“Al’ u tebe je praštanje, da bi te se bojali. U Jahvu ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.” (Psalam 130,4.5)
Među nama ima grijeha kao i u starom Izraelu, ali hvala Bogu što imamo otvorena vrata koja nitko ne može zatvoriti. Ljudi mogu reći: “Opraštam ti sve uvrede koje si mi nanio”, ali njihov oprost neće izbrisati nijedan grijeh. Ali Glas koji odzvanja s Golgote — “Sine moj, kćeri moja, opraštaju ti se grijesi” — svemoćan je i djelotvoran. Ta riječ sama po sebi ima silu i budi zahvalnost u zahvalnom srcu. Mi imamo Posrednika. Postoji samo jedan kanal za oprost, a taj kanal je uvijek otvoren i preko njega teče bogata struja božanske milosti i praštanja da bi se izlila na nas. …
Mnogi izražavaju čuđenje što je Bog zahtijevao tako mnogo krvnih žrtava u hebrejskom žrtvenom sustavu, ali to je trebalo utvrditi u njihovom umu veliku i svečanu istinu da bez prolijevanja krvi nema oprosta grijeha. Ta pouka je utjelovljena u svakoj žrtvi, naglašena u svakoj ceremoniji, svečano propovijedana od strane njihovih svećenika tijekom svetih obreda, usađena od samog Boga — velika istina da je oprost grijeha moguć jedino zahvaljujući Kristovoj krvi. …
Voljela bih da mogu iznijeti taj predmet pred naš narod upravo onako kako ga vidim — veliku žrtvu prinesenu za čovjeka. Pravda je zahtijevala da čovjek strada. Krist, jednak Bogu, ponudio je da Bog strada. Njemu samom nije bilo potrebno nikakvo otkupljenje. Učinio je to radi čovjeka — sve radi čovjeka. … Dubina Njegove agonije bila je razmjerna dostojanstvu i uzvišenosti Njegovog karaktera. Mi nećemo moći sagledati i razumjeti silinu patnje besprijekornog Božjeg Jaganjca sve dok ne osjetimo kako je duboka jama iz koje smo izbavljeni, kako je ozbiljan grijeh za koji čovječanstvo snosi krivnju, i dok vjerom ne primimo potpuni oprost.
U tome tisuće njih griješe. Oni ne vjeruju da im Isus oprašta osobno. Oni ne drže Boga za riječ. On nas uvjerava da će se držati svojeg obećanja, da će nam oprostiti, a ipak ostati pravedan prema vlastitom Zakonu. Njegova milost je bez nedostatka. Kad bi postojala ijedna slaba karika, mi bismo bili beznadno izgubljeni u svojim grijesima. … U njoj nema nijedne mane, nijedne slabe karike. O, dragocjenog li spasenja! Zašto tu istinu ne ugrađujemo potpunije u svoj život? Kako je veličanstvena misao da nam Bog, Krista radi, oprašta — meni, čak i meni — istog trenutka kad to zatražimo, u živoj vjeri, uzdajući se da je On potpuno sposoban to i učiniti. (Letter 85, 24. srpnja 1886. — Pismo Uriahu Smithu, uredniku časopisa Review and Herald)