“Ja u njima, a ti u meni — da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,23)
Objavljujmo da je osiguran način za naše spasenje. Krist je napustio nebeske dvorove i došao na ovaj svijet da bi za nas prinio žrtvu pomirnicu. Svi koji Mu prilaze sa živom vjerom, bit će u velikoj prednosti. I dok Božji sluge to objavljuju, Sotona prilazi onima koji su nemirnog duha i iznosi im svoje znanstvene probleme. Ljudi će doći u napast da znanost postave iznad Boga. Ali tko može znanstvenim istraživanjem spoznati Boga? Ljudi mogu iznositi svoja tumačenja u vezi s Bogom, ali nijedan ljudski um ne može Ga u potpunosti razumjeti. Nama nije dano da rješavamo taj problem. Neka smrtni čovjek ne pokušava tumačiti Jahvu. Neka se nitko ne upušta u nagađanja u pogledu Njegove naravi. U vezi s tim šutnja je zlato. Sveznajući je iznad svake rasprave.
Krist je jedno s Ocem, ali Bog i Krist su dvije zasebne Osobe. Čitajte Kristovu molitvu u sedamnaestom poglavlju Evanđelja po Ivanu, i naći ćete da se ta misao jasno ističe. Kako se usrdno Spasitelj molio da Njegovi učenici budu jedno s Njim kao što je On jedno sa svojim Ocem! Međutim, jedinstvo koje postoji između Krista i Njegovih sljedbenika ne niječe osobni identitet nijednog od njih. Oni trebaju biti jedno s Njim kao što je On jedno s Ocem. Tim jedinstvom trebaju razjasniti svijetu da je Bog poslao svojega Sina da spasi grešnike. Jedinstvo između Krista i Njegovih sljedbenika treba biti taj veliki, nepogrešivi dokaz da je Bog poslao svojega Sina na svijet da umre za grešnike. Nasuprot tome, mlitava, slabašna vjera ostavlja svijet u stanju zbunjenosti i pometnje.
Braćo i sestre, čvrsto stojte na uzvišenom temelju i budite jedno s Kristom. Spasiteljevo srce čezne za tim da Njegovi sljedbenici ispune Božju namjeru u potpunosti. Oni trebaju biti jedno s Njim iako su rasijani po čitavom svijetu. Ipak, Bog ne može učiniti da budu jedno s Kristom ako se oni nisu spremni odreći vlastitog puta.
S obzirom na sve što je Krist pretrpio zbog nas, trebamo li se žaliti kad smo pozvani na samoodricanje i patnju? Zar nas se Bog ne bi postidio zbog toga? Radujmo se toj prednosti da uzmemo udjela u Kristovim stradanjima, jer se jedino tako možemo udostojiti da uzmemo udjela i u Njegovoj slavi. … Živimo životom koji će grešnike voditi Spasitelju. Krist je svoju ljudsku narav ponio sa sobom u nebeske dvorove i cijelo čovječanstvo ima se pravo pozivati na Njega kao na svojeg predstavnika. Mi možemo postati savršeni u Njemu. (Manuscript 58 — “Djelo u Washingtonu” — govor održan 19. svibnja 1905.)