U sjenci križa

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 16,13-28; Marku 8,27-38; Luki 9,18-27

Kristov rad na Zemlji brzo se primicao kraju. Pred Njim su se u živom prikazu otkrivali prizori ka kojima su vodili Njegovi koraci. Čak i prije nego što je na sebe uzeo ljudsku narav, vidio je cijelu duljinu staze kojom je morao proći da bi spasio ono što je izgubljeno. Svaku bol koja je kidala Njegovo srce, svaku tešku uvredu koja se sručila na Njegovu glavu, svaku oskudicu koju je morao podnijeti vidio je jasno prije nego što je odložio svoju krunu i kraljevsku odjeću i sišao s prijestolja da bi svoje Božanstvo zaodjenuo ljudskom naravi. Pred Njegovim se očima pružala cijela staza od jasala do Golgote. Poznavao je patnju koja će doći na Njega. Sve je to On znao, a ipak je rekao: “Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8.9)

Pred očima je stalno držao ishod svojega poslanja. Njegov zemaljski život, prepun napornog rada i samopožrtvovnosti, bio je ispunjen radošću u nadi da sav trud neće biti uzaludan. Dajući svoj život za život ljudi, On će vratiti svijet odanosti Bogu. Premda je prvo morao primiti krštenje krvlju, premda su grijesi svijeta teško pritiskivali Njegovu nevinu dušu, premda je na Njemu ležala sjenka neizrecive boli, On je, ipak, zbog radosti koja Mu je izložena, izabrao križ i sramotu.

Prizori koji su se nalazili pred Njim bili su još skriveni od izabranih suradnika u Njegovoj službi, ali vrijeme kada će morati promatrati Njegove samrtne muke bilo je blizu. Morat će gledati Njega, koga su voljeli i u koga su imali povjerenja, kako će biti predan neprijateljima i prikovan na golgotskom križu. Uskoro će ih morati ostaviti da se bez utjehe Njegove nazočnosti suoče sa svijetom. Znao je da će ih proganjati žestoka mržnja i nevjerstvo i želio ih je pripremiti za te kušnje.

Isus i Njegovi učenici stigli su sada u jedan od gradića oko Cezareje Filipove. Bili su izvan granica Galileje, u području u kojem je prevladavalo idolopoklonstvo. Ovdje su učenici bili odvojeni od judaističkog utjecaja i dovedeni u bliži dodir s poganskim bogoštovljem. Oko njih su bili zastupljeni oblici praznovjerja koji su postojali u svim dijelovima svijeta. Isus je želio da upoznavanje s tim probudi njihovu odgovornost prema neznabošcima. Za svojeg boravka u ovom kraju nastojao je manje poučavati narod a potpunije se posvetiti svojim učenicima.

Namjeravao im je govoriti o patnjama koje Ga očekuju. Međutim, prvo je otišao nasamo i molio se da njihova srca budu spremna primiti Njegove riječi. Kad im se pridružio, nije odmah izrekao ono što im je želio reći. Prije nego što će to učiniti pružio im je priliku da pokažu svoju vjeru u Njega kako bi se osnažili za kušnju koja će doći. Upitao je: “Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?”

Učenici su sa žalošću morali priznati da Izrael nije u Njemu prepoznao Mesiju. Neki su Ga, istina, proglasili Davidovim sinom kad su vidjeli Njegova čuda. Mnoštvo što je bilo nahranjeno kod Betsaide željelo Ga je proglasiti Izraelovim kraljem. Mnogi su Ga bili spremni prihvatiti kao proroka; ali nisu vjerovali da je Mesija.

Isus je sada postavio drugo pitanje, koje se odnosilo samo na učenike: “A za koga me vi držite?” Petar je odgovorio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!”

Petar je od početka vjerovao da je Isus Mesija. Mnogi drugi, koji su bili osvjedočeni propovijedanjem Ivana Krstitelja i prihvatili Krista, počeli su sumnjati u Ivanovo poslanje kad je bačen u tamnicu i ubijen; oni su sada sumnjali da je Isus Mesija kojega su tako dugo očekivali. Mnogi od učenika koji su oduševljeno očekivali da Isus zauzme svoje mjesto na Davidovom prijestolju napustili su Ga kad su prozreli da nema takvu namjeru. Međutim, Petar i njegovi sudrugovi nisu se pokolebali u svojoj odanosti Njemu. Nepostojanost onih koji su Ga jučer slavili, a danas osuđivali, nije uništila vjeru pravih Spasiteljevih sljedbenika. Petar je izjavio: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” On nije očekivao da kraljevske počasti okrune njegovog Gospodina, već Ga je prihvatio u Njegovom poniženju.

Petar je iskazao vjeru Dvanaestorice. Pa ipak, učenici su još uvijek bili daleko od razumijevanja Kristovog poslanja. Protivljenje svećenika i poglavara i njihovo netočno predočavanje nisu ih mogli odvojiti od Krista, ali su ih još uvijek vrlo zbunjivali. Oni nisu jasno vidjeli svoj put. Utjecaj njihovog ranog odgoja, učenje rabina i moć predaje još uvijek su zaklanjali pogled na istinu. S vremena na vrijeme obasjavale su ih dragocjene zrake svjetlosti od Isusa, no ipak, često su bili kao ljudi koji posrću u tami. Ali tog dana, prije nego što su se suočili s velikom kušnjom svoje vjere, Sveti Duh je u sili počinuo na njima. Za neko su se vrijeme njihove oči odvojile od onoga što je “vidljivo” da bi gledale “na nevidljivo” (2. Korinćanima 4,18). Pod ljudskim obličjem prepoznali su slavu Božjeg Sina.

Isus je odgovorio Petru: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!”

Istina koju je Petar priznao je temelj kršćaninove vjere. To je ono što sâm Krist objavljuje da je vječni život. Međutim, posjedovanje ove spoznaje nije bio razlog za samouzvišenje. Ovo nije otkriveno Petru ni njegovom mudrošću niti njegovom dobrotom. Ljudski rod sâm od sebe nikada ne može dostići poznavanje božanskog. “Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?” (Job 11,8) Jedino duh posinaštva može nam otkriti duboka Božja djela — “ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo. … A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.” (1. Korinćanima 2,9.10) “Prisan je Jahve s onima koji ga se boje”, a Petrovo prepoznavanje Kristove slave dokaz je da je bio “učenik Božji” (Psalam 25,14; Ivan 6,45). Doista, “Blago tebi Šimune Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski”.

Isus je nastavio: “A ja tebi kažem: ti si Petar — Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i Vrata pakla neće je nadvladati.” Riječ Petar znači kamen — kamen koji se kotrlja. Petar nije bio stijena na kojoj je utemeljena Crkva. Vrata paklena nadvladala su ga kad se s kletvom odrekao svojega Gospodina. Crkva je sazidana na Onome koga ne mogu nadvladati paklena vrata.

Vjekovima prije Spasiteljevog dolaska Mojsije je pokazao na Stijenu Izraelovog spasenja. Psalmist je pjevao o “utvrdi”. Izaija je napisao: “Stog ovako govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.” (Ponovljeni zakon 32,4; Psalam 62,7; Izaija 28,16) Sâm Petar, pišući nadahnuto, primjenjuje ovo proročanstvo na Isusa. On kaže: “… Ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, živomu kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen, te dopustite da se od vas samih kao živog kamenja sagradi duhovna kuća.” (1. Petrova 2,3-5)

“Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.” (1. Korinćanima 3,11) “Na toj stijeni”, rekao je Isus, “sagradit ću Crkvu svoju.” U prisutnosti svih nebeskih duhovnih bića, u prisutnosti nevidljive paklene vojske, Krist je osnovao svoju Crkvu na živoj Stijeni. Ta Stijena je On sâm — Njegovo tijelo za nas slomljeno i ranjeno. Crkvu koja je sazidana na tom temelju vrata paklena neće nadvladati.

Kako je slaba izgledala Crkva kad je Krist izgovorio ove riječi! Postojala je samo šačica vjernika, protiv kojih će biti usmjerena sva sila zlih duhova i zlih ljudi, ali se ipak Kristovi sljedbenici nisu trebali bojati. Sazidani na Stijeni njihove snage, oni ne mogu biti srušeni.

Šest tisuća godina vjera je zidana na Kristu. Šest tisuća godina vihori i bure sotonskog bijesa udaraju o Stijenu našeg spasenja; ali ona nepomično stoji.

Petar je izrazio istinu koja je sâm temelj vjere Crkve, i Isus ga je počastio kao predstavnika cijeloga tijela sastavljenog od vjernika. On je rekao: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.”

“Ključeve kraljevstva nebeskog” Kristove su riječi. Sve riječi Svetoga pisma Njegove su i tim su obuhvaćene. Te riječi imaju silu da otvore i zatvore Nebo. One objavljuju uvjete uz koje se ljudi primaju ili odbacuju. Tako je djelo onih koji propovijedaju Božju riječ miris životni za život ili miris smrtni za smrt. Njihovo se poslanje mjeri vječnim učincima.

Spasitelj nije povjerio djelo Evanđelja samo osobno Petru. Kasnije, ponavljajući riječi koje su izgovorene Petru, primjenjuje ih neposredno na Crkvu. U bîti to isto bilo je izgovoreno i Dvanaestorici kao predstavnicima vjerničkog tijela. Da je Isus dao neku posebnu vlast jednom od učenika nad ostalima, ne bismo tako često nalazili kako se prepiru oko toga tko je najveći. Oni bi se podčinili želji svojega Učitelja i poštovali onoga koga je On izabrao.

Umjesto da je imenovao jednoga koji će biti njihov vođa, Krist je rekao učenicima: “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi”; “Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (Matej 23,8.10)

“… Krist glava svakome čovjeku.” Bog koji je sve položio pod Spasiteljeve noge, “a njega dade za glavu nad svima Crkvi, koja je njegovo tijelo — punina Onoga koji ispunjava sve u svima” (1. Korinćanima 11,3: Efežanima 1,22.23). Crkva je sazidana na Kristu kao svojem Temelju i ona sluša Krista kao svoju Glavu. Ona ne smije ovisiti o čovjeku, ili da njom čovjek vlada. Mnogi tvrde da im položaj povjerenja u Crkvi daje vlast da naređuju što drugi trebaju vjerovati i činiti. Bog ne odobrava takvo pravo. Spasitelj izjavljuje: “Ta vi ste braća.” Svi su izloženi kušnji i podložni pogreškama. Ni na jedno se smrtno biće ne možemo osloniti da nas vodi. Stijena vjere je živa prisutnost Krista u Crkvi. Na nju se može osloniti i najslabiji, a oni koji sebe smatraju najjačima pokazat će se najslabijima ako Krista ne učine svojom silom. “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom.” Gospodin je Stijena i “djelo mu je savršeno”. “Blago svima koji se njemu utječu!” (Jeremija 17,5; Ponovljeni zakon 32,4: Psalam 2,12)

Nakon Petrovog priznanja Isus je naložio učenicima da nikome ne kažu da je On Krist. On im je dao taj nalog zbog odlučnog otpora književnika i farizeja. A i više od toga, narod — pa čak i apostoli — imali su tako pogrešnu predodžbu o Mesiji da pravi pojam o Njegovom karakteru ili djelu ne bi stekli niti kad bi Ga javno proglasili Mesijom. Međutim, iz dana u dan On im se otkrivao kao Spasitelj, želeći tako pružiti pravi pojam o sebi kao Mesiji.

Učenici su još uvijek očekivali da Krist zavlada kao zemaljski vladar. Premda je tako dugo skrivao svoje namjere, vjerovali su da On neće uvijek ostati u siromaštvu i povučenosti; da je blizu vrijeme kad će zasnovati svoje kraljevstvo. Da mržnja svećenika i rabina neće nikada biti pobijeđena, da će Krist biti odbačen od svog naroda, da će biti osuđen kao varalica i razapet kao zločinac — takvu misao apostoli nikada nisu gajili. Ali približavao se čas sila tame, pa je Isus morao svojim učenicima otkriti sukob koji je pred njima. Bio je žalostan jer je unaprijed vidio kušnju. Do ovog trenutka uzdržao se da im objavi bilo što o svojem stradanju i smrti. U svojem razgovoru s Nikodemom rekao je: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Ali učenici to nisu čuli, a i da su čuli, ne bi razumjeli. Ipak, sad su bili s Isusom, slušajući Njegove riječi, promatrajući Njegova djela, dok se, bez obzira na skromnost Njegovih okolnosti i protivljenja svećenika i naroda, mogu pridružiti Petrovom svjedočanstvu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Sada je došlo vrijeme da se skine koprena koja je skrivala budućnost. “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.”

Učenici su slušali nijemi od tuge i čuđenja. Krist je prihvatio Petrovu izjavu kojom Ga je priznao kao Božjeg Sina; pa su im sada Njegove riječi kojima je navijestio svoje patnje i smrt bile neshvatljive. Petar nije mogao šutjeti. Zgrabio je svojega Učitelja, kao da Ga je želio udaljiti od zle kobi koja se ispriječila, i uzviknuo: “Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!”

Petar je volio svojega Gospodina, ali Isus ga nije pohvalio što je pokazao želju da Ga zaštiti od patnje. Takve Petrove riječi nisu mogle biti pomoć i okrepa Isusu u velikoj kušnji koja Ga je očekivala. One nisu bile u skladu s Božjom namjerom milosti izgubljenom svijetu, ni s poukom o samopožrtvovnosti koju je Krist došao pružiti svojim osobnim primjerom. Petar nije želio vidjeti križ u Kristovom radu. Dojam koji su izazvale Petrove riječi bio je u potpunoj suprotnosti s onim koji je Krist želio ostaviti na um svojih sljedbenika, pa je Spasitelj bio pokrenut da izgovori jedan od najozbiljnijih prijekora koji je ikada prešao preko Njegovih usana: “Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske.”

Sotona je pokušavao obeshrabriti Isusa i odvratiti Ga od Njegovog poslanja, a Petar je u svojoj slijepoj ljubavi dao glas kušnji. Knez zla bio je začetnik ove misli. Njegovo je poticanje bilo iza ovog prenagljenog uzvika. Sotona je u pustinji ponudio Kristu vladavinu svijetom uz uvjet da se odrekne staze poniženja i žrtve. Sad je iznio istu kušnju Kristovom učeniku. Želio je da Petrov pogled zadrži na zemaljskoj slavi kako ne bi mogao vidjeti križ ka kojemu je Krist želio usmjeriti njegove oči. Preko Petra je Sotona opet sručio kušnju na Isusa. Ali On se na to nije osvrtao; On je mislio na svojeg učenika. Sotona se postavio između Petra i njegovog Učitelja da učenikovo srce ne bi bilo dirnuto prizorom Kristovog poniženja za njega. Kristove riječi nisu izgovorene Petru, već onome koji ga je pokušao odvojiti od njegovog Otkupitelja. “Sotono, idi mi s očiju! Nemoj se više postavljati između mene i mojeg zabludjelog sluge. Dopusti mi da budem s Petrom licem k licu, da bih mu mogao otkriti tajnu svoje ljubavi.”

Za Petra je to bila gorka pouka, koju je on sporo učio, da Kristova staza na Zemlji vodi kroz duboke duševne patnje i poniženja. Učenik je ustuknuo od sudjelovanja u patnji sa svojim Gospodinom. Pa ipak, u ognju peći za prečišćavanja morao je upoznati njezin blagoslov. Mnogo kasnije, kad je njegova živahna pojava već bila povijena pod teretom godina i truda, pisao je: “Prestanite se čuditi, ljubljeni — kao da vam se što neobično događa — požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!” (1. Petrova 4,12.13)

Isus je sad objasnio svojim učenicima da je Njegov život samoodricanja primjer kakav treba biti njihov život. Pozivajući oko sebe s učenicima i narod koji se našao u blizini, On je rekao: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” Križ je bio povezan sa silom Rima. On je bio sredstvo najsvirepijeg i najuvredljivijeg oblika smrti. Od najgorih zločinaca zahtijevalo se da nose križ do mjesta izvršenja smrtne kazne, i često, kad su ga postavljali na njihova pleća, oni su se očajničkom snagom opirali sve dok nisu bili svladani, a oruđe za mučenje privezano za njih. Ali Isus je svojim sljedbenicima zapovjedio da uzmu križ i da ga nose idući za Njim. Njegove riječi, premda nejasno shvaćene, ukazivale su učenicima na njihovo prihvaćanje najtežeg poniženja do same smrti zbog Krista. Spasiteljeve riječi nisu mogle opisati potpuniju predaju. Ali On je sve to prihvatio zbog njih. Isus nije smatrao Nebo mjestom koje bi poželio, a da mi budemo izgubljeni. On je napustio nebeske dvorove za život poruge, uvreda i ponižavajuće smrti. On, koji je imao neprocjenjivo blago Neba, postao je siromašnim, da se Njegovim siromaštvom mi obogatimo. Mi trebamo ići stazom kojom je On išao.

Ljubav prema dušama za koje je Krist umro predstavlja raspinjanje svojeg “ja”. Svako Božje dijete treba odsad sebe smatrati karikom u lancu spuštenom da se spasi svijet, ujedinjenim s Kristom u Njegovom planu milosti, i ići s Njim da traži i spasi izgubljene. Kršćanin treba stalno držati na umu svoje posvećenje Bogu i obvezu da karakterom otkrije Krista svijetu. Samopožrtvovnost, sućut, ljubav iskazana u Kristovom životu trebaju se ponovno pokazati u životu onih koji rade za Boga.

“Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” Sebičnost je smrt. Nijedan organ u tijelu ne bi mogao živjeti ako bi ograničio svoj rad samo za sebe. Zanemarujući slati životvornu krv ruci ili glavi, srce bi brzo izgubilo svoju snagu. Kao naša životvorna krv, tako se i Kristova ljubav širi u svaki dio Njegovog duhovnog tijela. Mi smo udovi jedan drugome, i duša koja ne daje umrijet će. “Što koristi čovjeku”, rekao je Isus, “ako dobije sav svijet a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?”

Iza siromaštva i poniženja u kojemu se nalazio, Isus je ukazao učenicima na svoj dolazak u slavi, ne u sjaju nekog zemaljskog prijestolja, već u slavi Boga i nebeske vojske. “Te će tada”, rekao je, “platiti svakomu prema djelima njegovim.” Za njihovo je ohrabrenje izrekao ovo obećanje: “Zaista vam kažem, ima nekih koji neće umrijeti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojom kraljevskom vlasti.” Ali učenici nisu razumjeli Njegove riječi. Slava im je izgledala daleko. Njihove su oči bile prikovane za ono što su bliže vidjeli, za zemaljski život neimaštine, poniženja i patnje. Moraju li napustiti žarko očekivanje Mesijinog kraljevstva? Zar svojega Gospodina neće vidjeti kako se podiže na Davidovo prijestolje? Zar je moguće da je Krist trebao živjeti životom poniznog lutalice bez doma, biti prezren, odbačen i pogubljen? Žalost je tištala njihova srca, jer su voljeli svojega Gospodina. Sumnja je, također, mučila njihove duše, jer nisu mogli razumjeti da će Božji Sin biti podvrgnut tako okrutnom poniženju. Pitali su se zašto treba dobrovoljno poći u Jeruzalem i doživjeti takvo postupanje kakvo im je rekao da će tamo podnijeti. Kako se može pokoriti takvoj sudbini i ostaviti ih u većoj tami od one u kojoj su tražili put prije nego što im se On sâm otkrio?

U području Cezareje Filipove Krist je bio izvan Herodova i Kaifina domašaja, razmišljali su učenici. Nije se morao bojati židovske mržnje ili rimske sile. Zašto da ne radi ovdje daleko od farizeja? Zašto se treba predati na smrt? Ako treba umrijeti, kako će onda osnovati svoje kraljevstvo, tako čvrsto da ga ni vrata pakla neće moći nadvladati? Za učenike je to doista bila tajna.

Oni su sad upravo putovali obalama Galilejskog mora, prema gradu u kojem će se ugasiti sve njihove nade. Nisu se usuđivali išta progovoriti s Kristom, već su tihim i žalosnim glasom razgovarali o tome kakva će biti budućnost. Unatoč svojim pitanjima, prionuli su za misao da će neka nepredviđena okolnost možda otkloniti nesreću koja je, čini se, očekivala njihovog Gospodina. Tako su šest dugih, tužnih dana žalili i dvojili, nadali se i strahovali.

Isusovo preobraženje

Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 17,1-8; Marku 9,2-8; Luki 9,28-36

Približavala se večer kad je Isus pozvao k sebi svoja tri učenika — Petra, Jakova i Ivana — i poveo ih preko polja, daleko uz krševitu stazu do jedne osamljene planinske padine. Spasitelj i Njegovi učenici proveli su dan u putovanju i poučavanju, pa ih je uspon na planinu još više zamorio. Krist je skinuo terete s duše i tijela mnogobrojnim nevoljnicima i On je podario treptaj života njihovim oslabljenim tijelima. Ali bio je odjeven ljudskom naravi te se zajedno sa svojim učenicima umorio od uspinjanja.

Svjetlost zalazećeg sunca još je počivala na ovom planinskom vrhu i svojom slavom, koja je polako iščezavala, pozlaćivala stazu kojom su išli. Međutim, naskoro je svjetlost napustila brdo i dolinu i sunce iščezlo na zapadnom obzorju, pa su se osamljeni putnici našli obgrljeni noćnom tamom. Tama u njihovoj okolici kao da je bila odjek njihovih duša punih tuge, oko kojih su se počeli gomilati i zgušnjavati oblaci.

Učenici se nisu usuđivali zapitati Krista kamo ide i s kakvom namjerom. U planini je često provodio cijele noći na molitvi. On, čija je ruka oblikovala planine i doline, poznavao je prirodu i uživao u njezinoj tišini. Učenici su išli za Kristom; ipak su se pitali zašto ih njihov Učitelj vodi ovom napornom strminom kad su umorni i kad je i Njemu potreban odmor.

Napokon im je Krist rekao da ne trebaju ići dalje. Otišavši nekoliko koraka od njih, Čovjek boli izlijevao je svoja moljenja s velikom vikom i suzama. Molio se za snagu da izdrži kušnju za dobro ljudskog roda. On se sâm mora iznova uhvatiti za Svemogućega, jer je jedino na taj način mogao razmišljati o budućnosti. Izlijevao je sve želje svojeg srca za svoje učenike da u likovanju sila mraka njihova vjera ne klone. Gusta rosa prekrila je Njegovu pognutu pojavu, ali On se nije obazirao na to. Noćne su se sjenke zgušnjavale oko Njega, ali On nije gledao na njihovu tamu. Tako su sati sporo prolazili. U početku su učenici s iskrenom odanošću sjedinjavali svoje molitve s Njegovima, ali nakon nekog vremena zaspali su svladani umorom, iako su se trudili sačuvati svoje zanimanje za ovaj prizor. Isus im je govorio o svojim patnjama. On ih je poveo sa sobom da bi se mogli sjediniti s Njim u molitvi. Sad se čak molio za njih. Spasitelj je primijetio utučenost svojih učenika, želio im je olakšati bol uvjeravanjem da njihova vjera nije bila uzalud. Čak ni svi među Dvanaestoricom nisu mogli primiti otkrivenje koje im je želio dati. Samo trojica koji trebaju biti svjedoci Njegove velike boli u Getsemaniju bili su izabrani da budu s Njim na brdu. Breme što ga je iznio u svojoj molitvi bilo je da im se otkrije slava koju je imao s Ocem prije postanka svijeta, da se Njegovo kraljevstvo otkrije ljudskim očima i da Njegovi učenici budu osnaženi dok to promatraju. Usrdno se molio da budu svjedoci otkrivenja Njegovog Božanstva, što će ih tješiti u trenutku Njegovih najvećih patnji spoznajom da je On doista Božji Sin, a Njegova ponižavajuća smrt dio plana otkupljenja.

Isusova je molitva uslišana. Dok je u poniznosti klečao na kamenitom tlu, nebo se iznenada rastvorilo, zlatna vrata Božjega Grada široko otvorila, a svete zrake obasjale brdo i prekrile Spasiteljevu priliku. Božanska narav iz Njegove unutrašnjosti bljesnula je kroz ljudsku narav i srela se sa slavom koja je dolazila odozgo. Krist, koji je dosad ležao ničice, ustao je i uspravio se u svojem božanskom veličanstvu. Bol duše je iščeznula. Njegovo je lice sjalo “kao sunce”, dok su Njegove haljine bile “bijele kao svjetlo”.

Rasanjeni učenici promatrali su izlijevanje slave koja je obasjala brdo. Sa strahom i čuđenjem gledali su sjajni lik svojega Učitelja. Kad su mogli podnijeti ovu čudesnu svjetlost, vidjeli su da Isus nije sâm. Kraj Njega su bila dva nebeska bića, u bliskom razgovoru s Njim. To su bili Mojsije, koji je razgovarao s Bogom na Sinaju, i Ilija, koji je dobio uzvišenu prednost, danu još samo jednom Adamovom sinu, da nikada ne dođe pod vlast smrti.

Na vrhu Pisge, prije petnaest stoljeća, Mojsije je stajao i promatrao Obećanu zemlju. Ali zbog grijeha kod Meribe, nije mogao ući u nju. Njemu nije pripadala radost da uvede sinove Izraelove u nasljedstvo njihovih potomaka. Njegova usrdna molba: “Dopusti mi da odem onamo i pogledam onu blaženu zemlju preko Jordana, onaj krasni gorski kraj i Libanon!” (Ponovljeni zakon 3,25), bila je odbijena. Sad je morao napustiti nadu koja mu je četrdeset godina rasvjetljavala tamu pustinjskih lutanja. Grob u pustinji bio je krajnji domet svih onih godina velikog napora i briga koje su pritiskivale dušu. Međutim, Onaj koji “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” (Efežanima 3,20), odgovorio je ovako na molitvu svojega sluge. Mojsije je prešao u kraljevstvo smrti, ali nije trebao ostati u grobu. Sâm Krist pozvao ga je natrag u život. Kušač Sotona smatrao je da polaže pravo na Mojsijevo tijelo zbog njegovog grijeha, ali ga je Spasitelj Krist pozvao da iziđe iz groba (Juda 9).

Mojsije na Gori preobraženja bio je svjedok Kristove pobjede nad grijehom i smrću. On je predstavljao one koji će ustati iz groba prilikom uskrsnuća pravednih. Ilija, koji je bio uzet na Nebo ne vidjevši smrti, predstavlja one koji će živjeti na Zemlji prilikom Kristovog drugog dolaska i koji će “se preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube” kad se “ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i … ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću” (1. Korinćanima 15,51-53). Isus je bio obučen u nebesku svjetlost, kao što će biti kad se po drugi put pojavi “bez odnosa prema grijehu … da im dadne potpuno spasenje”, jer će On doći “u slavi svoga Oca sa svetim anđelima”. (Hebrejima 9,28; Marko 8,38) Spasiteljevo obećanje učenicima se sada ispunilo. Na brdu je u malom predstavljeno buduće kraljevstvo slave — Krist kralj, Mojsije predstavnik uskrišenih svetih, a Ilija preobraženih.

Učenici još nisu shvatili prizor; ali radovali su se što je strpljivi Učitelj, Krotki i Ponizni, koji je prolazio Zemljom kao bespomoćni stranac, poštovan od izabranika Neba. Vjerovali su da je Ilija došao objaviti Mesijinu vladavinu i da će se uskoro na Zemlji uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Sjećanje na strah i razočaranje zauvijek će odbaciti. Čeznuli su za životom ovdje gdje se otkrila Božja slava. Petar je uzviknuo: “Gospodine, dobro je da ostanemo ovdje. Napravit ću ovdje, ako ti je po volji, tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Učenici su bili uvjereni da su Mojsije i Ilija bili poslani da zaštite njihovog Učitelja i uspostave Njegovu kraljevsku vlast.

Međutim, prije krune mora doći križ. Predmet njihovog razgovora s Isusom nije bio Kristovo proglašavanje za kralja, već smrt koja će se zbiti u Jeruzalemu. Noseći slabosti ljudske naravi, opterećen boli i grijehom, Isus je sâm koračao među ljudima. Dok Ga je pritiskivala tama predstojeće kušnje, On je bio usamljen u duhu, u svijetu koji Ga nije poznavao. Čak i Njegovi voljeni učenici, obuzeti svojim osobnim sumnjama, žalostima i slavoljubivim nadama, nisu shvatili tajnu Njegovog poslanja. Prebivao je usred ljubavi i prijateljstva na Nebu, ali je bio usamljen u svijetu koji je sâm stvorio. Sad je Nebo poslalo svoje vjesnike Isusu; ne anđele, već ljude koji su izdržali patnje i žalosti, i koji su mogli suosjećati sa Spasiteljem u kušnji Njegovog zemaljskog života. Mojsije i Ilija bili su suradnici s Kristom. Oni su sudjelovali u Njegovoj čežnji da spasi ljude. Mojsije se usrdno molio za Izrael: “Ipak im taj grijeh oprosti. … Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.” (Izlazak 32,32) Ilija je poznavao osamljenost duha, jer je za tri i pol godine nosio teret mržnje i kletve naroda. Stajao je za Boga sâm na Karmelskoj gori. Sam je utekao u pustinju razočaran i očajan. Ti ljudi, izabrani i počašćeni mimo svakog anđela oko prijestolja, došli su razgovarati s Isusom o Njegovom stradanju i utješiti Ga uvjeravanjem u sućut Neba. Nada svijeta, spasenje svakog ljudskog bića, bilo je predmet njihovog razgovora.

Svladani snom, učenici su malo čuli od onoga što se događalo između Krista i nebeskih vjesnika. Propustivši da bdiju i da se mole, nisu primili ono što im je Bog želio dati — spoznaju o Kristovim stradanjima i slavi koja će doći nakon njih. Izgubili su blagoslov koji su mogli dobiti da su sudjelovali u Njegovom samopožrtvovanju. Spora srca za vjerovanje ti su učenici malo cijenili blago kojim ih je Nebo željelo obogatiti.

Ipak, primili su veliku svjetlost. Bili su uvjereni da cijelo Nebo zna za grijeh koji su Židovi učinili odbacivši Krista. Dobili su jasniji uvid u djelo Otkupitelja. Vidjeli su svojim očima i slušali svojim ušima ono što je nadilazilo ljudsko razumijevanje. Oni su “bili očevici njegova (božanskog) veličanstva” (2. Petrova 1,16) i shvatili su da je Isus doista Mesija za koga su patrijarsi i proroci svjedočili i koga kao takvog svemir i Nebo priznaju.

Dok su oni još netremice promatrali prizor na brdu, “prekrije ih svijetao oblak, i začu se glas iz oblaka: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!’” Dok su promatrali oblak slave, sjajniji od onoga koji je išao ispred Izraelovih plemena u pustinji, dok su slušali Božji glas koji je govorio uzvišenom veličanstvenošću koja je potresla brda, učenici su popadali po zemlji. Ostali su ničice, skrivenih lica, sve dok im se Isus nije približio i dodirnuo ih, rastjeravši njihov strah svojim dobro poznatim glasom: “Ustanite i nemojte se bojati!” Usudivši se podignuti svoje oči, vidjeli su da je nebeska slava prošla i da su Mojsije i Ilija iščeznuli. Stajali su na brdu sami s Isusom.