“Poslušajte drugu usporedbu! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak, sagradi kulu te ga dade u zakup vinogradarima pa ode iz toga kraja.” (Matej 21,33)
Ova usporedba ima veliko značenje za sve kojima su povjerene odgovornosti u Gospodnjoj službi. Bog je izabrao jedan narod da ga Krist poučava. On ih je odveo u pustinju da ih nauči kako Mu trebaju služiti i tu im je dao najviši kodeks moralnosti — svoj sveti Zakon. Njima je bio povjeren Božji udžbenik, starozavjetni spisi. Skriven u stupu od oblaka, Krist ih je predvodio u lutanju kroz pustinju. On je vlastitom rukom presadio divlju lozu iz Egipta u svoj vinograd. S pravom je Bog mogao pitati: “Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?” (Izaija 5,4)
Nemoguće je nabrojiti prednosti koje je Gospodin pripremio za ovaj svijet time što je hebrejskom narodu povjerio čuvanje svoje bogate riznice znanja. Izraelci su bili predmet Njegove posebne naklonosti. Kao narod koji je poznavao i obožavao pravoga Boga, trebali su objavljivati načela Njegovog kraljevstva. Njih je poučavao Gospodin i nije im uskratio ništa što je povoljno za izgradnju karaktera koji bi ih učinio dostojnim predstavnicima Njegovog kraljevstva. Njihove svetkovine, Pasha, Pedesetnica i Blagdan sjenica, kao i svečanosti koje su pratile takva okupljanja, trebale su objavljivati istine koje je Bog povjerio svojem narodu. Narod je na tim okupljanjima trebao pokazati radost i veselje, izražavajući zahvalnost za svoje prednosti i Gospodnje milostivo postupanje prema njima. Na taj su način trebali pokazati svijetu koji nije poznavao Boga da Gospodin ne napušta one koji se u Njega uzdaju. Radosnim glasovima trebali su pjevati: “Što si mi, dušo klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!” (Psalam 43,5) …
Povijest djece Izraelove zapisana je za opomenu nama i za pouku onima koji žive u posljednje vrijeme. Oni koji žele u tim posljednjim danima stajati čvrsto u vjeri i na kraju steći pravo da uđu u nebeski Kanaan, moraju slušati riječi opomene koje je Isus Krist uputio Izraelcima. Te su pouke dane Crkvi u pustinji da bi ih Božji narod čuvao i proučavao u svim budućim naraštajima. Iskustvo Božjeg naroda u pustinji bit će iskustvo Njegovog naroda u ovo doba. Istina je štit za sva vremena onima koji se čvrsto drže vjere “koja je jedanput zauvijek predana svetima” (vidi Juda 3). (Manuscript 110, 6. kolovoza 1899. — “Nevjerni vinogradari”)