Slabi pokušaji nisu dovoljni

“O Bože, vapaj mi poslušaj, budi pomnjiv na molitvu moju! S kraja zemlje vapijem k tebi, jer mi srce klonu. Dignut ćeš me na liticu i pokoj mi dati.” (Psalam 61,1.2)
Kada smo opterećeni, kada nas pritisnu kušnje, kada se prirodni osjećaji i želje srca bore za prevlast, trebamo uputiti žarku, gorljivu molitvu našem nebeskom Ocu u Kristovo ime, pozvati Isusa da nam pomogne kako bismo po Njegovom svemoćnom i djelotvornom imenu stekli pobjedu i otjerali Sotonu. Ali ne bismo trebali laskati sebi da smo sigurni dok činimo slabe pokušaje. … “Borite se da uđete na uske dveri.” (Luka 13,24 — Varaždinska Biblija) Opasnost koja nam prijeti ne dolazi od protivljenja svijeta, nego od nepostojanosti našeg bića zbog odnosa sa svijetom i oponašanja onih koji ne ljube Boga i Njegovu istinu. Gubitak zemaljskih stvari radi istine i neugodnosti zbog odanosti načelima, ne dovode u opasnost našu vjeru i nadu; ali u opasnosti smo da doživimo gubitak ako nas prevare i nadvladaju Sotonine kušnje. Kušnje će biti za naše dobro ako ih prihvatimo i nosimo bez gunđanja; one će nas odvojiti od ljubavi prema svijetu i vodit će nas da potpunije vjerujemo u Boga. Naša je pomoć jedino u Bogu. Ne bismo trebali laskati sebi da imamo bilo kakvu mudrost jer je naša snaga zapravo slabost, naš sud je nepouzdan. Krist je nadvladao neprijatelja umjesto nas zato što je suosjećao s našim slabostima i znao je da ćemo biti nadvladani i izgubljeni ako nam On ne pomogne. On je ogrnuo svoju božansku narav ljudskom i na taj je način postao podoban da uhvati čovjeka svojom ljudskom rukom dok je Njegova božanska ruka držala prijestolje Vječnoga. Kristove zasluge uzdižu i oplemenjuju čovječanstvo, i po Kristovom imenu i milosti čovjek može nadvladati pad koji je prouzročio grijeh i zahvaljujući uzvišenoj, božanskoj Kristovoj naravi biti povezan s Vječnim. (Review and Herald, 5. veljače 1895.)