“Tada Gospod reče Mojsiju i Aronu: ‘Budući da niste meni vjerovali te me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.’” (Brojevi 20,12 — Varaždinska Biblija)
Neki smatraju … da je Mojsijev grijeh nešto preko čega bi trebalo olako prijeći, ali Bog ne gleda kao što čovjek gleda. Našavši se u vidokrugu kanaanskih gora, Izraelci su gunđali zato što je presušio izvor koji bi potekao gdje god bi se utaborili. Povici naroda bili su upereni protiv Mojsija i Arona, koje su optužili da su ih doveli u pustinju da pomru. Vođe su otišli na ulaz Šatora sastanka i pali ničice. I “pokaza im se slava Jahvina”, a Mojsiju je dana uputa: “Uzmi štap pa ti i tvoj brati Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.” (Brojevi 20,8)
Dva brata izišla su pred mnoštvo, Mojsije s Božjim štapom u ruci. Oni su sada već bili stariji ljudi. Dugo su se nosili s pobunama i svojeglavošću Izraela, ali sada je konačno čak i Mojsijevo strpljenje popustilo. “Čujte, buntovnici!” povikao je. “Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?” (Brojevi 20,10) I umjesto da progovori stijeni kao što mu je Bog naložio, on ju je dvaput udario štapom.
Voda je potekla u izobilju da bi se zadovoljilo mnoštvo. Ali bilo je učinjeno veliko zlo. Mojsije je govorio razdraženo. … “Hoćemo li vam (mi) izvesti vodu?” — pitao je kao da Bog ne bi učinio ono što je obećao. “Niste meni vjerovali”, rekao je Gospodin braći, “i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih” (Brojevi 20,12).
Štoviše, Mojsije i Aron prisvojili su moć koja pripada samo Bogu. Potreba za Božjom intervencijom učinila je tu situaciju vrlo ozbiljnom i svečanom, i izraelski vođe trebali su to iskoristiti kako bi narod naveli da osjeti duboko poštovanje prema Bogu i ojačali njihovu vjeru u Njegovu silu i dobrotu. Međutim, kad su gnjevno povikali: “Hoćemo li vam iz ove stijene izvesti vodu?” postavili su sebe na Božje mjesto, kao da se ta sila nalazila u njima samima. Tim su riječima osramotili Krista, svojega nevidljivog vođu. Trebao se proslaviti Bog, a ne čovjek. Zato je Gospodin ukorio te vođe i objavio im da oni neće ući u Obećanu Zemlju. Tu, pred hebrejskim mnoštvom, On je pokazao da je grijeh vođe veći od grijeha onih koji su vođeni. (Manuscript 169, 12. listopada 1903. — “Riječi upozorenja u vezi s opasnostima sadašnjeg vremena”)