“Svjetlo svijeta”

Ovo poglavlje zasniva se na Ivanu 8,12-59; 9

“Isus im ponovno progovori: Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.”

Kad je izgovorio ove riječi, Isus je u predvorju Hrama bio naročito povezan sa službama za Blagdan sjenica. U središtu tog predvorja uzdizala su se dva visoka stupa s velikim podnožjima za svjetiljke. Nakon večernje žrtve, sve su se svjetiljke palile i širile svoju svjetlost nad Jeruzalemom. Ovaj je obred bio sjećanje na ognjeni stup koji je Izraelce vodio kroz pustinju, a uz to smatralo se da podsjeća i na Mesijin dolazak. Uvečer, kad su se svjetiljke upalile, predvorje je odavalo prizor velike radosti. Sijedi ljudi, svećenici u Hramu i narodni poglavari, ujedinili su se u blagdanskim plesovima uz zvuke glazbala i pjesme levita.

Rasvjetljavanjem Jeruzalema narod je izražavao svoju nadu da će Mesijin dolazak osvijetliti Izrael. Ali za Isusa je ovaj prizor imao šire značenje. Kao što su sjajne svjetiljke u Hramu osvjetljavale sve oko sebe, tako i Krist, izvor duhovne svjetlosti, rasvjetljuje tamu svijeta. Ipak, ovaj je simbol bio nesavršen. Veliko svjetlo što ga je On svojom rukom postavio na nebu bilo je istinitija predodžba slave Njegove misije.

Bilo je jutro; sunce se upravo rađalo iznad Maslinske gore i njegove su se zrake zasljepljujućim sjajem rasipale po mramornim palačama, osvjetljujući zlato na zidovima Hrama, pa je Isus, pokazujući na njega rekao: “Ja sam svjetlo svijeta.”

Onome tko je slušao ove riječi, dugo nakon toga vraćale su se kao odjek u ovom uzvišenom biblijskom tekstu: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. … Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” (Ivan 1,4.5.9) Petar se, također, dugo nakon Isusovog uzašašća na Nebo, pišući prosvijetljen božanskim Duhom, sjećao znamenja što ga je Krist upotrijebio: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.” (2. Petrova 1,19)

U Božjem javljanju Njegovom narodu, svjetlost je uvijek bila simbol Njegove prisutnosti. Na stvaralačku riječ u početku svjetlost je zasjala iz tame. Svjetlost je bila skrivena u stupu od oblaka danju, a u ognjenom stupu noću i vodila je silnu Izraelovu vojsku. Svjetlost je sijala strašnom veličanstvenošću oko Gospodina na brdu Sinaju. Svjetlost je počivala nad prijestoljem milosti u Šatoru sastanka. Svjetlost je ispunila Salomonov Hram prigodom njegovog posvećenja. Svjetlost je zasjala nad betlehemskim brežuljcima kad su anđeli vijest o otkupljenju donijeli pastirima koji su budno bdjeli.

Bog je svjetlost; i u riječima “Ja sam svjetlo svijeta” Krist je objavio da je jedno s Bogom i svoju vezu s cijelim ljudskim rodom. On je na početku učinio da “iz tame zasvijetli svjetlo”. (2. Korinćanima 4,6) On je svjetlost Sunca, Mjeseca i zvijezda. On je bio duhovna svjetlost koja je u znamenu, slici i proročanstvu zasjala nad Izraelom. Međutim, ta svjetlost nije dana samo židovskom narodu. Kao što sunčeve zrake dopiru do najudaljenijih zakutaka Zemlje, tako i svjetlost Sunca Pravde obasjava svaku dušu.

“Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” Svijet je imao svoje velike učitelje, ljude divovskog uma i zadivljujućih istraživačkih pothvata, ljude čije su izjave poticale misao i otvarale pogled u beskrajna prostranstva znanja; ovi su ljudi poštovani kao vođe i dobročinitelji ljudskog roda. Ipak, postoji Jedan koji je uzvišeniji od njih. “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja. … Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac — Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” (Ivan 1,12.18) Možemo pronaći cijeli niz najvećih svjetskih učitelja sve dokle se pružaju izvješća o ljudskom rodu, ali Svjetlost je bila prije njih. Kao što Mjesec i zvijezde iz Sunčevog sustava sjaje svjetlošću koja se odbija od Sunca, tako — ukoliko je njihovo učenje istinito — svjetski veliki mislioci odsjajuju zrakama Sunca Pravde. Svaka blistava misao, svaki bljesak uma, potječe od Svjetla svijeta. U današnje doba mnogo slušamo o “višem obrazovanju”. Pravo je “više obrazovanje” ono koje On daje, “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti”. “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Kološanima 2,3; Ivan 1,4) “Tko mene slijedi,” rekao je Isus, “sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.”

U riječima “Ja sam svjetlo svijeta”, Isus je objavio sebe kao Mesiju. Stari Šimun, u Hramu u kojem je Krist sad učio, govorio je o Njemu da je “svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela” (Luka 2,32). Ovim riječima primijenio je na Njega proročanstvo poznato cijelom Izraelu. Sveti Duh je preko proroka Izaije objavio: “Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.” (Izaija 49,6) Opće je shvaćanje bilo da ovo proročanstvo govori o Mesiji, pa kad je Isus rekao: “Ja sam svjetlo svijeta”, narod nije mogao ne prepoznati Njegovu tvrdnju da je On Obećani.

Farizejima i poglavarima ova je izjava izgledala kao drska tvrdnja. Nisu mogli podnijeti da čovjek koji je kao i oni postavi sebe u takav položaj. Naoko ne osvrćući se na Njegove riječi, upitali su: “Tko si ti?” Namjeravali su Ga prisiliti da sebe objavi kao Krista. Njegov izgled i Njegov rad bili su u takvoj suprotnosti s očekivanjima naroda, da bi — kako su Njegovi lukavi neprijatelji vjerovali — Njegovo neposredno objavljivanje da je Mesija učinilo da bude odbačen kao varalica.

Međutim, na njihovo pitanje “Tko si onda ti?” Isus je odgovorio: “Prije svega, ono što vam i govorim.” (Ivan 8,25) Ono što je bilo objavljeno u Njegovim riječima, otkriveno je i u Njegovom karakteru. On je bio oličenje istina što ih je učio. “Ništa od sebe ne činim”, nastavio je, “već … govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” On nije pokušao dokazati svoju tvrdnju da je Mesija, već je pokazao svoje jedinstvo s Bogom. Da je njihov um bio otvoren za Božju ljubav, primili bi Isusa.

Među Njegovim slušateljima mnogi su u vjeri bili privučeni k Njemu, pa im je rekao: “Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.”

Ove su riječi uvrijedile farizeje. Ne obazirući se na dugu narodnu podčinjenost tuđem jarmu, ljutito su uzviknuli: “Mi smo potomci Abrahamovi … i nikada nikom nismo robovali. Kako ti možeš reći: ‘Postat ćete slobodni’?” Isus je pogledao te ljude, robove pakosti, čije su misli bile okrenute osveti i žalosno odgovorio: “Zaista, zaista, kažem vam, tko god čini grijeh, rob je grijeha.” Oni su se nalazili u najtežem obliku ropstva — podčinjeni zlom duhu.

Tko god se ne želi predati Bogu, nalazi se pod vlašću druge sile. On nije svoj gospodar. On može govoriti o slobodi, ali se nalazi u najcrnjem ropstvu. Nije mu dopušteno da sagleda ljepotu istine, jer je njegov um pod vlašću Sotone. Dok sâm sebi laska da slijedi naloge vlastitog razuma, on sluša volju kneza tame. Krist je došao da s duše raskine okove ropstva grijehu. “Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” “Jer zakon duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti.” (Rimljanima 8,2)

U djelu otkupljenja nema prisile. Ne primjenjuje se nikakva izvanjska sila. Pod utjecajem Božjeg Duha, čovjek je slobodan da izabere kome želi služiti. U promjeni koja nastaje kad se duša podčini Kristu nalazi se najuzvišeniji smisao slobode. Istjerivanje grijeha je djelo same duše. Istina, mi nemamo sile da se sami oslobodimo Sotonine vlasti, ali kad se želimo osloboditi grijeha, i u svojoj velikoj potrebi zavapimo za silom koja je izvan i iznad nas, snage duše povezuju se s božanskom silom Svetog Duha te se sad pokoravaju nalozima volje u ispunjavanju Božje nakane.

Jedini uvjet koji omogućuje čovjekovu slobodu postoji u jedinstvu s Kristom. “Istina će vas osloboditi”, a Krist je istina. Grijeh može pobijediti samo ako oslabi um i uništi slobodu duše. Podčinjavanje Bogu znači obnovu čovjekove osobnosti — prave slave i čovjekovog dostojanstva. Božanski zakon kome se pokoravamo jest “zakon slobode” (Jakov 2,12).

Farizeji su tvrdili da su Abrahamova djeca, a Isus im je rekao da takvu tvrdnju mogu dokazati samo ako čine Abrahamova djela. Prava Abrahamova djeca živjet će kao što je on živio, životom poslušnosti Bogu. Ona ne bi pokušavala ubiti Onoga tko je govorio istinu poslanu od Boga. U kovanju zavjere protiv Krista rabini nisu činili Abrahamova djela. Bilo je bezvrijedno to što su bili samo tjelesno Abrahamovi potomci. Bez duhovne veze s njim, koja bi se otkrila u posredovanju istog duha i vršenju istih djela, oni nisu bili njegova djeca.

Ovo načelo ima isto značenje i za pitanje koje je dugo potresalo kršćanski svijet — pitanje naslijeđa apostolskog reda. Podrijetlo od Abrahama ne dokazuje se imenom ili rodoslovljem, već srodnošću karaktera. Tako i apostolsko naslijeđe ne počiva na prenošenju crkvenog autoriteta, već na duhovnom odnosu. Život pokrenut apostolskim duhom, vjerom i učenjem istine koju su oni iznosili, pravi je dokaz apostolskog naslijeđa. To je ono što ljude čini nasljednicima prvih učitelja Evanđelja.

Isus je poricao da su Židovi Abrahamova djeca. On je rekao: “Tako činite i vi što ste čuli od svog oca.” Rugajući se, odgovorili su: “Mi nismo rođeni od preljuba. Mi imamo samo Boga za oca.” Te riječi, kao aluzija na okolnosti Njegovog rođenja, imale su cilj zadati udarac Kristu u nazočnosti onih koji su počeli vjerovati u Njega. Isus se nije osvrnuo na ovaj podli nagovještaj, već je rekao: “Kad bi Bog bio vaš otac, mene biste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao.”

Njihova djela svjedočila su o njihovoj vezi s onim tko je lažac i ubojica. “Vi imate đavla za oca”, rekao je Isus, “i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. … Meni ne vjerujete, jer vam objavljujem istinu.” (Ivan 8,44.45) Činjenica da je Isus govorio istinu, i to sa sigurnošću, bio je razlog što ga židovski vođe nisu prihvatili. Istina je vrijeđala ove licemjerne ljude. Istina je otkrila svu pogrešnost zablude; ona je osuđivala njihovo učenje i život, pa je stoga bila nepoželjna. Oni bi radije zatvorili svoje oči pred istinom negoli se ponizili i priznali da su bili u zabludi. Nisu voljeli istinu. Nisu je željeli, premda je bila istina.

“Tko će mi od vas dokazati neki grijeh? Ako vam objavljujem istinu, zašto mi ne vjerujete?” Tri godine iz dana u dan neprijatelji su pratili Krista, pokušavajući naći mrlju na Njegovom karakteru. Sotona i čitav savez zla željeli su Ga svladati; ali na Njemu nisu mogli naći ništa što bi im dalo prednost. Čak su i đavoli bili primorani priznati: “Znam tko si: Svetac Božji!” (Marko 1,24) Isus je pred očima Neba, pred očima bezgrešnih svjetova i pred očima grešnih ljudi živio po Zakonu. Pred anđelima, ljudima i demonima On je izgovorio riječi kojima se nitko nije mogao suprotstaviti, koje bi s drugih usana bile bogohuljenje: “… Ja uvijek činim što je njemu ugodno.”

Činjenica da Židovi nisu primili Krista, premda nisu mogli naći nikakav grijeh na Njemu, dokazuje da nisu imali vezu s Bogom. Oni nisu prepoznali Njegov glas u vijesti Njegovog Sina. Smatrali su da izriču presudu Kristu; ali odbacujući Ga izrekli su osudu sebi. “Tko je od Boga,” rekao je Isus, “prihvaća riječi Božje. Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga.”

Poruka je istinita za sva vremena. Mnogi ljudi koji nalaze zadovoljstvo u podsmijehu i kritiziranju, traženju nečega u Božjoj riječi što se može staviti pod znak pitanja, misle da time dokazuju svoju slobodu mišljenja i oštroumnost. Oni zamišljaju da sude Bibliji, dok, zapravo, osuđuju same sebe. Oni tako pokazuju svoju nesposobnost da procijene istine koje imaju nebesko podrijetlo i obuhvaćaju vječnost. Pred velikom gorom Božje pravde, njihov duh nije ispunjen strahopoštovanjem. Oni se zabavljaju beznačajnim pojedinostima i time odaju svoju skučenu, zemaljsku narav, srce koje brzo gubi svoju sposobnost da poštuje Boga. Onaj čije je srce odgovorilo na božanski dodir težit će za onim što će povećati njegovo poznavanje Boga i što će oplemeniti i uzdići karakter. Kao što se cvijet okreće suncu, da ga sjajne zrake mogu dodirnuti i obojiti ljepotom, tako će se i duša okrenuti k Suncu Pravde kako bi nebeska svjetlost mogla uljepšati karakter Kristovim vrlinama.

Isus je nastavio, povlačeći oštru razliku između stava Židova i stava Abrahamova: “Abraham, otac vaš, treštio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.”

Abraham je žudio da vidi obećanog Spasitelja. On se žarko molio da prije svoje smrti vidi Mesiju. I vidio je Krista. Bila mu je dana nadnaravna svjetlost i on je prepoznao Kristov božanski karakter. Vidio je Njegov dan i radovao se. Njemu je dano da vidi božansku Žrtvu za grijeh. U svojem vlastitom iskustvu imao je slikoviti prikaz ove Žrtve. Dobio je zapovijed: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš … pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu.” (Postanak 22,2) Na žrtvenik je položio sina obećanja, sina na kojega su bile usmjerene sve njegove nade. Tada, dok je čekao kraj žrtvanika s nožem podignutim da posluša Boga, čuo je glas s Neba kako govori: “Ne spuštaj ruku na dječaka — reče — niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” (Postanak 22,12) Ova strašna kušnja došla je Abrahamu da bi mogao vidjeti Kristov dan i razumjeti veliku Božju ljubav prema svijetu, tako veliku da je svoga jedinorođenoga Sina predao najsramnijoj smrti kako bi podigao uniženi svijet.

Abraham je od Boga naučio najveću pouku koja je ikada dana smrtniku. Njegova je molitva da vidi Krista prije svoje smrti uslišana. On je vidio Krista; on je vidio sve što jedan smrtnik može vidjeti i ostati živ. Svojom potpunom predajom mogao je razumjeti viđenje o Kristu koje mu je dano. Njemu je pokazano da je, davanjem svojeg jedinorođenog Sina za spasenje grešnika od vječne propasti, Bog učinio veću i veličanstveniju žrtvu od one koju bi čovjek mogao ikada učiniti.

Abrahamovo je iskustvo dalo odgovor na pitanje: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio?” (Mihej 6,6.7) U Abrahamovim riječima “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” i u Božjem staranju za žrtvu umjesto Izaka, bilo je objavljeno da nijedan čovjek ne može otkupiti samoga sebe. Bog uopće nije mogao prihvatiti poganski sustav žrtava. Nijedan otac nije smio prinijeti svojega sina ili kćerku kao žrtvu za grijeh. Jedino Božji Sin može nositi grijehe svijeta.

Kroz vlastitu patnju Abraham je bio osposobljen vidjeti Spasiteljevu misiju žrtve. Ali Izrael nije želio razumjeti ono što je bilo tako neprihvatljivo za njegovo oholo srce. Kristove riječi koje su se odnosile na Abrahama nisu ostavile dublji dojam na Njegove slušatelje. Farizeji su u njima vidjeli samo nov povod za sitničarenje. Odvratili su podsmijehom, kao da su željeli dokazati da je Isus neuravnotežen: “Nije ti ni pedeset godina, a vidio si Abrahama!”

S ozbiljnom dostojanstvenošću Isus je odgovorio: “Zaista, zaista, kažem vam: prije nego je Abraham bio, Ja Jesam.”

Veliki se skup utišao. Ovaj galilejski Učitelj tvrdio je da je Božje ime, dano Mojsiju da izrazi pojam vječne prisutnosti, Njegovo ime. On se proglasio Onim koji vječno postoji, koji je bio obećan Izraelu, “njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mihej 5,2).

Ponovno su svećenici i rabini povikali na Isusa kao bogohulnika. Njegova izjava da je jedno s Bogom ranije ih je poticala da Mu oduzmu život, a nekoliko mjeseci kasnije jasno su izjavili: “Zbog dobrog te djela ne kamenujemo … nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek.” (Ivan 10,33) Zato što je bio, i što je otvoreno izjavljivao da je Božji Sin, namislili su Ga uništiti. Sad su mnogi iz naroda, pristajući uz svećenike i rabine, uzeli kamenje da bace na Njega. “Ali Isus se sakri i iziđe iz hrama.”

Svjetlo je zasjalo u tami; ali “tama ga ne obuze” (Ivan 1,5).

“Prolazeći putem opazi nekog slijepca od rođenja. I upitaše ga učenici njegovi: ‘Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?’ ‘Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi — odgovori Isus — već (je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela.’ … Kada to reče, pljunu na zemlju i pljuvačkom načini blato, kojim premaza slijepcu oči pa mu reče: ‘Idi, umij se u ribnjaku Siloe!’ — što znači ‘Poslan’. Slijepac ode, umije se i vrati se gledajući.”

Među Židovima je postojalo vjerovanje da se grijeh kažnjava u ovom životu. Svaka nesreća smatrala se kaznom za neko zlo djelo, bilo od strane onoga koji je patio ili njegovih roditelja. Istina je da sve patnje proistječu iz prijestupa Božjeg zakona, ali se ova istina izopačila. Sotona, začetnik grijeha i svih njegovih posljedica, navodio je ljude da misle kako bolest i smrt dolaze od Boga, kao kazna proizvoljno nametnuta zbog grijeha. Stoga je čovjek na kojeg je naišla neka velika nevolja ili nesreća nosio i dodatni teret, jer ga se držalo velikim grešnikom.

Tako je pripremljen put da Židovi odbace Isusa. Njega koji “je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo” Židovi su smatrali “da ga Bog bije i ponižava”, i stoga su od Njega zaklanjali svoje lice (Izaija 53,4.3).

Bog je dao jednu pouku s namjerom da to spriječi. Jobova povijest pokazala je da patnje dolaze od Sotone, a Bog ih preinačuje da bi ostvario ciljeve milosti. Ali Izrael nije razumio pouku. Istu pogrešku zbog koje je Bog ukorio Jobove prijatelje, Židovi su ponavljali u svojem odbacivanju Krista.

Vjerovanje Židova o odnosu između grijeha i patnji gajili su i Kristovi učenici. Ispravljajući njihovu zabludu, Isus nije objasnio uzrok čovjekove patnje, već im je rekao kakav će biti ishod. Zbog Njega će se javiti Božja djela. “Dok sam na svijetu”, rekao je On, “svjetlo sam — svijeta.” Pomazavši tada oči slijepome čovjeku, poslao ga je u Siloamski ribnjak da se umije, i čovjekov se vid povratio. Tako je Isus na djelotvoran način odgovorio na pitanje učenika, kao što je obično odgovarao na pitanja koja su Mu postavljana iz znatiželje. Učenici nisu bili pozvani raspravljati o pitanju tko je griješio ili nije griješio, već shvatiti silu Božje milosti u davanju vida slijepome. Bilo je očito da iscjeljujuće moći nije bilo ni u blatu ni u ribnjaku u koji je slijepi čovjek bio upućen da se umije, već da je ta čudotvorna moć bila u Kristu.

Farizeji su morali biti začuđeni ovim izlječenjem. Ipak, bili su više nego ikada ispunjeni mržnjom, jer je čudo učinjeno subotom.

Susjedi ovog mladog čovjeka i oni koji su ga ranije poznavali kao slijepog, govorili su: “Nije li ovo onaj što je sjedio i prosio?” Promatrali su ga sa sumnjom, jer kad su njegove oči progledale, njegovo se lice promijenilo i razvedrilo, pa je izgledao kao drugi čovjek. Pitanje je prelazilo od jednog do drugog. Neki su govorili: “Jest on”, drugi: “Nikako, samo mu je sličan.” Međutim, on koji je primio ovaj veliki blagoslov, riješio je ovo pitanje rekavši: “Ja sam.” Tada im je govorio o Isusu i o sredstvima kojima ga je iscijelio, a oni su pitali: “‘Gdje je on?’ … ‘Ne znam’, odgovori im.”

Zatim su ga oni doveli pred savjet farizeja. Ponovno su čovjeka upitali kako mu se vratio vid. “On im odgovori: ‘Stavio mi je blato na oči, ja se umio, i vidim.’ Nato neki farizeji rekoše: ‘Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote.’” Farizeji su se nadali da će Isusa prikazati kao grešnika, a kao takav ne može biti Mesija. Nisu znali da je On Onaj koji je načinio subotu i poznavao sve njezine obveze, Onaj koji je izliječio slijepog čovjeka. Činili su se iznimno revnima u svetkovanju subote, a ipak su tog istog dana smišljali ubojstvo. Ipak, mnogi su bili silno pokrenuti kad su čuli o ovom čudu, i bili osvjedočeni da je Onaj tko je otvorio oči slijepome bio više nego običan čovjek. Odgovarajući na optužbe da je Isus grešnik jer ne svetkuje subotu, rekli su: “Kako jedan grešnik može činiti ovakve znakove?” Ponovno su se rabini obratili slijepom čovjeku: “‘Što ti držiš o onomu koji ti otvori oči?’ ‘Prorok je’, odgovori.” Farizeji su tada pokušali istaknuti da on nije rođen slijep i da mu se vid vratio. Pozvali su njegove roditelje i upitali ih: “Je li ovo vaš sin za koga tvrdite da se slijep rodio?”

Tu se nalazio i sâm čovjek, izjavljujući da je bio slijep i da mu je vraćen vid, ali farizeji bi lakše porekli dokaze primljene vlastitim osjetilima nego priznali da su bili u zabludi. Toliko je bila silna predrasuda, tako izopačena farizejska pravda.

Farizejima je ostala još jedna nada: zastrašiti roditelje ovog čovjeka. Prividno iskreni, upitali su: “Kako sad može vidjeti?” Roditelji su se bojali neprilika, jer bilo je objavljeno “da se ima izopćiti iz sinagoge” tko god prizna Isusa za Krista, a to je značilo da će biti isključeni iz sinagoge trideset dana. Za to vrijeme u domu prijestupnika nijedno dijete nije moglo biti obrezano, nijedan pokojnik oplakan. Takva presuda smatrala se velikom nesrećom, i ako ne bi navela na pokajanje, uslijedila bi mnogo teža kazna. Veliko djelo učinjeno njihovom sinu osvjedočilo je roditelje, no ipak su odgovorili: “Znamo da je ovo naš sin … i da se slijep rodio. A kako sad može vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! Odrastao je, on će vam o sebi kazati.” Na taj način prebacili su svu odgovornost sa sebe na svojega sina, jer se nisu usuđivali priznati Krista.

Dvojba u koju su zapali farizeji, njihova sumnja i predrasuda, njihovo nevjerovanje činjenicama u ovom slučaju, otvorili su oči mnoštvu, osobito običnom narodu. Isus je često svoja čuda činio na ulici, a Njegovo je djelovanje uvijek otklanjalo patnje. Pitanje koje se nametnulo mnogim umovima bilo je: Bi li Bog učinio takva moćna djela preko nekog varalice — kao što su farizeji nastojali prikazati Isusa? Na objema stranama sukob je postao vrlo ozbiljan.

Farizeji su uvidjeli da javno objavljuju rad koji je Isus obavljao. Nisu mogli osporiti čudo. Slijepi je čovjek bio ispunjen radošću i zahvalnošću; promatrao je divna djela prirode i ushićivao se gledajući ljepotu zemlje i neba. Slobodno je iznosio svoje iskustvo, a oni su ga opet pokušavali ušutkati govoreći: “Priznaj Bogu slavu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.” To znači: Nemoj ponovno reći da ti je ovaj čovjek vratio vid; Bog je taj koji je to učinio.

Slijepi čovjek je odgovorio: “Je li grešnik … ja ne znam. Jedno znam: da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti!”

Tada su ponovno zapitali: “Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?” Pokušali su ga zbuniti mnogim riječima, tako da bi se mogao smatrati obmanutim. Sotona i njegovi zli anđeli nalazili su se na strani farizeja, ujedinjavajući svoje snage i lukavstvo s ljudskim rasuđivanjem da bi djelovali protiv Kristovog utjecaja. Oni su otupili osvjedočenja koja su se produbljivala u mnogim umovima. Božji anđeli također su bili prisutni da ojačaju čovjeka kojemu je vraćen vid.

Farizeji nisu razumjeli da imaju posla s nekim drugim, a ne s neobrazovanim čovjekom koji je bio slijep od rođenja, i nisu poznavali Onoga s kojim su bili u sukobu. Božanska svjetlost obasjala je dušu slijepog čovjeka. Dok su ga ovi licemjeri pokušali navesti na nevjerstvo, Bog mu je pomogao da snagom i odlučnošću svojih odgovora pokaže kako ne želi biti zaveden. Odgovorio je: “‘Već sam vam rekao … ali niste marili. Zašto želite opet čuti? Zar hoćete i vi postati njegovim učenicima?’ Tada ga počeše vrijeđati: ‘Ti si učenik njegov … Mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju Bog govorio, a odakle je ovaj, ne znamo.’”

Gospodin Isus je znao za tešku kušnju kroz koju prolazi ovaj čovjek, stoga mu je dao milost i moć govora, tako da je postao svjedokom za Krista. On je farizejima odgovarao riječima koje su bile oštar ukor onima koji su mu postavljali pitanja. Tvrdili su da su tumači Pisma, vjerski vođe naroda, a ipak tu je bio Onaj koji je činio čuda, premda očito nisu znali za izvor Njegove moći, Njegov karakter i Njegova prava. “To i jest čudnovato”, rekao je čovjek, “što vi ne znate odakle je, a meni je ipak otvorio oči! Znamo da Bog ne uslišava grešnike, nego da uslišava onoga koji poštuje Boga. Nikada se nije čulo da je tko otvorio oči slijepcu od rođenja! Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa učiniti.”

Čovjek se sreo sa svojim ispitivačima na njihovom tlu. Njegovo rasuđivanje nije se moglo pobiti. Farizeji su bili zapanjeni i uzdržani, opčinjeni njegovim oštrim, odlučnim riječima. Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Tada su namrgođeni svećenici i rabini stegli svoje haljine oko sebe, kao da se boje zaraze iz dodira s njim; otresli su prah sa svojih nogu i dobacili mu uvredu: “Ti, koji si sami grijeh od rođenja, ti da nas učiš!” I isključili ga.

Isus je čuo što se dogodilo i našavši ga ubrzo nakon toga, rekao mu: “Vjeruješ li u Sina Čovječjega?”

Po prvi put je slijepi čovjek gledao u lice svog Iscjelitelja. Pred savjetom je vidio svoje roditelje ojađene i zbunjene, promatrao je namrštena lica rabina; ali sad su njegove oči počivale na ljubaznom, blagom Isusovom licu. On je već ranije skupo platio to što Ga je priznao kao poslanika božanske sile; sad mu je poklonjeno uzvišenije otkrivenje.

Na Spasiteljevo pitanje: “Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” slijepi čovjek odgovorio je pitanjem: “Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega?” Isus mu je rekao: “Već si ga vidio. … To je onaj koji s tobom govori.” Čovjek se s obožavanjem bacio pred Kristove noge. Ne samo da mu je vraćen prirodni vid, već su se otvorile i oči njegove moći razumijevanja. Krist se otkrio ovoj duši i ona Ga je primila kao Božjeg Poslanika.

Nedaleko se okupila skupina farizeja, pa je, vidjevši ih, Isusu došla na um suprotnost koja se uvijek pokazivala pri djelovanju Njegovih riječi i postupaka. On je rekao: “Ja sam došao na ovaj svijet da ispunim odredbu: da vide koji ne vide, da oslijepe koji vide!” Krist je došao otvoriti slijepe oči, dati svjetlost onima koji sjede u tami. Objavio je sebe kao Svjetlo svijetu, a čudo što ga je upravo učinio potvrdilo je Njegovu misiju. Ljudi koji su gledali Spasitelja prigodom Njegovog dolaska bili su počašćeni potpunijom objavom božanske prisutnosti od one koju je svijet ikada ranije doživio. Znanje o Bogu otkriveno je mnogo savršenije. Međutim, baš tim otkrivenjem na ljude je pala osuda. Njihov je karakter okušan, njihova sudbina odlučena.

Otkrivenje božanske sile, koja je slijepom čovjeku dala i prirodni i duhovni vid, ostavilo je farizeje u još većoj tami. Neki su od Njegovih slušatelja, smatrajući da se Kristove riječi odnose na njih, upitali: “Zar smo i mi slijepi?” Isus je odgovorio: “Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha.” Da vam je Bog onemogućio da vidite istinu, vaše neznanje ne bi sa sobom povlačilo nikakvu krivnju. “Ali sad vi velite: ‘Vidimo.’” Vjerujete da možete vidjeti, a odbacujete sredstvo uz pomoć kojega jedino možete dobiti vid. Svima koji uviđaju svoju potrebu, Krist dolazi s neizmjernom pomoći. Ali farizeji nisu željeli priznati nikakvu potrebu, nisu htjeli doći Kristu i stoga su bili ostavljeni u sljepoći — sljepoći za koju su sami bili krivi. Isus je rekao: “Tako vaš grijeh ostaje.”