„Jahve, Bože naš, sve ovo mnogo blago koje smo pripravili za gradnju Doma tebi, tvome svetom imenu, iz tvoje je ruke i sve je tvoje!“ (1. Ljetopisa 29,16)
Prigodom gradnje Hrama, poziv za prilaganje sredstava naišao je na srdačan odaziv. Ljudi su davali bez oklijevanja; radovali su se gradnji građevine u čast Bogu. Davali su i više nego što je bilo potrebno u tu svrhu. David je blagoslovio Gospodina pred svim zborom i rekao: „Tko sam ja i što je moj narod da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!“ …
David je dobro razumio od koga dolazi sve ovo obilje. I kada bi oni koji danas žive i koji se raduju Spasiteljevoj ljubavi shvatili da njihovo srebro i zlato pripada Gospodinu i da se mora uporabiti Njemu na slavu, ne bi ga gunđajući zadržavali za sebe. On ima neosporivo pravo na sve što je pozajmio svojim stvorenjima. Sve što ona imaju, Njegovo je!
Postoje uzvišeni i sveti ciljevi koji zahtijevaju sredstva; tako uložena, ona će davatelju pružiti uzvišenije i trajnije zadovoljstvo nego kada se ulože u osobno uživanje ili kada se sebično nagomilavaju iz lakomosti za dobitkom. …
Mnogi sebično zadržavaju svoja sredstva i umiruju svoju savjest namjerom da učine neko veliko djelo za Boga nakon svoje smrti. Oni prave oporuku ostavljajući velike svote Crkvi za razne svrhe i onda sjedaju ispunjeni zadovoljstvom da su učinili sve što se od njih zahtijevalo. U čemu su se time odrekli sebe? Oni su, naprotiv, pokazali samo sebičnost. Oni misle dati svoj novac Gospodinu kada ga više ni za što neće moći uporabiti. Ali zadržat će ga što mogu duže, sve dotle dok ga ne budu prisiljeni ostaviti nakon poziva glasnika koji se ne može odbiti.
Bog je sve nas proglasio svojim upraviteljima i ni u kojem nas slučaju nije ovlastio da zanemarimo svoju dužnost ili da je prepustimo nekom drugom. Poziv da prilažemo sredstva za unapređenje djela istine nikada neće biti žurniji nego sada. Naš novac nikada neće učiniti više dobra nego u sadašnje vrijeme. … Ako prepustimo drugima da obave ono što Bog zahtijeva da učinimo mi, griješimo protiv sebe i protiv Onoga koji nam je dao sve što imamo. … Bog želi da svi budemo izvršitelji Njegove volje u ovom pitanju, i to za svojeg života. (Review and Herald, 17. listopada 1882.)