“Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!’” (Izaija 35,3.4)
Tko će već sada obući haljinu Kristove pravednosti koja nema ljage ni nabora, kako Sotona ne bi mogao podrugljivo ukazati na njihovu prljavu odjeću? Neka vam duša uvijek bude neokaljana i čista. Vi nemate vremena za prikupljanje informacija o tuđim pogreškama. Bavite se vlastitim pogreškama i učinite da se oni koji griješe postide zbog vašeg ljubaznog, suosjećajnog zanimanja za njih. Pravi kršćanin je vrlo osjetljiv za potrebe drugih jer shvaća da su oni Kristovo vlasništvo. On neprestano traži prilike da im pomogne.
Zavist, zla nagađanja, ogovaranje i iznalaženje mana — neka toga ne bude među Kristovim učenicima. Te pojave su uzrok sadašnje iznemoglosti crkve. Mi imamo savršeni uzor — Kristov život. Trebamo raditi kao što je On radio, živjeti kao što je On živio, kako bi drugi, pošto vide naša dobra djela, odlučili slaviti Boga. Gospodnji blagoslovi počivat će na nama dok budemo na blagoslov drugima čineći ono radi čega je Krist došao na ovaj svijet — da nas nauči kako da to činimo.
Bog je dao svojega jedinorođenog Sina da umre za pobunjeni rod, da nijedan koji vjeruje u Nj ne pogine, nego da ima vječni život. Zašto ne bismo živjeli i radili na način koji je Bog odredio? Zašto bi itko ugađao neprijatelju rušeći tuđe djelo, koristeći sposobnosti koje mu je Bog dao da ubija nadu i odvodi duše u obeshrabrenje? U svakoj crkvi ima mladića i djevojaka kojima je potrebna pomoć — snažan, suosjećajan stisak ruke, briga kakvu je Krist pokazivao s puno ljubavi, koja ih neće pustiti da odu. Neka se okončaju prepirke oko sitnica. Ne izgovarajte riječi koje ne donose ništa dobro i zbližite se s onima koji su pogriješili. Zauzmite se za njih i dovedite ih Kristu. Pokažite Sotoni da ih ne može dobiti jer su oni Spasiteljevo vlasništvo. …
“Nisam došao da osudim, već da spasim”, objavio je Krist. Anđeli se šalju iz nebeskih dvorova ne da unište, već da bdiju nad dušama koje su u opasnosti, da ih štite, da spašavaju izgubljene, da zalutale vraćaju u stado. Zar onda u svojem srcu nemate suosjećajne riječi koje ćete progovoriti izgubljenima i zalutalima? Hoćete li ih pustiti da propadnu, ili ćete im pružiti ruku pomoći? U vašoj neposrednoj blizini nalaze se duše kojima prijeti propast. Zar nećete raditi za njih i moliti se s njima? Zar ih nećete vući k Spasitelju užadima ljubavi? Prestanite s grdnjama i izgovarajte riječi koje će ih nadahnuti vjerom i hrabrošću. (Manuscript 13, 13. travnja 1904. — “Novi život u Kristu”)