“Ta neka u vama bude ona misao koja je u Kristu Isusu, koji se, premda u obličju Božjem, nije otimao da bude jednak Bogu, nego sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan.” (Filipljanima 2,5-7 — Varaždinska Biblija)
Daniel je bio vrlo mlad kada je kao sužanj odveden u Babilon. Imao je oko petnaest ili šesnaest godina jer ga nazivaju “dječakom”, što znači da je još uvijek bio u mladim godinama. Zašto je Daniel odbio jesti za kraljevim raskošnim stolom? Zašto je odbio piti vino, kada je ono na kraljevu zapovijed izneseno pred njega? On je znao da bi mu vino redovnom upotrebom počelo goditi i da bi mu s vremenom postalo milije od vode.
Daniel je mogao tvrditi kako za kraljevim stolom i na kraljevu zapovijed nije imao drugog izbora. Ali on i njegovi prijatelji posavjetovali su se među sobom. Raspravljali su o mogućnosti da se upotrebom vina unaprijede tjelesne i umne snage. Marljivo su proučili tu temu. Vino je samo po sebi, zaključili su, zamka. Preko svetih spisa bili su upoznati sa sudbinom Nadaba i Abihua. Zavoljeli su vino upotrebom. Pili su vino prije službi u Svetištu i njihova osjetila bila su opijena. Nisu mogli uočiti razliku između svetog i običnog ognja. U tom stanju otupjelosti učinili su ono što je Gospodin onima koji obavljaju svetu službu izričito zabranio. Stavili su običan oganj u svoje kadionice, iako im je jasno rečeno da koriste samo sveti oganj koji je Gospodin sâm zapalio i koji se nikad ne gasi. …
Ovi mladi sužnjevi uzeli su razmatranje i činjenicu da kralj prije obroka uvijek traži blagoslov obraćajući se svojim idolima i božanstvima. On bi odvojio dio svoje hrane, kao i dio vina, da se iznese pred kip božanstva kojem se klanjao. Tako je, prema njihovom vjerskom odgoju, sva ta hrana bila posvećena poganskim bogovima. Sjediti za stolom za kojim se njeguje takvo idolopoklonstvo, smatrali su Daniel i njegova tri prijatelja, značilo bi pokazati nepoštovanje prema nebeskom Bogu. Ta četiri mladića zaključila su da ne mogu sjediti za kraljevim stolom, jesti hranu koja se tu iznosi, niti piti vino koje bilo posvećeno idolima. … Ovi dječaci nisu pokazali nikakvu drskost, već snažnu ljubav prema istini i pravednosti. Nisu se htjeli odvajati, ali su morali, jer bi u protivnom iskvarili svoj put na babilonskom dvoru. (Manuscript 122, 10. ožujka 1897. — “Daniel”)