“Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve ‑ On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju… (Efežanima 5,21-25) “
Zastupa li apostol Pavao neravnopravnost žena?
Iako su ženska prava jedna od ključnih društvenih tema još od vremena Francuske revolucije, činjenica je da su žene i danas najbrojnija potlačena skupina. Od vrlo otvorenih oblika opresije u brojnim zemljama Trećeg svijeta, pa do profinjenijih društvenih mehanizama pritiska na Zapadu (žene su nezaposlenije i manje plaćene od muškaraca, manje ih je među zastupnicima u parlamentima, seksualno su eksploatirane itd.), imamo gorku društvenu realnost njihove potlačenosti.
Nije bilo bolje niti u vrijeme apostola Pavla u prvom stoljeću. Dovoljno je spomenuti kako djela najvećih poganskih intelektualaca vrve predrasudama prema ženama: u Platonovim dijalozima nema ženskih likova; Seneka (suvremenik apostola) hvali žene samo ako se ponašaju kao muškarci, a najveći zastupnik ženskih prava u rimskoj filozofiji, Musonije Ruf, nije imao nijednu studenticu u svojoj školi (dok je Isus, zanimljivo, imao učenice!). Nije zgorega dodati i jedan tekst iz hvaljenih gnostičkih evanđelja, koji takozvano Tomino evanđelje stavlja u usta svojem «Isusu»: «Jer će svaka žena koja sebe učini muškarcem ući u Nebesko kraljevstvo.»
Povijesno kršćanstvo nije puno učinilo na promicanju prava žena (prave pomake donijeli su tek svjetovni angažirani mislioci), a mnogi ukazuju na Bibliju kao izvor ovakve kršćanske društvene prakse. Pritom je osobito zanimljiv gore navedeni tekst, kao opće mjesto biblijskog stava o položaju žena.
Tekst u Efežanima
Najpovršnije njegovo tumačenje glasilo bi da muž ima ulogu Boga u braku, što jasno podrazumijeva bezuvjetnu pokornost žene, onakvu kakva je oduvijek bila prisutna u patrijarhalnom društvu. Ako bi to bio i Pavlov stav, značilo bi (kako to zastupaju i brojni suvremeni tumači) da se on jednostavno priklonio tada vladajućem moralu i opravdao ga kršćanskom terminologijom.
Međutim, dvije ključne teološke postavke, koje Pavao jasno iznosi u ovom tekstu, priječe nam da Pavla proglasimo zastupnikom ženske podložnosti.
- «Podložni budite jedni drugima.» Pojam uzajamnosti, kojim Pavao započinje odlomak o obiteljskim propisima, unaprijed ukida jednostranost patrijarhalnih odnosa u kojemu žene imaju samo dužnosti, a muškarci samo prava. Pavao ovu ideju uzajamnosti zastupa i u temeljnom motivu braka, spolnosti: «Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi.» (1. Korinćanima 7,3-5) Ovakvo davanje jednakopravnosti ženama u pitanju spolnih odnosa u braku nema presedana u antičkome svijetu i ukida upravo ono najosjetljivije i najbolnije područje patrijarhalne ovlasti muškaraca (gdje su odnosi shvaćeni samo kao muško pravo na zadovoljenje). Uzajamnost odnosa u braku, prema Pavlovim riječima, podrazumijeva uzajamnost gospodarenja. Kritičari Biblije u pravu su kada napominju da Pavao zastupa gospodarenje muževa nad ženama; samo previđaju kako on zastupa i gospodarenje žena nad muškarcima. Treba dodati i mali poučak iz kršćanske antropologije: tijelo nije samo jedan (manje vrijedan) dio čovječnosti, nego čovjek kao cjelina.
2. «Muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve.» Kad već govorimo o uzajamnom gospodarenju, treba utvrditi i kakvo gospodarenje na umu ima Pavao. U patrijarhalnom društvu ideja gospodarenja identična je ideji svojevoljnog raspolaganja bilo čime (predmetom, životinjom, drugim čovjekom). Takva je slika zemaljskih gospodara u poganskoj teologiji projicirana i na božanstvo, koje svojim podanicima čini što mu god padne na pamet. Međutim, kršćanski svjetonazor počiva na ideji Krista koji je bio gospodar-sluga. On je, najkraće rečeno, gospodario svojim služenjem, što je dovelo i do Njegove krajnje požrtvovnosti predavanjem sebe na križu. Muževima se, dakle, nalaže upravo takvo gospodarenje, koje prije podrazumijeva njihovo odustajanje od prava, a ne nametanje.
Pavlova temeljna nakana
Odnos kršćanstva prema društvu izgrađenom na nekršćanskim vrijednostima jedna je od velikih teoloških tema kojima se bavio i apostol Pavao, osobito u 1. Korinćanima. Ovdje nema mjesta za dublju analizu, nego samo za navođenje temeljne Pavlove ideje koja se reflektira i u tekstu iz Poslanice Efežanima (a prisutna je barem još u 1. Petrovoj). Pavao želi revolucionirati društvo mijenjanjem obrasca odnosa gospodara i sluge. No, to ne znači neku pobunu robova i nasilno uvođenje pravednog društva. Pavao kao da se drži Nietzscheove misli da sve prave prekretnice dolaze na golubinjim nogama – bez glasnog marša, povika, prisile. Stoga on ostavlja institucije u formalno istovjetnom stanju – imamo i dalje robove, vlast muškaraca i slične temeljne odlike. Ali stvari se mijenjaju iznutra i to stubokom: vlast je shvaćena isključivo kao pravo na službu (što se nažalost u kasnijoj povijesti kršćanstva izgubilo iz vida). Tako su institucije trebale nominalno opstati, ali promijeniti sadržaj, što je zapravo i jedini ispravni put u promjeni društva. Crkva je društvu trebala biti model za ovakvu revoluciju (koju na koncu treba donijeti Krist svojim ponovnim dolaskom, a ne Crkva svojim osvajanjem vlasti). Crkva bi stoga trebala u ovo suvremeno doba odbaciti patrijarhalnu ideologiju i svojim unutarnjim promjenama postati onim što je htio i apostol Pavao: avangardom društva, osobito u pitanju prava slabijih i marginaliziranih, od kojih su žene najizrazitiji i najtragičniji primjer.
Željko Porobija