Ovo se poglavlje zasniva na Poslanici Rimljanima.
Nakon mnogih neizbježnih odgoda Pavao je konačno stigao u Korint, mjesto u kojem je u prošlosti radio s mnogo truda, a koje je neko vrijeme bilo predmet njegove duboke zabrinutosti. Ustanovio je da ga mnogi od prvih vjernika i dalje cijene kao onoga koji im je donio svjetlo Evanđelja. Kad je ove učenike pozdravio i vidio dokaze njihove vjernosti i gorljivosti, radovao se što njegov rad u Korintu nije bio uzaludan.
Korintski vjernici, nekoć tako skloni da iz vida izgube svoje visoko zvanje u Kristu, razvili su snažan kršćanski karakter. Njihove riječi i postupci otkrivali su preobražavajuću snagu Božje milosti i sada su bili velika snaga za dobro u tom središtu poganstva i praznovjerja. U društvu svojih voljenih pratilaca i ovih vjernih obraćenika, apostolov izmoreni i uznemireni duh našao je počinak.
Tijekom boravka u Korintu, Pavao je našao vremena da potraži nova i šira područja službe. Njegove je misli posebno zaokupljala mogućnost putovanja u Rim. Jedna od njegovih najdražih nada i jedan od najomiljenijih planova bio je da vidi kršćansku vjeru čvrsto ustoličenu u velikom središtu poznatog svijeta. U Rimu je već bila osnovana crkva i apostol je želio tamošnje vjernike privoljeti na suradnju u radu koji je trebalo izvršiti u Italiji i u drugim zemljama. Da bi pripremio put za djelovanje među tamošnjom braćom, od kojih su mnoga za njega još uvijek bila stranci, poslao im je pismo u kojem im je najavio namjeru da posjeti Rim i želju da u Španjolskoj podigne barjak križa.
U poslanici Rimljanima Pavao je iznio velika načela Evanđelja. Iznio je svoje stajalište o pitanjima koja su uznemirivala židovske i poganske crkve, i pokazao da su nade i obećanja koja su nekad pripadala samo Židovima sada ponuđena i neznabošcima.
S velikom jasnoćom i snagom apostol je iznio nauk o opravdanju vjerom u Krista. Nadao se da bi i drugim crkvama bile korisne upute koje je poslao kršćanima u Rimu; kako li je samo maglovito predvidio dalekosežni utjecaj svojih riječi! U svim vjekovima velika istina o opravdanju vjerom stajala je kao moćni svjetionik što pokajane grešnike vodi na put života. Upravo je ovo svjetlo razbilo tamu koja je vladala Lutherovim umom i otkrilo mu snagu Kristove krvi da čisti od grijeha. Isto je svjetlo vodilo tisuće grijehom opterećenih duša do pravog Izvora oprosta i mira. Svaki kršćanin ima razloga zahvaljivati Bogu za poslanicu upućenu crkvi u Rimu.
U tom je pismu Pavao otvoreno iznio što osjeća za Židove. Još od svojeg obraćenja silno je želio pomoći židovskoj braći da dobiju jasniju spoznaju evanđeoske vijesti. “Želja moga srca i moja molitva Bogu za njih”, izjavio je, “jest da se spase.”
Nije to bila obična želja. Apostol je stalno molio Boga da radi u prilog Izraelaca koji u Isusu iz Nazareta nisu prepoznali obećanog Mesiju. “Istinu govorim u Kristu,” uvjeravao je vjernike u Rimu, “zato mi svjedoči moja savjest zajedno s Duhom Svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu. Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek.”
Židovi su bili Božji izabrani narod preko kojeg je namjeravao blagosloviti cijeli ljudski rod. Bog je među njima podignuo mnoge proroke. Oni su prorekli dolazak Otkupitelja koji će biti odbačen i ubijen od onih koji su Ga prvi trebali prepoznati kao Obećanoga.
Gledajući kroz buduća stoljeća i svjedočeći o odbacivanju prorokâ, a na kraju i samog Božjeg Sina, prorok Izaija je pod nadahnućem pisao o tome da će Otkupitelja prihvatiti oni koji se nikad prije nisu ubrajali u sinove Izraelove. Spominjući ovo proročanstvo, Pavao izjavljuje: “A Izaija se osmjeljuje reći: ‘Našli su me oni koji me nisu tražili, i objavio sam se onima koji nisu pitali za me.’ A na Izraela upućuje riječ: ‘Cio dan pružah ruke svoje prema neposlušnom i buntovnom narodu.’”
Premda je Izrael odbacio Božjeg Sina, Bog njih nije odbacio. Poslušajmo kako Pavao nastavlja svoje dokazivanje: “Prema tome pitam: Je li Bog odbacio od sebe narod svoj? Daleko od toga! Ta, i ja sam Izraelac, potomak Abrahamov iz plemena Benjaminova. Nije Bog odbacio od sebe svoga naroda koji je unaprijed izabrao. Ili ne znate što veli Pismo gdje je govor o Iliji, kako se ovaj tuži Bogu na Izraela: ‘Gospodine, proroke tvoje poubijaše, žrtvenike tvoje razrušiše. Ja sâm ostadoh i hoće da i mene ubiju.’ A što mu odgovara Božja objava? ‘Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom.’ Tako i u sadašnje vrijeme postoji jedan Ostatak izabran po milosti. A ako je po milosti, nije više po djelima; jer inače milost ne bi više bila milost.”
Izrael je posrnuo i pao, ali to nije prepreka da ne bi mogao ponovo ustati. U odgovoru na pitanje: “Zar su tako posrnuli da konačno padnu?” apostol odgovara: “Daleko od toga! Nego je njihovim prekršajem došlo spasenje poganima, da bi ih ovi potakli na natjecanje. Ako njihov prekršaj znači bogatstvo za svijet, a njihov umanjeni broj blagoslov za pogane, koliko će više njihov puni broj? A sad govorim vama, poganskog podrijetla. U svojstvu apostola poganâ, ja vrlo cijenim i zato brižno obavljam svoju službu ne bih li potakao na natjecanje svoje sunarodnjake te neke od njih spasio. Jer, ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što će biti njihovo ponovno primanje, ako ne uskrsnuće od mrtvih?”
Božja je namjera bila da se Njegova milost očituje među poganima kao i među Izraelcima. Ovo je jasno prikazano u starozavjetnim proročanstvima. U svojem dokazivanju apostol se poziva na neka od ovih proročanstava. “Zar lončar nema vlasti nad glinom”, pita, “da od istoga glinenog tijesta napravi jednu posudu za plemenitu, a drugu za neplemenitu upotrebu? A (što se onda usuđuješ prigovarati) ako je Bog, premda je htio pokazati svoj gnjev i očitovati svoju moć na posudama ispunjenima gnjevom koje su sebe učinile prikladnima za propast, s velikom ih strpljivošću podnosio, da tako očituje bogatstvo svoje slave prema posudama ispunjenima milosrđem koje je otprije pripremio za slavu — prema nama koje je pozvao i od Židova i od pogana, kako i veli kod Ozeja: ‘Narod koji nije moj narod s pravom ću nazvati svojim narodom, i nedragu dragom, i tako će se dogoditi da će na istom mjestu gdje im je rečeno: ‘Vi niste moj narod’ s pravom biti prozvani ‘sinovima živog Boga.’” (vidi Hošea 1,10)
Bez obzira na to što je Izrael kao narod pao, u njemu je ostao pobožan ostatak onih koji se trebaju spasiti. U vrijeme Spasiteljeva dolaska bilo je vjernih muškaraca i žena koji su s radošću prihvatili vijest Ivana Krstitelja i ponovno prionuli uz proučavanje proročanstava o Mesiji. Kad je bila osnovana prva kršćanska crkva, nju su činili vjerni Židovi koji su u Isusu iz Nazareta prepoznali Onoga za čijim su dolaskom čeznuli. O ovom ostatku govori Pavao kad piše: “Ako su prvine svete, sveto je i sve tijesto. Ako je korijen svet, svete su i grane.”
Pavao uspoređuje ostatak u Izraelu sa stablom plemenite masline od kojeg su se odlomile neke grane. On uspoređuje neznabošce s granama divlje masline, pricijepljenima na korijen. “Ako su neke grane odlomljene,” piše vjernicima iz neznaboštva, “i ako si ti, koji si divlja maslina, pricijepljen mjesto njih i postao s njima sudionik u sočnom korijenu masline, ne uzvisuj se nad grane! Ako se hoćeš uzvisivati, sjeti se da ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe! Ti ćeš sad reći: Grane su odlomljene da ja budem pricijepljen. Dobro! Njih je odlomila nevjera, a tebe drži vjera. Ne ponosi se više, nego se boj! Jer, ako Bog nije poštedio prirodnih grana, neće ni tebe poštedjeti. Dakle, promatraj dobrotu i strogost Božju: strogost prema palima, a dobrotu Božju prema tebi — ako ustraješ u dobroti — jer inače ćeš i ti biti odsječen.”
Zbog nevjernosti i odbacivanja nebeske namjere, Izrael je kao narod izgubio vezu s Bogom. Ali grane koje su se odlomile od stabla Bog je mogao ponovno sjediniti s pravim korijenom Izraela — s ostatkom koji je ostao vjeran Bogu svojih otaca. “Oni će,” izjavljuje apostol o odlomljenim granama, “ako ne ustraju u nevjeri, biti pricijepljeni, jer ih Bog može opet pricijepiti.” “Ako si ti”, piše poganima, “odsječen od divlje masline, kojoj si po prirodi pripadao, i protiv prirode pricijepljen na pitomu maslinu, koliko će se lakše pricijepiti na vlastitu maslinu oni koji joj po prirodi pripadaju. Neću vas držati u nejasnoći o tajni ovoj, da se ne biste oslanjali na vlastito mišljenje. Otvrdnuće jednoga dijela Izraela traje dok pogani ne uđu u punom broju.
Kada to bude, sav će se Izrael spasiti, kako stoji napisano: ‘Od Siona će doći Osloboditelj; on će udaljiti bezbožnost od Jakova. I ovaj moj Savez s njima ispunit će se kad im uzmem grijeh.’ S obzirom na Radosnu vijest oni su doduše neprijatelji radi vas, ali s obzirom na izbor oni su ljubimci — zbog otaca, jer su neopozovljivi Božji darovi i poziv. Baš kao što ste vi nekoć bili neposlušni Bogu, a sada ste postigli milosrđe zahvaljujući njihovoj neposlušnosti, tako su i oni sada postali neposlušni zahvaljujući milosrđu prema vama, da i oni postignu milosrđe. Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost da im se svima smiluje.
O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu mogao uzvratiti? Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek.”
Tako Pavao pokazuje da je Bog neograničeno sposoban preobraziti srca Židova i pogana podjednako i da svakom vjerniku u Krista daruje blagoslove obećane Izraelu. On ponavlja Izaijin proglas o Božjem narodu: “‘Iako je broj sinova Izraelovih kao morski pijesak, spasit će se samo Ostatak, jer će Gospodin potpuno i brzo ostvariti riječ na zemlji.’ I kako je prorekao Izaija: ‘Da nam nije Gospod nad vojskama ostavio potomstva, bili bismo kao Sodoma i postali bismo slični Gomori.’”
U vrijeme kad je Jeruzalem bio razoren a hram ležao u ruševinama, tisuće Židova bile su prodane da služe kao robovi u neznabožačkim zemljama. Oni su bili rasuti po narodima kao ostaci nakon brodoloma. Tisuću osamsto godina Židovi su lutali od zemlje do zemlje po cijelom svijetu i ni na kojem mjestu nisu dobili mogućnost da povrate drevni ugled kao narod.* Oklevetani, omrznuti i progonjeni, iz stoljeća u stoljeće baština im je bila stradanje.
Bez obzira na strašnu presudu izgovorenu nad Židovima kao narodom u vrijeme kad su odbacili Isusa iz Nazareta, u svim razdobljima živjeli su mnogi plemeniti, bogobojazni židovski muževi i žene koji su patili bez riječi. Bog je tješio njihova srca u nevolji i sa sućuti pratio strašno stanje u kojem su se nalazili. »uo je očajničke molitve onih koji su Ga svim srcem molili za pravilno razumijevanje Njegove Riječi. Neki su u skromnom Nazarećaninu, kojeg su njihovi preci odbacili i razapeli, uvidjeli pravog Izraelovog Mesiju. Kad je njihov um shvatio značenje poznatih proročanstava, tako dugo zamračenih predajom i pogrešnim tumačenjem, srce im je ispunila zahvalnost Bogu za neiskazani dar što ga daje svakom ljudskom biću koje odluči prihvatiti Krista za osobnog Spasitelja.
Upravo je o ovakvima govorio Izaija u svojem proročanstvu: “Spasit će se samo Ostatak.” Od Pavlovog vremena do danas Bog svojim Svetim Duhom poziva Židove kao i neznabošce. “U Boga nema pristranosti”, izjavio je Pavao. Apostol se smatrao dužnikom “i Grcima i barbarima”, kao i Židovima, ali nikad nije izgubio iz vida velike prednosti koje su Židovi imali nad drugima, jer “njima su povjerena Božja proročanstva”. Evanđelje je, izjavio je, “sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu, Židovu tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru.” Upravo je za ovo Kristovo Evanđelje, koje je podjednako djelotvorno za Židove i pogane, Pavao u svojoj poslanici Rimljanima rekao da ga se ne stidi.
Kad se ovo Evanđelje u svoj punini predstavi Židovima, mnogi će Krista prihvatiti kao Mesiju. Među kršćanskim propovjednicima samo se nekolicina osjeća pozvanima da rade za židovski narod, ali će onima koji su tako često bili zaobilaženi, kao i svima drugima doći vijest o Kristovom milosrđu i nadi.
U završnom naviještanju Evanđelja, kad se treba izvršiti posebno djelo za dosad zanemareni sloj ljudi, Bog očekuje od svojih vjesnika da se posebno zainteresiraju za židovski narod koji će naći u svim krajevima svijeta. Kad se starozavjetna Pisma stope s Novim zavjetom u objašnjenju Jahvinih vječnih namjera, to će za mnoge Židove biti kao zora novog stvaranja, uskrsnuće duše. Kad Krista iz evanđeoskog doba vide na stranicama starozavjetnih Pisama, i shvate kako Novi zavjet jasno objašnjava Stari, probudit će se njihove usnule sposobnosti i oni će u Kristu prepoznati Spasitelja svijeta. Mnogi će vjerom prihvatiti Krista za svojeg Otkupitelja. Na njima će se ispuniti riječi: “I svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.” (Ivan 1,12)
Ima među Židovima nekih koji su, kao Savao iz Tarza, silni u Pismima i takvi će čudesnom snagom naviještati nepromjenjivost Božjeg zakona. Izraelov Bog će to ostvariti u naše dane. Njegova ruka nije prekratka da izbavi. Kad Njegovi sluge budu radili u vjeri za one koji su dugo bili zanemareni i prezreni, objavit će se Njegovo spasenje.
“Zato ovako govori Jahve, Bog kuće Jakovljeve, koji otkupi Abrahama: ‘Neće se odsad više stidjeti Jakov, i više mu neće lice blijedjeti, jer kad vidi usred sebe djelo mojih ruku, svetit će ime moje.’ Svetit će Sveca Jakovljeva, bojat će se Boga Izraelova. Zabludjeli duhom urazumit će se, a oni što mrmljaju primit će pouku.” (Izaija 29,22-24)