“Jer vam se danas rodi Spas”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,1-20

Kralj slave duboko se ponizio da bi uzeo ljudsku narav. Zemaljska životna sredina bila Mu je surova i neprivlačna. Njegova je slava bila obavijena velom, kako veličanstvenost Njegove vanjštine ne bi postala predmetom privlačnosti. On je izbjegavao svako vanjsko razmetanje. Bogatstva, čast ovoga svijeta i ljudska veličina ne mogu nikada izbaviti dušu od smrti. Isus je odlučio da nikakva primamljivost svjetovne naravi ne treba pozvati ljude na Njegovu stranu. Jedino ljepota nebeske istine treba privući one koji će Ga slijediti. Mesijin je karakter već puno ranije predviđen u proroštvu i On je želio da Ga ljudi prihvate na osnovi svjedočanstva Božje riječi.

Anđeli su bili zadivljeni veličanstvenim planom otkupljenja. Oni su promatrali kako će Božji narod prihvatiti Njegovog Sina odjenutog u ljudsku odjeću. Došli su u zemlju izabranog naroda. Drugi su se narodi bavili mitovima i obožavanjem lažnih bogova. Anđeli su došli u zemlju u kojoj je bila otkrivena slava samoga Boga i u kojoj je zasjala svjetlost proroštva. Oni su nevidljivo došli u Jeruzalem, onima koji su bili određeni da objašnjavaju svete spise, slugama Božjeg doma. Već je svećeniku Zahariji, dok je služio pred oltarom, bila objavljena blizina Kristovog dolaska. Preteča je već bio rođen, a Njegovo poslanje potvrđeno je čudom i proročanstvom. Vijest o Njegovom rođenju i veličanstvenom značenju Njegovog poslanja širila se na sve strane. Ipak, Jeruzalem se nije pripremao da pozdravi dobrodošlicom svojega Otkupitelja.

Nebeski su vjesnici zapanjeno promatrali ravnodušnost tog naroda kojega je Bog pozvao da svijetu otkrije svjetlost svete istine. Židovski je narod bio sačuvan kao svjedok da se Krist treba roditi iz Abrahamovog potomstva i Davidove loze, a ipak nije znao da je Njegov dolazak tako blizu. Jutarnja i večernja žrtva svakodnevno su u Hramu upućivale na Božje janje, ali ovdje nije bilo priprema za Njegov doček. Svećenici i narodni učitelji nisu znali da se uskoro treba zbiti najveći događaj svih vremena. Oni su ponavljali svoje besmislene molitve i vršili bogoslužbene obrede da ih ljudi vide, ali u svojoj borbi za bogatstvima i svjetovnom čašću nisu bili spremni za objavu Mesije. Ista ravnodušnost prevladavala je u cijelom Izraelu. Radost koja je oduševljenjem ispunjavala cijelo Nebo nije taknula sebična srca obuzeta svjetovnošću. Samo je nekolicina čeznula da vidi Nevidljivog. Njima su poslani nebeski vjesnici.

Anđeli su pratili Josipa i Mariju dok su putovali od svojega doma u Nazaretu do Davidovog grada. Naredba carskog Rima o popisu svih naroda u njegovoj prostranoj državi obuhvatila je i stanovnike galilejskih brda. Kao što je u davna vremena Kir bio pozvan na prijestolje svjetskog carstva da bi mogao osloboditi Gospodnji narod sužanjstva, tako je i cezar August postao oruđe za ispunjenje Božje nakane da Isusovu majku dovede u Betlehem. Ona je od Davidove loze, i Davidov se Sin mora roditi u Davidovu gradu. Iz Betlehema će, kaže prorok, “izaći koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. (Mihej 5,2) Međutim, u gradu njihove kraljevske loze, Josipa i Mariju nisu poznavali niti ih poštovali. Umorni i bez doma, oni su prolazili kroz uzanu ulicu, od gradskih vrata sve do istočnog kraja grada, uzaludno tražeći mjesto za noćni počinak. Za njih nije bilo mjesta u pretrpanoj gostionici. Napokon su našli utočište u neuglednoj prostoriji koja je služila kao zaklon za stoku, i u njoj je rođen Otkupitelj svijeta.

Ljudi o tome nisu ništa znali, ali ova je vijest ispunila Nebo radošću. Sveta bića iz kraljevstva svjetlosti privučena su Zemlji još dubljim i nježnijim zanimanjem. Zbog Njegove nazočnosti cijeli je svijet postao svjetliji. Nad betlehemskim brežuljcima skupilo se bezbrojno mnoštvo anđela. Oni su čekali znak da objave Radosnu vijest svijetu. Da su izraelski vođe bili vjerni povjerenoj zadaći, mogli ssu udjelovati u radosti objavljivanja Isusovog rođenja. Sad ih je to mimoišlo.

Bog objavljuje: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke.” “Čestitima sviće ko svjetlost u tami.” (Izaija 44,3; Psalam 112,4) Onima koji traže svjetlost i koji je radosno prihvaćaju, zasjat će blistave zrake s Božjeg prijestolja.

Na poljima gdje je dječak David nekad vodio svoje stado, pastiri su čuvali noćnu stražu. Tijekom tih sati tišine razgovarali su o obećanom Spasitelju i molili za dolazak Kralja na Davidovo prijestolje. “Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: ‘Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj — Krist, Gospodin.’”

Na ove riječi, duše pastira koji su slušali ispunilo je viđenje slave. Osloboditelj je došao Izraelu! Sila, uzdizanje i pobjeda povezani su s Njegovim dolaskom. Međutim, anđeo ih je morao pripremiti da prepoznaju svojega Spasitelja u siromaštvu i poniženju. “I neka vam ovo služi kao znak”, rekao je: “Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!”

Nebeski vjesnik stišao je njihova strahovanja. On im je rekao kako će pronaći Isusa. Pun nježnog obzira prema njihovoj ljudskoj slabosti, on im je dao vremena da se priviknu na božanski sjaj. Tada se radost i slava nisu više mogle skrivati. Cijelo je polje bilo obasjano sjajnom svjetlošću Božjih vojski. Zemlja se utišala, a Nebo povilo da sluša pjesmu: “Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima koje ljubi.”

O, kad bi danas ljudski rod mogao prepoznati ovu pjesmu! Objava koja je tada dana, melodija koja se tada čula, razlijegat će se do kraja vremena i odjekivati do krajeva zemaljskih. Kad grane Sunce Pravde, sa zdravljem na svojim zrakama, toj će se pjesmi vratiti odjek glasa silnoga mnoštva, kao glas mnogih voda koji govori: “Aleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući.” (Otkrivenje 19,6)

Kad su anđeli nestali, svjetlost je iščezla, a sjenke noći ponovno su pale na betlehemske brežuljke. Pastiri su dobro upamtili najblistaviji prizor koji su ikada promatrale ljudske oči. “Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugomu: ‘Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!’ Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.”

Odlazeći s velikom radošću, pastiri su objavili ono što su vidjeli i čuli. “Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga.”

Udaljenost između Neba i Zemlje nije danas veća nego što je bila kad su pastiri slušali anđeosku pjesmu. Ljudski je rod isto toliko predmet staranja Neba kao u vrijeme kad su obični ljudi skromnih zanimanja usred dana susretali anđele i razgovarali s nebeskim vjesnicima u vinogradima i poljima. Nebo može biti vrlo blizu i nama u našoj svakodnevici. Anđeli iz nebeskih dvorova pratit će korake onih koji dolaze i odlaze po Božjoj zapovijedi.

Priča o Betlehemu je neiscrpna tema i u njoj je skrivena “dubina bogatstva i premudrosti znanja Božjega” (Rimljanima 11,33). Mi se divimo Spasiteljevoj žrtvi kojom je zamijenio nebesko prijestolje jaslama, i pratnju anđela koji su Ga obožavali životinjama u štalici. Njegova nazočnost kori ljudsku gordost i samodovoljnost. Ovo je, ipak, bio samo početak Njegovog neusporedivog poniženja. Za Božjeg Sina bilo bi gotovo beskrajno poniženje da je uzeo ljudsku narav čak i onda kad je Adam u svojoj nevinosti prebivao u Edenu. Međutim, Isus je prihvatio ljudsku narav kad je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom. Kao i svako Adamovo dijete, On je primio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa. Kakvi su ovi rezultati bili, pokazano je u povijesti Negovih zemaljskih predaka. On je došao s takvim naslijeđem dijeliti naše tuge i kušnje pružiti i nam primjer bezgrešnog života.

Sotona je na Nebu mrzio Krista zbog Njegovog položaja u Božjim dvorovima. Kad je svrgnut s položaja, još Ga je više mrzio. On je mrzio Onoga koji se zavjetovao da će iskupiti grešni ljudski rod. Ipak, Bog je dopustio Sinu da kao bespomoćno Dijete, podložno ljudskim slabostima, dođe na svijet koji je Sotona proglasio svojim posjedom. Dopustio Mu je da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora voditi svako ljudsko dijete, izložen opasnosti neuspjeha i vječnog gubitka.

Srce zemaljskog oca nježno voli svojega sina. On promatra lice svojeg djeteta i drhti na pomisao o životnoj opasnosti. On čezne da zaštiti svoje drago dijete od Sotonine sile i sačuva ga od kušnji i sukoba. Bog je dao svog jedinorođenog Sina da se nađe u još žešćem sukobu i mnogo strašnijoj opasnosti, da bi životna staza naše djece bila sigurna. “U ovome se sastoji ljubav.” Čudite se, nebesa, i divi se Zemljo!

Posvećenje

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 2,21-38

Oko četrdeset dana nakon Kristovog rođenja, Josip i Marija su Ga odnijeli u Jeruzalem da Ga prikažu Gospodinu i prinesu žrtvu. Bilo je to po židovskom zakonu, pa mu se Krist kao čovjekova zamjena morao podrediti u svakoj pojedinosti. On je već bio podvrgnut obredu obrezanja, kao znaku Njegove poslušnosti Zakonu.

Zakon je tražio da majka prinese jednogodišnje janje na žrtvu paljenicu i mladog goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh. Međutim, Zakon je predviđao da se od siromašnih roditelja, koji nisu mogli donijeti janje, mogu prihvatiti u zamjenu dvije grlice ili dva mlada goluba, jedan za žrtvu paljenicu, a drugi za žrtvu za grijeh.

Žrtve koje su se prinosile Gospodinu morale su biti bez mane. Ove su žrtve predstavljale Krista i iz njih se vidjelo da je i sâm Isus bio bez ikakve tjelesne mane. On je bio “nevin i bez mane” (1. Petrova 1,19). Njegov tjelesni sustav nije bio oštećen nikakvom manom; Njegovo je tijelo bilo snažno i zdravo. Cijelog je svojeg života živio u skladu s prirodnim zakonima. I tjelesno i duhovno bio je primjer onoga što je Bog zamislio da čovječanstvo bude poslušnošću Njegovim zakonima.

Posvećenje prvenaca potječe iz najstarijih vremena. Bog je obećao da će dati nebeskog Prvenca da spasi grešnika. Svako je domaćinstvo trebalo prihvatiti ovaj dar posvećujući svog prvenca. Prvenac je trebao biti posvećen svećeničkoj službi, kao Kristov predstavnik među ljudima.

Prigodom oslobođenja Izraela iz Egipta, ponovno je izdana zapovijed o posvećenju prvenaca. Dok su Izraelova djeca bila u egipatskom ropstvu, Gospodin je uputio Mojsija faraonu, egipatskom kralju, s porukom: “Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.” (Izlazak 4,22.23)

Mojsije je predao svoju poruku; ali odgovor gordog kralja je glasio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam — odvrati faraon — i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce.” (Izlazak 5,2) Gospodin je znacima i čudima radio za svoj narod, šaljući strašne sudove na faraona. Na kraju je anđeo smrti dobio nalog da ubije svakog prvenca od ljudi i stoke među Egipćanima. Da bi bili pošteđeni, Izraelci su dobili upute da dovratnike namažu krvlju zaklanog janjeta. Svaka je kuća morala biti obilježena, da bi anđeo, kad dođe izvršiti svoju smrtonosnu zadaću, mimoišao izraelske domove.

Nakon ove osude nad Egiptom, Gospodin je rekao Mojsiju: “Meni posvetite svakoga provorođenca! … i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!” “Onoga dana kad sam pobio sve prvence u zemlji egipatskoj, sebi sam posvetio sve prvorođence u Izraelu, i od ljudi i od stoke. Oni su moji. Ja sam Jahve.” (Izlazak 13,2; Brojevi 3,13) Kad je uspostavljena služba u Šatoru, Gospodin je izabrao Levijevo pleme, umjesto prvenaca iz cijelog Izraela, da služi u Svetištu. Ipak, prvenca su još smatrali Gospodnjim vlasništvom i stoga se on trebao otkupiti.

Tako je zakon o posvećenju prvenaca postao vrlo značajan. Premda je bio uspomena na Gospodnje čudesno izbavljenje Izraelove djece, on je prikazivao još veće oslobođenje koje će izvojevati jedinorođeni Božji Sin. Kao što je krv kojom su bili poprskani dovratnici spasila prvence u Izraelu, tako Kristova krv ima moć spasiti svijet.

Kakvo je značenje tada imalo Kristovo posvećenje! Ali svećenik nije vidio kroz zavjesu; on nije čitao tajnu iza nje. Posvećenje djece bio je uobičajen prizor. Iz dana u dan svećenik je primao novac za otkup kad su djeca posvećivana Gospodinu. Iz dana u dan on je rutinski radio svoj posao, obraćajući malo pozornosti na roditelje ili djecu, osim kad je zamijetio neki nagovještaj bogatstva ili visokog položaja roditelja. Josip i Marija bili su siromašni; kad su došli sa svojim Djetetom, svećenici su vidjeli samo muškarca i ženu odjevene kao Galilejce, u najskromnijoj odjeći. U njihovom izgledu nije bilo ničega što je privlačilo pozornost, a prinijeli su dar predviđen za siromašnije slojeve.

Svećenik je započeo sa službenim dijelom obreda. Uzeo je Dijete u naručje i držao Ga pred oltarom. Kad Ga je vratio u majčino naručje, upisao je ime “Isus” u svitak prvenaca. Dok je držao Dijete u svom naručju, nije ni slutio da je to Veličanstvo Neba, Kralj slave. Svećenik nije ni pomislio da je ovo Dijete Onaj o kojemu je Mojsije pisao: “Gospodin Bog naš podignut će vam između vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god rekne!” (Djela 3,22) On nije mislio da je ovo Dijete Onaj čiju je slavu Mojsije želio vidjeti. Ali na svećenikovim rukama ležao je Onaj koji je veći od Mojsija, i kad je zapisao ime Djeteta, zapisao je ime Onoga koji je bio temelj cjelokupnog židovskog načina življenja. Ovo je ime predstavljalo smrtnu presudu svemu tome, jer je sustav žrtava i darova zastario; simbol je gotovo dostigao svoju pravu sliku, sjena svoju stvarnost.

Slava Božje prisutnosti napustila je Svetište, ali u Djetetu iz Betlehema bila je zaklonjena slava pred kojom se anđeli klanjaju. Ovo nesvjesno Dijete bilo je obećani Potomak, na koga je upućivao prvi žrtvenik na vratima Edena. To je bio Mesija, Knez mira. On je bio Onaj koji se objavio Mojsiju: JA SAM. To je bio Onaj koji je u stupu od oblaka i ognja bio vođa Izraelu. To je bio Onaj o kojemu su već od davnina prorokovali vidioci. On je bio Čežnja svih naroda, Korijen i Mladica Davidova i sjajna Zvijezda Danica. Ime ovog bespomoćnog Djeteta upisanog u izraelski svitak, što ga je proglasilo našim bratom, bilo je nada palog ljudskog roda. Dijete za koje je plaćena otkupnina bilo je Onaj koji će platiti otkup za grijehe cijelog svijeta. On je bio pravi Veliki svećenik “postavljen nad kućom Božjom”, Poglavar koji “ima neprolazno svećeništvo”, Posrednik “s desne strane Veličanstva u nebu” (Hebrejima 10,21; 7,24; 1,3).

Duhovno treba razabirati duhovno. Božji Sin je posvećen u Hramu za zadaću koju je došao izvršiti. Svećenik Ga je promatrao kao što bi promatrao svako drugo dijete. Međutim, iako nije vidio niti osjećao nešto neobično, Božji je čin u davanju Sina svijetu bio prepoznat. Ovaj događaj nije prošao a da Krista netko ipak nije prepoznao. “Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun. Bio je pravedan i pobožan i očekivao je utjehu Izraelovu. Imao je božansko nadahnuće. Njemu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gospodnjega.”

Kad je Šimun ušao u Hram, vidio je jednu obitelj kako prikazuje Dijete pred svećenikom. Njihova je vanjština govorila o siromaštvu; ali Šimun je shvatio upozorenja Duha i bio duboko osvjedočen da je Dijete prikazano pred Gospodinom Utjeha Izraelova, Onaj koga je želio vidjeti. Začuđenom svećeniku Šimun je izgledao kao zanesenjak. Dijete je vraćeno Mariji, a on Ga je uzeo u naručje da Ga prikaže pred Bogom, dok je radost koju dotad nikada nije osjetio ispunjavala njegovu dušu. Dok je podizao malog Spasitelja prema Nebu, rekao je: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela.”

Proročki duh počivao je na ovom Božjem čovjeku, i dok su Josip i Marija stajali tu kraj njega, čudeći se njegovim riječima, on ih je blagoslovio i rekao Mariji: “Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti — a tebi će samoj mač probosti dušu — da bi se otkrile misli mnogih srdaca.”

Ušla je također i proročica Ana potvrđujući Šimunovo svjedočanstvo o Kristu. Dok je Šimun govorio, njezino je lice bilo ozareno Božjom slavom i ona je izlijevala zahvalnost koju je srce osjećalo što joj je dopušteno da vidi Krista Gospodina.

Ovi ponizni poštovatelji Boga nisu uzalud proučavali proročanstva. Međutim, oni koji su se nalazili na položajima vladara i svećenika u Izraelu, iako su pred sobom imali dragocjeno kazivanje proroštva, nisu išli Gospodnjim putom i njihove oči nisu bile otvorene da vide Svjetlost života.

Tako je to i danas. Vjerski vođe i oni koji služe u Božjem domu često ne razlikuju događaje na koje je usmjerena pozornost cijeloga Neba, i oni nezamijećeno prolaze. Ljudi priznaju Krista u povijesti, ali se okreću od živoga Krista. Krist, koji u svojoj Riječi poziva na samopožrtvovnost, preko siromašnih i napaćenih koji traže pomoć i preko pravednih koji su upućeni na siromaštvo, trud i poniznost, nije ništa spremnije prihvaćen danas nego prije osamnaest [dvadeset] stoljeća.

Marija je razmišljala o Šimunovom otvorenom i dalekosežnom proročanstvu. Dok je u svojem naručju gledala Dijete i sjećala se riječi koje su izgovorili betlehemski pastiri, bila je ispunjena radošću, zahvalnošću i blistavom nadom. Šimunove riječi podsjetile su je na Izaijino proročko kazivanje: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Jahvin počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. … On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. … Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. … Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 11,1-5; 9,2-6)

Ipak, Marija nije shvatila Kristovo poslanje. Šimun je prorokovao o Njemu kao o svjetlosti koje će obasjavati neznabošce, kao o slavi Izraelovoj. Na taj su način anđeli objavili Spasiteljevo rođenje kao Radosnu vijest svim narodima. Bog je težio da ispravi skučeno židovsko shvaćanje o Mesijinom djelu. On je želio da ljudi u Njemu gledaju ne samo osloboditelja Izraela, već i Spasitelja svijeta. Međutim, proći će mnogo godina dok će i Isusova majka shvatiti Njegovo poslanje.

Marija je očekivala Mesijinu vladavinu na Davidovom prijestolju, ali nije vidjela krštenje patnjom kojim će ga zadobiti. Šimun je otkrio da Mesija neće proći kroz ovaj svijet bez prepreka. Riječima upućenim Mariji: “A i tebi će samoj mač probosti dušu”, Bog je u svojoj nježnoj milosti nagovijestio Isusovoj majci veliku bol koju je zbog Njega počela podnositi.

“Gle!” rekao je Šimun, “Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti.” Oni koji se žele ponovno podignuti moraju pasti. Mi moramo pasti na Stijenu i razbiti se prije nego što se podignemo u Kristu. Naša sebičnost se mora srušiti, oholost poniziti ako želimo upoznati slavu duhovnog kraljevstva. Židovi nisu željeli prihvatiti čast koja je dostignuta u poniznosti. Stoga i nisu mogli primiti svojega Otkupitelja. On je bio znak protiv koga se govorilo.

“Da bi se otkrile misli mnogih srdaca.” U svjetlosti Spasiteljevog života otkrivaju se srca svih, počevši čak od Stvoritelja pa do kneza tame. Sotona je prikazivao Boga kao sebičnog i surovog, kao Onoga koji polaže pravo na sve, a ništa ne daje; koji traži službu od svih svojih stvorenja za vlastitu slavu, a ne podnosi nikakvu žrtvu za njihovo dobro. Ali darovanje Krista otkriva Očevo srce. To svjedoči da su Božji naumi za nas “naumi mira, a ne nesreće”. (Jeremija 29,11) To pokazuje da je, dok je Božja mržnja prema grijehu jaka kao smrt, Njegova ljubav prema grešniku jača i od smrti. Budući da je uzeo na sebe naše spasenje, On neće poštedjeti ništa — ma koliko Mu to bilo drago — što je nužno za izvršenje Njegovog djela. Nijedna istina potrebna za naše spasenje nije uskraćena, nijedno čudo milosti zanemareno, nijedno božansko sredstvo nije ostalo neupotrijebljeno. Naklonost dolazi za naklonošću, a dar za darom. Cijela nebeska riznica otvorena je onima koje On želi spasiti. Skupivši sva bogatstva svemira i otkrivši sve izvore neizmjerne sile, On ih sve predaje u Kristove ruke i kaže: Sve je ovo za čovjeka; upotrijebi ove darove da ga uvjeriš kako ni na Zemlji ni na Nebu nema veće ljubavi od moje. Svoju najveću sreću on će naći u ljubavi prema meni.

Na golgotskom križu sučelile su se ljubav i sebičnost. Njihova je pojava na križu dostigla svoj vrhunac. Krist je živio da tješi i blagoslivlja, a Sotona je — usmrtivši Ga — pokazao svu opakost svoje mržnje prema Bogu. On je jasno pokazao da je stvarni cilj njegove pobune zbacivanje Boga s prijestolja i uništenje Onoga preko kojega se pokazala Božja ljubav.

Kristovim životom i smrću otkrile su se i misli ljudi. Od jasala do križa Kristov je život bio poziv na podčinjavanje sebe i zajednicu u patnjama. On je skinuo koprenu s ljudskih ciljeva. Isus je došao s nebeskom istinom i svi koji su slušali glas Svetoga Duha bili su privučeni k Njemu. Oni koji su služili sebi samima, pripadali su Sotoninom kraljevstvu. Svojim odnosom prema Kristu svi će pokazati na kojoj se strani nalaze. Na taj način svatko sebi izriče presudu.

Na dan završnog suda svaka izgubljena duša shvatit će narav svojeg odbacivanja istine. Prikazat će se križ, a njegovo pravo značenje uvidjet će svaki um koji je bio zaslijepljen prijestupom. Pred prizorom Golgote i njezine tajanstvene Žrtve, grešnici će stajati osuđeni. Bit će odbačen svaki lažni izgovor. Ljudsko otpadništvo pojavit će se u svom užasnom karakteru. Ljudi će vidjeti što su izabrali. Svako pitanje istine ili zablude u dugoj borbi bit će objašnjeno. Pred sudom svemira Bog će stajati čist od krivnje za postojanje ili trajanje zla. Pokazat će se da božanski propisi nisu prouzročili grijeh. U Božjoj vladavini nije bilo mane, nije bilo nikakvog razloga za nezadovoljstvo. Kad se otkriju pomisli svakoga srca, tada će se i vjerni i buntovnici sjediniti u objavljivanju: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda! Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne slavi? … Jer si pokazao svoja pravedna djela.” (Otkrivenje 15,3.4)