Svetost ide uz poniznost

“Jednako, vi mladići, pokoravajte se starješinama! U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniznost, jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.” (1. Petrova 5,5)
Koliko njih se nepopustljivim stiskom drži svojeg samozvanog dostojanstva, što je njihovo samopouzdanje. Oni uzdižu sami sebe umjesto da čekaju u poniznosti srca na Krista da ih On uzvisi. Tijekom razgovora više vremena govore o sebi nego o uzdizanju obilja Kristove milosti. … Prava svetost i poniznost nerazdvojne su. Što duša dolazi bliže Bogu, to postaje poniznija i pokornija. Kada je Job čuo Jahvin glas u vihoru, uskliknuo je: “Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.” (Job 42,6) U trenutku kad je Izaija vidio Gospodnju slavu i čuo kerubina kako kliče: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!”, uskliknuo je: “Jao meni, propadoh!“ (Izaija 6,3.5) Daniel, kada ga je posjetio sveti glasnik, kaže: “Onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Nakon što je stigao do trećeg Neba i čuo stvari koje nije bilo dopušteno izgovoriti čovjeku, Pavao o sebi kaže: “Meni manjemu od najmanjega među svima svetima.” (Efežanima 3,8) Voljeni Ivan, koji se naslanjao na Isusove grudi i vidio Njegovu slavu, pao je kao mrtav pred anđelom. Što bliže i češće gledamo našeg Spasitelja, manje ćemo uzvisivati sami sebe. (Review and Herald, 20. prosinca 1881.) Onaj tko baci pogled na neusporedivu Kristovu ljubav, sve druge stvari postaju mu beznačajne, i na Krista gleda kao na glavnog među deset tisuća i kao Onoga koji je sav ljubak. Dok serafini i kerubini gledaju Krista, pokrivaju lice krilima. Njihovo savršenstvo i ljepota ne ističu se u prisutnosti i slavi njihovoga Gospodina. Koliko je onda neprimjereno kada ljudi uzdižu sebe! Neka se radije obuku u poniznost, prestanu žudjeti za uzvisivanjem i nauče što znači biti pokoran i krotak u srcu. Onaj tko razmišlja o Božjoj slavi i neograničenoj ljubavi, imat će ponizno viđenje sebe, a gledajući u Božji karakter, mijenjat će se u Njegovo božansko obličje. (Review and Herald, 25. veljače 1896.)