Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Psalam 78”.
1 Misaona pjesma Asafova. Poslušaj, puče moj, zakon moj, prikloni uho svoje riječima usta mojih! 2 Otvorit ću u prispodobi usta svoja, iznijet ću zagonetke odvijeka, 3 koje čusmo i doznasmo, i oci nam ih naši kazivahu. 4 Nećemo ih skrivati od sinova njihovih; kazivat ćemo budućemu naraštaju hvale Gospodu i snagu njegovu i čudesa njegova koja učini. 5 Jer podiže svjedočanstvo u Jakovu i postavi Zakon u Izraelu — Zakon koji zapovjedi ocima našim da ga obznane djeci svojoj, 6 da bi znao budući naraštaj, da i djeca što će se tek roditi ustanu i navijeste djeci svojoj, 7 da u Boga stave pouzdanje svoje i ne zaborave djela Božjih, već da drže zapovijedi njegove; 8 i da ne budu kao očevi njihovi, naraštaj tvrdoglav i buntovan, naraštaj srcem nepostojan, a duhom svojim Bogu nevjeran. 9 Sinovi Efraimovi, što naoružani strijeljaju lukom, uzmakoše u dan boja. 10 Saveza Božjega ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu. 11 I zaboraviše djela njegova i čudesa koja im pokaza. 12 Pred ocima njihovim činio je čuda, u zemlji egipatskoj, u Coanskom polju. 13 Razdijelio je more i proveo ih, i uspravio vode kao zid. 14 I vodio ih danju oblakom, a svu noć svjetlom ognjenim. 15 Raskolio je stijene u pustinji i napojio ihizobilno kao iz povodnja. 16 I izvede potoke iz hridi, i ispusti vode kao rijeke. 17 A oni su i dalje još više griješili protiv njega, pobunili se u pustinji protiv Svevišnjega. 18 I iskušavali su Boga u srcima svojim išćući jelo po svojoj želji. 19 I govorahu protiv Boga. Rekoše: »Može li Bog prostrti stol u pustinji? 20 Evo, on udari stijenu te vode potekoše i bujice se razliše; a može li dati i kruha, može li pribaviti mesa puku svojemu?« 21 Tada Gospod ču i razgnjevi se: i oganj planu protiv Jakova, i gnjev se diže protiv Izraela; 22 jer ne povjerovaše Bogu i ne pouzdaše se u spasenje njegovo. 23 Ipak odozgo zapovjedi oblacima i otvori vrata nebeska. 24 I podaždi na njih mȁnu da jedu, i dade im žito nebesko. 25 Čovjek jeđaše kruh anđeoski, posla im hrane do sitosti. 26 Spusti s nebesa istočni vjetar i svojom moću južnjak dovede. 27 I podaždi na njih meso poput prašine, i ptice krilate kao pijesak morski. 28 I pusti da padnu usred njihova tabora, oko nastana njihovih. 29 I jeli su, i dobro se nasitili; ta ispuni im želju njihovu. 30 Još ne bijahu želju svoju utažili, jelo im još bijaše u ustima njihovim, 31 kad se gnjev Božji diže na njih i pobi najtustije među njima te obori izabranike Izraelove. 32 Uza sve to i dalje su griješili i nisu vjerovali u čudesa njegova. 33 Stoga u dahu skonča dane njihove, i u užasu iznenadnu godine njihove. 34 Kad ih je ubijao, tada bi ga tražili, i vraćali se, i zarana tragali za Bogom. 35 I spominjahu se da je Bog stijena njihova, i Bog Svevišnji njihov otkupitelj. 36 Ali su mu laskali ustima svojim, i lagali mu svojim jezikom. 37 Jer srce njihovo ne bijaše postojano uza nj i ne bijahu vjerni savezu njegovu. 38 A on, milosrdan, oprosti bezakonje i ne uništi ih. I često bi gnjev svoj odvraćao da ne plane svom jarošću svojom. 39 Jer spominjao se da su tek tijelo, oni su dašak što prolazi i više se ne vraća. 40 Koliko su mu prkosili u pustinji, koliko ga žalostili u pustari! 41 Sve nanovo iskušavali su Boga, i vrijeđali Sveca Izraelova. 42 Nisu se spominjali ruke njegove ni dana kad ih od neprijatelja izbavi. 43 Kad učini znake svoje u Egiptu, i čuda svoja u Coanskom polju. 44 I u krv im pretvori rijeke, i potoke, da ne mogu piti. 45 Posla na njih rojeve muha da ih izjedaju, i žabe da ih pomore. 46 I ljetinu njihovu dade gusjenici, i muku njihovu skakavcu. 47 Lozu njihovu grȁdom pobi, a smȍkvike njihove solikom. 48 Predade grȁdu i stoku njihovu, i stada njihova munjama. 49 Obori na njih svu žestinu gnjeva svojega, bijes i srdžbu i nevolju, šaljući na njih anđele zle. 50 Dade maha gnjevu svojemu; od smrti im dušu ne poštedje, već kugi preda život njihov. 51 I pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvine muškosti u šatorima Hamovim. 52 I povede puk svoj kao ovce, i vođaše ih kao stado kroz pustinju. 53 I odvede ih na sigurno te se nisu bojali, a neprijatelje njihove prekrilo je more. 54 I dovede ih do međe svojega svetišta, na ovu goru što je zadobi desnica njegova. 55 I protjera pred njima narode, i užetom im razdijeli baštinu; i nastani plemena Izraelova u šatorima njihovim. 56 A oni su iskušavali i bunili se protiv Boga Svevišnjega, i nisu čuvali svjedočanstava njegovih, 57 već otpadoše i iznevjeriše se kao očevi njihovi; podbaciše kao varljiv lȗk. 58 Jer ga razjariše svojim uzvišicama, i na ljubomoru ga izazvaše svojim kumirima. 59 Bog je to čuo i razgnjevio se, i posve odbacio Izraela. 60 I napusti nastan svoj u Šilu, šator kojega postavi među ljudima. 61 I preda u sužanjstvo snagu svoju, i slavu svoju u ruku protivnikovu. 62 I prepusti maču puk svoj, i razgnjevi se nad svojom baštinom. 63 Mladiće njihove oganj proždrije, a djevicama njihovim svadbena se pjesma ne zapjeva. 64 Svećenici njihovi padoše od mača, a udovice im ne zaplakaše. 65 Tad se kao oda sna prenu Gospodin, kao junak vinom svladan. 66 I udari odostrag protivnike svoje, sramotu im vječnu zadade. 67 I odbaci šator Josipov, i pleme Efraimovo ne izabra. 68 Već izabra pleme Judino, goru Sion koju uzljubi. 69 I sagradi Svetište svoje kao mjesta visoka, kao zemlju utemelji ga dovijeka. 70 I izabra Davida, slugu svojega, i uze ga od torova ovčjih; 71 odvede ga od ovaca dojilica da napasa Jakova, puk njegov, i Izraela, baštinu njegovu. 72 I pasao ih je u čestitosti srca svojega, i umješnošću ruku svojih vodio ih.