“A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom (domovinom). Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio grad.” (Hebrejima 11,16)
Bojim se da se odlučan rat protiv svijeta, tijela i đavola uopće ne vodi. Ako želimo vršiti utjecaj po ugledu na Krista, ne možemo nekakvim polumrtvim kršćanstvom poticati sebičan, gramzivi duh ovoga svijeta, sudjelujući u njegovoj bezbožnosti i smiješeći se na njegove laži. Ne! Božjom milošću trebamo biti odani načelima istine držeći se čvrsto do kraja pouzdanja koje smo imali u početku (vidi Hebrejima 3,14). “U revnosti ne budite lijeni”, već “u duhu budite gorljivi”, služimo Gospodinu. Jedan je naš Učitelj, Isus Krist. U Njega se moramo ugledati. Od Njega moramo primiti mudrost. Njegovom milošću trebamo sačuvati svoju čestitost prihvaćajući Božju riječ kao svoje mjerilo, stojeći pred Gospodinom u krotkosti i poniznosti.
Silno želim vidjeti duboko djelovanje Božjeg Duha. Hoće li se to ikad dogoditi među nama kao što se događalo u prošlosti? “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15)
Gospodnja riječ nikad ne ograničava ljudsku aktivnost. Ona povećava njezinu korisnost ispravno je usmjeravajući. Gospodin ne ostavlja čovjeka bez cilja kojem treba težiti. On pred njega stavlja vječnost s njezinim svečanim stvarnostima i daje mu da bar letimično sagleda njezine neprolazne, nepropadljive teme. On iznosi dragocjenu, oplemenjujuću istinu kako bi čovjek mogao napredovati sigurnom, pouzdanom stazom težeći nečemu što je vrijedno ozbiljnog upošljavanja svih njegovih sposobnosti.
Čovjekova snaga će rasti kako on bude upoznavao Gospodina. Dok bude nastojao dostići najviše mjerilo, Biblija će biti kao svjetlo koje njegove korake usmjerava prema Nebu. U toj Riječi on otkriva da može biti Božje dijete, član nebeske obitelji, subaštinik vječne baštine s Kristom.
Božja riječ kao Vodič usmjerava njegovu pozornost na nebesku domovinu, na neistraživo bogatstvo i dragocjenosti Neba. Upoznajući Gospodina, on sebi pribavlja vječnu sreću. Iz dana u dan Božji mir je njegova nagrada i on vjerom gleda dom gdje sja vječno sunce, u kojem nema tuge i razočaranja. Bog usmjerava njegove stope i čuva ga od pada posvećujući i uzdižući njegove snage. (Letter 45, 13. lipnja 1901. — “Bratu i sestri [J. A.] Burden”)