje se upravo na taj način.
Svako posijano sjeme donosi žetvu po svojoj vrsti. Tako je i u ljudskom životu. Svi mi moramo sijati sjeme sažaljenja, sućuti i ljubavi jer ćemo požeti ono što smo posijali. Svaka sebičnost, samoljublje, samouzvisivanje, svako popuštanje samome sebi donijet će svoju žetvu. Onaj tko živi sebi, sije u tijelo i od tijela će požeti propast.- 85
Bog nikoga ne uništava. Svatko tko je uništen, uništio je samoga sebe. Svatko tko odbacuje opomene savjesti, sije sjeme nevjerovanja, a ono će donijeti sigurnu žetvu. U stara vremena, odbacujući prvu Božju opomenu, faraon je posijao sjeme tvrdokornosti, pa je i požeo tvrdokornost. Bog ga nije natjerao na nevjerovanje. Sjeme nevjerovanja koje je posijao donijelo je žetvu u skladu sa sjetvom. I tako se njegovo odupiranje nastavilo sve dok nije pogledom obuhvatio svoju opustošenu zemlju, hladno, mrtvo tijelo svojeg prvorođenca i prvorođenaca svih podanika u svojoj kući i u cijelom kraljevstvu, sve dok se vode Crvenog mora nisu sklopile iznad njegovih konja, bojnih kola i ratnika. Njegova povijest je strašna slika istinitosti izreke: “Što tko sije, to će i žeti.” (Galaćanima 6,7) Kad bi ljudi ovo uspjeli shvatiti, bili bi vrlo pažljivi dok biraju sjeme koje će sijati!
Kad posijano sjeme sazri za žetvu i kad se ono ponovo posije, prinos se umnogostručuje. Ovaj se zakon potvrđuje i u našim odnosima s bližnjima. Svaki postupak, svaka riječ predstavlja sjeme koje će donijeti rod. Svako djelo promišljene ljubaznosti, poslušnosti ili samoodricanja ponovit će se u drugima, a preko njih i u mnogima. Tako će i svako djelo zavisti, zlobe i razdora biti sjeme koje će proklijati kao “gorki korijen” (Hebrejima 12,15) kojim će mnogi biti pokvareni. A koliki će tek biti broj onih koje će ti “mnogi” otrovati! I tako će se sijanje dobra i zla nastaviti i za vrijeme i za vječnost.
* * *
U pouci o sijanju sjemena naglašava se velikodušnost i na duhovnom i na tjelesnom području. Gospodin kaže: “Blago vama koji sijete pokraj svake vode!” (Izaija 32,20 DK) “Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!” (2. Korinćanima 9,6) Sijati pokraj svake vode znači neprestano dijeliti Božje darove. To znači davati kada god
86 Božje djelo ili potrebe čovječanstva zahtijevaju našu pomoć. To nas neće dovesti do siromaštva. “Tko obilato sije, obilato će i žeti!” Sijač umnožava svoje sjeme bacajući ga. Tako je i s onima koji su vjerni u dijeljenju Božjih darova. Dajući drugima, umnožavaju svoje blagoslove. Bog im je obećao obilje da mogu nastaviti davati. “Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut.” (Luka 6,38)
Još mnogo više od toga obuhvaćeno je sijanjem i sabiranjem roda. Dok dijelimo Božje zemaljske blagoslove, dokazi naše ljubavi i suosjećanja bude u srcu primatelja zahvalnost i hvalu Bogu. Tlo srca priprema se za primanje sjemena duhovne istine. A Onaj koji je sijaču dao sjeme, učinit će da ono proklija i donese rod za vječni život.
* * *
Bacanjem zrna u zemlju Krist je prikazao žrtvu koju će sam prinijeti za naše otkupljenje. “Zaista, zaista, vam kažem, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo”, rekao je On. “Ako li umre, rodi velik rod.” (Ivan 12,24) Tako će i Kristova smrt donijeti rod za Božje kraljevstvo. U skladu sa zakonima biljnog svijeta, život će biti posljedica Njegove smrti.
I svi oni koji će donijeti rod kao Kristovi suradnici, morat će prvo pasti u zemlju i umrijeti. Život mora biti bačen u brazdu potreba svijeta. Samoljublje i sebičnost moraju umrijeti. Međutim, zakon žrtvovanja sebe je i zakon samoodržanja. Sjeme zakopano u zemlju donosi rod koji se dalje sije i na taj način žetva se umnogostručuje. Poljodjelac čuva svoje sjeme razbacujući ga. Tako je i u ljudskom životu; davati znači 87 živjeti. Život koji će biti sačuvan, to je samo život koji se dragovoljno daje u službu Bogu i čovjeku. Oni koji radi Krista
žrtvuju svoj život u ovom svijetu, sačuvat će ga za vječnost.
* * *
Sjeme umire da bi proklijalo u novi život i time nam daje pouku o uskrsnuću. Svi koji ljube Boga živjet će ponovo u Edenu, na Nebu. O ljudskom tijelu koje je položeno da istrune u grobu Bog je rekao: “Sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se
u slabosti, uskršava sa silom.” (1. Korinćanima 15,42.43)
* * *
Ovo su samo neke od mnogih pouka koje možemo naučiti iz prirode na temelju usporedbe o sijaču i sjemenu. Kad se roditelji i učitelji budu trudili da prenesu ove pouke, taj se posao mora obavljati na praktičan način. Neka sama djeca pripreme tlo i posiju sjeme. Dok rade, roditelji ili učitelji mogu im govoriti o vrtu srca i o dobrom i zlom sjemenu koje se može posijati u njega; da se srce mora pripremiti za sjeme istine kao sto se vrt mora obraditi da primi sjeme. Kad se sjeme sije u zemlju, oni mogu govoriti o Kristovoj smrti; kad se pojavi klica, mogu objaviti istinu o uskrsnuću. Kako biljka raste, može se nastaviti uspoređivanje duhovnog sijanja sa sijanjem u prirodi.
I mladima treba pristupati na sličan način. Oni bi morali naučiti obrađivati zemlju. Bilo bi dobro kad bi svaka škola imala na raspolaganju dovoljno obradive zemlje. Takva zemlja bi se morala smatrati Božjom učionicom, a sve u prirodi Božjim udžbenikom koji Njegovoj djeci stoji na raspolaganju da steknu znanje o obrazovanju duše. -88
Obrađivanje zemlje, oplemenjivanje i krčenje tla može nam poslužiti kao stalni izvor pouka. Nitko se ne bi ni pomislio naseliti na nekom zapuštenom tlu i očekivati da će ono smjesta početi donositi prinos. Prije sijanja sjemena moraju se uložiti ozbiljni, marljivi i ustrajni napori radi pripreme tla. Tako je i u duhovnom nastojanju oko ljudskog srca. Oni koji očekuju da će postići uspjeh u obradi takvoga tla, moraju krenuti na posao s Božjom riječju u svojim srcima. Oni će tada ustanoviti da je blagi, krotki utjecaj Svetoga Duha sposoban djelovati na neobrađeno tlo srca. Ukoliko se u obradu zemlje ne ulože ozbiljni napori, ono neće dati žetvu. Tako je i s tlom srca. Božji Duh mora djelovati na njega da ga oplemeni i odgoji prije nego što može donijeti rod na slavu Bogu.
Zemlja neće pokloniti svoje bogatstvo onomu tko radi po nagonu, bez razmišljanja. Ona zahtijeva promišljenu, svakidašnju pažnju. Ona se mora orati često i duboko, s namjerom da se ukloni korov koji oduzima hranu dobrom sjemenu. Tako se oni koji oru i siju pripremaju za žetvu. Nitko se ne treba naći na njivi među žalosnim ostacima svojih nada.
Gospodnji blagoslovi počivat će na onima koji tako obrađuju zemlju izvlačeći duhovne pouke iz prirode. Prilikom obrade i oplemenjivanja zemlje ratar ne može znati kakve će se riznice otvoriti pred njim. Iako ne smije prezirati savjete koje je dobio od iskusnijih ljudi, iako ne smije odbaciti podatke koje su mu pružili razumni stručnjaci, on i sam mora prikupljati znanje. To treba postati dio njegove podu- ke. Obrađivanje zemlje uvijek će se pokazati i kao sredstvo za obrazovanje duše.
Onaj koji čini da sjeme klija, koji ga njeguje i dan i noć, 89 koji mu daje snagu da se razvija, Začetnik je našeg postojanja, Kralj Neba. On se daleko više trudi, daleko više skrbi oko svoje djece. Dok čovjek kao sijač sije sjeme da bi održao ovaj zemaljski život, božanski Sijač zasijava dušu sjemenom koje će donijeti rod za vječni život.

“Kraljevstvo je nebesko stično kvascu”

Ovo se poglavlje temelji na Mateju 13,33 i Luki 13,20.21.

95 Mnogi obrazovani i utjecajni ljudi dolazili su slušati proroka iz Galileje. Neki među njima radoznalo su i sa zanimanjem promatrali mnoštvo koje se okupilo oko Krista dok je propovijedao kraj jezera. U tom velikom mnoštvu bile su zastupljene sve društvene klase. Bilo je nevoljnih, nepismenih, odrpanih prosjaka, razbojnika kojima se pečat krivnje zapažao na licu, unakaženih, raspuštenih, trgovaca i besposličara, uglednih i prezrenih, bogatih i siromašnih; i svi su se tiskali oko Krista, borili se za mjesto u Njegovoj blizini želeći Ga vidjeti i čuti. Promatrajući neobični skup, ti su se obrazovani ljudi pitali: Zar se Božje kraljevstvo doista sastoji od ljudi sličnih ovima? I ponovo im je Spasitelj odgovorio usporedbom: -96
“Kraljevstvo je nebesko slično kvascu koji uzme žena te ga pomiješa sa tri mjere brašna dok sve ne ukvasa.”
Među Židovima kvasac se katkad upotrebljavao kao simbol grijeha. U vrijeme Pashe narodu je bilo zapovjeđeno da ukloni svaki kvasac iz svojih kuća, kao što mu je bilo rečeno i da ukloni svaki grijeh iz svojeg srca. “Čuvajte se farizejskog kvasca, to jest licemjerja!” (Luka 12,1) I apostol Pavao govori o kvascu “zloće i pokvarenosti” (1. Korinćanima 5,8). Međutim, u ovoj Spasiteljevoj usporedbi kvasac se pojavljuje kao simbol nebeskog kraljevstva. Njime je oslikana oživ- ljujuća, preobražavajuća sila Božje dobrote.
Nitko nije tako pokvaren, nitko nije tako duboko pao da bi se našao izvan domašaja te sile. Svima koji se žele pokoriti Svetome Duhu bit će usađeno novo načelo života; izgubljeni božanski lik mora se obnoviti u ljudskom rodu.
Međutim, čovjek se ne može preobraziti služeći se svojom voljom. U njemu nema nikakve snage kojom bi se ta promjena mogla izvesti. Kvasac — nešto potpuno izvan njega — mora se staviti u brašno da bi se željena promjena mogla obaviti. Zato grešnik mora prihvatiti Božje milosrđe da bi se pripremio za kraljevstvo slave. Sva kultura i sva naobrazba koju svijet može dati doživjet će neuspjeh u pokušaju da poniženo dijete grijeha pretvori u dijete Neba. Obnoviteljska snaga mora doći od Boga. Promjena se može obaviti jedino silom Svetoga Duha. Svi koji žele biti spašeni, ugledni i prezreni, bogati i siromašni, moraju se pokoriti djelovanju te sile.- 97
Kao što kvasac, kad se umiješa u brašno, djeluje iznutra, tako i Božja dobrota, obnavljajući srce, želi preobraziti život. Nikakva pretežno izvanjska promjena nije dovoljna da nas dovede u sklad s Bogom. Ima mnogo onih koji se pokušavaju reformirati popravljajući ovu ili onu lošu naviku, nadajući se da će tako postati kršćani, ali takvi započinju na pogrešnom mjestu. Naše prvo djelo mora biti obavljeno u srcu.

“Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim. Naredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila! Neću se postidjeti tada kad budem pazio na zapovijedi tvoje.” (Psalam 119,1-6)

Ispovijedanje vjere i usađivanje istine u srce dvije su potpuno različite pojave. Samo poznavanje istine nije dovoljno. Mi je možemo poznavati a da se sadržaj naših misli ne promijeni. Srce se mora obratiti i posvetiti!
Čovjek koji pokušava držati Božje zapovijedi zato što osjeća da mu je to dužnost — zato što se to od njega zahtijeva — nikad neće upoznati radost poslušnosti. On i nije poslušan! Kad netko Božje zahtjeve smatra obvezom, teretom, zato što se protive njegovim sklonostima, možemo znati da taj čovjek ne živi pravim kršćanskim životom. Istinska je poslušnost posljedica načela koje djeluje iznutra. Ona proistječe iz ljubavi prema pravednosti, iz ljubavi prema Božjem 98 zakonu. Srž svake pravednosti je odanost našem Otkupitelju. To će nas navesti da činimo ono što je pravo zato što je pravo — zato što na taj način ugađamo Bogu.
Velika istina o obraćenju srca silom Svetoga Duha prikazana je riječima koje je Krist uputio Nikodemu: “Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega… Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Ivan 3,3-8)
Apostol Pavao, nadahnut Svetim Duhom, piše: “Ali Bog koji je bogat milosrđem — iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio — nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi — milošću ste spašeni! — s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu, da u vjekovima koji nadolaze pokaže izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu. Da, milošću ste spašeni — po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji!” (Efežanima 2,4-8)
“Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. Od koljena do koljena tvoja je vjernost; učvrstio si zemlju, i ona stoji… Naredaba tvojih neću zaboravit dovijeka, jer po njima ti me oživljavaš… Svakom savršenstvu vidim granicu, a zapovijed tvoja nema granica.” (Psalam 119,89-96)

Kvasac, skriven u brašnu, djeluje nevidljivo da cijelo tijesto podredi procesu uskisavanja; tako i kvasac istine djeluje potajno, tiho i ustrajno da preobrazi dušu. Urođene sklonosti mekšaju i bivaju ukroćene. Usađuju se nove misli, novi osjećaji, nove pobude. Postavlja se i novo mjerilo karaktera 99 — Kristov život! Mijenja se um, sposobnosti se koriste da djeluju u novom smjeru. Čovjek nije stekao nove sposobnosti, već su sposobnosti koje ima posvećene. Savjest se probudila. Dobili smo karakterne crte koje nas osposobljavaju da obavljamo službu za Boga.
Često se pojavljuje pitanje: Zašto, onda, ima tako mnogo onih koji tvrde da vjeruju u Božju riječ iako se nisu promijenili u riječima, duhu i karakteru? Zašto ima tako mnogo onih koji ne mogu podnijeti protivljenje svojim namjerama i planovima, koji pokazuju nesvetu narav, čije su riječi oštre, drske i naprasite? U njihovom životu djeluje ona ista sebična ljubav, isto sebično popuštanje svojim slabostima, isti temperament, iste nepromišljene riječi koje se vide u životu svjetovnih ljudi. Zapaža se ista uvredljiva oholost, isto popuštanje urođenim sklonostima, ista izopačenost karaktera, kao da im je istina potpuno nepoznata. Razlog je u tome što nisu obraćeni! Oni nisu stavili u srce kvasac istine. On nema prilike obaviti svoj posao. Njihove naslijeđene i stečene sklonosti prema zlu nisu pokorene njegovoj preobražavajućoj sili. U njihovom životu ne pokazuje se Kristova milost, oni ne vjeruju da On može preobraziti njihov karakter.- 100

“Slavit ću te u čestitosti srca kad naučim sudove pravde tvoje. Tvoja ću pravila čuvati.” (Psalam 119,7.8)

“Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.” (Rimljanima 10,17) Biblija je veliko sredstvo za preobražavanje karaktera. Krist je molio: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.” (Ivan 17,17) Kad se proučava i vrsi, Božja riječ utječe na srce obuzdavajući svaku nesvetu osobinu. Sveti Duh dolazi nas uvjeriti da smo grešni, i vjera koja se javlja u srcu djeluje silom ljubavi prema Kristu, čineći da tijelom, duhom i dušom postajemo slični Njemu. I onda nas Bog može upotrijebiti da ostvari svoju volju. Sila koja nam je dana djeluje iznutra nagoneći nas da drugima objavimo istinu koja nam je objavljena.
Istine Božje riječi zadovoljavaju čovjekovu veliku praktičnu potrebu — da se njegova duša vjerom obrati Bogu. Njezina uzvišena načela ne smiju se smatrati previše čistima i svetima da bi se mogla primijeniti u svakidašnjem životu. To su istine koje dosežu do Neba i obuhvaćaju vječnost, a 101 ipak se njihov životvorni utjecaj mora utkati u čovjekovo iskustvo. One trebaju prožeti sve što je veliko i sve što je neznatno u životu.
Kad čovjek primi u srce kvasac istine, on će promijeniti njegove želje, pročistiti misli, ublažiti raspoloženje. On će mu oživiti sposobnosti uma i energije duše. Povećat će i njegovu sposobnost da osjeća i da voli.
Svijet ne shvaća čovjeka koji je prožet ovim načelom. Sebični srebroljubac živi samo zato da bi sebi osigurao bogatstvo, čast i zadovoljstva ovoga svijeta. Vječni svijet nikako se ne uklapa u njegove planove. Međutim, Kristovom sljedbeniku to nije na prvom mjestu. On će radi Krista i raditi i odricati se da bi mogao pripomoći u velikom djelu spašavanja duša koje su bez Krista i bez nade u svijetu. Takvog čovjeka svijet ne može shvatiti jer su njemu vječne stvarnosti stalno pred očima. Kristova ljubav preuzela je svojom otkupiteljskom snagom vlast u njegovom srcu. Ta ljubav upravlja svakom njegovom pobudom, uzdiže svojeg vlasnika iznad svih pokvarenih utjecaja ovoga svijeta.
“Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući tvoje riječi. Svim srcem svojim tebe tražim; ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih. U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim… Razmišljat ću o naredbama tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.” (Psalam 119,9-16)
Božja riječ treba posvećivati naše druženje sa svim pripadnicima ljudske obitelji. Kvasac istine neće poticati u nama duh suparništva, sebično častoljublje, želju za prvim mjestom. Istinska, nebeska ljubav nije ni sebična ni promjenjiva. Ona ne zavisi od ljudske hvale. Srce onoga koji prima 102 Božju milost prepuno je ljubavi prema Bogu i prema onima za koje je Krist umro. Njegovo sebično “ja” ne bori se da bude priznato. On ne voli druge zato što oni vole njega ili zato što mu ugađaju, zato što cijene njegove zasluge, već zato što su Kristovo otkupljeno vlasništvo. Ukoliko drugi njegove pobude, riječi ili postupke pogrešno shvate ili protumače, on se ne vrijeđa, već nastavlja ići istim uravnoteženim putem u životu. On je ljubazan i promišljen, skroman u gledanju na sebe, uvijek pun povjerenja u Božju milost i ljubav.
Apostol nas poziva: “Već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: ‘Budite sveti jer sam ja svet!’” (1. Petrova 1,15.16) Kristova milost treba upravljati našim temperamentom i glasom. Njezino djelovanje očitovat će se u pristojnosti i nježnoj brizi brata o bratu, u ljubaznim, ohrabrujućim riječima. Anđeli borave u takvom domu. Život diše slatkim mirisom koji se kao sveti tamjan uzdiže Bogu. Ljubav se pokazuje ljubaznošću, nježnošću, podnošenjem i strpljivošću.

“Pokaži mi, Jahve, stazu pravila tvojih, i ja ću je čuvati do kraja. Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem. Uputi me stazom svojih zapovijedi, jer ja u njoj uživam… Ispuni svom sluzi obećanje koje si onima dao što te se boje. Ukloni sramotu od koje strahujem, jer divni su tvoji sudovi.” (Psalam 119,33-39)

I lice se mijenja. Krist koji boravi u srcu čini da lice onoga koji Ga ljubi i drži Njegove zapovijedi blista. Na njemu se odražava istina. Otkriva se slatki nebeski mir. Obzir prema drugima postaje uobičajeni način ponašanja, izražava se ljubav uzvišenija od ljudske.
Kvasac istine izaziva promjenu u cjelokupnom ljudskom biću; čini da neuglađeni postanu otmjeni, grubijani blagi, a sebični velikodušni. Njime se čisti poročnost, pere se u Janje- tovoj krvi. On svojom životodavnom silom dovodi u sklad s božanskim životom sve što je povezano s umom, dušom i snagom. Krist se proslavlja izvrsnošću i savršenstvom karaktera. Kad se dogode sve ove promjene, anđeoski glasovi sjedinjuju se u ushićenoj pjesmi, a Bog i Krist raduju se dušama koje su oblikovane po ugledu na božansku sliku.

“Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Kunem se i čvrsto odlučujem, i riječ ću održati: pravedne ću tvoje slijedit odluke… Svjedočanstva tvoja vječna su mi baština, ona su radost mome srcu. Prignuh srce da vrši naredbe tvoje uvijek i do kraja.” (Psalam 119,105-112)