Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 6,5-15; 7.
Prednjačeći među sedmoricom đakona, Stjepan je bio čovjek duboke pobožnosti i snažne vjere. Premda po rođenju Židov, govorio je grčki i poznavao običaje i navike Grka. Zato je našao priliku da propovijeda Evanđelje u sinagogama grčkih Židova. Bio je vrlo aktivan u radu za Krista i svoju je vjeru neustrašivo naviještao. Učeni rabini i zakonici upustili su se u javne rasprave s njim, uvjereni u laku pobjedu. No “ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio”. Ne samo što je govorio u sili Svetoga Duha, već je bilo jasno da je dobro proučio proročanstva i da je bio poučen u svemu što je bilo vezano uz Zakon. Bio je vješt u obrani istina koje je zastupao tako da je svoje protivnike potpuno porazio. Na njemu se ispunilo obećanje: “Zapamtite da vam ne treba unaprijed pripremati obrane, jer ću vam ja dati rječitost i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti i oduprijeti svi vaši neprijatelji.” (Luka 21,14.15)
Kad su svećenici i starješine vidjeli silu koja je pratila Stjepanovo propovijedanje, ispunili su se ogorčenom mržnjom. Umjesto da prihvate dokaze koje je iznosio, odlučili su ušutkati njegov glas tako što će ga ubiti. Višeput su potkupili rimske vlasti da prijeđu preko slučajeva kad su Židovi uzeli zakon u svoje ruke, osudili i smaknuli zatvorenike u skladu sa svojim narodnim običajem. Stjepanovi neprijatelji nisu sumnjali da to mogu ponovno učiniti bez ikakve opasnosti. Odlučili su preuzeti rizik i zato su uhvatili Stjepana i izveli ga na sud pred Veliko vijeće.
Iz okolnih zemalja pozvani su učeni Židovi da pobiju argumente zatvorenika. Tu je bio i Savao iz Tarza koji je preuzeo vodeću ulogu protiv Stjepana. Poslužio se rječitošću i logikom rabina ne bi li uvjerio narod da Stjepan propovijeda lažni i opasni nauk; ali je u Stjepanu sreo čovjeka koji je odlično razumio Božju nakanu širenja Evanđelja među druge narode.
Budući da svećenici i starješine nisu mogli odoljeti Stjepanovoj jasnoj, smirenoj mudrosti, odlučili su od njega učiniti primjer drugima. Tako će zadovoljavajući svoju osvetoljubivu mržnju spriječiti druge da iz straha ne prihvate njegovo vjerovanje. Pozvani su lažni svjedoci koji su tvrdili da su čuli kako izgovara bogohulne riječi protiv hrama i Zakona. “Mi smo ga čuli gdje govori”, tvrdili su ovi svjedoci, “da će Isus, onaj Nazarećanin, razoriti ovo mjesto i promijeniti bogoslužje koje nam je predao Mojsije.”
Kad je Stjepan stao licem u lice sa svojim sucima da odgovori na optužbu bogohuljenja, sveta je svjetlost zračila s njegovog lica i “svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskoga”. Mnogi koji su vidjeli to svjetlo zadrhtali su i zaklonili svoje lice, ali se tvrdoglava nevjera i predrasude starješina nisu pokolebale.
Kad su Stjepana ispitivali o istinitosti optužbi protiv njega, počeo je svoju obranu jasnim, prodornim glasom koji je odjekivao u vijećničkoj dvorani. Riječima koje su opčarale skup, počeo je ponavljati povijest Božjeg izabranog naroda. Pokazao je temeljito poznavanje židovskog sustava i iznio duhovno tumačenje koje se sada očitovalo u Kristu. Ponovio je Mojsijeve riječi kojima je prorekao Mesiju: “Proroka će vam podignuti Bog iz vaše braće, kao mene njega slušajte.” (ŠA) Jasno je objavio svoju odanost Bogu i židovskoj vjeri dok je dokazivao kako Zakon u koji su se Židovi uzdali za spasenje nije mogao Izraela spasiti od idolopoklonstva. Povezao je Isusa Krista s cjelokupnom židovskom poviješću. Spomenuo je izgradnju Salomonova hrama i riječi Salomona i Izaije: “A Previšnji ne prebiva u zgradama napravljenim ljudskom rukom, kako to već prorok veli: ‘Nebo je moje prijestolje, a zemlja je podnožje nogama mojim. Kakvu ćete mi kuću sagraditi — pita Gospodin — ili kakvo će biti mjesto gdje bih prebivao? Zar moja ruka nije sve ovo načinila?’”
Kad je Stjepan došao do ove točke, narod se počeo komešati. Kad je Krista povezao s proročanstvima i govorio o hramu, svećenik, glumeći da je užasnut, razderao je svoju odjeću. Za Stjepana je to bio jasan znak da će njegov glas ubrzo zauvijek utihnuti. Vidio je protivljenje koje su izazvale njegove riječi i znao je da daje svoje posljednje svjedočanstvo. Premda je bio usred propovijedi, naglo ju je zaključio.
Iznenada, prekidajući tijek povijesti koju je iznosio, okrenuo se svojim razbješnjelim sucima i povikao: “Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili.”
Na ovo su svećenici i starješine došli izvan sebe od bijesa. Ponašajući se sličnije zvijerima negoli ljudskim bićima, jurnuli su na Stjepana škripajući zubima. Na okrutnim licima oko sebe zatvorenik je vidio svoj usud, ali se nije pokolebao. U njemu nije bilo straha od smrti. Razbješnjeli svećenici i raspaljeno mnoštvo nisu ga mogli uplašiti. Prizor pred njim ustupio je mjesto viđenju. Vidio je pred sobom širom otvorena nebeska vrata i gledajući kroz njih vidio je slavu Božjeg dvora i Krista, kao da je upravo ustao s prijestolja, spreman da brani svojeg slugu. Trijumfalnim riječima Stjepan je uskliknuo: “Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.”
Dok je opisivao slavni prizor što su ga promatrale njegove oči, bilo je to više nego što su njegovi progonitelji mogli podnijeti. Zatiskujući uši da ne čuju njegove riječi i silno vičući, jurnuli su na njega kao jedan i “izguraše ga izvan grada”. “Dok su kamenovali Stjepana, on je ovako zazivao: ‘Gospodine Isuse, primi moj duh!’ Zatim kleče i viknu jakim glasom: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!’ Kad to reče, usnu.”
Nad Stjepanom nije bila izrečena presuda, ali su rimske vlasti bile potkupljene velikom svotom novca da ne istražuju ovaj slučaj.
Stjepanova mučenička smrt duboko se dojmila svih koji su je promatrali. Sjećanje na Božji pečat na njegovom licu i riječi koje su ganule duše svih koji su ih čuli, ostale su u mislima promatrača i svjedočile o istini koju je naviještao. Njegova je smrt bila teška kušnja za Crkvu, ali je rezultirala osvjedočenjem Savla koji iz svojeg sjećanja nije mogao izbrisati vjeru i odanost mučenika te sjaj koji je počivao na njegovom licu.
Savao je prigodom Stjepanova suđenja i smrti bio prepun grozničave gorljivosti. Nakon toga se srdio na svoje vlastito potajno osvjedočenje da je Bog odlikovao Stjepana upravo u trenutku kad su ga ljudi sramotili. Savao je nastavio proganjati Božju crkvu; lovio je kršćane, hvatao ih u njihovim kućama i predavao svećenicima i starješinama u Jeruzalemu da ih zatvaraju u tamnice i ubijaju. Njegova gorljivost u provođenju progonstva unijela je strah među kršćane u Jeruzalemu. Rimske vlasti uopće se nisu trudile da zaustave ovo okrutno djelo; potajno su pomagale Židovima da bi se s njima pomirile i zadobile njihovu naklonost.
Nakon Stjepanove smrti, s obzirom na svoju ulogu u tom događaju, Savao je bio izabran u Veliko vijeće. Neko je vrijeme bio snažno sredstvo u Sotoninim rukama da provede pobunu protiv Božjeg Sina. Ali uskoro će ovaj bezobzirni progonitelj biti zaposlen u izgradnji Crkve koju je sada rušio. Netko moćniji od Sotone izabrao je Savla da zauzme mjesto mučenika Stjepana, da propovijeda i strada u Njegovo ime i da nadaleko objavljuje vijest spasenja po Njegovoj krvi.