Običnome čovjeku zdravlje spada u najveće vrijednosti, što dokazuje i starinski pozdrav zdravo(koji je naprasno nestao zbog pogrešnog povezivanja s komunizmom). Kadgod nekome želimo nešto dobro, onda se u tome nizu zdravlje obvezatno nalazi na samome vrhu. I vjera spada u popis vrhunskih vrijednosti, no problemi nastaju kada se vjera i zdravlje pokušaju dovesti u nekakvu vezu.
Obično se javljaju neki ekstremni odgovori (zapravo, ekstrema su uvijek dva):
1. Ravnodušnost je stav da zdravlje i vjera nemaju nikakve međusobne veze. U tradicionalnom kršćanstvu, gdje se na tijelo gleda kao na niži (i opasni) oblik postojanja, zdravlje se ne smatra previše značajnom vrijednošću niti ga se na bilo koji način dovodi u vezu s vjerom. Ovakva ravnodušnost u praksi prerasta u nešto što bismo (donekle uvjetno) mogli nazvati kršćanskim hedonizmom – jedi, pij i veseli se jer to ionako nema nikakve veze s onom budućom stvarnošću koja će biti, misle oni, potpuno duhovna. Stoga nema nikakve veze ako je svećenik predebeo ili strastveni pušač, važno je spasenje duše.
2. Druga bi se krajnost mogla nazvati sanktifikacijom zdravlja. Ispričat ću istiniti primjer kako bih bolje objasnio na što zapravo mislim. Svojedobno je jedan kršćanski misionar održao niz vrlo zanimljivih predavanja o Bibliji i zdravlju i potkrijepio ih brojnim suvremenim znanstvenim činjenicama. Ljudi su dolazili u velikom broju, mnogi od njih došli su po prvi put u neku crkvu uopće, zaintrigirani tim povezivanjem kršćanstva i zdravlja. Elokventni je misionar stoga pozvan i u radijsku emisiju, ali je tamo dosta kasnio jer je morao večerati u točno određeno vrijeme, a večera, u njegovoj interpretaciji Biblije i znanosti, mora trajati 45 minuta. Tako je opravdao i svoje kašnjenje na javno predavanje jer nije htio skratiti svoj gotovo obredni objed. Budući da tomu ima već desetak godina, ispričavam se onima koji će u ovoj mojoj priči naći neki netočan detalj, jer se događaj otprilike tako i zbio (samo pomalo blijedi u varljivom sjećanju). U ovoj krajnosti, dakle, zdravlje postaje svrhom samo sebi i sve se usredotočuje na pitanje mojeg vlastitog zdravlja, dok su potrebe drugih tome jednostavno podređene. Ovakvi ljudi znaju biti i vrlo neugodni gosti jer vrlo kritički promatraju sve što se pred njih iznese na stol, što domaćine (a znam i takve slučajeve) jednostavno dovodi do očaja.
Toliko o krajnostima; razmotrimo sada kršćanski stav o zdravlju.
1. Biblija pitanju zdravlja daje zapaženo mjesto. Dovoljno je samo shvatiti kako je starozavjetni pozdrav šalom – mir, koji i Isus ponavlja u Novome zavjetu (npr. Ivan 20,21) u svoje značenje uključivao i duševno i tjelesno zdravlje. Isusova je misija bila ozdravljanje mnogih bolesnih ljudi ne samo zato da pokaže svoju moć, nego i da ukaže na to da je jedan od aspekata Božjeg kraljevstva i obnova zdravlja (Matej 11,5). Već sam izvještaj o stvaranju Adama i Eve, kao i odabira hrane koju im je Bog namijenio (Postanak 1,29), jasno upućuje na Njegovu skrb za čovjekovo zdravlje. Napokon, Isus je došao da nam dade život uizobilju (Ivan 10,10), što neizostavno uključuje i tjelesno i duševno zdravlje. Stoga je sva spiritualistička ravnodušnost prema zdravlju plod nebiblijskih filozofija koje su se nažalost uvriježile i u tradicionalnom kršćanstvu.
2. Zdravlje kao vrijednost nije potpora egoizmu, nego altruizmu. Drugim riječima, kršćanin treba težiti zdravlju kako bi mogao bolje služiti drugima. Ukoliko zanemari vlastito zdravlje, kršćanin može oboljeti i pasti na teret i brigu drugih, što je očiti promašaj smisla kršćanske egzistencije. Isto tako, ne može vlastito zdravlje postati najviši životni cilj jer onda nestaje sva skrb za druge ljude. Činjenica je i da kršćanin u spašavanju drugih (npr. oboljelih od zaraznih bolesti) može i vlastito zdravlje izložiti opasnosti, što samo još bjelodanije otkriva činjenicu kako je, filozofski govoreći, zdravlje ipak instrumentalna vrijednost (služi nečemu drugom), a ne intrinzični (sam po sebi vrijedan) cilj života. To, dakako, nikako ne opravdava kršćanina koji svojim lošim životnim navikama (pušenjem, alkoholom, prejedanjem) ugrožava vlastito zdravlje gubeći time sposobnost za službu.
Zdravlje je Božji dar; dobivamo ga uistinu besplatno i shvaćamo koliko je vrijedno tek kada ga izgubimo. Jednom izgubljeno, teško se vraća, osobito ne više besplatno. Antička već otrcana izreka o zdravom duhu u zdravom tijelu priječi svako ograđivanje zdravlja od vjere. Ako čovjek vjeruje, trudit će se oko vlastitog zdravlja da bi mogao služiti drugima, jer će zdravlje pomoći njegovoj vjeri da bude djelotvorna u činjenju dobra. Bolest ne ubija vjeru (čak je može i pojačati), ali gotovo neizostavno umanjuje njezinu djelotvornost. Zdravi vjernici mogu bolje pomoći ozdravljenju svijeta.
Na kraju, dopustimo si malo maštanja o tome kako bi svijet izgledao kada bi kršćani ozbiljno shvatili biblijske poduke o zdravlju. Koliko bi se smanjile patnje svijeta i kršćanskog i nekršćanskog! Koliko bi se smanjili izdaci za tone i tone lijekova koje možemo zamijeniti normaliziranjem života! Iako takav svijet ne bi još bio pravo ostvarenje Božjeg kraljevstva, ono bi nam ipak bilo jasnije i bliže. Imaju li pravo kršćani maštati o ovome? Imaju li pravo zanemariti ovakvu viziju? Jedino ozdravljeno kršćanstvo može djelovati na ozdravljenju svijeta.
Željko Porobija
(Znaci vremena 1/2006, Zagreb)