Kukolj među pšenicom

“Pustite nek oboje raste do žetve. A u vrijeme žetve reći ću žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snopove, da ga spalim, a pšenicu skupite u žitnicu moju.” (Matej 13,30 — Varaždinska Biblija)
U ovom svijetu mi ćemo postati bespomoćno zbunjeni (a to đavao i hoće) ako budemo tragali za stvarima koje su zbunjujuće, jer baveći se njima i pričajući o njima mi postajemo obeshrabreni. … Mi možemo stvoriti nestvarni svijet u našem umu ili zamišljati idealnu crkvu, gdje Sotonine kušnje više ne nagone na zlo, a savršenstvo postoji samo u našoj mašti. Ovaj svijet je pao i crkva je prikazana kao polje na kojem rastu kukolj i pšenica. Oni trebaju rasti zajedno do žetve. Nije naš posao da iskorijenimo kukolj prema ljudskoj mudrosti, da ne bismo pod utjecajem Sotoninih prijedloga iskorijenili pšenicu pod pretpostavkom da je ona kukolj. Mudrost koja dolazi odozgo doći će onome tko je pokoran i krotak u srcu, i ta mudrost neće ga nagoniti da uništava, nego da izgrađuje Božji narod. … Nitko ne mora griješiti, nitko ne mora gubiti dragocjene trenutke u svojem kratkom životu pokušavajući ispraviti nesavršenosti samoprozvanih kršćana. Nitko od nas nema vremena da se time bavi. Ako znamo kakav karakter kršćana treba biti, donesimo odluku da ćemo čvrsto odolijevati neprijatelju u naporima da nas navede da se ponašamo nedosljedno i kažemo: “Neću dopustiti da me se Krist stidi. Još gorljivije ću proučavati Kristov karakter u kojem nije bilo nesavršenosti, sebičnosti ni mrlje zla, koji nije živio da bi zadovoljio ili veličao sebe, nego da bi proslavio Boga i spasio palo čovječanstvo. Neću oponašati pokvareni karakter ovih nedosljednih kršćana; pogreške koje su oni napravili neće me navesti da budem isti kao oni. Ja ću se okrenuti dragocjenom Spasitelju da bih mogao biti kao On, slijedeći upute iz Božje riječi koja kaže: ‘Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu!’ (Filipljanima 2,5)” (Review and Herald, 8. kolovoza 1893.)