„Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji.“ (Izreke 11,24)
Iskustvo pokazuje da se duh dragovoljnosti mnogo češće pokazuje kod onih koji imaju ograničena sredstva nego među onima koji su bogatiji. Najvelikodušniji prilozi za Božje djelo ili za pomaganje nevoljnima dolaze iz novčanika siromašnih; dok mnogi kojima je Gospodin povjerio upravu nad obiljem upravo zato da zadovolji ovu svrhu, ne vide nikakve potrebe da prilože sredstva za napredak istine i ne čuju viku siromašnih oko sebe. …
Dar siromašnih, plod samoodricanja radi širenja dragocjenog svjetla istine, mirisni je tamjan pred Bogom. Svaki čin samoodricanja radi dobra bližnjih ojačat će duh dragovoljnosti u srcu davatelja povezujući ga čvršće s Otkupiteljem svijeta, koji „je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom“ (2. Korinćanima 8,9).
Najmanja svota priložena radosno kao posljedica samoodricanja ima mnogo veću vrijednost pred Bogom nego prilog onih koji bi mogli dati tisuće i ne osjetiti nikakav nedostatak. Siromašna udovica koja je dala dva novčića u Gospodnju riznicu pokazala je ljubav, vjeru i velikodušnost. Dala je sve što je imala oslanjajući se na Božju skrb u neizvjesnoj budućnosti. Njezin maleni dar Spasitelj je proglasio najvećim darom koji je toga dana bio stavljen u riznicu. Njegova vrijednost nije bila ocijenjena po vrijednosti kovanica, već po neporočnosti pobude koja ju je pokrenula na žrtvovanje.
Božji blagoslov izliven nad tim iskrenim darom učinio ga je izvorom velikih djela. Udovičini novčići bili su kao maleni potočić koji teče kroz vjekove proširujući i produbljujući svoj tok, doprinoseći u stotine smjerova širenju istine i ublažavanju patnji. Utjecaj tog malenog dara djelovao je na tisuće i tisuće su se odazivale na njegov poziv u svako doba i u svakoj zemlji na zemaljskoj kugli. I nebrojeni darovi potekli su u Gospodnju riznicu od velikodušnih, nesebičnih siromaha. Njezin primjer pokrenuo je na dobra djela tisuće ljubitelja užitaka, sebičnih i sumnjičavih, i njihovi darovi povećavali su vrijednost njezinog priloga.
Velikodušnost je dužnost koja se ni po koju cijenu ne smije zanemariti. …
Upravo zato da bi u nama razvio duh velikodušnosti, Gospodin nas poziva da priložimo svoje darove i priloge. (Review and Herald, 9. veljače 1886.)