Apostol Pavao je u svojoj Drugoj poslanici Solunjanima prorekao veliki otpad od vjere koji će dovesti do uspostave papinske vlasti. Rekao je da Krist neće doći dok “prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha — sin propasti, Protivnik koji sam sebe oholo uzdiže protiv svega što ljudi nazivaju Bogom ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog”. Štoviše apostol upozorava svoju braću da “tajna bezakonja već očituje svoju silu”. (2. Solunjanima 2,3.4.7) Već u ono vrijeme je apostol vidio kako se u Crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papinstva.
“Tajna bezakonja” razvijala se postupno, u početku potajice i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje prijevarno i bogohulno djelo. U kršćansku su se Crkvu gotovo neosjetno uvukli neznabožački običaji. Velika progonstva što ih je Crkva podnosila od strane neznabožaca neko su vrijeme priječila duh kompromisa i prilagodbe svijetu. Ali kad je progonstvo prestalo i kršćanstvo ušlo u kraljevske dvorove i palače, ono je zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i Njegovih apostola sjajem i ohološću poganskih svećenika i vladara. Na mjesto Božjih zahtjeva uvelo je ljudske teorije i predaje. Konstantinovo prividno obraćenje, početkom četvrtog stoljeća, izazvalo je veliku radost i u Crkvu je ušao svijet zaogrnut plaštem pravde. Sada je pokvarenost brzo napredovala. Neznaboštvo, naoko pobijeđeno, zapravo je postalo pobjednikom. Njegov je duh zavladao u Crkvi. Njegov nauk, obredi i praznovjerje pripojili su se vjeri i bogoslužju onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između poganstva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje “Čovjeka grijeha”, koji je u proročanstvu predočen kao onaj koji se protivi i uzdiže iznad Boga. Ovaj je divovski sustav lažne religije remek-djelo Sotonine moći — spomenik njegovih nastojanja da zasjedne na prijestolje i upravlja Zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao načiniti kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući Mu sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu slavu, ponudio Mu sve to ako prizna vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i natjerao ga da se udalji. Ali Sotona ima veći uspjeh kad s istim kušnjama pristupa čovjeku. Da bi osigurala svjetovna blaga i počasti, naveo je Crkvu da traži naklonost i podršku zemaljskih velikaša. Kad je tako odbacila Krista, naveo ju je da obeća vjernost Sotoninu predstavniku, rimskom biskupu.
Jedno od glavnih učenja rimokatolicizma jest da je papa vidljiv poglavar sveopće Kristove Crkve i da mu je povjerena vrhovna vlast nad biskupima i svećenicima u cijelome svijetu. Štoviše, papi su dane i same titule Božanstva. Nazvan je “Gospodin Bog Papa” (vidi Dodatak) i proglašen nepogrešivim. On zahtijeva da mu svi odaju počast. Isti zahtjev što ga je Sotona postavio u pustinji kušanja, on ponovno iznosi preko rimske Crkve i veliki mu je broj ljudi spreman iskazati odanost.
Ali oni koji se boje i štuju Boga odbit će ovaj drski zahtjev riječima kojima je Krist odbio ponude podmuklog neprijatelja: “Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!” (Luka 4,8) Bog nigdje u svojoj Riječi nije nagovijestio da ijednog čovjeka kani postaviti za glavu svoje Crkve. Učenje o papinskoj vlasti suprotno je učenju Pisma. Papa ne može imati vlast nad Kristovom Crkvom, osim ako je protuzakonito ne prisvoji.
Pristaše Rima uporno optužuju protestante zbog krivovjerja i namjernog odvajanja od prave Crkve. Ali ove optužbe mogu se ponajprije odnositi na njih same. Oni su se odrekli Kristova stijega i odstupili od “vjere koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Juda 3).
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da zamijete njegove prijevare i odupru se njegovoj sili. Sâm Spasitelj svijeta odupro se njegovim napadima uz pomoć Svetoga pisma. Svaki napad Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: “Pisano je!” Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i snagu Božje riječi. Jedini način da Sotona uspostavi vlast nad ljudima i učvrsti vlast papinskog prisvajača jest da održi svijet u neznanju s obzirom na Sveto pismo. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je njezine svete istine trebalo skriti i zabraniti. Tu je logiku prihvatila rimska Crkva. Stotinama godina bilo je zabranjeno širiti Bibliju. Narodu je nije bilo dopušteno čitati ili je imati u svojoj kući, a nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su njeno učenje tako da podrži njihove težnje. Tako je došlo do toga da papa bude gotovo sveopće priznat Božjim namjesnikom na Zemlji, koji ima vlast nad Crkvom i državom.
Budući da je uklonjeno sredstvo kojim se mogu otkriti zablude, Sotona je mogao raditi po svojoj volji. Proročanstvo je objavilo da će papinstvo pomišljati “da promijeni blagdane i Zakon” (Daniel 7,25). Ono nije oklijevalo da to pokuša. Da bi obraćenicima iz neznaboštva pružilo zamjenu za štovanje idola i tako pomoglo lakšem prihvaćanju prividnog kršćanstva, u kršćansko bogoslužje postupno se uvodio kult štovanja kipova i relikvija. Ukazom općeg crkvenog sabora (vidi Dodatak) napokon je i uspostavljen ovaj sustav idolopoklonstva. Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se iz Božjeg zakona usudio izbrisati drugu zapovijed koja zabranjuje štovanje likova, a da bi broj zapovijedi ostao nepromijenjen, podijelio je desetu, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljnjem preziranju autoriteta Neba. Služeći se neposvećenim vođama Crkve, Sotona je počeo neovlašteno dirati i četvrtu zapovijed, pokušavajući ukinuti drevnu subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (Postanak 2,2.3), i na njezino mjesto uzdignuti blagdan koji su neznabošci svetkovali kao “časni dan Sunca”. Isprva se ova promjena nije pokušavala izvesti otvoreno. U prvim stoljećima svi su kršćani svetkovali subotu. Revnovali su za Božju čast i, uvjereni u nepromjenjivost Njegova Zakona, gorljivo su čuvali svetost njegovih propisa. Ali da bi postigao cilj, Sotona je s velikom domišljatošću radio preko svojih zastupnika. Da bi skrenuo pozornost naroda na nedjelju, ona je proglašena blagdanom u čast Kristova uskrsnuća. Toga su se dana održavala bogoslužja, a ipak su ga smatrali danom razonode, jer se još uvijek svetkovala subota.
Da bi pripravio put za djelo što ga je namjeravao izvršiti, Sotona je prije no što se pojavio Krist naveo Židove da subotu opterete najstrožim zahtjevima, tako da je njezino svetkovanje postalo teretom. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je uspio prikazati subotu, učinio je da se na nju gleda s prijezirom kao na židovsku ustanovu. Dok su kršćani općenito nastavili slaviti nedjelju kao dan radosti, on ih je naveo da subotu pretvore u dan posta, dan tuge i žalosti, kako bi pokazali svoju mržnju prema židovstvu.
Početkom četvrtog stoljeća car Konstantin izdao je proglas kojim je nedjelju proglasio općim blagdanom u cijelom Rimskom Carstvu. (Vidi Dodatak.) Dan Sunca štovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani. Imperator je svojom politikom želio ujediniti suprotne interese poganstva i kršćanstva. Na taj su ga korak nagovorili biskupi Crkve koji su, potaknuti ambicijom i željom za vlašću, zaključili da će, svetkuju li i kršćani i neznabošci isti dan, to neznabošcima pomoći u prihvaćanju kršćanstva i uvećati moć i slavu Crkve. Premda su mnogi bogobojazni kršćani postupno prihvaćali da nedjelja ima neki stupanj svetosti, još uvijek su subotu smatrali svetim Gospodnjim danom i svetkovali je poslušni četvrtoj zapovijedi.
Stari varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je okupiti kršćanski svijet pod svoju zastavu, a svoju vlast ostvariti preko svojega predstavnika, oholog pontifeksa koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. Svoju je nakanu proveo preko poluobraćenih pogana, častoljubivih biskupa i svećenika koji su ljubili svijet. S vremena na vrijeme održavali su se veliki koncili na koje bi se okupili crkveni dostojanstvenici iz cijelog svijeta. Gotovo na svakom od njih sve se više potiskivala subota koju je Bog uspostavio, i sve više uzdizala nedjelja. Najposlije se poganski blagdan štovao kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena ostatkom židovstva, a njeni poštovatelji izopćenicima.
Veliki otpadnik uspio se uzdići “više svega što se zove Bog, ili se poštuje” (2. Solunjanima 2,4). Usudio se promijeniti jednu zapovijed božanskog Zakona koja jasno obraća pozornost cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga. U četvrtoj zapovijedi Bog je otkriven kao Stvoritelj neba i Zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje sedmi je dan posvećen da bude za čovjeka dan odmora. Bio je određen da ljude stalno podsjeća na Boga kao na izvor života i predmet štovanja i klanjanja. Sotona nastoji odvratiti ljude od njihove odanosti Bogu i od iskazivanja poslušnosti Njegovom Zakonu; stoga svoje napore upravlja osobito protiv zapovijedi koja upućuje na Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristovo uskrsnuće u nedjelju taj dan učinilo kršćanskom subotom. Ali za takvu tvrdnju nema dokaza u Svetome pismu. Ni Isus ni Njegovi apostoli nisu tome danu ukazivali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske ustanove vuče svoje podrijetlo od one “tajne bezakonja”, koja je već u Pavlove dane počela svoje djelo. (2. Solunjanima 2,7) Gdje i kada je Gospodin posvojio ovo papinsko dijete, nedjelju? Kakav se valjan dokaz može dati za promjenu koju Sveto pismo ne potvrđuje?
U šestom stoljeću papinstvo se već jako utvrdilo. Prijestolje njegove moći bilo je postavljeno u imperatorovu gradu, a rimski je biskup bio proglašen glavom cijele Crkve. Neznaboštvo je ustupilo svoje mjesto papinstvu. Zmaj je predao Zvijeri “svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast” (Otkrivenje 13,2). (Vidi Dodatak.) Ovim je otpočelo 1260 godina papinskog nasilja prorečenog u Danielovim proročanstvima i u Otkrivenju. (Daniel 7,25; Otkrivenje 13,5-7) Kršćani su bili prisiljeni birati: ili se odreći svoje postojanosti i prihvatiti papinske obrede i bogoslužje, ili svoj život završiti u tamnicama, na stolu za rastezanje, na lomači ili od krvnikove sjekire. Sada su se ispunile Kristove riječi: “Predavat će vas čak i roditelji, braća, rođaci i prijatelji, i neke će od vas poubijati. Svi će vas mrziti zbog moga imena.” (Luka 21,16.17) Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije no ikada ranije, i svijet je postao prostranim bojnim poljem. Stotinama godina je Kristova Crkva nalazila utočište u zabitim i osamljenim mjestima. Prorok kaže ovako: “A Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.” (Otkrivenje 12,6)
Dolazak Rimske Crkve na vlast označio je početak mračnog srednjeg vijeka. Što joj je moć više rasla, to je i tama postajala gušćom. S Krista, pravog Temelja, vjera je prenesena na papu u Rimu. Namjesto da se za oprost grijeha i vječno spasenje obrati Božjem Sinu, narod se obraćao papi i od njega ovlaštenim svećenicima i biskupima. Poučavali su ga da je papa njihov zemaljski posrednik i da samo preko njega mogu pristupiti Bogu; osim toga da je on Božji namjesnik pa su mu se dužni bezuvjetno pokoravati. Odstupanje od njegovih zahtjeva bio je dovoljan razlog da se tijelo i duša prijestupnika kazne najoštrijom kaznom. Tako su čovjekove misli odvraćali od Boga i usmjeravali na pogrešive, slabe i okrutne ljude, štoviše na samoga kneza tame koji je preko njih vladao. Grijeh se zaodjenuo plaštem svetosti. Kad nema mjesta Svetom pismu i kad čovjek počne sebe smatrati vrhovnim bićem, onda kao posljedicu možemo očekivati samo prijevaru, obmanu i ponižavajuće bezakonje. S uzdizanjem ljudskih zakona i predaja pojavila se izopačenost, koja je nužna posljedica odbacivanja Božjeg zakona.
Za Kristovu su Crkvu nastali opasni dani. Vjernih Kristovih stjegonoša bilo je doista malo. Premda istina nije ostala bez svjedoka, ponekad se činilo da će zabluda i praznovjerje potpuno zavladati i da će prava religija nestati sa Zemlje. Evanđelje je izgubljeno iz vida, ali su se namnožile religijske forme pa je narod bio opterećen strogim izvršavanjem propisa vanjske pobožnosti.
Ne samo što su narod učili da u papi vidi svog posrednika, već su ih učili i da se uzdaju u svoja djela kao u sredstvo za čišćenje od grijeha. Duga hodočašća, djela pokore, obožavanje relikvija, podizanje crkava, hramova i oltara, plaćanje velikih svota Crkvi — takvim i sličnim djelima nastojala se ublažiti Božja srdžba ili osigurati Njegova naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koga sitnica može naljutiti, pa Ga se može umilostiviti darovima i vršenjem pokore!
Premda je porok vladao čak i među vođama Rimske Crkve, činilo se da njezin utjecaj stalno raste. Krajem osmog stoljeća papine su pristaše tvrdile da su u prvim stoljećima Crkve rimski biskupi imali istu duhovnu vlast koju su sada prisvajali. Da bi potkrijepili ovu tvrdnju, morali su se poslužiti sredstvima koja će joj dati izgled istine, a za to se spremno postarao otac laži. Redovnici su krivotvorili stare rukopise. Otkriveni su dotad nepoznati dekreti crkvenih sabora, kojima se dokazivala sveopća vrhovna vlast pape od najranijih vremena. A Crkva koja je odbacila istinu pohlepno je prihvatila ove prijevare. (Vidi Dodatak.)
Manjina vjernih koji su zidali na pravome Temelju (1. Korinćanima 3,10.11) bila je zbunjena i u dvojbi, jer su naplavine lažnog učenja ometale posao. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u Nehemijino vrijeme, neki su bili spremni reći: “Snage su nosačima klonule, a ruševina je mnogo: nećemo nikada stići sagraditi zida!” (Nehemija 4,4) Umorni od neprekidne borbe protiv progonstva, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji što ih je Sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; radi sigurnosti svoga života i imetka odvratili su se od pravog temelja. Drugi su, ne obzirući se na protivljenje svojih neprijatelja, hrabro govorili: “Ne bojte se… Mislite na Gospoda, velikoga i strašnoga” i nastavljali posao, svaki s mačem za pojasom. (Nehemija 4,8; Efežanima 6,17)
Ovaj isti duh mržnje i protivljenja istini nadahnjivao je Božje neprijatelje u svim vremenima, a ista budnost i vjernost tražila se od Njegovih sljedbenika. Kristove riječi upućene prvim učenicima važe za Njegove sljedbenike do kraja vremena: “Što vama velim, to velim svima: Bdijte!” (Marko 13,37)
Činilo se da tama postaje sve gušćom. Obožavanje likova se još više proširilo. Pred kipovima i slikama paljene su svijeće i njima su upućivane molitve. Prevladali su najbesmisleniji i najpraznovjerniji običaji. Ljudskim je umovima toliko zavladalo praznovjerje da se činilo kako je i sâm razum izgubio moć. Budući da su sami svećenici i biskupi uživali u nasladama, i bili razbludni i pokvareni, što se drugo moglo očekivati od naroda, koji je u njima gledao vođe, nego da potone u neznanje i porok.
Drugi korak u papinskom prisvajanju vlasti učinjen je kada je u jedanaestom stoljeću papa Grgur VII. proglasio Rimsku crkvu savršenom. Među tvrdnjama što ih je iznio nalazila se i izjava da prema Svetom pismu Crkva nije nikada pogriješila niti će ikada pogriješiti. Ali ova tvrdnja nije bila potkrijepljena dokazima iz Svetoga pisma. Oholi pontifeks također je tvrdio da ima vlast svrgavati kraljeve i podizati careve, da nitko ne može mijenjati presudu koju je izgovorio, ali da ima pravo mijenjati odluke svih drugih. (Vidi Dodatak.)
Zoran primjer samovolje ovog zastupnika nepogrešivosti njegov je postupak prema njemačkom kralju Henriku IV. Nakon što se usudio prezreti papin autoritet, ovaj je vladar bio izopćen iz Crkve i lišen prijestolja. Prestrašen odmetanjem i prijetnjama svojih knezova koje je papinska vlast poticala na pobunu protiv njega, Henrik je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. U pratnji svoje supruge i jednog vjernog sluge prešao je Alpe usred zime, da bi se mogao poniziti pred papom. Kad je stigao do dvorca u koji se Grgur povukao, uveli su ga bez njegove pratnje u vanjsko dvorište i tamo je, izložen jakoj zimskoj hladnoći, otkrivene glave i bosih nogu, bijedno odjeven, čekao da ga papa primi. Tek nakon tri dana posta i kajanja pontifeks je pristao udijeliti mu pomilovanje. Čak je i to učinio pod uvjetom da kralj čeka papino odobrenje prije no što bude ponovno uzeo znakove kraljevskog dostojanstva i počeo vršiti vlast. Oduševljen svojim uspjehom, Grgur se hvalio kako je njegova dužnost poniziti gordost kraljeva.
Kakve li uočljive razlike između gordosti ovog oholog pontifeksa i Kristove krotkosti i blagosti, koji se predstavlja kako pred vratima srca moli da uđe, kako bi donio oprost i mir, i koji je učio svoje učenike: “A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga.” (Matej 21,27)
Sljedeća stoljeća bila su svjedoci stalnog porasta zabluda što ih je Rim širio. I prije uspostave papinstva, učenja neznabožačkih filozofa privukla su pozornost i utjecala na Crkvu. Mnogi koji su tvrdili da su obraćeni, još su se držali zâsada neznabožačke filozofije, i ne samo što su ih nastavili proučavati, nego su ih nametnuli drugima ne bi li proširili svoj utjecaj među neznabošcima. Tako su se u kršćansku vjeru uvukle ozbiljne zablude. Posebno istaknuto među njima bilo je vjerovanje u čovjekovu prirođenu besmrtnost i njegovu svjesnost u smrti. Ovo je učenje postalo temeljem na kome je Rim zasnivao zazivanje svetaca i obožavanje Djevice Marije. Otuda se pojavilo i krivovjerje o vječnim mukama nepokajanih, koje je rano uključeno u papinsko vjerovanje.
Zatim je pripravljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine koju je Rim nazvao čistilištem i koristio je za zastrašivanje lakovjernog i praznovjernog mnoštva. Ovim se krivovjerjem tvrdi da postoji mjesto mučenja u kome duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast trpe kaznu za svoje grijehe i iz kojega odlaze na Nebo, nakon što se prethodno očiste od nečistoće. (Vidi Dodatak.)
Rimu je bila potrebna još jedna izmišljotina da bi imao koristi od straha i poroka svojih sljedbenika. Bilo je to učenje o oprostu grijeha uz pomoć oproštajnica. Svima koji budu sudjelovali u pontifeksovim ratovima s ciljem da proširi svoju ovovremenu vlast, da kazni svoje neprijatelje ili istrijebi sve one koji bi se usudili poricati njegovu duhovnu prevlast, obećan je potpuni oprost grijeha, prošlih, sadašnjih i budućih, i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni. Učili su narod da se plaćanjem Crkvi može osloboditi grijeha, a isto tako osloboditi duše svojih preminulih prijatelja koje su osuđene na mučenje u vatri. Na taj je način Rim punio svoje blagajne i održavao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Dodatak.)
Biblijski obred Gospodnje večere zamijenjen je idolopokloničkom misnom žrtvom. Papini su svećenici glumili da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u stvarno “Kristovo tijelo i krv”.1 Bogohulnom drskošću otvoreno su tvrdili da imaju vlast stvoriti Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo pod prijetnjom smrću da priznaju svoju vjeru u ovo strašno, za Nebo uvredljivo krivovjerje. Mnogi koji su to odbili bili su spaljeni. (Vidi Dodatak.)
U trinaestom stoljeću uvedeno je najužasnije od svih papinskih sredstava — inkvizicija. Knez tame surađivao je s vođama papinske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama Sotona i njegovi anđeli upravljali su umovima zlih ljudi, dok je usred njih neviđen stajao Božji anđeo, koji je bilježio zastrašujući izvještaj o njihovim opakim dekretima i pisao povijest djelâ koja su bila i previše grozna za ljudske oči. “Babilon veliki” bio je “opijen krvlju svetih”. Krv milijuna mučenika i iznakažena tijela vapila su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papinstvo je postalo svjetskim tiraninom. Kraljevi i carevi pokoravali su se dekretima rimskog pontifeksa. Činilo se da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama su se godina u velikoj mjeri i bezuvjetno prihvaćala učenja Rima, pobožno se vršili njegovi obredi, a posvuda štovali njegovi blagdani. Njegov je kler bio poštovan i velikodušno podupiran. Nikada kasnije Rimska crkva nije dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali “podne papinstva bilo je ponoć za svijet”.2 Sveto pismo bilo je gotovo nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično negdašnjim farizejima, papinske su vođe mrzile svjetlo koje bi otkrilo njihove grijehe. Budući da su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, služili su se neograničenom moći i odavali se neobuzdanom razvratu. Prevladavali su prijevara, lakomost i porok. Ljudi nisu prezali ni od kakvog zločina kojim bi mogli postići bogatstvo i položaj. Palače papa i biskupa bile su pozornice najgoreg razvrata. Neki od vladajućih pontifeksa odali su se tako odvratnim zločinima da su svjetovni vladari pokušavali svrgnuti ove crkvene dostojanstvenike kao previše strašna čudovišta da bi se mogla trpjeti. Stoljećima u Europi nije bilo napretka u znanosti, umjetnosti i civilizaciji. Moralna i intelektualna obamrlost pogodila je kršćanstvo.
Stanje svijeta pod rimskom vlašću predstavljalo je strašno i porazno ispunjenje riječi proroka Hošea: “Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe… jer si Zakon svoga Boga zaboravio i ja ću tvoje zaboraviti sinove… Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.” (Hošea 4,6.2) Takve su bile posljedice uklanjanja Božje riječi.