“Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima.” (Efežanima 4,29)
Posvećenje je nešto vrlo jednostavno. Kad bi se svakodnevno primjenjivalo u našem životu, znali bismo daleko više na osnovi posvećenja nego uzdajući se u iskustvo. Iz dana u dan, iz sata u sat neka naše srce traži Boga: “Gospodine, evo me. To sam ja, Tvoje vlasništvo. Uzmi me, upotrijebi me danas. Sve svoje planove polažem pred Tvoje noge i neću činiti ništa po svojem nahođenju. Moje vrijeme je Tvoje, čitav moj život je Tvoj.” Neka se srce neprestano obraća Bogu za snagu i milost u svakom trenutku.
Neka nijedna ružna riječ ne izlazi iz naših usta jer naša usta, naš glas pripadaju Gospodinu i moraju se posvetiti Gospodinu i Njegovoj službi. Ta usta ne smiju sramotiti Isusa jer Njemu pripadaju. On ih je kupio i ja ne smijem izgovarati ništa što vrijeđa Isusa. Moje uši moraju biti zatvorene za zlo. Tako se možemo iz dana u dan posvećivati Bogu. Uši ne smiju biti uprljane nikakvim ogovaranjem koje bi oni koji traže mane u drugima htjeli da čujemo, jer ne samo da ih navodim na grijeh dopuštajući im da govore o tuđim manama, već i sama griješim slušajući ih. Mogu spriječiti mnoge zle priče posvetivši na taj način uši Bogu. Prije nego što se zlo počini, mogu reći: “Hajde da se molimo”, a onda zatražiti od Boga da prosvijetli naš um kako bismo razumjeli pravi odnos koji trebamo imati jedni prema drugima, kao i prema Njemu.
Otvorimo svoje srce Isusu sa svom jednostavnošću s kojom bi dijete reklo svojim ovozemaljskim roditeljima što ga zbunjuje i muči. Na taj način možemo obuzdati zlo ne samo u sebi, već i u drugima. Svakodnevno se posvećujte i tada u životu posvećenom službi Bogu neće biti nikakve opasnosti. U svoj život trebamo unijeti zahvalnost, pokazujući je svojim riječima i djelima.
Svaka riječ, svaka nezadovoljna misao kojoj se prepuštamo, odražava se na Boga i Njegovo ime se sramoti. Naše srce treba Ga slaviti puno zahvalnosti, govoriti o Njegovoj ljubavi, smekšati se i pokoriti Kristovom milošću, odisati mirom i ljupkošću. Trebamo biti strpljivi, ljubazni, mekog srca, sažaljivi, učtivi, čak i kad imamo posla s neprijaznim ljudima. O, kako mnogo dragocjenih blagoslova gubimo time što precjenjujemo sebe, a imamo tako malo poštovanja prema drugima. …
Ne smijemo podcjenjivati sebe i olako shvaćati sposobnosti koje nam je Bog dao, niti bismo trebali precjenjivati vlastitu važnost i previše se oslanjati na svoju ljudsku snagu. (Letter 7a, 11. kolovoza 1886. — Pismo bračnom paru koji je radio u Engleskoj)