“Svi su mu odobravali i divili se milosnim riječima što su tekle iz usta Njegovih.” (Luka 4,22 — Šarić)
Jutros mi se srce otimalo Bogu u dubokoj čežnji duše za vodstvom Duha Svetoga. Koje bih riječi upotrijebila da bi bile cijenjene i shvaćene? Kad je bio na ovom svijetu, Krist je pitao farizeje i književnike: “Zašto ne razumijete govora moga?” (vidi Ivan 8,43) Oni su stalno iskrivljavali jednostavne riječi istine koje su silazile s Njegovih usana. …
Jasno i sa silom, On je izgovarao riječi koje su trebale dospjeti do našeg vremena kao riznica dobrote. Kako su dragocjene bile te riječi, tako pune ohrabrenja! S Njegovih božanskih usana silazili su s potpunom uvjerljivošću blagoslovi koji su otkrivali da je On izvor sveukupne dobrote, da ima isključivo pravo blagoslivljati i utjecati na um svih prisutnih. On je poduzeo svoje jedinstveno, sveto djelo, i na Njegovu zapovijed bilo je dostupno vječno blago. U raspolaganju njime On nije znao ni za kakva ograničenja. Nije bilo ničega pogrešnog u tome što je On nastupao u svojstvu Boga. Svojim blagoslovima obuhvatio je sve one koji su tvorili Njegovo kraljevstvo na ovom svijetu. On je donio na ovaj svijet svaki blagoslov koji je potreban za sreću i radost svake duše, i pred tim velikim mnoštvom iznio je bogatstvo nebeske milosti, golemo blago vječnog, besmrtnog Oca. …
Bilo je prilika kad je Krist govorio s takvim autoritetom da su Njegove riječi pogađale bît problema s neodoljivom silom, i tako snažno svjedočile o veličini samog Govornika da su se ljudska bića osjećala ništavnim u usporedbi s Onim koji je stajao pred njima. Ljudi su bili duboko ganuti. Njihov um bio je osvjedočen da On ponavlja najslavniju zapovijed. Kad su Ga ljudi slušali, bili su očarani i zadivljeni, a njihov um osvjedočen. Svaka riječ bila je na svojem mjestu, a slušatelji su vjerovali i primali te riječi kojima se nisu imali snage oduprijeti. Svaka riječ koju je izgovarao djelovala je Njegovim slušateljima kao život od Boga. …
“I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca — pun milosti i istine. Ivan za njega svjedoči i viče: ‘Evo onoga za koga rekoh: Onaj koji poslije mene dolazi preda mnom je, jer bijaše prije mene!’” (Ivan 1,14.15) Da, On je postojao prije Ivana. Skriven u stupu od oblaka danju a u stupu od ognja noću, On je vodio djecu Izraelovu kroz pustinju. “Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (Ivan 1,16) (Manuscript 118, 10. kolovoza 1905. — “Božanski Spasitelj”)