Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 9,1-18.
Savao iz Tarza isticao se među židovskim vođama koji su bili silno uznemireni uspjehom što ga je pratilo naviještanje Evanđelja. Po rođenju rimski građanin, Savao je inače bio židovskog podrijetla, a u Jeruzalemu se školovao kod najistaknutijih rabina. “Iz roda Izraelova, iz plemena Benjaminova” Savao je bio “Hebrej od Hebreja; po Zakonu, farizej; po revnosti, progonitelj Crkve; po pravednosti koja dolazi od Zakona, besprijekoran” (Filipljanima 3,5.6). Rabini su u njemu vidjeli mladog čovjeka koji mnogo obećava i gajili velike nade da će biti sposoban i gorljiv branitelj drevne vjere. Primanje u članstvo Velikog vijeća osiguralo mu je položaj moći.
Savao je imao istaknutu ulogu u suđenju i osudi Stjepana, a jasni dokazi Božjeg prebivanja u mučeniku naveli su Savla da posumnja u ispravnost stava koji je zastupao u odnosu na Isusove sljedbenike. Um mu je bio duboko uznemiren. U svojoj zbunjenosti obratio se onima u čiju je mudrost i prosudbu imao puno povjerenje. Argumenti svećenika i starješina konačno su ga potpuno osvjedočili da je Stjepan bio bogohulnik, da je Krist, kojeg je smaknuti učenik propovijedao, bio varalica i da oni koji vrše svetu službu moraju biti u pravu.
Savao do ovog zaključka nije došao bez ozbiljnog ispitivanja. Na kraju su ga njegovo obrazovanje i predrasude, poštovanje bivših učitelja i oholost zbog popularnosti potaknuli da se pobuni protiv glasa savjesti i Božje milosti. Kad je konačno zaključio da su svećenici i književnici u pravu, Savao je postao vrlo ogorčeni protivnik nauka koji su iznosili Isusovi učenici. Njegovo djelovanje, koje je dovelo do toga da su svete muškarce i žene samo zbog vjere u Isusa odvlačili pred sudove gdje su neki bili osuđivani na tamnicu a neki čak i na smrt, izazvalo je tugu i potištenost u tek organiziranoj Crkvi, i potaknulo mnoge da u bijegu potraže sigurnost.
Oni koji su ovim progonstvom bili istjerani iz Jeruzalema “prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi” (Djela 8,4). Među gradovima u koje su otišli bio je i Damask, gdje je nova vjera zadobila mnogo obraćenika.
Svećenici i starješine nadali su se da će ozbiljnim naporom i okrutnim progonstvom uspjeti potisnuti krivovjerje. Sad su smatrali da i u drugim mjestima moraju poduzeti odlučne mjere slične onima koje su protiv novog nauka poduzeli u Jeruzalemu. Za posebno djelo koje su namjeravali obaviti u Damasku Savao je ponudio svoje usluge. “Sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim”, Savao “pođe k velikom svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem” (DF). Tako je Savao iz Tarza “išao u Damask s ovlašću i nalogom velikih svećenika” (Djela 26,12), i u snazi svoje muškosti, zapaljen pogrešnom gorljivošću, otišao na ovo nezaboravno putovanje na kojem će neobični događaji promijeniti tijek njegova života.
Posljednjeg dana puta, “u po dana”, kad su se umorni putnici približili Damasku, pred sobom su ugledali plodne njive, prekrasne vrtove i plodne voćnjake, navodnjavane hladnim potocima s okolnog gorja. Nakon dugog putovanja preko pustoši, takvi su prizori svakako djelovali osvježavajuće. Dok je Savao zajedno sa svojim pratiocima s divljenjem promatrao plodnu ravnicu i lijepi grad u nizini, “iznenada” ga, kako je poslije rekao, “obasja svjetlost s neba”, “svjetlo jasnije od sunca … obasja mene i moje suputnike” (Djela 26,13), toliko jako da ga smrtne oči ne mogu podnijeti. Zaslijepljen i zbunjen, Savao je pao na zemlju.
Dok ih je svjetlo i dalje obasjavalo, Savao je čuo “glas što mi govori hebrejskim jezikom” (Djela 26,14): “‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ A ja rekoh: ‘Tko si ti, Gospodine?’ Gospodin odgovori: ‘Ja sam Isus koga ti progoniš. Teško ti se protiv ostana praćati.’”
Ispunjeni strahom i gotovo slijepi od jarkog svjetla, Savlovi su pratioci čuli glas, ali nisu vidjeli tko govori. Ali Savao je razumio izgovorene riječi i njemu je bilo jasno da je Onaj koji govori Sin Božji. U sjajnom Biću koje je stajalo pred njim vidio je Razapetoga. Lik Spasiteljeva lica ostao je zauvijek utisnut u dušu zapanjenog Židova. Izgovorene riječi prodrle su u njegovo srce zastrašujućom snagom. U zamračene prostorije njegova uma prodrla je rijeka svjetla otkrivajući neznanje i zabludu njegova prijašnjeg života i sadašnju potrebu za prosvjetljenjem Svetoga Duha.
Savao je sad vidio da je progonstvom Isusovih sljedbenika zapravo vršio Sotonino djelo. Vidio je da su njegova uvjerenja o pravu i dužnosti bila u velikoj mjeri utemeljena na nepokolebljivom povjerenju u svećenike i starješine. Vjerovao im je kad su mu rekli da je izvještaj o uskrsnuću vješta izmišljotina učenika. Sada, kad je pred njim stajao sâm Isus, Savao je bio osvjedočen u istinitost tvrdnje učenika.
U tom trenutku nebeskog prosvjetljenja Savlov um je djelovao neobičnom brzinom. Počeo je razumijevati proročke zapise Svetog pisma. Vidio je kako su Isusovo odbacivanje od strane Židova, raspeće, uskrsnuće i uzašašće proroci prorekli i tako dokazali da je On bio obećani Mesija. Stjepanova propovijed prije mučeničke smrti snažno mu se utisnula u um i on je shvatio da je mučenik stvarno vidio “slavu Božju” kad je rekao: “Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.” (Djela 7,55.56) Svećenici su ove riječi proglasili bogohuljenjem, ali Savao je sada znao da su bile istinite.
Kakvo je to bilo otkrivenje za progonitelja! Sad je Savao sa sigurnošću znao da je obećani Mesija došao na ovu Zemlju kao Isus iz Nazareta i da su Ga oni koje je došao spasiti odbacili i razapeli. Također je znao da je Spasitelj kao pobjednik uskrsnuo iz groba i uzašao na Nebo. U tom trenutku božanske objave Savao se s užasom sjetio kako je Stjepan, koji je svjedočio o raspetom i uskrslom Spasitelju, bio žrtvovan uz njegov pristanak i kako su poslije, zahvaljujući njemu, mnogi drugi dostojni Isusovi sljedbenici pobijeni u okrutnom progonstvu.
Spasitelj je progovorio Savlu preko Stjepana, čijoj se jasnoj logici nije mogao usprotiviti. Učeni Židov vidio je kako lice mučenika odsjajuje Kristovu slavu — lice mu je bilo “poput lica anđeoskoga” (Djela 6,15). Također je bio svjedokom Stjepanova strpljenja prema svojim neprijateljima i kako im je oprostio. Bio je i svjedokom čvrstine i radosne privrženosti mnogih koje je on predao da budu mučeni i da stradaju. Vidio je neke koji su s radošću dali čak i život zbog svoje vjere.
Sve je ovo glasno govorilo Savlu i s vremenom u njegov um utisnulo gotovo nesavladivo osvjedočenje da je Isus obećani Mesija. U takvim prilikama borio se po čitave noći protiv tog osvjedočenja i uvijek bi na kraju sebe uvjerio da Isus nije Mesija i da su Njegovi sljedbenici zavedeni fanatici.
A sada je Krist progovorio Savlu vlastitim glasom: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” A na pitanje: “Tko si ti, Gospodine?” isti je glas odgovorio: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” Krist se ovdje poistovjećuje sa svojim narodom. Proganjanjem Isusovih sljedbenika Savao je udario izravno na Gospodara Neba. Lažno optužujući i svjedočeći protiv njih, on je lažno optužio Spasitelja svijeta i svjedočio protiv Njega.
U Savlovom umu nije bilo sumnje da je Onaj koji mu se obratio bio Isus iz Nazareta, dugo očekivani Mesija, Utjeha i Otkupitelj Izraela. “Dršćući i strepeći” upitao je: “‘Gospodine, što hoćeš da činim?’ A Gospodin mu reče: ‘Ustani i idi u grad! Ondje će ti se reći što ti treba činiti.’” (ŠA)
Kad se svjetlo povuklo i Savao ustao sa zemlje, ustanovio je da je slijep. Svjetlost Kristove slave bila je prejaka za njegove smrtne oči i kad je nje nestalo, vid mu je utonuo u mrak. Vjerovao je da je njegovo sljepilo Božja kazna za okrutno proganjanje Isusovih sljedbenika. U strašnom mraku pipao je oko sebe i njegovi su ga pratioci, u strahu i čuđenju, poveli za ruku i uveli “u Damask”.
Ujutro tog dana bogatog događajima, Savao se približavao Damasku s osjećajem samozadovoljstva zbog povjerenja koje mu je ukazao veliki svećenik. Bila mu je povjerena velika odgovornost. Imao je zadaću da širi zanimanje za židovsku religiju zaustavljajući, ako je moguće, širenje nove vjere u Damasku. Odlučno je nakanio okruniti svoju zadaću uspjehom pa je s velikim uzbuđenjem očekivao buduće događaje.
Ali kako je suprotno njegovim očekivanjima izgledao ulazak u grad! Pogođen sljepilom, bespomoćan, mučen kajanjem, svjestan da može očekivati nove kazne, potražio je kuću učenika Jude gdje je, u samoći, imao dovoljno prilike za razmišljanje i molitvu.
Tri dana Savao je ostao “slijep; niti je što jeo ni pio”. Ovi dani duševne muke za njega su bili kao godine. Uvijek bi se iznova s boli u duši prisjećao svojeg sudjelovanja u Stjepanovoj mučeničkoj smrti. S užasom je pomišljao na svoju krivnju kad je dopustio da njime vladaju zloba i predrasude svećenika i starješina, unatoč tomu što je Stjepanovo lice zračilo nebeskom svjetlošću. Nesretan i slomljene duše, sjećao se mnogih prilika kad je oči i uši zatvorio pred najjasnijim dokazima i kad je bezobzirno ustrajavao u proganjanju onih koji su vjerovali u Isusa iz Nazareta.
Ove dane dubokog samoispitivanja i poniženja srca proveo je u potpunoj samoći. Upozoreni na namjeru s kojom Savao dolazi u Damask, vjernici su se bojali da možda glumi kako bi ih mogao što bolje prevariti. Držali su se po strani ne iskazujući mu sućut. Nije se imao želje obratiti neobraćenim Židovima s kojima se namjeravao sjediniti u proganjanju vjernika, jer je znao da oni ne bi htjeli ni čuti njegovu ispovijed. Zato se činilo da ne može računati na ljudsku sućut. Njegova jedina nada u pomoć bio je milosrdni Bog kojemu se obratio slomljena srca.
Tijekom dugih sati u kojima je bio sam s Bogom, Savao se sjetio mnogih ulomaka iz Pisma koji su govorili o prvom Kristovom dolasku. Pozorno je pamtio ova proročanstva s izoštrenim osvjedočenjem koje je zavladalo njegovim mislima. Dok je razmišljao o značenju ovih proročanstava, bio je začuđen prijašnjim sljepilom razumijevanja i sljepilom Židova općenito, što je dovelo do toga da Isusa odbace kao obećanog Mesiju. Njegovom prosvijetljenom vidu sad se sve činilo jasnim. Znao je da su prijašnje predrasude i nevjera zamaglili njegovo duhovno shvaćanje i spriječili da u Isusu iz Nazareta prepozna Mesiju iz proroštva.
Kad se Savao potpuno prepustio osvjedočavanju Svetoga Duha, vidio je pogreške u svojem životu i prepoznao dalekosežne zahtjeve Božjeg zakona. Ovaj nekad oholi farizej, uvjeren da se opravdao svojim dobrim djelima, sada se pognuo pred Bogom s poniznošću i jednostavnošću malog djeteta priznajući svoju nedostojnost i moleći za zasluge razapetog i uskrslog Spasitelja. Savao je čeznuo za potpunim skladom i zajednicom s Ocem i Sinom, i u silnoj želji za oprostom i prihvaćanjem upućivao je žarke molbe prijestolju milosti.
Molitve ovog farizeja koji se kajao nisu bile uzaludne. Božanska milost preobrazila je najdublje misli i osjećaje njegovog srca i njegove su plemenitije sposobnosti bile usklađene s vječnim Božjim namjerama. Krist i Njegova pravednost postali su Savlu važniji od cijelog svijeta.
Savlovo obraćenje snažan je dokaz čudotvorne snage Svetoga Duha da osvjedoči ljude o grijehu. On je doista vjerovao da je Isus iz Nazareta prezreo Božji zakon i da je svoje učenike naučavao kako nema vrijednosti. Ali nakon obraćenja Savao je prepoznao Isusa kao Onoga koji je došao na svijet s namjerom da opravda Zakon svojeg Oca. Bio je osvjedočen da je Isus bio začetnik cjelokupnog židovskog žrtvenog sustava. Vidio je da se u raspeću slika srela sa stvarnošću, da je Isus ispunio starozavjetna proročanstva o Otkupitelju Izraela.
U izvještaju o Savlovom obraćenju nalazimo važna načela koja nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Savao se sreo izravno s Kristom. On je bio čovjek kojeg je Krist odredio za najvažnije djelo, čovjek koji je trebao biti Njegovo “izabrano sredstvo”, ali mu Gospodin nije odmah rekao koji mu je posao dodijelio. Zaustavio ga je na njegovom putu i osvjedočio ga o grijehu; ali kad je Savao upitao: “Gospodine, što hoćeš da činim?” Spasitelj je ovog iskrenog Židova povezao sa svojom Crkvom da u njoj spozna Božju volju za sebe.
Čudesno svjetlo koje je obasjalo Savlovu tamu bilo je Gospodnje djelo, ali i učenici su trebali učiniti svoj dio. Krist je izvršio djelo objave i osvjedočenja, a pokajnik je sada mogao učiti od onih koje je Bog odredio da naučavaju Njegovu istinu.
Dok se Savao u samoći Judine kuće predao molitvi i moljenju, Gospodin se u viđenju javio nekom učeniku u Damasku po imenu Ananiji. Njemu je rekao da se Savao iz Tarza moli i da mu je potrebna pomoć. “Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna”, rekao je nebeski vjesnik, “i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.” (DF)
Ananija je jedva mogao vjerovati riječima anđela, jer je izvještaj o Savlovom ogorčenom progonstvu svetih u Jeruzalemu bio opće poznat. Pokušao je objasniti: “Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku koliko je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima vlast od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.” (DF) Ali zapovijed je bila jasna. “Pođi, jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove.” (DF)
Poslušan anđelovim uputama, Ananija je potražio čovjeka koji je donedavno odisao prijetnjama protiv svih koji su vjerovali u Isusovo ime; polažući ruke na glavu pokajanog patnika, rekao je: “‘Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na putu kojim si išao ovamo, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.’ I odmah mu spade s očiju nešto kao ljuske i on progleda. Ustade i bi kršten.”
Tako je Isus potvrdio vlast svoje organizirane Crkve i Savla povezao sa svojim oruđem na Zemlji. Krist je sada na Zemlji imao Crkvu kao svojeg predstavnika i njoj je pripadalo djelo vođenja pokajanog grešnika na put života.
Mnogi misle da su samo Kristu odgovorni za svjetlo i iskustvo, neovisno o Njegovim priznatim sljedbenicima na Zemlji. Isus je prijatelj grešnika i Njegovo je srce ganuto njihovom boli. On ima svu silu, na Nebu i na Zemlji, ali poštuje sredstva koja je odredio za prosvjetljenje i spasenje ljudi; On usmjerava grešnike na Crkvu koju je učinio protočnikom svjetla svijetu.
Kad se Savlu usred njegove slijepe zablude i predrasuda objavio Krist kojega je progonio, bio je povezan izravno s Crkvom koja je svjetlo svijetu. U ovom slučaju Ananija predstavlja Krista, ali i Kristove propovjednike na Zemlji koje je ovlastio da djeluju umjesto Njega. Ananija je umjesto Krista dotaknuo Savlove oči da progleda. Stavio je ruke na njega umjesto Krista, i dok se molio u Kristovo ime, Savao je primio Svetoga Duha. Sve je učinjeno u Kristovo ime i Njegovom vlašću. Krist je temelj; Crkva je sredstvo komunikacije.