Božji zakon je nepromjenjiv i vječan

10. 10. 2018.

“Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,17.18)
Da je Sotonino djelo na Nebu uspjelo, Božji zakon bi se promijenio, ali to se nije moglo dogoditi jer je Božji zakon bio slika Njegovog karaktera i podjednako nepromjenjiv kao i Njegov karakter. Da je u Božjem zakonu mogla biti učinjena bilo kakva izmjena, to bi se tada dogodilo i pobuna na Nebu bi uspjela. Ali budući da se on nije izmijenio da bi zadovoljio Sotnonine zahtjeve, on … je izgubio svoj uzvišen i svet položaj na nebeskom dvoru. Nakon pada on je radio na umovima Adama i Eve i oni su pokazali neposlušnost Bogu. … Da se Božji zakon mogao promijeniti i dopuniti kako bi se prilagodio čovjeku u njegovom palom stanju, Adamu bi bilo oprošteno i on bi zadržao svoj dom u Edenu; ali kazna za prijestup je smrt i Krist je postao čovjekova zamjena i sigurnost. Tada se Božji zakon mogao promijeniti, prilagoditi kako bi se Krist zadržao na nebeskom dvoru i tako bi se izbjegla neprocjenjiva žrtva koja je učinjena da bi se spasio pali rod. Ali ne, Božji zakon bio je nepromjenjiv i stoga je Krist prinio sebe kao žrtvu umjesto palog čovjeka, a Adam je izgubio Eden i zajedno sa svojim potomstvom stavljen je na kušnju. Da se Božji zakon promijenio u bilo kojem dijelu nakon što je Sotona zbačen s Neba, on bi dobio na Zemlji nakon pada ono što nije mogao dobiti na Nebu prije pada. Dobio bi sve što je tražio. Mi znamo da nije. … Zakon … ostaje nepromjenjiv kao i Božje prijestolje, i spasenje svake duše određuje se prema poslušnosti ili neposlušnosti. … Zakonom suosjećajne ljubavi Isus je ponio naše grijehe, preuzeo našu kaznu i pio iz čaše Božjega gnjeva koja je namijenjena prijestupniku. … On je ponio križ samoodricanja i žrtvovanja radi nas da bismo mi imali život, vječni život. Hoćemo li mi ponijeti križ za Isusa? (Letter 110, 1896.)