Možemo imati iskustvo kao i Henok

“Jer svi — i posvetitelj i posvećeni — imaju jednoga Oca. Zbog toga se ne stidi zvati ih braćom.” (Hebrejima 2,11)
O Henoku piše da je živio šezdeset pet godina i dobio sina. Nakon toga je hodio s Bogom još tristo godina. U prvom dijelu života Henok je ljubio Boga, osjećao je strahopoštovanje prema Njemu i držao Njegove zapovijedi. … Ali nakon rođenja prvog sina, Henok je dostigao višu razinu iskustva — još više se približio Bogu. Još potpunije je shvatio obveze i odgovornosti koje je imao kao Božji sin. … Kako je veliki blagoslov što imamo Henoka za primjer! … Usprkos tolikoj pokvarenosti koja je vladala oko njega, on je hodio s Bogom i unosio svjetlo u to mračno doba. A ako je Henok usred sve te pokvarenosti mogao hoditi s Bogom, zašto ne bi mogli današnji muškarci i žene u ovom trenutku povijesti svijeta? Mnogi od nas su to iskusili u izvjesnoj mjeri. Kada smo tužni i žalosni, osjećamo se slabima, ali znamo da je Isus pokraj nas, da suosjeća s nama i da će nam pomoći. Možemo razgovarati sa svojim najboljim Prijateljem, On je tu uz nas. Ne moramo se penjati na Nebo da bismo Ga spustili jer je On blizu nas, spreman da nam pomogne. Dok hodamo ulicom s onima koji ne mare ni za Boga ni Nebo, niti išta što je nebesko, možemo im govoriti o Isusu. Mi imamo nešto dragocjenije na što trebamo gledati — a to je Isus. On je s nama u moralnoj tami ovog vremena. Ništa nas ne bi trebalo spriječiti da Mu govorimo o onome što nas tišti i o zlu koje vlada u svijetu. Mi doista možemo razgovarati s Isusom. Možemo razgovarati s Njim kao što je Henok razgovarao s Bogom. On je govorio Bogu o svim svojim kušnjama. … Henok je izgradio pravedan karakter, a kao rezultat toga bio je prenesen na Nebo ne vidjevši smrt. I kada Gospodin dođe po drugi put, bit će nekih koji će biti uzeti na Nebo ne vidjevši smrt, a mi bismo htjeli znati hoćemo li biti među njima. Htjeli bismo znati jesmo li u potpunosti na Božjoj strani — jesmo li zadobili udio u božanskoj naravi utekavši od tjelesnih želja ovoga svijeta — ne tako što ćemo izbjegavati suočavanje s teškoćama i kušnjama, već tako što ćemo sebe dovesti u ispravan odnos s Bogom i dopustiti Njemu da se pobrine za posljedice. (Manuscript 83, 1886.)