“Nije li ovo sin Josipov?”

Ovo se poglavlje zasniva na Luki 4,16-30

Preko svijetlih dana Kristovog djelovanja u Galileji pruža se jedna sjenka. Ljudi iz Nazareta su Ga odbacili. “Zar on nije tesarov sin?” govorili su.

Tijekom djetinjstva i mladosti, Isus je među svojom braćom u nazaretskoj sinagogi sudjelovao u bogoslužju. Od početka svojega rada nije bio s njima, ali su oni znali što se događalo s Njim. Kad se ponovno pojavio među njima, njihovo zanimanje i očekivanje dosegli su vrhunac. Tu su bila poznata lica onih koje je poznavao iz djetinjstva. Ovdje su bili Njegova majka, Njegova braća i sestre, i sve su se oči uprle u Njega kad je ušao u sinagogu u subotu i kad je zauzeo svoje mjesto među onima koji su sudjelovali u bogoslužju.

U redovnoj službi za taj dan, starješina je čitao iz proroka i hrabrio narod da se još uvijek nada dolasku Onoga koji će uspostaviti slavnu vladavinu i slomiti svako nasilje. Pokušao je ohrabriti svoje slušatelje iznošenjem dokaza da je Mesijin dolazak blizu. Opisivao je slavu Njegovog dolaska, ističući misao da će se pojaviti na čelu vojske koja će osloboditi Izrael.

Kad je rabin bio prisutan u sinagogi, od njega se očekivalo da drži propovijed, a bilo koji Izraelac mogao je čitati iz proroka. Ove je subote Isus zamoljen da sudjeluje u službi. On “ustade da čita. Pruže mu svitak proroka Izaije” (Luka 4,16.17). Riječi koje je pročitao bile su jedne od onih koje su se, kako se shvaćalo, odnosile na Mesiju:

“Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao.

Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima,

Da navijestim oslobođenje zarobljenicima

I vraćanje vida slijepcima,

Da oslobodim potlačene,

Da proglasim godinu milosti Gospodnje.”

“Smota svitak, vrati ga poslužniku. … Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nj. … Svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta.” (Luka 4,18-20)

Isus je stajao pred narodom kao živi tumač proročanstava koja su govorila o Njemu. Objašnjavajući riječi što ih je pročitao, govorio je o Mesiji kao pomagaču ugnjetavanih, osloboditelju zarobljenih, iscjelitelju bolesnih, kao o Onome koji će vratiti vid slijepima i otkriti svijetu svjetlost istine. Njegovo utjecajno postupanje i čudesno značenje Njegovih riječi proželi su slušatelje takvom silom kakvu nikada ranije nisu osjetili. Plima božanskog utjecaja rušila je svaku prepreku i, kao i Mojsije, promatrali su Nevidljivoga. Budući da su njihova srca bila pokrenuta Svetim Duhom, odgovorili su usrdnim “amen” i hvalama Gospodinu.

Ali kad je Isus izjavio: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo”, iznenada su bili pokrenuti da misle o sebi i tvrdnjama Onoga koji im se obratio. Oni, Izraelci, djeca Abrahamova, bili su prikazani kao da se nalaze u sužanjstvu. Vijest im je bila upućena kao zarobljenicima koji se trebaju osloboditi sile zla; kao onima koji su u tami i kojima je potrebna svjetlost istine. Njihova je gordost bila povrijeđena, a strahovanja pokrenuta. Isusove su riječi pokazale kako je Njegov rad za njih posve različit od onoga koji su željeli. Njihova se djela mogu podvrgnuti neposrednom ispitivanju. I unatoč njihovoj točnosti u obavljanju obreda, izbjegavali su ispitivanje tih bistrih, prodornih očiju.

Tko je ovaj Isus? — pitali su. On koji tvrdi da polaže pravo na slavu Mesije bio je drvodjeljin sin i radio je zanat sa svojim ocem Josipom. Viđali su Ga kako naporno radi, penjući se i spuštajući niz brežuljke, poznavali su Njegovu braću i sestre, Njegov život i rad. Vidjeli su Njegov razvitak iz djetinjstva u mladost, i iz mladosti u muževno doba. Premda je Njegov život bio besprijekoran, nisu mogli vjerovati da je On Obećani.

Kakva suprotnost između Njegovog nauka o novom kraljevstvu i nauka što su ga čuli od svojeg starješine! Isus nije ništa rekao o njihovom oslobođenju od Rimljana. Čuli su o Njegovim čudima i nadali se da će svoju silu upotrijebiti u njihovu korist, ali nisu zamijetili nikakav nagovještaj takve namjere.

Kad su otvorili vrata sumnji, srca su im postala tvrđa, jer su se za trenutak bila omekšala. Sotona je odlučio da slijepe oči tog dana ne smiju progledati niti se duše okovane ropstvom osloboditi. Žestokom silom radio je na tome da ih učvrsti u nevjerovanju. Kad su bili pokrenuti uvjerenjem da im se obraća njihov Otkupitelj, nisu obraćali pozornost na znak koji im je već ukazan.

Međutim, Isus im je dao dokaz svojega Božanstva otkrivenjem njihovih tajnih misli. “Tada im reče: Sigurno ćete mi navesti uzrečicu: ‘Liječniče, izliječi sam sebe! Sve što si učinio, kako smo čuli, u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju!’ Zaista, kažem vam — nastavi on — nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju. Zaista, također vam kažem, bijaše mnogo udovica u Izraelu u vrijeme Ilijino kad nebo osta zatvoreno tri godine i šest mjeseci te velika glad zavlada po svoj zemlji. Ali ni jednoj od njih ne bijaše poslan Ilija osim nekoj udovici u Sarepti, u zemlji sidonskoj. Mnogi gubavci bijahu u Izraelu u vrijeme proroka Elizeja, ali ni jedan se od njih ne očisti osim Sirijca Naamana.” (Luka 4,23-27)

Ovim izlaganjem događaja iz života prorokâ, Isus je odgovorio na pitanja svojih slušatelja. Slugama što ih je Bog izabrao za posebno djelo nije bilo dopušteno da rade za narod tvrda i nevjerna srca. Ali oni koji su imali srca da osjećaju i vjere da povjeruju, doživjeli su naročitu naklonost dokazima Njegove sile kroz proroke. U Ilijino vrijeme Izrael se odvojio od Boga. Čvrsto su se držali svojih grijeha i odbacivali opomene Duha preko Gospodnjih vjesnika. Na taj način sami su se odcijepili od protočnika kojim je Božji blagoslov mogao doprijeti do njih. Gospodin je prošao kraj izraelskih domova i našao utočište za svojega slugu u neznabožačkoj zemlji, kod jedne žene koja nije pripadala izabranom narodu. Pa ipak, je žena bila je udostojena zato što je slijedila svjetlost koju je primila i njezino je srce bilo otvoreno za veću svjetlost koju joj je Bog poslao preko svojeg proroka.

Zbog tog istog razloga bili su zaobiđeni u Elizejevo doba gubavci iz Izraela. Ali Naaman, neznabožački plemić, bio je vjeran svojem uvjerenju u ono što je pravo i osjećao je veliku potrebu za pomoći. Nalazio se u stanju u kojem je mogao primiti darove Božje milosti. Ne samo da se očistio od gube, već je bio i blagoslovljen znanjem o pravom Bogu.

Naš položaj pred Bogom ne ovisi o količini svjetlosti koju smo primili, već o tome kako smo iskoristili ono što imamo. Na taj su način čak i neznabošci, koji izaberu ono što je pravo, koliko to mogu razlikovati, u povoljnijem položaju od onih koji su dobili veliku svjetlost i koji tvrde da služe Bogu, ali na tu svjetlost ne obraćaju pozornost i svojim svakodnevnim životom pobijaju ono što ispovijedaju.

Isusove riječi slušateljima u sinagogi udarile su u korijen njihove samopravednosti, čineći ih svjesnima gorke istine da su se udaljili od Boga i izgubili pravo da budu Njegov narod. Svaka riječ sjekla je kao nož kad im je bilo izneseno njihovo stvarno stanje. Sad su prezirali vjeru kojom ih je Isus u početku nadahnuo. Nisu htjeli priznati da je On koji je potekao iz siromaštva i nižih slojeva bio bilo što drugo do običan čovjek.

Njihovo je nevjerstvo izazvalo zlobu. Sotona je upravljao njima i u bijesu su povikali protiv Spasitelja. Okrenuli su se od Njega čija je zadaća bila da liječi i obnavlja; sad su pokazali svojstva uništavatelja.

Kad ih je Isus upozorio na blagoslove dane neznabošcima, pokrenula se žestina nacionalnog ponosa Njegovih slušatelja i Njegove je riječi ugušila graja mnoštva. Ovi su ljudi bili ponosni na držanje Zakona, ali sad kad su njihove predrasude bile povrijeđene, bili su spremni počiniti ubojstvo. Skup se razišao i, uhvativši Isusa, izgurali su Ga iz sinagoge i iz grada. Svi su, čini se, željeli Njegovo uništenje. Požurivali su Ga do ruba provalije, namjeravajući Ga strmoglaviti s nje. Zrakom su letjeli uzvici i kletve. Neki su bacali kamenje na Njega, kad je iznenada iščezao između njih. Nebeski vjesnici koji su bili kraj Njega u sinagogi bili su s Njim usred razbješnjelog mnoštva. Oni su Ga zaklonili od Njegovih neprijatelja i odveli Ga na sigurno mjesto.

Tako su anđeli zaštitili i Lota i sigurno ga izveli iz Sodome. Tako su zaštitili Elizeja u malom planinskom gradu. Kad su okolna brda bila puna konja, bojnih kola sirijskog kralja i velike vojske naoružanih ljudi, Elizej je vidio kako su obližnje planinske padine bile prekrivene Božjim vojskama — konjima i vatrenim bojnim kolima posvuda oko Gospodnjeg sluge.

U svim vjekovima anđeli su bili blizu Kristovih vjernih sljedbenika. Silni savez zla svrstan je u borbene redove protiv onih koji će pobijediti, ali Krist želi da vidimo ono što je nevidljivo: nebeske vojske utaborene oko onih koji ljube Boga, da bi ih oslobodile. Nikada nećemo doznati od kojih smo vidljivih i nevidljivih opasnosti bili sačuvani posredovanjem anđela, sve dok u svjetlosti vječnog života ne budemo sagledali Božje promisli. Tada ćemo znati da je cjelokupna nebeska obitelj pokazala zanimanje za nas ovdje dolje i da su vjesnici s Božjeg prijestolja iz dana u dan pratili naše korake.

Kad je Isus u sinagogi čitao proročanstvo, nije pročitao konačni opis Mesijinog rada. Pročitavši riječi: “Da navijestim godinu milosti Jahvine”, izostavio je rečenicu “i dan odmazde Boga našega” (Izaija 61,2). To je bilo isto toliko istinito kao što je bio prvi dio proročanstva; svojom šutnjom Isus nije porekao istinu. Njegovi slušatelji rado su se zadržavali baš na ovom posljednjem izrazu, želeći da se ispuni. Objavljivali su sudove protiv neznabožaca ne shvaćajući da je njihova krivnja bila čak veća nego krivnja drugih. Njima je najhitnije bila potrebna milost koju su oni tako spremno uskraćivali neznabošcima. Toga dana u sinagogi, kad je Isus stajao među njima, imali su priliku prihvatiti poziv Neba. On koji “uživa u pomilovanju” (Mihej 7,18) rado bi ih spasio uništenja koje su prizivali njihovi grijesi.

On ih nije mogao napustiti a da im ne uputi još jedan poziv na pokajanje. Pred kraj svojega rada u Galileji, ponovno je posjetio dom svojeg djetinjstva. Od odbacivanja što ga je doživio ovdje, glas o Njegovu propovijedanju i čudima ispunio je zemlju. Sada nitko nije mogao poreći da On posjeduje silu veću od ljudske. Ljudi iz Nazareta znali su da je išao čineći dobro i liječeći sve one koje je Sotona ugnjetavao. Oko njih su postojala čitava sela u kojima se ni u jednoj kući nije čuo jauk bolesnih, jer je On prošao kroz njih i izliječio sve njihove bolesnike. Milost koja se otkrivala u svakom pothvatu Njegovog života pružala je dokaz o Njegovu božanskom pomazanju.

Dok su slušali Njegove riječi, Nazarećani su opet bili pokrenuti Svetim Duhom. Međutim, čak ni sada nisu htjeli priznati da je ovaj Čovjek, koji je odrastao među njima, bio drukčiji ili veći od njih. Još ih je peklo gorko sjećanje da je njima, dok je za sebe tvrdio da je Obećani, osporavao mjesto u Izraelu, jer im je pokazao da su manje dostojni Božje naklonosti od jednog neznabošca ili neznaboškinje. Stoga, premda su postavili pitanje: “Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana?”, oni Ga nisu mogli primiti kao Božjega Pomazanika. Zbog njihovog nevjerstva Spasitelj nije mogao učiniti među njima mnoga čuda. Samo je nekoliko duša bilo otvoreno za Njegove blagoslove i On se teška srca udaljio, da se nikada više ne vrati.

Nevjerstvo, koje su ranije gajili, zavladalo je ljudima iz Nazareta. Ono je također vladalo i nad Velikim vijećem i narodom. Za svećenike i narod prvo odbijanje očitovanja sile Svetoga Duha bilo je početak kraja. Da bi dokazali kako je njihovo prvo odbijanje bilo pravilno, nastavili su nakon toga sitničarski osuđivati Kristove riječi. Njihovo odbacivanje Duha dostiglo je svoj vrhunac na golgotskom križu, u uništenju njihovoga grada i u rasijavanju naroda na sve četiri strane svijeta.

O, koliko je Krist čeznuo otvoriti Izraelu dragocjene riznice istine! Međutim, njihova je duhovna sljepoća bila takva da im je bilo nemoguće otkriti istine o Njegovom kraljevstvu. Čvrsto su se držali svojeg vjerovanja i svojih beskorisnih obreda dok je nebeska istina čekala da je prime. Trošili su svoj novac na ništavne stvari, dok im je kruh života stajao na domašaju. Zašto nisu prišli Božjoj riječi i marljivo je proučavali da vide jesu li bili u zabludi? Spisi Staroga zavjeta jasno su iznosili svaku pojedinost Kristove službe, a On je stalno navodio proroke i izjavljivao: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” Da su iskreno istraživali Pismo, podvrgavajući svoje zamisli provjeri iz Božje riječi, Isus ne bi morao plakati nad njihovom okorjelošću. On ne bi morao izjaviti: “Eto će vam se ostaviti kuća vaša pusta.” (Luka 13,35) Mogli bi upoznati dokaz o Njegovom mesijanstvu, i nesreća koja je pretvorila njihov ponosni grad u ruševine mogla se izbjeći. Ali um Židova postao je skučen njihovim nerazumnim fanatizmom. Kristove pouke otkrivale su nedostatke njihovog karaktera i zahtijevale su pokajanje. Da su prihvatili Njegova učenja, njihov način života morao bi se izmijeniti i morali bi napustiti nade koje su gajili. Da bi ih Nebo poštovalo, morali su žrtvovati poštovanje ljudi. Da bi poslušali riječi ovog novog Učitelja, morali su poći protiv mišljenja velikih mislilaca i učitelja svojega vremena.

Istina nije bila omiljena u Kristovo doba. Ona nije nomiljena ni u naše vrijeme. Postala je neomiljena otkako je Sotona prvi put u čovjeku izazvao odvratnost prema njoj iznošenjem laži koje su vodile samouzvišenju. Zar se i mi danas ne susrećemo s teorijama i tumačenjima koji nemaju osnovu u Božjoj riječi? Ljudi ih se drže tako čvrsto kao što su se Židovi držali svoje predaje.

Židovski vođe bili su ispunjeni duhovnim ponosom. Njihova želja za osobnim proslavljanjem pokazala se čak i u službi u Svetištu. Voljeli su najviša mjesta u sinagogi. Voljeli su pozdrave na trgovima i bili zadovoljni kad su čuli svoje titule s usana ljudi. Dok je stvarna pobožnost opadala, postali su još ljubomorniji na svoje predaje i obrede.

Budući da je njihov razum bio pomračen sebičnim predrasudama, oni nisu mogli uskladiti silu Kristovih uvjerljivih riječi sa skromnošću Njegovog života. Nisu shvatili činjenicu da stvarnoj veličini nije potrebno vanjsko razmetanje. Siromaštvo ovog Čovjeka u potpunoj je opreci s Njegovom tvrdnjom da je Mesija. Ako je On ono što tvrdi da jest, pitali su se, zašto je tako skroman? Ako je zadovoljan time što je bez oružane sile, što će biti od njihovog naroda? Kako može sila i slava koju su tako dugo očekivali dovesti narode da budu židovski podanici? Zar svećenici nisu učili da Izrael treba zavladati cijelom Zemljom? Je li moguće da su veliki vjerski učitelji pogriješili?

Ali nije samo odsutnost vanjske slave u Isusovom životu bilo to što je navelo Židove da Ga odbace. On je bio utjelovljenje čistoće, a oni su bili nečisti. Prebivao je među ljudima kao primjer besprijekorne čestitosti. Njegov život bez mane osvijetlio je njihova srca. Njegova iskrenost otkrivala je njihovu neiskrenost. Ona je učinila da se pokaže sva prijetvornost njihove licemjerne pobožnosti i otkrila im bezakonje u njihovom izopačenom karakteru. Takva je svjetlost bila nepoželjna.

Da je Krist isticao farizeje i da je veličao njihovo znanje i pobožnost, oni bi Ga s radošću pozdravili. Međutim, kad je govorio o nebeskom kraljevstvu kao o razdoblju milosti za sve ljude, iznosio je takvu vrstu religije koju nisu htjeli trpjeti. Njihov osobni primjer i učenje nikada nisu bili takvi da službu Bogu učine poželjnom. Kad su vidjeli Isusa kako ukazuje pažnju onima koje su oni mrzili i odbacili, u njihovim su se gordim srcima pokrenule najgore strasti. Uslijed svojega hvalisanja da će “Lav iz Judina plemena” (Otkrivenje 5,5) uzdići Izrael više svih naroda, oni ne bi mogli podnijeti razočaranje u svoje slavoljubive nade bolje no što su mogli podnijeti Kristov prijekor zbog njihovih grijeha i osudu koju su osjećali već i od same nazočnosti Njegove čistoće.

Poziv na obali mora

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 4,18-22; Marku 1,16-20; Luki 5,1-11

Nad Galilejskim se morem rađao dan. Umorni od bezuspješnog noćnog napornog rada, učenici su još uvijek bili u svojim ribarskim čamcima na jezeru. Isus je došao provesti koji miran trenutak na jezerskoj obali. U ranom se jutru nadao da će imati malo odmora od mnoštva što Ga je iz dana u dan pratilo. Ali narod se ubrzo počeo okupljati oko Njega. Mnoštvo se brzo povećavalo, tako da su Ga tiskali sa svih strana. U međuvremenu su učenici došli na kopno. Da bi izbjegao tiskanje mnoštva, Isus je ušao u Petrov čamac i zamolio ga da se otisne malo dalje od obale. Tu su Isusa svi mogli bolje vidjeti i čuti, te je iz čamca učio mnoštvo na obali.

Kakav je to prizor bio za anđele da razmišljaju o Njemu! Njihov slavni Zapovjednik, sjedeći u ribarskom čamcu, ljuljao se tamo-amo na nemirnim valovima i objavljivao dobre vijesti o spasenju mnoštvu koje Ga je slušalo i koje se tiskalo sve do same vode! On, koji je bio Poštovani Neba, objavljivao je velike istine o svojem kraljevstvu običnom svijetu pod vedrim nebom. Ipak, nije mogao imati pogodnije mjesto za svoj rad. Jezero, brda, prostrana polja, sunčeva svjetlost koja se rasipala po zemlji, sve Mu je to bila građa za slikovito prikazivanje pouka i utiskivanje tih pouka u umove. Nijedna od Isusovih pouka nije ostala bez roda. Svaka poruka s Njegovih usana dopirala je do neke duše kao riječ vječnoga života.

Mnoštvo na obali povećavalo se svakog trenutka. Stari ljudi oslanjajući se na štapove, snažni seljaci s brda, ribari sa svojeg mukotrpnog rada na jezeru, trgovci i rabini, bogati i učeni, stari i mladi, donoseći svoje bolesne i one koji su patili, tiskali su se da čuju riječi božanskog Učitelja. Prizore kao što je ovaj proroci su unaprijed vidjeli i zapisali:

“Zemlja Zebulunova i zemlja Neftalijeva,

Zemlja uz more i s onu stranu Jordana,

Poganska Galileja —

Narod što je boravio u tmini

Vidje svjetlo veliko;

Onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti

Zasja svjetlo.”

Osim mnoštva na obalama Genezareta, Isus je u svojoj propovijedi kraj mora držao na umu i druge slušatelje. Gledajući vjekove koji će doći, vidio je svoje vjerne sljedbenike u zatvorima i sudskim dvoranama, u kušnjama, osamljenosti i patnjama. Pred Njim je bio jasan svaki prizor radosti, borbe i poteškoće. Riječima što ih je izgovorio okupljenima, On je progovorio i drugim dušamai, i te će riječi dopirati do njih kao vijest nade u kušnji, utjehe u tuzi i nebeske svjetlosti u tami. Posredstvom Svetoga Duha taj glas koji je govorio iz ribarskog čamca na Galilejskom moru čut će se kako objavljuje mir ljudskim srcima sve do kraja vremena.

Kad je završio propovijed, Isus se okrenuo Petru i rekao mu da se otisne na more i baci svoju mrežu. Ali Petar je bio obeshrabren. Cijele noći nije ulovio ništa. Osamljeno je razmišljao o sudbini Ivana Krstitelja, koji je čamio sâm u tamnici. Razmišljao je o Isusovoj budućnosti i budućnosti Njegovih sljedbenika, o neuspjehu Njegovog djela u Judeji i o zlobi svećenika i rabina. Čak i njegovo zanimanje pretrpjelo je neuspjeh; i dok je promatrao prazne mreže, budućnost mu se učinila mračnom i punom obeshrabrenja. “Učitelju,” rekao je, “svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

Noć je bila jedino povoljno vrijeme za ribolov uz pomoć mreža u bistrim jezerskim vodama. Nakon bezuspješnog truda cijele noći, izgledalo je beznadno baciti mrežu danju, ali Isus je zapovjedio, i ljubav prema Učitelju pokrenula je učenike da poslušaju. Šimun i njegov brat zajedno su spustili mrežu. Kad su je pokušali izvući, količina ribe bila je tako velika da se mreža počela kidati. Bili su primorani pozvati Jakova i Ivana u pomoć. Kad je ulov bio prikupljen, oba su čamca bila tako puna da im je prijetila opasnost da potonu.

Međutim, Petar sad više nije mislio na čamce ili tovar. Ovo čudo, više od svakog drugog kojemu je bio svjedok, bilo je za njega očitovanje Božje sile. U Isusu je vidio Onoga koji upravlja cijelom prirodom. Božanska nazočnost je otkrila Petrovu osobnu grješnost. Ljubav prema Učitelju, stid zbog nevjerstva, zahvalnost zbog Kristove ljubaznosti, a nadasve osjećaj osobne nečistoće u nazočnosti beskrajne čistoće, sasvim su ga svladali. Dok su njegovi prijatelji prebirali sadržaj mreže, Petar je pao pred Spasiteljeve noge, uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!”

Bila je to ista nazočnost božanske svjetlosti koja je navela proroka Daniela da padne kao mrtav pred Božjim anđelom. Rekao je: “Lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Tako je i prorok Izaija, kad je vidio Gospodnju slavu, uzviknuo: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” (Izaija 6,5) Ljudska narav sa svojom slabošću i grijehom stavljena je nasuprot božanskom savršenstvu, pa su se oni osjećali potpuno nesavršenima i nesvetima. Isto je bilo sa svima kojima je dano da vide Božju veličinu i veličanstvo.

Petar je uzviknuo: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” ali se ipak čvrsto držao Kristovih nogu, osjećajući da se ne može odvojiti od Njega. Spasitelj je odgovorio: “Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!” Nakon što je Izaija vidio Božju svetost i svoju vlastitu nedostojnost, bila mu je povjerena božanska poruka. Pošto je Petar poveden u samoodricanje i ovisnost o božanskoj sili, primio je poziv da radi za Krista.

Do ovog trenutka nijedan od učenika nije se kao suradnik ujedinio s Isusom. Bili su svjedoci mnogih Njegovih čuda i slušali Njegova poučavanja, ali nisu posve napustili svoja ranija zanimanja. Utamničenje Ivana Krstitelja bilo je za sve njih gorko razočaranje. Ako je ishod Ivanovog poslanja morao biti takav, mogli su imati malo nade za svojega Učitelja, protiv koga su se ujedinili sve vjerski vođe. U ovim okolnostima za njih je bilo olakšanje da se za kratko vrijeme vrate svojem ribarenju. Međutim, Isus ih je sada pozvao da napuste svoj raniji život i da ujedine svoja zanimanja s Njegovim. Petar je prihvatio poziv. Stigavši na obalu, Isus je pozvao druga tri učenika: “Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni su odmah ostavili sve i pošli za Njim. Prije nego što ih je pozvao da napuste svoje mreže i ribarske čamce, Isus ih je uvjerio da će Bog zadovoljiti sve njihove potrebe. Korištenje Petrovog čamca za djelo Evanđelja bogato se isplatilo. Onaj koji je “bogat za sve koji ga zazivlju”, rekao je: “Dajite, pa će vam se davati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut.” (Rimljanima 10,12; Luka 6,38) Takvom mjerom On je nagradio i službu učenika. Svaka žrtva koja je učinjena u Njegovoj službi bit će nagrađena prema “izvanrednom bogatstvu [Njegove] milosti” (Efežanima 3,20; 2,7).

Za vrijeme te žalosne noći na jezeru, kad su bili odvojeni od Krista, učenike je opterećivalo nevjerstvo, a također i umor od besplodnog truda. Međutim, Njegova nazočnost potaknula je njihovu vjeru i donijela im radost i uspjeh. Tako je i s nama; odvojen od Krista, naš rad je besplodan; lako je imati nepovjerenja i gunđati. Ali, kad je On blizu, a mi radimo po Njegovim uputama, radujemo se dokazima Njegove moći. Sotonino je djelo da obeshrabri dušu, a Kristovo — da je nadahne vjerom i nadom.

Još dublja pouka koju je čudo otkrilo učenicima, pouka je i za nas — da Onaj čija riječ može prikupiti ribe iz mora, može utjecati i na ljudska srca privlačeći ih vezama svoje ljubavi, tako da Njegovi sluge mogu postati “lovci ljudi”.

Ti galilejski ribari bili su skromni i neobrazovani ljudi, ali Krist, Svjetlost svijeta, imao je velike mogućnosti da ih osposobi za položaj za koji ih je izabrao. Spasitelj nije prezirao obrazovanje, jer kad oplemenjenim umom upravlja Božja ljubav i kad je posvećen Njegovoj službi, on postaje blagoslov. Ali, On je mimoišao mudre ljude svojega vremena zato što su bili tako puni samouzvišenja da nisu mogli suosjećati s čovječanstvom koje pati i postati suradnici s Čovjekom iz Nazareta. U svojem fanatizmu bilo im je ispod časti da ih Krist uči. Gospodin Isus tražio je suradnju onih koji će postati provodnici Njegove milosti. Prvo što trebaju naučiti svi koji će postati Božji suradnici pouka je o nepovjerenju u samoga sebe; tada će biti spremni da dobiju Kristov karakter. To se ne može steći obrazovanjem u najvišim školama. To je plod mudrosti koja se može dobiti samo od božanskog Učitelja.

Isus je izabrao neobrazovane ribare zato što nisu bili školovani predajama i pogrešnim običajima svojega vremena. To su bili prirodno obdareni ljudi, ponizni i poučljivi, ljudi koje je On mogao odgajati za svoj rad. U svakodnevnom životu ima mnogo ljudi koji strpljivo obavljaju jednolične i mukotrpne poslove, nesvjesni da posjeduju takve moći koje bi ih, kad bi ih razvili, izjednačile s najcjenjenijim ljudima u svijetu. Potreban je dodir vješte ruke koji bi probudio te uspavane sposobnosti. Takve je ljude Isus pozvao da budu Njegovi suradnici i dao im prednost da se druže s Njim. Nikada veliki ljudi u svijetu nisu imali takvog Učitelja. Kad su prošli Spasiteljevu obuku, učenici više nisu bili neznalice i neobrazovani. Postali su Mu slični umom i karakterom; ljudi su znali da su bili s Isusom.

Najuzvišeniji odgojni rad nije samo prijenos znanja, već usađivanje životne snage koja se prima dodirom uma s umom i duše s dušom. Samo život rađa život. Kakvu su prednost imali oni koji su tri godine bili u svakodnevnom dodiru s tim božanskim Životom iz koga je potekao svaki životodavni poticaj koji je donio blagoslov svijetu! Više od svojih drugova, ljubljeni učenik Ivan podčinio je sebe sili tog čudesnog Života. On kaže: “Da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.” “Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (1. Ivanova 1,2; Ivan 1,16)

Apostoli našega Gospodina nisu imali ništa što bi im donijelo slavu. Bilo je očito da uspjeh njihovog rada pripada jedino Bogu. Život tih ljudi, karkater koji su izgradili i silno djelo što ga je Bog učinio preko njih, potvrđuju ono što će On učiniti za sve koji su poučljivi i poslušni.

Onaj tko najviše voli Krista, učinit će najviše dobra. Nema granica korisnosti onoga koji, odričući se sebe, omogućava Svetome Duhu da djeluje na njegovom srcu i živi životom potpuno posvećenim Bogu. Ako ljudi bez žaljenja ili sustajanja na putu budu podnijeli nužnu disciplinu, Bog će ih poučavati iz sata u sat, iz dana u dan. On čezne da otkrije svoju milost. Ako Njegov narod hoće otkloniti zapreke, On će u obilnim tokovima izliti vode spasenja kroz ljudska korita. Kad bi jednostavni ljudi bili ohrabreni da učine sve dobro koje mogu, kad ruke koje sputavaju ne bi bile stavljene na njih da uguše njihovu revnost, tada bi stotinu poslanika za Krista bilo tamo gdje je sada jedan.

Bog uzima ljude takve kakvi su i ako Mu se podčine, odgaja ih za svoju službu. Božji Duh, primljen u dušu, oživjet će sve njezine sposobnosti. Um koji je potpuno posvećen Bogu, pod vodstvom Svetoga Duha skladno se razvija, ojačan da shvati i ispuni Božje zahtjeve. Slab, kolebljiv karakter mijenja se u čvrst i postojan. Stalno posvećenje uspostavlja tako blizak odnos između Krista i Njegovih učenika da kršćanin postaje sličan Njemu umom i karakterom. Vezom s Kristom on će imati jasnije i šire poglede. Njegovo razumijevanje bit će prodornije, njegovo rasuđivanje uravnoteženije. Onaj tko čezne da služi Kristu, tako je potaknut životodavnom silom Sunca pravde da će roditi mnogi rod na slavu Bogu.

Ljudi najvišeg obrazovanja u umjetnosti i znanosti naučili su dragocjene istine iz života jednostavnih kršćana koje je svijet smatrao neukima. Ali ti neznani učenici stekli su svoj odgoj u školi koja je viša od svih drugih. Sjedili su kraj nogu Onoga koji je govorio kao što “čovjek nikad nije govorio”.