“Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu.” (2. Korinćanima 4,17)
Mi tvrdimo da smo čuvari Božjeg zakona te bismo stoga, kao narod koji tvrdi da ima veće svjetlo i živi prema višim mjerilima od bilo kojeg drugog naroda na Zemlji, trebali pokazati veće savršenstvo karaktera i dublje posvećenje, uzvisujući ono što je sveto i vječno. Najsvečanija poruka povjerena je onima koji su primili svjetlo istine, a to naše svjetlo trebalo bi slati jasne zrake, obasjavati stazu onih koji se nalaze u tami, da bismo tako svakodnevno proslavljali Boga u svojem životu.
Kao član vidljive Crkve i radnik u Gospodnjem vinogradu, svaki vjernik ima odgovornost da učini sve što je u njegovoj moći kako bi očuvao sklad, jedinstvo i ljubav u Crkvi. …
Dokaz da je Bog poslao Isusa na ovaj svijet kao Otkupitelja, koji svijet ne može zanijekati niti opovrgnuti, nalazi se u jedinstvu Crkve. Njezin sklad i jedinstvo uvjerljivi su dokaz. Sotona je zato neprestano na djelu kako bi taj sklad i jedinstvo osujetio, da bi se zbog toga što su svjedoci prepiranja, nesloge i razmirica, nevjernicima zgadilo kršćanstvo i da bi se još više učvrstili u svojem nevjerovanju. Boga sramote oni koji ispovijedaju istinu dok istodobno proturječe jedni drugima.
Ako naše ispovijedanje … da imamo veće istine od drugih vjera ne dovede do dubljeg posvećenja i čistijeg i svetijeg života, kakvu prednost imaju za nas te istine? Bilo bi nam bolje da nikad nismo ugledali svjetlo istine nego da tvrdimo da smo je prihvatili, a da ne budemo njome posvećeni.
Da bismo shvatili koliko je velika stvar obraćenje duše iz zablude u istinu, moramo spoznati vrijednost besmrtnosti, moramo osjetiti bol druge smrti. Moramo sagledati čast i slavu koja čeka otkupljene i razumjeti što znači živjeti u prisutnosti Onoga koji je umro da bi mogao uzdići i oplemeniti pobjednike, da bi im mogao dati kraljevsku krunu.
Vrijednost duše ne može se u potpunosti procijeniti. S kakvom će se samo zahvalnošću otkupljeni i proslavljeni sjećati onih koji su bili oruđe njihovog spasenja. Nijedan od njih neće zaboraviti samopožrtvovnost i trud, ustrajne napore, strpljenje, upornost i iskrenu čežnju za tim dušama koje su mogle biti izgubljene za Isusa Krista da je on zanemario svoju dužnost ili se umorio od činjenja dobra. (Manuscript 1, 18. veljače 1880. — “Teškoće u crkvi”)