Dragutin Matak
Od 2. do 7. listopada poslanstvo predstavnika vjerskih zajednica Republike Hrvatske posjetilo je Islamsku Republiku Iran. Poslanstvo su sačinjavali dvojica predstavnika Katoličke crkve, dvojica iz Pravoslavne crkve i ja kao predstavnik protestantske vjerske zajednice. Još su se dvojica protestanata trebala pridružiti ovoj skupini, ali su bili nenadano spriječeni. Četvorica djelatnika HRT-a bilježila su svaki korak ovog posjeta. Poslanstvo je predvodio muftija dr. Azis ef. Hasanović i njegov pomoćnik Nermin. Naime, ovo je bio dr. Hasanoviću devetnaesti posjet vjerskim i državnim vođama Irana. Prilikom svojih posjeta uvijek je govorio o uzornom suživotu muslimana, kršćana i židova u Hrvatskoj, tako da su Iranci poželjeli upoznati predstavnike vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Posjet je bio uspješan i nezaboravan. Takvo gostoprimstvo i ljubaznost se ne susreće često. U zračnoj luci u Zagrebu ispratio nas je veleposlanik Irana Mohammad Reza Sadegh, koji je bio i glavni organizator našeg puta.
Kad smo sletjeli na međunarodni aerodrom “Imam Homeini” u Teheranu, dočekao nas je naš domaćin i voditelj dr. Mohammad Mahdi Taskiri, direktor Međunarodnog centra za međureligijski dijalog (CID). Svih pet dana neumorno nam je pokazivao znamenitosti Irana i Teherana i kupovao poklone. Najprije smo odsjeli u znamenitom gradu Qom, koji zovu iranskim Vatikanom. Zapravo, to je vjersko središte islamske šijitske pobožnosti. Tu se nalaze visoke vjerske ustanove, impresivne džamije i arhiv koji sadrži više od četrdeset tisuća starih rukopisa Kurana. Među tim rukopisima nalaze se i neki biblijski – recimo latinski prijevod knjige Psalama iz dvanaestog stoljeća. U Qomu smo posjetili islamske vjerske vođe koji su nas nakon ugodnog razgovora častili ukusnom hranom. Zapravo, pri svakom posjetu nekoj ustanovi ili istaknutom vjerskom vođi, nakon razgovora bi uslijedio izvrstan objed.
Idući smo dan otputovali u glavni grad Teheran, gdje je slijedilo najviše posjeta. Teheran je metropola od petnaest milijuna stanovnika, i kao i svi veliki gradovi pretrpan automobilima. Osim nekoliko tipova svojih automobila, Iranci najviše voze francuska vozila, posebno Peugeot, jer im je tijekom sankcija Francuska dopustila uvoz i sklapanje njihovih vozila.
Prvi je prijam bio kod dr. Abuzara Ibrahimia Turkamana, predsjednik Centra islamske kulture i odnosa. Tu su nam se pridružili predstavnici drugih vjerskih zajednica u Iranu i hrvatski veleposlanik u Iranu Stribor Kikerec. Zatim smo posjetili Međunarodni centar za međureligijski dijalog, u kojem je direktor naš domaćin dr. Mohammad Mahd Taskiri. Sljedeći nas je dan čekao posebni posjet četvrtom predsjedniku Irana od 1989. do 1997., njegovoj ekselenciji Ajatolahu Hašemi Rafsanjaniju. U prijatnom razgovoru istaknuli smo zajedničke vjerske i humanističke vrijednosti koje spajaju ljude. U ime Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik, Adventističkog teološkog visokog učilišta i Kršćanske adventističke crkve poklonio sam iranskom predsjedniku pretisak i latinički prijepis Biblije Novoga zavjeta na hrvatskom jeziku, Novi testament iz 1562./1563. godine. Uslijedio je posjet posebnom pomoćniku za pitanja etničkih zajednica gospodinu Hujjat al-Islam Younesiju.
Posjet Nacionalnoj knjižnici u Teheranu bio je poseban doživljaj. To je jedna od deset najvećih knjižnica na svijetu. Otvorena je dan i noć, osim tri dana u godini. Primijetili smo da ima mnogo studentica koje studiraju, pa stoga mišljenje da su žene zapostavljene u tom smislu nije uvjerljivo. Istina, studenti i studentice ne sjede za istim stolom, ali to je vjerski i kulturološki način ponašanja u Iranu. Svakako da to ne ometa akademski napredak mladih ljudi koji marljivo studiraju.
Posljednji dan našeg boravka posjetili smo Mauzolej Imama Homeinija u kojem je ravnatelj njegov unuk Hujjat al-Islam Hassan Homeini. Razgovor s ovim darovitim mladim čovjekom je bio opušten i prisan. Za vrijeme objeda razgovarali smo o nogometnim izbornicima iranske reprezentacije Blaževiću i Ivankoviću, muslimanskim restoranima u Hrvatskoj i teološkim pitanjima. Budući da nije imao poznatu knjigu Miroslava Volfa, Alah, kršćanski odgovor, obećao sam mu poslati primjerak ove korisne knjige. Na kraju smo posjetili jednu kršćansku crkvu. Bila je to Armenska apostolaka katedrala sv. Sarkis u Teheranu, na čijem je čelu nadbiskup Sebouh Sarkissian.
Prigodom svakog posjeta svatko od predstavnika vjerske skupine imao je priliku uputiti nekoliko riječi našim uvaženim domaćinima. Predstavnici Katoličke crkve su navodili papu i opisivali pozitivna nastojanja u prilog miru i slozi među ljudima. Sa strane Pravoslavne crkve čulo se da povijest svjedoči kako pravoslavci i muslimani nisu imali značajnih sukoba u prošlosti. I jedni i drugi dijele isti stranu svijeta, istok. U ime protestanata u Hrvatskoj ja sam upućivao pozdrave i na kraju bih rekao ponešto o Adventističkoj crkvi. Naročito se našim domaćinima svidjelo što i adventisti dijele njihova načela zdravog življenja, ne jedu svinjetinu i ne piju alkohol. Međutim, najviše smo razgovarali o zajedničkim idealima odanosti jednome Bogu. Gotovo u svakoj prigodi isticao sam sljedeće:
Bez obzira na kulturološke razlike i raznovrsne načine iskazivanja pobožnosti, jedna je temeljna istina: Bog je Stvoritelj i Roditelj svih ljudi, i zato smo svi braća međusobno. Ova tvrdnja može biti prazna izjava, ali i ne mora. Mi odlučujemo kakve stavove zauzimamo prema ljudima koje susrećemo. Zatim sam im iznosio onu sliku duhovne spisateljice Ellen White po kojoj je samo Bog središte svega, a mi se kao grešni i prolazni ljudi nalazimo manje ili više odmaknuti i otuđeni od Njega. Međutim, što smo bliži Njemu, bliži smo i jedni drugima. Našim se domaćinima svidjela i izjava poznatog teologa i kršćanskog mislioca Hansa Kiinga: “Nema mira među narodima, sve dok se prije ne ostvaruje dijalog i mir među vjerama.” Već drugog dana posjeta počeli smo jedni druge nazivati braćom. Svi smo u poslanstvu dijelili mišljenje da je samo zbog toga vrijedilo posjetiti visoke muslimanske vođe u Iranu.
Dojmovi s našeg posjeta su mnogi i zajedno s oko dvije tisuće fotografija valja ih posložiti. Međutim, svi smo osjetili da se nalazimo u nekoj posebnoj sredini, nekom drugom svijetu gdje važe neka posebna načela. Čini se da se sloboda ovdje razumije i doživljava na drugi način. Recimo, u Teheranu, metropoli od petnaest milijuna stanovnika, nema nijednog kafića gdje se toči alkoholno piće. Nema u tom gradu erotskih prikaza na reklamama niti naslovnicama časopisa i knjiga. Je li ta društvena sredina prikraćena, sputana i tužna, jer se nema prilike razonoditi i razveseliti stotinama alkoholnih napitaka bez kojih najveći dio svijeta ne može zamisliti život? Jesu li iranske djevojke i žene prikraćene i diskriminirane što se ne mogu u javnosti razodjenuti i služiti kao mamac kupcima raznovrsnih proizvoda – od igle do lokomotive? Je li im je stvarno krivo što se ne pojavljuju nage na naslovnicama časopisa i knjiga, i što iranskoj kinematografiji nije tako nužna erotska umjetnička sloboda da bi uvjerljivo prikazali stvarnost suvremenog života? I u Teheranu ima reklama, ali su na njima prikazane lijepe Perzijanke (Iranke) s maramom u bojama oko glave – što je kulturološko obilježje koje s njima ne dijelimo, ali je estetski lijepo. Na drugom posteru je cijela nasmijana obitelj, ni primijetili nismo što majka ima maramu. Dok smo se tako vozili gradom, odjednom smo primijetili veliku reklamu prodaje Nivea proizvoda, a na slici su bili nogometaši, među kojim i naš Luka Modrić. Pitanje je: Hoće li se ovaj proizvod manje prodavati zato što na posteru nije bila oskudno odjevena djevojka?
Cijelom svijetu je jasno da je ova drukčija društvena sredina usko povezana s vjerom. Nalazimo se u Islamskoj Republici Iranu. Ponašanje, odijevanje, gostoljubivost i prijateljstva svjedoče da ovi ljudi uzimaju za ozbiljno svoju religiju i nastoje je pretočiti u svakodnevicu. Kad to kažemo, onda se javlja određena sumnjičavost. Je li religija u javnom društvenom životu redovito nasilna, nazadna i time generator jednoumlja? Može biti, ali ne mora. Kao i sve ideologije, može imati svoje lice i naličje. Međutim, prisjetimo se kako se živi u suvremenom, naprednom, slobodnom i demokratskom društvu? Ako izravno govorimo, onda u našim civiliziranim sredinama vlada otimačina, pohotnost, hedonizam na čijem je kraju siromaštvo, otuđenost i samo privid smisla.
Nemamo prostora raspravljati o liberalnom kapitalizmu, okrutnoj razlici između onih koji imaju previše i onih koji umiru od gladi, ali spomenimo samo nakratko status žene u našoj navodno slobodnoj i naprednoj društvenoj sredini. Kao i u poslovnom svijetu, i u ljudskim odnosima čini se da sve ovisi o produktivnosti, učinkovitosti, performansama i sladostrašću. Niti najsvetija veza između ljudi nije izuzeta tog nadmetanja. Naša je stvarnost prožeta takvim idealima i očekivanjima. Djevojka ili žena u zapadnom društvu mora biti dopadljiva, inače će imati velike probleme sa sobom i onima koji je okružuju. Da bi bila dopadljiva, treba privlačiti pozornost muškaraca, posebno svojim dijelovima tijela, tako što će se oskudnije odijevati ili nositi pripijenu odjeću. Ovisno o očekivanjima okoline skraćivat će suknju, proširivati dekolte, oblačiti se ili svlačiti prema trenutnoj modi i zahtjevima te očekivanjima sredine u kojoj vlada sloboda. Ona se mora tako ponašati ako želi ostati dijelom zahtjevne sredine u kojoj živi. Oduprijeti se takvim trendovima znači izvrgnuti se neugodnosti i raznim pritiscima. Najopasnije je što počinje gubiti svoje samopoštovanje i, ukoliko se ne prilagodi očekivanjima, može i psihički oboljeti. Ako ne uspijeva odgovoriti na ova sebična očekivanja, onda si treba pomoći sredstvima za uljepšavanje – staviti masku od šminke na lice s umjetnim trepavicama i biti ono što nije; ali nema izbora. Možda se slična trauma može bar nakratko izbjeći opijanjem, drogiranjem ili sličnim načinima bježanja iz okrutnog života. Sve se ovo događa jednoj mladoj, emancipiranoj, slobodnoj ženskoj osobi za koju smatramo da je u prednosti nad djevojkom iz Teherana od koje se ne očekuje da se na taj način dokazuje. Slični paradoks je prisutan i u životima mladića, ali možda ne u tako izraženom obliku. Zapazimo, to je niz nekih uvjerenja, nekih doktrina, nekog svjetonazora, i to je neka vrsta religioznosti. Kad se ona proglašava neutralnom, općom, jedinom koja nudi čovjeku “slobodu”, a okomljuje se na, recimo, neku klasičnu religiju kao što su židovstvo, kršćanstvo i islam, onda je ona nazadna i opasna. O idealnom izgledu žene spomenimo sam jedan biblijski tekst:
[quote align=”center” color=”#999999″]“Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina.
Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” (1. Petrova 3,3.4)[/quote]
Religija ili neka ideologija u svakodnevnom i javnom životu je toliko dobra i napredna koliko donosi dostojanstvo čovjeku; umjesto egocentričnosti zauzetost za druge potiče na međusobno poštovanje, požrtvovnu ljubav, spremnost na pomaganje, posebnu osjetljivost prema slabima i siromašnima. Biblija je prepuna ideala za dostojan zajednički život. Posebno zanimljivo područje za proučavanje bio bi ustroj teokratskog društvenog uređenja u starozavjetno vrijeme, prije nego što je narod tražio kralja.
Ovo razmišljanje je potaknuto ovim jedinstvenim putovanjem u Iran. Ako imate priliku, posjetite zemlju koja je na poseban način drukčija i sadrži određene pouke za naše društvene zajednice. Još jedan podatak: To je jedna od rijetkih zemalja koje nemaju nacionalni dug. Kakva li je tek to sloboda!