“Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” (Psalam 119,130)
Ukoliko se Novi zavjet češće čita, utoliko postaje poučniji. Nitko se nikad ne umara od njegovih prelijepih riječi, jer su kao skupocjeni dragulji. Što ih dublje istražujemo, to je svježije i blistavije svjetlo koje one odsjajuju. Što više proučavamo Riječ u jednostavnosti srca i s puno povjerenja, to bolje razumijemo put koji moramo prijeći da bismo stigli do Božjeg Raja.
Mi život primamo od Krista tako što proučavamo Njegovu Riječ. “U njoj bješe život” — izvorni, nepozajmljeni. On je bio Izvor života. Od Spasitelja primamo život koji On ponovno vraća. Taj život koji nam Bog daje trebamo iskoristiti na najbolji mogući način jer mi kao ljudska bića sami oblikujemo svoju sudbinu. Trebamo mudro birati društvo koje će nam u svakom pogledu najbolje odgovarati — tijelom, dušom i duhom — za buduću, nebesku domovinu. … U izboru društva ne bismo se trebali povoditi za utjecajima koji su u bilo kojem smislu nepovoljni za stjecanje čistih i ispravnih načela, jer nam je potrebna sva moguća pomoć da bismo u zajednici s drugima mogli razviti karakter po ugledu na Krista.
Krist kaže: “Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju.” (Otkrivenje 3,21) Ima kušnji s kojima ćemo se morati suočiti. Ako im podlegnemo, naći ćemo se na gubitničkoj strani, a ako budemo uvijek iznova doživljavali poraz, prijeći će nam u naviku da činimo zlo umjesto dobro. Na taj način otkrivamo da smo odlučili njegovati osobine i načela Sotone umjesto osobina i načela Isusa Krista. …
Kršćanin neće izabrati za predmet svoje naklonosti nekoga tko svojim ponašanjem omalovažava Isusa Krista, tko svakodnevno iznova razapinje Božjeg Sina i otvoreno Ga sramoti. Takav svojim postupcima i razgovorima otkriva da nema poštovanja prema Onome tko je dao svoj život za život čovječanstva, tko je zbog njega podnosio siromaštvo, kušnje, samoodricanje i žrtvu. Tijekom čitavog svojeg života na Zemlji On je bio malo cijenjen i pogrešno shvaćan, čak i od članova vlastite obitelji.
Sotona je Njegovoj braći, Josipovim sinovima, neprestano došaptavao kritičke primjedbe na račun Onoga koji je bio toliko drugačiji od njih. On je odbijao svaki poziv na zlo jer nije htio prihvatiti nepravdu, niti u najmanjoj pojedinosti odstupiti od onog “pisano je”. Pismo je čuvao kao blago u svojem srcu i umu. Rijetko ih je korio zbog njihovog ponašanja, ali je uvijek imao riječ od Boga — “pisano je”. (Manuscript 2, 9. veljače 1896. — Nenaslovljeni rukopis)