“U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim.” (Psalam 119,11)
Oni koji proučavaju Bibliju, traže savjet od Boga i oslanjaju se na Krista, moći će u svako doba i u svim okolnostima postupati mudro. Istinska načela otkrivaju se u stvarnom životu. Kad se istina za ovo vrijeme prihvati iskreno i postane osnovom karaktera, dovest će do takve odlučnosti u namjeri i ciljevima, da pred zavodljivosti ovozemaljskih užitaka, nepostojanosti navika, prijezirom onih koji ljube ovaj svijet i željama vlastitog srca ostaju potpuno nemoćni. Savjest mora najprije biti prosvijetljena, a volja dovedena u pokornost. Ljubav prema istini i pravdi mora zavladati u duši, i na taj način se izgrađuje karakter koji Nebo može odobriti.
Imamo izrazite primjere o čvrstini nepokolebljive odanosti načelima vjere. Čak ni strah od smrti ne bi mogao natjerati žednog Davida da pije vodu s Betlehemskog izvora, zbog koje su njegovi hrabri junaci riskirali svoj život. Duboko i otvoreno ždrijelo lavovske jame nije moglo spriječiti Daniela u njegovoj odlučnosti da se svakoga dana moli Bogu, niti je užarena peć nagnala šadraka i njegove drugove da se poklone idolu kojega je podigao kralj Nabukodonozor. Mladi koji se čvrsto drže načela uzdržavat će se od zadovoljstava i izazivanja boli, i biti hrabri čak i u lavovskoj jami ili u užarenoj peći, radije nego da se nađu nevjerni Bogu. Obratite pozornost na Josipov karakter. Njegova čestitost bila je teško kušana, ali je njegova pobjeda bila potpuna. Ista uzvišena i nepokolebljiva odanost načelu dolazila je do izražaja u svakoj kušnji. Gospodin je bio s njim i Njegova riječ bila je zakon.
Takva čvrstina i nepokolebljivost u načelima blistaju najizrazitijim sjajem nasuprot slabosti i nekorisnosti mladih našeg vremena.
Pogrešno je shvaćanje da se moramo podčiniti volji i postupcima izopačene djece. Elizej je na samom početku svog javnog rada naišao na podsmjeh i ruganje mladih u Betelu. On je bio čovjek izrazito blage naravi, ali je Božjim Duhom bio primoran izreći prokletstvo nad onima koji su mu se tako drsko rugali. Oni su čuli za nedavno Ilijino uzašašće na Nebo, i taj svečani događaj načinili su predmetom ismijavanja. Elizej je pružio jasan dokaz da ni stariji ni mladi ne smiju zbijati šale na račun nečijeg svetog poziva. Dok su mu podrugljivo dovikivali kako je bolje da i on ode gore, kao što se Ilija uznio prije njega, on ih je prokleo u ime Gospodnje. Strašna presuda koja je odmah došla na njih bila je od Boga. Nakon toga Elizej više nije imao problema u svojoj misiji. Pedeset godina on je ulazio i izlazio kroz gradska vrata Betela i, putujući od grada do grada, prolazio kroz gomile raznih besposličara, najgrubljih i najraspuštenijih mladića, ali ga nikad više nitko nije ismijavao niti pravio šale na račun njegovog poziva kao proroka Svevišnjega. Ovaj jedini slučaj tako neobične strogosti na početku njegove misije bio je dovoljan da mu osigura poštovanje do kraja života. (Testimonies for the Church, sv. 5, str. 43,44)