Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 9,19-30.
Nakon krštenja Pavao je prekinuo post i ostao “neko vrijeme s učenicima u Damasku. I odmah poče propovijedati u sinagogama da je Isus Sin Božji”. Odvažno je objavljivao da je Isus iz Nazareta dugo očekivani Mesija koji je “suglasno Pismima umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan… uskrsnuo”, nakon čega su Ga vidjela Dvanaestorica i drugi. “A naposljetku,” dodao je, “ukazao se i meni kao nedonoščetu.” (1. Korinćanima 15,3.4.8) Njegovi su dokazi iz proročanstava bili neoborivi, a trud mu je bio popraćen takvom Božjom silom da su Židovi bili zbunjeni i nisu mu bili sposobni odgovoriti.
Novost o Pavlovom obraćenju došla je Židovima kao veliko iznenađenje. On, koji je otišao u Damask “s ovlašću i nalogom velikih svećenika” (Djela 26,12) da pohvata i progoni vjernike, sada je propovijedao Evanđelje o razapetom i uskrslom Spasitelju, jačajući ruke onih koji su već bili Njegovi učenici i stalno dovodeći nove vjernike u vjeru kojoj se nekoć tako ogorčeno protivio.
Pavao je prije bio poznat kao gorljivi branitelj židovske religije i neumorni progonitelj Isusovih sljedbenika. S obzirom na hrabrost, neovisnost i ustrajnost, njegovi bi mu talenti i naobrazba omogućili da služi u gotovo svakom poslu. Mogao je raspravljati s izuzetnom jasnoćom i svojim poraznim sarkazmom mogao je protivnika prikazati u ne baš zavidnom svjetlu. A sad su Židovi vidjeli ovog mladog čovjeka koji je toliko obećavao kako, sjedinjen s onima koje je prije progonio, neustrašivo propovijeda u Isusovo ime.
Vojskovođa koji pogine u bitci izgubljen je za svoju vojsku, ali njegova smrt ne znači dodatnu snagu za neprijatelja. Ali kad se neki istaknuti čovjek pridruži suprotnoj strani, ne samo što je izgubljena njegova služba, nego oni kojima se pridružio dobivaju veliku prednost. Gospodin je lako mogao ubiti Savla iz Tarza na putu za Damask, i sila progonstva doista bi izgubila na snazi. Ali Bog je u svojoj providnosti ne samo poštedio Savlov život, već ga je obratio i tako junaka iz redova neprijatelja zadobio za Kristovu stranu. Rječiti govornik i oštar kritičar, Pavao je svojom čvrstom odlučnošću i nepokolebljivom hrabrošću posjedovao upravo one sposobnosti koje su bile potrebne prvoj Crkvi.
Kad je Pavao naviještao Krista u Damasku, svi koji su ga čuli bili su zapanjeni i govorili: “Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji Ime ovo prizivlju, pa i ovamo došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?” (DF) Pavao je objavio da promjena njegove vjere nije bila izazvana nagonom ili fanatizmom, već da je do nje došlo zahvaljujući nepobitnim dokazima. U izlaganju Evanđelja nastojao je objasniti proročanstva koja su se odnosila na prvi Kristov dolazak. Nepobitno je dokazao da su se ona doslovno ispunila u Isusu iz Nazareta. Temelj njegove vjere bila je sigurna proročka riječ.
Dok je svoje začuđene slušatelje nastojao pozvati “da se obrate i okrenu k Bogu vršeći djela dostojna pokajanja” (Djela 26,20), Pavao je “bivao sve silniji i sve više zbunjivao Židove u Damasku, dokazujući da je Isus Mesija”. Ali mnogi su zatvorili srce ne želeći se odazvati na njegovu vijest, i ubrzo se čuđenje zbog njegova obraćenja pretvorilo u ogorčenu mržnju sličnu onoj koju je on pokazao prema Isusu.
Protivljenje je postalo tako ogorčeno da Pavlu više nije bilo dopušteno raditi u Damasku. Nebeski vjesnik zapovjedio mu je da ode na neko vrijeme i on je “otišao u Arabiju” (Galaćanima 1,17), gdje je našao siguran zaklon.
Ovdje, u samoći pustinje, Pavao je imao dovoljno vemena za mirno proučavanje i razmišljanje. Smireno je razmislio o svojem prošlom iskustvu i učvrstio svoje pokajanje. Tražio je Boga svim srcem ne mirujući dok nije bio siguran da je njegovo pokajanje prihvaćeno i grijeh oprošten. Čeznuo je za jamstvom da će Isus biti s njim u njegovoj budućoj službi. Ispraznio je dušu od predrasuda i tradicija koje su dotad oblikovale njegov život i primio upute od Izvora istine. Isus je komunicirao s njim i utvrdio ga u vjeri obdarivši ga bogatom mjerom mudrosti i milosti.
Kad se ljudski um poveže s Božjim umom, ograničeni um s Beskonačnim, nemoguće je procijeniti djelovanje koje to vrši na tijelo, um i dušu. U takvom zajedništvu stječe se najviše znanje. To je Božja metoda razvoja. “S Bogom ti se sprijatelji” (Job 22,21), glasi Njegova poruka čovječanstvu.
Svečani nalog što je Pavlu bio upućen u razgovoru s Ananijom, sa sve mu je većom težinom sjedao na srce. Kad je na riječi: “Brate Savle, progledaj!” Pavao prvi put pogledao u lice ovog pobožnog čovjeka, Ananija mu je nadahnut Svetim Duhom rekao: “Bog otaca naših izabrao te da upoznaš njegovu volju, da vidiš Pravednika i da razumiješ glas iz usta njegovih, jer ćeš mu biti svjedok pred svim ljudima za ono što si vidio i čuo. A sada na što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime!” (Djela 22,13-16)
Ove su riječi bile u skladu s riječima samog Isusa kad je Savla zaustavio na putu za Damask: “Jer zato ti se ukazah da te postavim slugom i svjedokom kako onome što si vidio, tako onome što ću ti objaviti. Izbavljat ću te od židovskoga naroda i pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči, da se obrate od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu, da vjerom u me postignu oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima.” (Djela 26,16-18)
Dok je o tome razmišljao, Pavao je sve jasnije razumijevao značenje svojeg poziva “za apostola Krista Isusa” (1. Korinćanima 1,1). On nije bio pozvan “od ljudi, niti po kojemu čovjeku, već po Isusu Kristu i Bogu Ocu” (Galaćanima 1,1). Veličina djela koje ga je očekivalo potaknula ga je na ozbiljno proučavanje svetih Pisama kako bi Evanđelje mogao propovijedati “ne u govornoj mudrosti, da ne izgubi snagu križ Kristov, … već u očitovanju Duha i snage”, da se vjera svih koji čuju “ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu.” (1. Korinćanima 1,17; 2,4.5)
Istražujući Pisma, Pavao je razumio da tijekom stoljeća nije bilo “ni mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta — i čak ono čega nema — izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom.” (1. Korinćanima 1,26-29) Promatrajući tako mudrost ovoga svijeta u svjetlu križa, Pavao je odlučio da neće “išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga” (1. Korinćanima 2,2).
Tijekom svoje kasnije službe Pavao nikad nije izgubio iz vida Izvor mudrosti i snage. Čujmo ga kako, godinama poslije, izjavljuje: “Za mene je uistinu život Krist.” (Filipljanima 1,21) I opet: “Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih … da Krista steknem i u njemu se nađem — ne svojom pravednošću, onom po Zakonu, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj — da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo s patnjama njegovim.” (Filipljanima 3,8-10 — DF)
Iz Arabije Pavao se ponovo “vratio u Damask” (Galaćanima 1,17) i “smjelo propovijedao u ime Isusovo”. Budući da se nisu mogli oduprijeti snazi njegovih dokaza, Židovi su “gledali da ga ubiju”. Ova opasnost navela je učenike da ozbiljno traže Boga pa ga na kraju noću “spustiše u košari preko gradskih zidina” (Djela 9,25).
Pobjegavši iz Damaska, Pavao je oko tri godine nakon svojeg obraćenja otišao u Jeruzalem. Glavni cilj ovog posjeta, kako će sâm poslije reći, bio je “da upoznam Kefu [Petra]” (Galaćanima 1,18). Nakon što je stigao u grad u kojem je nekoć bio dobro poznat kao “Savao progonitelj”, “nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik”. Teško su mogli povjerovati da bi tako zadrti farizej, čovjek koji je toliko učinio da uništi Crkvu, mogao postati iskreni Isusov sljedbenik. “Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.”
Kad su to čuli, učenici su ga prihvatili kao jednog od svojih. Ubrzo su imali obilje dokaza o istinitosti njegovog kršćanskog iskustva. Budući apostol neznabožaca sada se nalazio u gradu u kojem su živjeli mnogi njegovi bivši suradnici, i on je ovim židovskim vođama silno želio objasniti proročanstva o Mesiji koja su se ispunila u Spasiteljevu dolasku. Pavao je bio siguran da su ovi Izraelovi učitelji, s kojima se nekoć tako dobro poznavao, bili iskreni i pošteni kao on. Ali pogrešno je shvatio duh svoje židovske braće i njegova nada da će se oni brzo obratiti bila je osuđena na gorko razočaranje. Premda je “smjelo propovijedao u ime Gospodnje” i govorio i “raspravljao sa Židovima grčkog jezika”, oni koji su stajali na čelu židovske zajednice odbili su povjerovati, pa su “gledali da ga ubiju”. Njegovo se srce ispunilo tugom. On bi spremno žrtvovao svoj život kad bi to pomoglo da neki dođu do spoznaje istine. Stidio se pomisli na svoj udio u Stjepanovoj mučeničkoj smrti i sada je, u želji da izbriše ljagu koja je počivala na lažno optuženima, nastojao opravdati istinu za koju je Stjepan dao svoj život.
Opterećen zbog onih koji su odbili vjerovati, Pavao se molio u hramu, kako je to poslije posvjedočio, kad je pao u zanos; javio mu se nebeski vjesnik i rekao: “Pohiti i brzo iziđi iz Jeruzalema, jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni!” (Djela 22,18)
Pavao je bio sklon ostati u Jeruzalemu gdje se mogao suočiti s protivljenjem. Njemu se činilo da bi bilo kukavički pobjeći ako bi svojim ostankom mogao osvjedočiti neke tvrdovrate Židove u istinitost evanđeoske vijesti, čak kad bi ga to stajalo života. Zato je odgovorio: “Gospodine, pa sami znaju da sam bio uzrokom da se bacaju u tamnice i šibaju po sinagogama oni koji vjeruju u te. Kad se prolijevala krv tvoga svjedoka Stjepana, i sâm sam bio prisutan, te odobravao i krvnicima njegovim čuvao haljine.” Ali nije bilo u skladu s Božjom nakanom da Njegov sluga nepotrebno izlaže život opasnosti; nebeski vjesnik je odgovorio: “Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima!” (Djela 22,19-21)
Kad su doznali za ovo viđenje, braća su omogućila Pavlu da potajno pobjegne iz Jeruzalema bojeći se da ne bude ubijen. “Odvedoše ga u Cezareju, odakle ga uputiše u Tarz.” Pavlov odlazak odgodio je za izvjesno vrijeme ogorčeno protivljenje Židova i Crkva je imala neko razdoblje mira u kojem je narastao broj vjernika.