U svojem Hramu

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 2,12-22

“Poslije toga siđe Isus s majkom svojom, s braćom i učenicima u Kafarnaum, i tu ostade kratko vrijeme. Bijaše blizu židovska Pasha, te Isus uziđe u Jeruzalem.”

Na ovom putu Isus se pridružio jednoj od najvećih skupina koje su se uputile u glavni grad. On još nije javno objavio svoje poslanje i neprimijećen se pomiješao s mnoštvom. U tim prigodama često se razgovaralo o Mesijinom dolasku na koji je služba Ivana Krstitelja toliko upućivala. O nadi u nacionalnu veličinu govorilo se s razgorjelim oduševljenjem. Isus je znao da se ova nada neće ostvariti, jer je bila zasnovana na pogrešnom tumačenju Svetoga pisma. S dubokom ozbiljnošću objašnjavao je proročanstva pokušavajući potaknuti ljude na dublje proučavanje Božje riječi.

Židovski su vođe učili narod da će u Jeruzalemu dobiti pouke o tome kako da služe Bogu. Tu se tijekom pashalnog tjedna okupljao velik broj ljudi, koji su dolazili iz svih dijelova Palestine, pa čak i iz udaljenijih zemalja. Predvorja Hrama bila su ispunjena šarolikim mnoštvom. Mnogi nisu mogli nositi sa sobom žrtve koje je trebalo prinijeti kao znamenje velike Žrtve. Da bi im se pomoglo, u vanjsko dvorište Hrama dovodili su životinje i tamo ih prodavali. Ovdje su se sakupljali ljudi iz svih slojeva da kupe svoje darove. Ovdje se mijenjao sav strani novac za kovani hramski novac.

Svaki je Židov trebao godišnje plaćati pola sikla kao “otkup za se”, a novac prikupljen na taj način koristio se za održavanje Hrama (Izlazak 30,12-16). Osim toga, znatni su prihodi potjecali od dobrovoljnih darova i stavljali se u riznicu Hrama. Zahtijevalo se da se sav strani novac zamijeni novcem nazvanim hramskim sikalom koji je prihvaćen za službu u Svetištu. Zamjena novca pružala je prilike za prijevaru i otimanje, tako da je to preraslo u sramotnu razmjenu dobara koja je svećenicima bila izvor prihoda.

Trgovci su tražili previsoke cijene za životinje koje su prodavali, a svoju su dobit dijelili sa svećenicima i poglavarima koji su se tako bogatili na račun naroda. Vjernike su učili da Božji blagoslov neće počivati na njihovoj djeci i njihovim njivama ako ne prinesu žrtvu. Tako se osiguravala visoka cijena za životinje, jer se ljudi koji su dolazili iz udaljenih krajeva nisu htjeli vraćati kućama a da ne izvrše službu zbog koje su došli.

Prodaja u Hramu bila je vrlo isplativa, jer se tijekom Pashe prinosio veliki broj žrtava. Metež koji je nastajao podsjećao je prije na bučni stočni sajam nego na sveti Božji hram. Ovdje se moglo čuti glasno pogađanje, mukanje stoke, blejanje ovaca i gukanje golubova, pomiješano sa zveckanjem novca i gnjevnim prepiranjem. Zbrka je bila tako velika da je uznemiravala vjernike, a riječi upućene Višnjemu bile su zaglušene metežom što je natkrilio Hram. Židovi su bili vrlo ponosni na svoju pobožnost. Oni su se radovali Hramu, a svaku riječ izgovorenu protiv njega smatrali su bogohulnom. Bili su vrlo strogi u izvršavanju obreda u Hramu, ali ljubav prema novcu nadvladala je njihove obzire. Nisu nimalo bili svjesni koliko su daleko odlutali od prvobitnog cilja službe koju je uspostavio sâm Bog.

Kad je Gospodin sišao na goru Sinaj, mjesto je bilo posvećeno Njegovom nazočnošću. Mojsiju je bilo naloženo da postavi granice oko gore i da je posveti, a Gospodnja se riječ čula u opomeni: “Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete! Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane.” (Izlazak 19,12.13) Tako je pružena pouka da je sveto mjesto ono na kome Bog otkriva svoju prisutnost. Područje Božjega hrama trebalo se držati posvećenim. Međutim, u borbi za dobitkom sve je to nestalo iz vida.

Svećenici i poglavari koji su bili pozvani da budu Božji predstavnici u narodu trebali su ispraviti zlorabljenje predvorja Hrama, a narodu pružiti primjer poštenja i samilosti. Umjesto da misle samo o svojem dobitku, trebali su razmotriti prilike i potrebe vjernika i spremno pomoći onima koji nisu mogli kupiti potrebne žrtve. Ali oni to nisu činili. Pohlepa je otvrdnula njihova srca.

Na ovu svečanost dolazili su nevoljni, siromašni i žalosni. Tu je bilo slijepaca i drugih invalida. Neke su donijeli na nosilima. Dolazili su mnogi tako siromašni da nisu mogli kupiti niti najskromniju žrtvu za Gospodina, čak toliko siromašni da nisu mogli pribaviti niti hranu kojom bi utolili svoju glad. Oni su bili vrlo ožalošćeni tvrdnjama svećenika. Svećenici su se hvalili svojom pobožnošću; tvrdili su da su zaštitnici naroda, a bili su uistinu bez sućuti i samilosti. Siromašni, bolesni i umirući uzaludno su molili za pomoć. Njihove patnje nisu budile nikakvo sažaljenje u srcima svećenika.

Ušavši u Hram Isus je sagledao cijeli prizor. Vidio je nepoštene radnje. Vidio je bijedu siromašnih koji su mislili da bez prolijevanja krvi nema oprosta njihovih grijeha. Vidio je vanjsko predvorje svojega Hrama pretvoreno u mjesto nesvete trgovine. Sveto ograđeno zemljište postalo je prostrana mjenjačnica.

Krist je vidio da se nešto mora učiniti. Mnogi obredi nametnuti su narodu bez poučavanja o njihovom značenju. Vjernici su prinosili svoje žrtve, a nisu razumjeli da su one predstavljale jedinu savršenu Žrtvu. Među njima je stajao, neprepoznat i nepoštovan, Onaj koga je predstavljala sva njihova služba. On je dao upute o žrtvama. On je znao njihovu simboličnu vrijednost, i sada je vidio da su izopačene i pogrešno shvaćene. Duhovno vršenje službe Bogu brzo je iščezavalo. Nikakva veza nije spajala svećenike i poglavare s njihovim Bogom. Kristovo djelo sastojalo se u uspostavi jednog sasvim drukčijeg bogoslužja.

Dok je stajao na stubištu hramskog predvorja, Krist je pronicljivim pogledom obuhvatio prizor. Proročkim je okom gledao u budućnost i vidio ne samo godine, već i stoljeća i epohe. Vidio je kako će svećenici i poglavari lišiti nevoljnike njihovih prava i zabraniti da se Radosna vijest propovijeda siromašnima. Vidio je kako će Božju ljubav sakriti od grešnika i kako će ljudi načiniti trgovinu od Njegove milosti. Dok je promatrao taj prizor, Njegovo je lice izražavalo ogorčenje, ali i vlast i silu. Narod je svoju pozornost usmjerio na Njega. Oči onih koji su se bavili nesvetom trgovinom zaustavile su se na Njegovom licu. Nisu mogli skriti svoj pogled. Osjećali su da ovaj Čovjek čita njihove najskrivenije misli i otkriva njihove tajne pobude. Neki su pokušali skriti svoje lice, kao da su na njima bila ispisana nedjela koja će pročitati ove ispitivačke oči.

Nered se stišao. Glasovi prodaje i cjenkanja su prestali. Tišina je postala mučna. Cijeli skup prožeo je osjećaj strahopoštovanja. Činilo se kao da su dovedeni na Božji sud da daju odgovor za svoja djela. Promatrajući Krista, vidjeli su Božanstvo kako je bljesnulo kroz ljudsku odjeću. Veličanstvo Neba stajalo je kao što će Sudac stajati u posljednji dan — sada još neokružen slavom koja će Ga tada pratiti, ali s istom moći da pronikne u dušu. Njegove su oči prelazile preko mnoštva, uočavajući svakog pojedinca. Njegova se pojava s vladarskim dostojanstvom uzdizala iznad njih, a božanska je svjetlost osvjetljavala Njegovo lice. Progovorio je, a Njegov jasan, zvonki glas — isti onaj koji je na Sinajskoj gori objavio Zakon koji sada prestupaju svećenici i poglavari — odzvanjao je ispod hramskih svodova: “Nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!”

Silazeći polako niz stube i podižući bič od uzica koji je uzeo ulazeći unutra, naredio je trgovačkom društvu da napusti područje Hrama. S revnošću i strogošću koje nikada ranije nije pokazivao, isprevrtao je stolove mjenjača novca. Kovani novac je padao, resko zvečeći na mramornom podu. Nitko se nije usudio dovesti u pitanje Njegovu vlast. Nitko se nije usudio zastati i pokupiti svoj nepošteni dobitak. Isus ih nije tukao bičem od uzica, ali u Njegovoj je ruci taj jednostavni bič izgledao strašno, kao plameni mač. Službenici Hrama, pohlepni svećenici, preprodavači i trgovci stokom sa svojim ovcama i govedima žurili su s ovoga mjesta, s jedinom mišlju da pobjegnu od osude Njegove nazočnosti.

Silan je strah ovladao mnoštvom koje je osjećalo da ga zasjenjuje Njegovo Božanstvo. Uzvici užasa i straha silazili su sa stotina problijedjelih usana. Čak su i učenici drhtali. Bili su duboko uznemireni Isusovim riječima i načinom postupanja koji se tako razlikovao od Njegovog uobičajenog ponašanja. Sjećali su se da je za Njega napisano: “Jer me izjela revnost za Dom tvoj.” (Psalam 69,9) Bučno se mnoštvo sa svojom robom uskoro našlo daleko od Gospodnjeg Hrama. Predvorja su bila oslobođena nesvete trgovine i duboki mir i svečana ozbiljnost zamijenili su prizor meteža. Gospodnja prisutnost, koja je u stara vremena posvetila goru, posvetila je sada i Hram podignut Njemu u čast.

Čišćenjem Hrama Isus je objavio narodu svoju mesijansku službu i početak svojega rada. Taj Hram, podignut za prebivanje božanske Prisutnosti, bio je uobličen kao očita pouka za Izrael i cijeli svijet. Od vječnih je vremena Božja namjera bila da svako stvorenje, od sjajnog i svetog serafima do čovjeka, treba postati hram u kome će prebivati Stvoritelj. Djelovanjem grijeha ljudski je rod prestao biti Božji hram. Potamnjeno i zlom obeščašćeno ljudsko srce nije više otkrivalo božansku slavu. Utjelovljenjem Božjeg Sina ispunjen je cilj Neba. Bog prebiva u ljudskom srcu i posredovanjem spasonosne milosti čovjekovo srce ponovno postaje Njegov hram. Bog je odredio da jeruzalemski Hram bude stalno svjedočanstvo o uzvišenoj sudbini svakoga čovjeka. Ali Židovi nisu razumijevali značenje građevine koju su gledali s toliko ponosa. Nisu htjeli predati sebe i postati sveti hram Božjega Duha. Predvorja jeruzalemskog Hrama, ispunjenog gužvom i nesvetom trgovinom, predstavljala su previše vjernu sliku hrama srca, oskvrnjenog prisutnošću strasti i nesvetih misli. Čišćenjem Hrama od kupaca i prodavača, Isus je objavio svoje poslanje čišćenja srca od prljavštine grijeha — od svjetovnih želja, sebičnih sklonosti i loših navika koje kvare dušu. “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Jahve nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro.” (Malahija 3,1-3)

“Ne znate li da ste hram Božji, i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1. Korinćanima 3,16.17) Nijedan čovjek ne može sâm prognati zlo mnoštvo koje je zaposjelo srce. Jedino Krist može očistiti hram duše. Ali On ne želi ući nasilno. On ne dolazi u srce kao u Hram u stara vremena, već kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim.” (Otkrivenje 3,20) On će doći ne samo na jedan dan, jer kaže: “Stanovat ću među njima i među njima hodati… a oni će biti moj narod.” “Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše!” (2. Korinćanima 6,16; Mihej 7,19) Njegova će prisutnost očistiti i posvetiti dušu da bi mogla postati svetim hramom Gospodnjim i “stan Božji u Duhu” (Efežanima 2,21.22).

Svladani strahom, svećenici i poglavari pobjegli su iz predvorja Hrama, od ispitivačkog pogleda koji je čitao njihova srca. U svojem bijegu sreli su druge koji su se uputili u Hram, i naredili im da se vrate, govoreći im što su vidjeli i čuli. Krist je gledao ljude koji su bježali, s nježnim sažaljenjem prema strahu i neznanju o tome što sačinjava pravo bogoslužje. U ovom prizoru sagledao je sliku rasijavanja cijelog židovskog naroda zbog njihove zloće i okorjelosti.

Zbog čega su svećenici pobjegli iz Hrama? Zašto se nisu usprotivili Isusovoj naredbi? Onaj koji im je zapovjedio da idu bio je drvodjeljin sin, siromašni Galilejac, bez zemaljskog položaja ili moći. Zašto Mu se nisu suprotstavili? Zašto su napustili svoju nepravedno stečenu zaradu i pobjegli na zapovijed Onoga čiji je izgled bio tako skroman?

Krist je govorio s kraljevskim autoritetom i u Njegovoj pojavi i tonu Njegovog glasa bilo je nečega čemu se oni nisu mogli suprotstaviti. Na riječ zapovijedi shvatili su kao nikada ranije svoje pravo stanje licemjera i pljačkaša. Kad je Božanstvo zasjalo kroz ljudsku narav, ne samo što su vidjeli opravdan gnjev na Kristovom licu, već su razumjeli i značenje Njegovih riječi. Oni su se osjećali kao da se nalaze pred prijestoljem vječnog Suca, s presudom izrečenom za sadašnjost i vječnost. Nakratko bili su uvjereni da je Krist prorok, a mnogi su u tom času vjerovali da je On Mesija. Sveti Duh podsjetio ih je na izjave proroka o Kristu. Hoće li se prikloniti tom osvjedočenju?

Nisu se htjeli pokajati. Znali su da se pokrenula Kristova sućut prema siromašnima. Znali su da su bili krivi za ucjenjivanje u poslovanju s narodom. Mrzili su Krista zato što je znao njihove misli. Njegov javni ukor značio je ponižavanje njihove gordosti i zavidjeli su Mu što Njegov utjecaj na narod sve više raste. Odlučili su Ga pitati o sili kojom ih je istjerao i tko Mu je dao tu silu.

Polako i oprezno, ali s mržnjom u srcu, vratili su se u Hram. Međutim, kakva je promjena nastupila za njihove odsutnosti! Kad su pobjegli, siromašni su ostali, i oni su sad promatrali Isusa čije je lice izražavalo ljubav i sućut. Sa suzama u očima govorio je prestrašenom narodu oko sebe: “Ne boj se, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti! Ja sam zato došao na ovaj svijet.”

Narod se tiskao oko Krista, s hitnim dirljivim pozivima: “Učitelju, blagoslovi me!” Njegovo je uho čulo svaki vapaj. Sažaljenjem koje nadilazi sažaljenje nježne majke, On se naginjao nad djecom koja su patila. Svima je posvećivao pozornost. Svatko je bio izliječen, bez obzira od koje je bolesti bolovao. Nijemi su u hvali otvarali svoje usne; slijepi su promatrali lice svojega Iscjelitelja. Srca onih koji su patili postala su radosna.

Dok su hramski svećenici i službenici promatrali ovo veliko djelo, kakvo otkrivenje su za njih bili glasovi što su ih slušali! Ljudi su pričali o patnjama što su ih podnosili, o neostvarenim nadama, danima u bolovima i neprospavanim noćima. Kad je izgledalo da je i posljednja iskra nade ugasnula, Krist ih je iscijelio. “Teret je bio tako težak,” svjedočio je jedan, “ali našao sam Onoga koji mi je pomogao. To je Božji Pomazanik i ja ću posvetiti svoj život služeći Njemu.” Roditelji su govorili svojoj djeci: “On vam je spasio život, podignite svoje glasove Njemu u slavu!” Glasovi djece i mladeži, očeva i majki, prijatelja i promatrača stopili su se u zahvalnosti i slavljenju. Nada i radost ispunjavale su njihova srca. Mir je zavladao njihovim umom. I duša i tijelo bilo im je izliječeno i oni su se vratili domu objavljujući posvuda neusporedivu Isusovu ljubav.

Oni koji su doživjeli takvo iscjeljenje za Kristovog raspeća nisu se pridružili rulji koja je vikala: “Raspni ga! Raspni ga!” Oni su suosjećali s Isusom jer su osjetili Njegovu silnu sućut i čudesnu snagu. Znali su da je On njihov Spasitelj, jer im je poklonio zdravlje tijela i duše. Slušali su propovijedanje apostola i Božja riječ koja je ušla u njihova srca podarila im je i razumijevanje. Postali su posrednici Božje milosti i oruđa Njegovog spasenja.

Mnoštvo što je pobjeglo iz predvorja Hrama vratilo se polako nakon nekog vremena. Djelomično su se oporavili od straha koji ih je obuzeo, ali su im lica još izražavala neodlučnost i bojažljivost. Oni su s divljenjem promatrali Isusova djela uvjereni da su se u Njemu ispunila proročanstva o Mesiji. Grijeh oskvrnuća Hrama u velikoj je mjeri počivao na svećenicima. Njihovim je djelovanjem predvorje pretvoreno u tržnicu. U odnosu na njih, narod je bio nevin. Na ljude je Isusov božanski autoritet ostavio dojam, ali utjecaj svećenika i poglavara bio je puno veći. Oni su Isusovu službu smatrali novinom i osporavali su Mu pravo da se miješa u ono što je dopušteno crkvenom vlašću. Bili su uvrijeđeni zbog prekida trgovanja i oglušivali su se na uvjeravanja Svetoga Duha.

Svećenici i poglavari su prije svih drugih trebali u Isusu prepoznati Gospodnjeg Pomazanika, jer su se u njihovim rukama nalazili sveti svici koji su opisivali Njegovo poslanje, i zato što su znali da je čišćenje Hrama bilo izraz sile više od ljudske. Premda su silno mrzili Isusa, oni se nisu mogli osloboditi pomisli kako postoji mogućnost da je On prorok poslan od Boga da obnovi svetost Hrama. S poštovanjem što je proizišlo iz ovog straha, došli su k Njemu s pitanjem: “Budući da to činiš, koji nam znak pokazuješ?”

Isus im je pokazao znak. U svjetlosti koja je zasvijetlila u njihovim srcima i djelima koja je učinio pred njima, a koja je trebao učiniti Mesija, pružio je uvjerljive dokaze o svojem karakteru. I sada, dok su oni tražili znak, On im je odgovorio pričom, pokazujući da čita njihovu zlu namjeru i vidi dokle će ih ona odvesti. “Razvalite ovaj hram”, rekao je, “i u tri dana opet ću ga podići!”

Ove su Njegove riječi imale dvojako značenje. On nije govorio samo o razorenju židovskog Hrama i bogoslužja, već i o svojoj smrti — o razorenju hrama svojega tijela. Židovi su već kovali tu zavjeru. Kad su se svećenici i poglavari vratili u Hram, predložili su da ubiju Isusa i tako se oslobode Onoga koji im stvara poteškoće. Ipak, kad im je predočio njihovu namjeru, nisu Ga razumjeli. Smatrali su da se Njegove riječi odnose samo na Hram u Jeruzalemu, i s negodovanjem su uzviknuli: “Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana?” Osjećali su da je Isus sada opravdao njihovo nevjerstvo, i to ih je uvjerilo u odluci da Ga odbace.

Krist se nije trudio da nevjerni Židovi razumiju Njegove riječi, pa čak u to vrijeme ni Njegovi učenici. Znao je da će ih Njegovi neprijatelji pogrešno protumačiti i da će ih okrenuti protiv Njega. Na Njegovom suđenju iznijet će ih kao optužbu, a na Golgoti će ih izgovarati s ciljem da Ga rane. Međutim, objasniti ih sada značilo bi upoznati učenike sa svojim patnjama i nanijeti im bol koju oni još nisu mogli podnijeti. A i objašnjenje bi prerano otkrilo do čega će Židove dovesti njihove predrasude i nevjerovanje. Već su stupili na stazu kojom će uporno ići sve dok On ne bude poveden kao Janje na klanje.

Ove Kristove riječi izgovorene su zbog onih koji će povjerovati u Njega. Znao je da će biti ponovljene. Budući da su izgovorene za vrijeme Pashe, doprijet će do ušiju tisuća koje će ih pronijeti u sve dijelove svijeta. Nakon Njegovog uskrsnuća iz mrtvih njihovo će značenje biti razjašnjeno. One će mnogima postati uvjerljiv dokaz Njegove božanske naravi.

Čak ni Isusovi učenici često nisu razumijevali Njegove pouke zbog svojega duhovnog mraka. Međutim, događaji koji su uslijedili razjasnili su im mnoge od ovih pouka. Kad više nije išao s njima, Njegove su riječi postale potpora njihovim srcima.

Spasiteljeve riječi koje su se odnosile na Hram u Jeruzalemu: “Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet ću ga podići!” imale su dublji smisao nego što su slušatelji slutili. Krist je bio utemeljitelj hramskog života. Njegove su službe bile slika žrtve Božjeg Sina. Svećeničko je zvanje uspostavljeno da prikaže Kristov posrednički karakter i djelo. Cjelokupan plan žrtvenog bogoslužja bio je predslika Spasiteljeve smrti za otkupljenje svijeta. Ove žrtve neće imati nikakvo značenje kad bude ispunjen veliki događaj na koji su vjekovima upućivale.

Budući da je cjelokupno obredno izlaganje istine simbolično upućivalo na Krista, ono bez Njega nije imalo nikakvu svrhu. Kad su Židovi zapečatili svoje odbacivanje Krista time što su Ga predali da se pogubi, odbacili su sve ono što je pridavalo značenje Hramu i njegovim službama. Nestalo je njegove svetosti. On je bio osuđen na uništenje. Od toga dana žrtve i služba u vezi s njim postale su beznačajne. Kao i Kajinova žrtva, nisu izražavale vjeru u Spasitelja. Time što su Krista predali na smrt, Židovi su zapravo razorili svoj Hram. Kad je Krist razapet, unutarnja zavjesa u Hramu rascijepila se na dva dijela, od vrha do dna, označavajući da je prinijeta velika završna žrtva i da je cijeli sustav žrtava zauvijek prestao.

“I u tri dana opet ću ga podići!” Sile tame kao da su prilikom Spasiteljeve smrti nadvladale, i klicale su od radosti zbog svoje pobjede. Međutim, iz unajmljenog Josipovog groba Isus je izišao kao Pobjednik. “Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime.” (Kološanima 2,15) Posredovanjem svoje smrti i uskrsnuća, On je postao sluga “Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Hebrejima 8,2). Ljudi su podigli hebrejski šator sastanka, ljudi su sazidali hebrejski Hram, ali gornje Svetište — po čijoj je slici bilo načinjeno zemaljsko — nije sagradio nijedan zemaljski graditelj. “Evo čovjeka komu je ime Izdanak. … On će sazidati Svetište Jahvino i proslaviti se. On će sjediti i vladati na prijestolju. A do njega će na prijestolju biti svećenik.” (Zaharija 6,12.13)

Služba prinošenja žrtava, koja je upućivala na Krista, prestala je, ali su ljudske oči sada bile usmjerene k pravoj Žrtvi za grijehe svijeta. Zemaljska svećenička služba je prestala, ali mi gledamo na Isusa, Svećenika novog zavjeta i na “škropljeničku krv koja govori bolje od Abelove”. “Još nije otvoren put u Svetinju nad svetinjama dok još postoji prvi dio Šatora. … Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom… ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup.” (Hebrejima 12,24;9,8-12)

“Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25) Iako se služba morala premjestiti iz zemaljskog u nebeski Hram; iako će svetište i naš Veliki svećenik biti nevidljivi za ljudske oči, ipak učenici neće trpjeti nikakav gubitak. Oni neće doživjeti nikakav prekid svoje zajednice niti smanjenje sile zbog Spasiteljeve odsutnosti. Dok Isus služi u nebeskom Svetištu, On također služi i u Crkvi na Zemlji preko svojega Duha. On je skriven od naših očiju, ali se Njegovo obećanje dano na rastanku ispunjava: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20) Premda svoju silu prenosi svojim slugama, Njegova prisutnost koja daje snagu još je u Njegovoj Crkvi.

“Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega… držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)