Dokaz naše vjernosti

“Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” (Ivan 14,15)
Neka se ova tvrdnja čvrsto usadi u svaki um: Ako prihvatimo Krista kao Otkupitelja, mi Ga moramo prihvatiti kao Vladara. Ne možemo imati sigurnost i savršeno, nepokolebljivo povjerenje u Krista kao našeg Spasitelja sve dok Ga ne priznamo i ne budemo poslušni Njegovim zapovijedima. Na taj način dokazujemo svoju odanost Bogu. To je istinski znak naše vjere. Ona radi po ljubavi. Govorite iz srca: “Gospodine, vjerujem da si Ti umro da bi otkupio moju dušu. Ako si Ti toliko cijenio moju dušu da bi dao svoj život za moj, ja dajem svoj život sa svim njegovim sposobnostima i svim slabostima Tebi.” Volja mora biti dovedena u potpuni sklad s Božjom voljom. (Manuscript Releases 24, 1890.) Danas je upućen poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11,28.29) Krist nudi odmor svima koji žele ponijeti Njegov jaram i naučiti se Njegovoj pokornosti i krotkosti srca. Ovo nas uči suzdržanosti i poslušnosti, i u tome ćemo naći mir. Hvala Bogu što ćemo u poniznosti i poslušnosti naći ono što nam je svima toliko potrebno — odmor koji se nalazi u vjeri, pouzdanju i savršenom povjerenju. Mi ne smijemo tovariti tegobni jaram na svoj vrat. Uzmimo Kristov jaram i potpunu poslušnost koju on podrazumijeva. … “Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) Ovo je jaram za koji nas Krist poziva da ga uzmemo — jaram poslušnosti. Zar ne možemo reći: “Gospodine, držim Te za riječ koju si dao; prihvaćam Tvoja obećanja. Dolazim k Tebi jer si mi Ti potreban kao Spasitelj. Moram živjeti u Kristu. Ovisim o Tebi. Ti si moj.” Krist kaže: “Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih” — ne samo formalno, nego čitavim umom, srcem, dušom i snagom — “taj me ljubi” (Ivan 14,21). Ovo je pravi ispit karaktera. Mi moramo živjeti po Riječi. (Letter 66, 1898.)