Dva kombija, deset dana i petnaestero mladih koji su spremni krenuti na put da ukažu pomoć tamo kamo idu. A krenuli su iz Zagreba do Splita, gdje su proveli predivnu subotu, a zatim su, prije nego što je svanulo sunce, krenuli dalje do Dubrovnika pa kroz Crnu Goru sve do Tirane, glavnog grada Albanije. Tamo ih je čekala mala ljubičasta crkva okružena žutim stupovima, koju su mladi odlučili obnoviti i poduzeti potrebne građevinske zahvate da ona opet izgleda kao nova. Kako crkvu ne čine zidovi niti stupovi, već ljudi koji se u njoj nalaze, tako je i mlade iz Hrvatske dočekalo mnogo više nego sama zgrada. Vjernici te crkve su većinom mladi i djeca, koji su mladim misionarima odmah postali prijatelji, a nakon nekoliko dana i obitelj. Svako jutro čekali su ih ispred crkve te s njima provodili cijeli dan pomažući na sve moguće načine. Uz naporan svakodnevni rad bilo je tu i pjesme, smijeha i pokušaja učenja albanskog jezika. Mladi su radili punom parom da sve bude gotovo do četvrtka kad će u obnovljenoj crkvi početi niz arheoloških predavanja pastora Drage Obradovića. Iako u početku dobro organizirani i podijeljeni u tri tima — građevinski, dječji i misijski — na kraju su ipak svi radili sve. S povremenim znakovima umora i stankama, snaga i volja su se ipak obnavljale iz dana u dan kako im je i obećao njihov Vođa. Kad je promjena crkve bila već vidljiva i kad je veći dio posla bio odrađen, dio mladih se u četvrtak uputio u romsko naselje u kojem Adra djeluje već nekoliko godina. Velika kulturalna razlika i sâm način života ostavili su dojam kao da je to neki drugi svijet a ne tek obližnje naselje. Mladi koji su ostali u crkvi ubrzano su dovršavali radove i pripremali prostorije za vjernike i prijatelje koji će uskoro doći. Izlazeći iz crkve posljednji put kao radnici, mogli su se osvrnuti na sve učinjeno i biti zadovoljni što je sve učinjeno po planu i na vrijeme.
Nakon napornih dana uvijek je slijedio povratak u Adrinu kuću gdje je bio smještaj, tuširanje, zajedničko bogoslužje pa odlazak u grad na večeru. Četvrtak navečer radost je dosegnula vrhunac jer se crkva dupkom napunila za predavanje i jer su vjernici bili oduševljeni novim izgledom crkve. Sljedeći dan spremili su se za more i otputovali na zasluženi odmor. Odlučili su dan provesti u Durresu, malom gradiću na obali, udaljenom od Tirane manje od sat vremena vožnje. Kad su se navečer vratili, zajedno su započeli subotu te počeli s pjesmom koja se očito daleko čula jer su im se uskoro pridružili gosti. S upravo završenog predavanja na vrata njihove kuhinje (gdje se često konzumirala i duhovna hrana) pokucali su pastori Neven Klačmer i Jovan Radovanov. Oni su zapravo bili s njima čitav tjedan i zajedno s pastorom Obradovićem značajno pomogli u misiji te na razne načine pružali podršku mladima. Tog petka navečer pastor Klačmer je podijelio duhovnu misao koja je bila toliko potrebna svima koji su ga slušali. Govoreći o biblijskim događajima ukazao je na razliku između naših očekivanja i Božjeg plana. Nazvao je to Božjom matematikom, a ova skupina je znala za tu matematiku jako dobro jer ih je na put krenulo znatno manje nego što je isprva trebalo. Ono što je sigurno jest da su tu večer na tom mjestu bili upravo oni koji su trebali tamo biti i, iako je možda bilo malo drukčije od očekivanog, Bog je neprestano sve vodio svojom moćnom rukom.
Prije nego što zaključimo ovu priču, ne smijemo zaboraviti spomenuti subotu. Subota je dan koji donosi toliko mnogo blagoslova da se to riječima ne može izraziti. Još od tog petka navečer u skupinu je došao mir, onaj mir koji nadilazi svaki razum, onaj mir koji je bio još jedno vrijedno obećanje njihovog Vođe. A koliko je tek bilo lijepo doći u subotu ujutro u potpuno drugom izdanju, u haljinama i košuljama, ne na gradilište već u novu crkvu. Crkva je bila prepuna, a na kraju bogoslužja su svi iz crkve izašli u dvorište. Tamo su mladi za kraj posadili maslinu kao znak svojeg boravka ondje, za uspomenu i za podsjetnik mladim vjernicima da se brinu o svojoj crkvi. Nakon zajedničkog ručka još je trebalo obaviti samo jednu malu pojedinost. U dvorištu crkve bio je koš, međutim nije bilo lopte. Tijekom tjedna ona je nabavljena, no nitko nije niti naslućivao koliko će oduševljenje izazvati ta obična košarkaška lopta. Cika, vika i radosni smijeh dopirali su iz dvorišta još dugo nakon bogoslužja, i bila je to zaista jedna od najljepših subota ikada. Bila je to jedna od onih subota koje su predokus Neba.
Ovi mladi misionari nastavili su biti misionari i po svojem povratku kući — s mnoštvom novih zamisli, s prepunim kalendarom i s čvrstom vjerom u Boga. Iskusili su i uvidjeli da je Bog dobar (Psalam 34,9). Znaju da ih vodi i znaju da ih može upotrijebiti na načine na koje ne mogu niti zamisliti. Također znaju da je Bog, njihov Vođa, unaprijed pripremio sve za njih te da postoji veliki plan za svaki od tih petnaest života; i za živote onih mladih u Albaniji, i za život svakog tko možda čita ovaj izvještaj. Za svaki dan koji nam je podaren odluka ostaje na nama; hoćemo li ispuniti taj plan?
Ana Veble