U vrijeme prije reformacije bilo je vrlo malo primjeraka Svetoga pisma, ali Bog nije dopustio da Njegova riječ bude posve uništena. Njezine istine nisu smjele ostati zauvijek skrivene. On je jednakom lakoćom mogao osloboditi riječi života kao što je mogao otvoriti tamnička vrata i njihove željezne zasune da bi oslobodio svoje sluge. Božji Duh je u raznim europskim zemljama potaknuo ljude da traže istinu kao skriveno blago. Providnošću dovedeni Svetome pismu, oni su sa živim zanimanjem proučavali svete stranice. Bili su spremni prihvatiti svjetlost ne pitajući za cijenu. Premda nisu sve jasno vidjeli, mogli su razumjeti mnoge davno pokopane istine. Pošli su kao nebeski poslanici raskinuti okove zabluda i praznovjerja i pozvati one koji su tako dugo bili zarobljeni da se dignu i osiguraju svoju slobodu.
Osim među valdenzima, Božja je Riječ stoljećima bila zatvorena u jezike koje su poznavali samo učeni ljudi. Sada je došlo vrijeme da se Sveto pismo u raznim zemljama prevede i preda ljudima na njihovom narodnom jeziku. Za svijet je ponoć prošla. Sati tame su istjecali i u mnogim su se zemljama pojavili predznaci nastupajuće zore.
U četrnaestom stoljeću u Engleskoj se pojavila “jutarnja zvijezda reformacije”. John Wycliffe bio je glasnik reforme ne samo za Englesku već i za čitav kršćanski svijet. Veliki prosvjed koji je podigao protiv Rima više se nikada nije mogao ušutkati. Prosvjed je bio početak borbe koja je pojedincu, Crkvama i narodima donijela slobodu.
Wycliffe je stekao svestranu naobrazbu i za njega je strah Gospodnji bio početak mudrosti. U koledžu je bio podjednako zamijećen po svojoj usrdnoj pobožnosti kao i po značajnim sposobnostima i velikoj učenosti. Željan znanja nastojao se upoznati sa svakom granom znanosti. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a posebno građanske zakone svoje zemlje. U njegovom kasnijem radu očitovala se vrijednost ovog ranog obrazovanja. Temeljito poznavanje spekulativne filozofije njegovog doba omogućilo mu je da otkrije njezine pogreške, a zahvaljujući studiju državnih i crkvenih zakona bio je spreman sudjelovati u velikoj borbi za građansku i vjersku slobodu. Dok se s jedne strane mogao poslužiti oružjem iz Božje riječi, s druge je stekao intelektualnu školsku disciplinu, pa je poznavao taktiku kojom se služe učeni ljudi. Snaga njegova genija i temeljitost njegova znanja osigurali su mu štovanje i prijatelja i neprijatelja. Njegove su se pristaše sa zadovoljstvom uvjerile da je njihov junak na prvom mjestu među vodećim umovima svojega naroda, pa njegovi neprijatelji nisu mogli ozloglasiti djelo reforme upućujući na neznanje ili slabost njezinog pokrovitelja.
Još dok se nalazio u koledžu posvetio se proučavanju Svetoga pisma. U ona rana vremena, kad je Sveto pismo postojalo samo na drevnim jezicima, samo su učeni ljudi mogli naći put do izvora istine koji je neobrazovanima ostao zatvoren. Tako je već bio pripravljen put Wycliffeovu budućem radu kao reformatora. Učeni ljudi proučavali su Božju riječ i u njoj našli objavljenu veliku istinu o Njegovoj besplatnoj milosti. Na svojim predavanjima širili su znanje o ovoj istini i tako druge poticali da se obrate živoj Božjoj riječi.
Kad je Wycliffe obratio pozornost na Sveto pismo, prišao je njegovom proučavanju istom temeljitošću koja mu je omogućila da svlada školsko znanje. Ranije je osjećao veliku prazninu koju nisu mogle popuniti ni njegove skolastičke studije ni učenje Crkve. U Božjoj riječi našao je ono za čime je ranije uzalud tragao. Ovdje je vidio otkriven plan spasenja i Krista istaknutog kao jedinog posrednika za čovjeka. Posvetio se Kristovoj službi i odlučio objaviti istine koje je otkrio.
Kao i kasniji reformatori, Wycliffe u početku svog rada nije ni slutio kamo će ga to odvesti. On se nije namjerno usprotivio Rimu. No odanost istini morala ga je dovesti u sukob s neistinom. Što je jasnije uviđao zablude papinstva, to je ozbiljnije iznosio učenje Svetoga pisma. Vidio je da je Rim ostavio Božju riječ za ljubav ljudske predaje; neustrašivo je optužio svećenstvo da je uklonilo Sveto pismo i zahtijevao da se Biblija vrati narodu i njezin se autoritet ponovno uspostavi u Crkvi. Bio je sposoban i ozbiljan učitelj i rječit propovjednik, a njegov je svakodnevni život bio prikaz istina što ih je pripovijedao. Njegovo poznavanje Pisma, moć rasuđivanja, čistoća njegova života i njegova nepokolebljiva hrabrost i poštenje osigurali su mu opće poštovanje i povjerenje. Mnogi iz naroda postali su nezadovoljni svojom ranijom vjerom kada su vidjeli bezakonje koje je prevladavalo u Rimskoj crkvi, te su s neskrivenom radošću pozdravljali istine koje im je Wycliffe otkrivao. Ali papinske su se vođe tresle od bijesa kad su shvatile da je utjecaj ovog reformatora veći od njihovog.
Wycliffe je bio znalac u razotkrivanju zabluda te je neustrašivo napadao mnoge zloporabe što ih je Rim odobravao. Kao kraljevski kapelan hrabro je ustao protiv plaćanja poreza koji je papa tražio od engleskog kralja i pokazao kako se papina tvrdnja da ima vlast nad svjetovnim vladarima protivi razumu i božanskoj objavi. Zahtjevi pape izazvali su u Engleskoj veliko ogorčenje, a Wycliffeovo je učenje vršilo snažan utjecaj na vodeće ljude u narodu. Kralj i plemići su se ujedinili u poricanju pontifeksove tvrdnje da ima vremenitu vlast i odbili su plaćati porez. Time je u Engleskoj nanesen djelotvoran udarac papinskoj prevlasti.
Drugo zlo protiv kojeg je reformator vodio dugu i odlučnu borbu bila je ustanova reda redovnika-prosjaka. Ovi su redovnici preplavili Englesku i postali pogubni za veličinu i napredak nacije. Radinost, odgoj, moral — u svemu se tome osjetio njihov štetni utjecaj. Život što su ga redovnici provodili u lijenosti i prosjačenju bio je ne samo težak teret za gospodarstvo naroda već je poticao prijezir prema korisnom radu. Takvo je ponašanje obeshrabrivalo i kvarilo mladež. Pod utjecajem redovnika mnogi su odlučili otići u samostane i posvetiti se redovničkom životu, i to ne samo bez odobrenja svojih roditelja već i bez njihova znanja i protiv njihovih uputa. Uzdižući redovnički život iznad obveza djetinje ljubavi i dužnosti, jedan od ranih otaca Rimske crkve izjavio je: “Ako bi ti otac ležao pred vratima plačući i naričući i ako bi ti majka pokazivala tijelo koje te rodilo i grudi koje su te dojile, zgazi ih svojim nogama i pođi naprijed ravno Kristu.” Ovim “monstruoznim nečovještvom”, kako ga je kasnije nazvao Luther, “koje više priliči vuku i tiraninu negoli kršćaninu i čovjeku”, otvrdnuli su dječja srca prema njihovim roditeljima.1 Tako su papinske vođe, slično farizejima u prošlosti, ukidali Božju zapovijed zbog svoje predaje. Tako su domovi ostajali pusti, a roditelji lišeni zajednice sa svojim sinovima i kćerima.
Čak su i studenti na sveučilištu bili prevareni lažnim razlaganjima redovnika i nagovoreni da stupe u njihove redove. Mnogi su se zbog svog koraka kasnije kajali kad su vidjeli da su upropastili svoj život i ožalostili roditelje; ali kad su se jednom uhvatili u mrežu, bilo je nemoguće ponovno vratiti slobodu. Bojeći se utjecaja redovnika, mnogi roditelji nisu slali svoje sinove na sveučilište. U velikim učilištima osjećalo se značajno opadanje broja studenata. Škole su životarile, a neznanje je prevladalo.
Papa je ovim redovnicima dao pravo da primaju ispovijed i daju oprost. To je postalo izvorom velikog zla. U želji da uvećaju svoje prihode, redovnici su bili spremni dati oproste u toj mjeri da su se k njima stjecali zločinci svih vrsta, pa se kao posljedica toga brzo povećao broj najgorih poroka. Bolesne i siromašne su ostavljali da stradaju, dok su darovi koji bi zadovoljili njihove potrebe dolazili redovnicima koji su prijetnjama tražili milostinju od naroda i proglašavali bezbožnima sve koji ne budu darivali njihove redovnike. Unatoč tvrdnji da su se zavjetovali siromaštvu, bogatstvo redovnika se stalno povećavalo, a njihove veličanstvene građevine i prepuni stolovi još su više isticali rastuće siromaštvo nacije. Dok su sámi provodili vrijeme u raskoši i zadovoljstvima, namjesto sebe slali su među svijet neuke ljude koji nisu znali drugo do potanko pričati čudesne bajke, legende i šale da bi zabavljali narod i još ga više navodili da vjeruje redovnicima. Ali redovnici su i dalje zadržali moć nad praznovjernim mnoštvom i navodili ga da povjeruje kako se sva njegova vjerska dužnost sastoji u priznavanju papine vrhovne vlasti, u obožavanju svetaca i davanju milostinje redovnicima, što je dovoljno da im osigura mjesto na Nebu.
Uzalud su učeni i pobožni ljudi nastojali reformirati ove samostanske redove. Ali je Wycliffe, jasnijim zapažanjem, udario u korijen zla kad je izjavio da je sâm sustav pogrešan i da ga treba ukinuti. Došlo je do raspravljanja i pojavila su se mnoga pitanja. Promatrajući kako redovnici obilaze zemlju i prodaju papine oproste, mnogi su počeli sumnjati da se oprost može kupiti novcem pitajući se ne bi li oprost trebalo tražiti od Boga umjesto od rimskog pontifeksa. (Vidi Dodatak.) Drugi su se zgražali nad pohlepom redovnika, čije se lakomstvo nije moglo zasititi. “Redovnici i svećenici Rima”, govorili su, “izjedaju nas kao rak. Bog nas mora izbaviti, inače će narod propasti.”2 Da bi opravdali svoju pohlepu, ovi su redovnici-prosjaci tvrdili da slijede Spasiteljev primjer, izjavljujući da su Isus i Njegovi učenici živjeli od milostinje naroda. Pokazalo se da su to tvrdili na svoju štetu, jer je to mnoge dovelo Bibliji da sami doznaju istinu, što je od svega najmanje odgovaralo Rimu. Umovi ljudi bili su upućeni na Izvor istine koji je Rim htio sakriti.
Wycliffe je počeo pisati i objavljivati rasprave protiv redovnika, ali ne s nakanom da se s njima prepire, već da bi ljudima skrenuo pozornost na učenje Biblije i na njezinog Autora. Izjavio je da papa nema veću vlast praštanja ili izopćenja od običnih svećenika i da nitko ne može biti punovažno izopćen, osim ako nije sâm na sebe navukao Božju osudu. Wycliffe nije mogao naći uspješniji način da obori divovsku tvorevinu duhovne i svjetovne vlasti koju je papa podigao i u kojoj su se duše i tijela milijuna držale u ropstvu.
Wycliffea su pozvali da brani prava engleske krune protiv uplitanja Rima i nakon što je imenovan kraljevim poslanikom proveo je dvije godine u Nizozemskoj, gdje je pregovarao s povjerenicima Rima. Tu je došao u vezu sa svećenstvom iz Francuske, Italije i Španjolske te je mogao vidjeti što se zbiva iza zastora i saznati štošta što bi mu u Engleskoj ostalo skriveno. Naučio je puno toga što mu je pomoglo u njegovu kasnijem radu. U ovim predstavnicima papinskog dvora upoznao je pravu narav i ciljeve hijerarhije. Vratio se u Englesku da svoje ranije učenje ponovi još otvorenije i s većim žarom, izjavljujući da su pohlepa, ponos i prijevara bogovi Rima.
U jednoj od svojih rasprava rekao je, govoreći o papi i njegovim skupljačima poreza: “Oni izvlače iz naše zemlje zaradu siromašnog čovjeka i godišnje mnoge tisuće maraka kraljevog novca za sakramente i duhovne stvari, što je prokleto krivovjerje simonije, i prisiljavaju sve kršćanske zemlje da pristanu uz ovo krivovjerje i podrže ga. I kad bi naša zemlja imala veliko brdo zlata i kad nitko od njega ne bi uzimao osim ovog oholog svjetovnog svećeničkog skupljača, tijekom vremena i ono bi se potrošilo, jer on stalno uzima novac iz naše zemlje, a ne daje ništa osim Božjeg prokletstva za svoju simoniju.”3
Kralj je Wycliffea ubrzo nakon njegova povratka u Englesku imenovao župnikom u Luttherworthu. Bio je to dokaz da kralj bar zasad nije nezadovoljan njegovom otvorenošću. Wycliffeov se utjecaj osjećao u donošenju odluka na dvoru i u oblikovanju vjerovanja nacije.
No uskoro su ga počeli zasipati papini gromovi. U Englesku su poslane tri papine poslanice: sveučilištu, kralju i prelatima; sve tri su naređivale poduzimanje hitnih i odlučnih mjera da se ušutka učitelj krivovjerja.4 Međutim, prije nego što su ove bule stigle, biskupi su u svojoj revnosti pozvali Wycliffea da iziđe pred njih na sud. Ali dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pošla su s njim, a narod koji je okružio zgradu provalio je u sudnicu i toliko zastrašio suce da je suđenje odloženo, a on je mogao mirno otići. Nešto kasnije umro je Edvard III., koga su prelati u njegovoj starosti nastojali pridobiti protiv reformatora, a Wycliffeov je dotadašnji zaštitnik postao regentom kraljevstva.
Objavom papinih bula cijeloj je Engleskoj oštro naređeno da heretika uhiti i zatvori u tamnicu. Te su mjere vodile izravno na lomaču. Činilo se da Wycliffe mora uskoro pasti kao žrtva osvete Rima. Ali Onaj koji je u prošlosti izjavio: “Ne boj se, … ja sam ti zaštita” (Postanak 15,1), opet je pružio ruku da zaštiti svog slugu. Smrt nije snašla reformatora, nego pontifeksa koji je naredio njegovo uništenje. Grgur XI. je umro, a svećenici koji su se okupili zbog suđenja Wycliffeu razišli su se.
Božja se providnost i dalje miješala u zbivanja kako bi omogućila napredak reformacije. Nakon Grgurove smrti izabrana su dvojica suparničkih papa. Sada su dvije protivničke sile, koje su obje tvrdile da su nepogrešive, zahtijevale poslušnost. (Vidi Dodatak.) Svaki je pozivao vjerne da mu pomognu u borbi protiv drugoga, potkrepljujući svoje zahtjeve strašnim anatemama protiv svojih protivnika i obećanjima nebeske nagrade svojim pomagačima. Ovaj je događaj uvelike oslabio moć papinstva. Protivničke strane bile su zauzete međusobnom borbom pa je Wycliffe neko vrijeme bio ostavljen na miru. Anateme i uzajamne optužbe letjele su od pape na papu i potoci krvi bili su proliveni u borbi kao potpora njihovim suprotnim tvrdnjama. Zločini i skandali su preplavili Crkvu. U međuvremenu je reformator u tišini svoje župe u Lutterworthu marljivo radio na tome da pozornost ljudi preusmjeri sa sukobljenih papa na Isusa, Kneza mira.
Šizma, sa svim svojim sukobima i pokvarenošću koju je prouzročila, pripremila je put reformaciji, budući da je narodu omogućila da vidi kakvo je papinstvo bilo u stvarnosti. U jednoj raspravi koju je objavio, O raskolu papa, Wycliffe je pozvao narod da ozbiljno promisli ne govore li objojica papa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. “Bog”, rekao je, “nije mogao dulje trpjeti da zakleti neprijatelj vlada samo u jednom takvom svećeniku, nego… je među njih unio razdor, tako da bi, u Kristovo ime, ljudi mogli lakše nadvladati obojicu.”5
Kao i njegov Učitelj, Wycliffe je propovijedao Evanđelje siromašnima. Budući da se nije zadovoljio da svjetlost širi samo u skromnim domovima svoje župe u Lutterworthu, odlučio je da je treba odnijeti u sve dijelove Engleske. Da bi to postigao, organizirao je skupinu propovjednika, ljude jednostavne i pobožne, koji su ljubili istinu, čija je najveća želja bila da je prošire. Ovi su ljudi išli svuda, učili na tržnicama, na ulicama velikih gradova i na seoskim putovima. Potražili bi stare, bolesne i siromašne i navješćivali im Radosnu vijest Božje milosti.
Budući da je bio profesor teologije u Oxfordu, Wycliffe je propovijedao Božju riječ u sveučilišnim dvoranama. Tako je vjerno iznosio istinu studentima kojima je predavao da je dobio titulu “doktor Evanđelja”. No njegovo najveće životno djelo bio je prijevod Svetog pisma na engleski jezik. U svom djelu O istini i značenju Pisma najavio je nakanu da prevede Bibliju kako bi svaki čovjek u Engleskoj na svom materinskom jeziku mogao saznati za divna Božja djela.
Ali iznenada je njegov rad prekinut. Premda još nije navršio šezdeset godina, neprekidan trud, učenje i napadi njegovih neprijatelja načeli su njegovu snagu i on je prije vremena ostario. Razbolio se od opasne bolesti. Na tu su se vijest redovnici silno obradovali. Mislili su da će se sada gorko kajati za zlo što ga je počinio Crkvi pa su požurili u njegovu sobu da čuju njegovu ispovijed. Predstavnici četiriju vjerskih redova, zajedno s četirima građanskim službenicima, okružili su očito umirućeg čovjeka. “Smrt ti je na usnama,” govorili su, “neka te dirnu tvoje pogreške i u prisutnosti svih nas poreci sve što si govorio protiv nas.” Reformator ih je mirno slušao, a onda zamolio svog poslužitelja da ga uspravi u postelji i gledajući ih uporno dok su čekali na njegovo odricanje, progovorio čvrstim i snažnim glasom koji ih je nagnao da zadrhte: “Neću umrijeti, nego ću živjeti; i dalje ću objavljivati zla djela redovnika.”6 Zaprepašteni i posramljeni, redovnici su požurili iz sobe.
Wycliffeove su se riječi ispunile. Živio je da bi svojim zemljacima stavio u ruke najmoćnije od svih oružja protiv Rima — dao im je Bibliju, to Nebom određeno sredstvo za oslobađanje, prosvjetljenje i evangeliziranje naroda. Da bi se to djelo obavilo, bilo je potrebno savladati mnoge velike prepreke. Wycliffe je fizički jako oslabio. Znao je da mu za rad preostaje samo još nekoliko godina. Vidio je oporbu s kojom se mora sukobiti, ali ohrabren obećanjima Božje riječi išao je neustrašivo naprijed. U punoj snazi svojih intelektualnih moći, bogat iskustvom, on je Božjom posebnom providnošću bio sačuvan za ovo najveće od svih svojih djela. Dok je cijeli kršćanski svijet bio ispunjen nemirom, reformator se u svom župnom dvoru u Lutterworthu, ne obzirući se na oluju koja je vani bjesnila, posvetio svom izabranom djelu.
Napokon je djelo bilo dovršeno — prvi engleski prijevod Biblije. Božja je Riječ bila na raspolaganju Engleskoj. Reformator se sada nije bojao ni zatvora ni lomače. On je u ruke engleskog naroda stavio svjetlo koje se nikada više ne smije ugasiti. Time što je svojim sunarodnjacima dao Bibliju učinio je više na raskidanju okova neznanja i poroka, na oslobađanju i uzdizanju svoje zemlje, nego što su to ikada učinile najslavnije pobjede izvojevane na bojnome polju.
Budući da je umijeće tiskanja još bilo nepoznato, primjerci Biblije su se mogli umnožiti samo sporim i zamornim prepisivanjem. Zanimanje za ovu knjigu bilo je toliko da su se mnogi dragovoljno posvetili njezinom prepisivanju, pa ipak prepisivači nisu mogli zadovoljiti potražnju. Neki bogatiji kupci htjeli su imati prijepis cijele Biblije. Drugi su kupovali samo neki dio. U mnogo slučajeva više se obitelji udružilo da nabavi primjerak Biblije. Tako je Wycliffeov prijevod Biblije brzo našao put u domove ljudi.
Pozivanje na zdrav ljudski razum probudilo ih je iz njihove pasivne pokornosti papinskim dogmama. Wycliffe je sada propovijedao osobita učenja protestantizma — spasenje vjerom u Krista i nepogrešivost jedino Svetoga pisma. Propovjednici koje je slao širili su Bibliju zajedno s reformatorovim spisima, i to s takvim uspjehom da je “novu vjeru” prihvatila gotovo polovica engleskog naroda.
Pojava Svetoga pisma izazvala je očaj crkvenih vlasti. Sada su se morali sresti s moćnijim protivnikom od Wycliffea, s protivnikom protiv koga njihovo oružje neće mnogo vrijediti. U to vrijeme u Engleskoj nije postojao zakon koji bi zabranjivao Bibliju, jer ona nikada ranije nije bila objavljena na narodnom jeziku. Takvi su se zakoni donijeli kasnije i strogo se primjenjivali. U međuvremenu, unatoč nastojanjima svećenika, ovo je bila prigoda za širenje Božje riječi.
Ponovo su papinske vođe skovale zavjeru da ušutkaju reformatorov glas. Pozvali su ga pred tri suda zaredom, ali uzalud. Prvo je jedan biskupski sinod proglasio njegove spise krivovjerjem i, pridobivši mladog kralja Richarda II., uspio pribaviti kraljev ukaz prema kome treba pozatvarati sve koji se drže zabranjenog učenja.
Poslije ove odluke sinoda, Wycliffe se obratio parlamentu. Pred narodnom je skupštinom neustrašivo optužio hijerarhiju i zahtijevao reformu mnoštva zlouporaba što ih je je Crkva odobravala. Uvjerljivom je snagom opisao uzurpaciju i pokvarenost papinske stolice. Neprijatelji su se zbunili. Wycliffeovi su se prijatelji i pomagači morali povući, pa se pouzdano očekivalo da će se i reformator, u svojoj dubokoj starosti, sâm i bez prijatelja, pokloniti ujedinjenom autoritetu krune i mitre. Ali u tome su papisti doživjeli poraz. Potaknut Wycliffeovim ozbiljnim pozivima, parlament je povukao proglas i reformator je ponovno bio na slobodi.
I treći je put izveden pred sud, ovaj put pred najviši crkveni sud u zemlji. Ovdje neće biti milosti za krivovjerje. Tu će Rim napokon trijumfirati, a reformatorovo će djelo biti zaustavljeno. Tako su mislili papisti. Ako uspiju ostvariti svoj cilj, Wycliffe će biti prisiljen odreći se svog učenja ili će napustiti sudsku dvoranu da bude predan plamenu lomače.
Ali Wycliffe nije opozvao svoje učenje; on neće jedno govoriti a drugo misliti. Neustrašivo je branio svoje učenje i pobijao optužbe svojih tužitelja. Zaboravljajući na sebe, svoj položaj i sredinu, pozivao je svoje slušatelje pred božanski sud i izmjerio njihova lukavstva i prijevare na vagi vječne istine. U dvorani se osjećala sila Svetoga Duha. Slušatelji su sjedili na svojim mjestima kao da su prikovani Božjom silom. Kao da nisu imali snage napustiti dvoranu. Slično strijelama odapetim s Božjeg luka, reformatorove su riječi probijale njihova srca. Optužbom o krivovjerju, koju su podigli protiv njega, on je uvjerljivom snagom optužio njih. Zašto se, pitao je, usuđuju širiti svoje zablude? Zbog zarade, da bi trgovali Božjom milošću?
“Što mislite”, zapitao ih je na kraju, “protiv koga se borite? Protiv starca koji je jednom nogom već u grobu? Ne! Vi se borite protiv istine — istine koja je jača od vas i koja će vas pobijediti!”7 Nakon ovih riječi povukao se iz sudske dvorane i nitko od njegovih protivnika nije se usudio zaustaviti ga.
Wycliffeovo djelo bilo je gotovo završeno. Uskoro će ispustiti iz ruke stijeg istine koji je tako dugo nosio. Ali još jednom je morao posvjedočiti za Evanđelje. Istinu je trebalo objaviti u samoj utvrdi kraljevstva zablude. Wycliffe je bio pozvan pred papinski sud u Rimu, koji je tako često prolijevao krv svetih. Nije bio slijep za opasnost koja mu je prijetila, ali bi se odazvao pozivu da ga udar kapi nije spriječio na tom putu. Premda se njegov glas nije mogao čuti u Rimu, on je mogao govoriti pismom i to je odlučio učiniti. Iz svog župnog dvora u Lutterworthu uputio je papi pismo, koje je, premda uljudno po tonu i kršćansko po duhu, ipak bilo oštar prijekor raskoši i gordosti papinske stolice.
“Doista se radujem”, pisao je, “što mogu otkriti i objaviti svakom čovjeku, a osobito rimskom biskupu svoju vjeru, koju će s obzirom da je smatram zdravom i istinitom, on svakako potvrditi ili, ako je pogrešna, ispraviti.
Prvo, pretpostavljam da Kristovo Evanđelje sadrži sav Božji zakon… Držim da je rimski biskup, to više što je Kristov zamjenik ovdje na Zemlji, više od svih ljudi vezan za ovaj zakon Evanđelja. Jer se veličina među Kristovim učenicima nije sastojala u svjetovnom dostojanstvu i časti, nego u tome da što potpunije i točnije slijede Krista u Njegovu životu i ponašanju… Za svog boravka ovdje na Zemlji Isus je bio vrlo siromašan; odrekao se svake svjetovne vlasti i časti…
Nijedan vjernik se ne bi trebao ugledati na papu niti na kojega sveca, osim u onome u čemu je slijedio Gospodina Isusa Krista, jer su Petar i Zebedejevi sinovi pogriješili težeći za svjetovnom časti namjesto da pođu Kristovim stopama, a u takvim ih pogreškama ne trebamo slijediti…
Papa treba svjetovnoj vlasti prepustiti svu zemaljsku vlast i nadzor, i to zahtijevati od svega svojega svećenstva, jer tako je činio Isus, a posebno preko svojih apostola. Ako sam u ovome u bilo kakvoj zabludi, smjerno ću primiti ukor pa i smrt ako je potrebno. Kad bih mogao učiniti po svojoj volji i želji, osobno bih došao pred rimskog biskupa. Ali Gospodin je inače drukčije odlučio i naučio me da se trebam više pokoravati Bogu nego ljudima.”
Završavajući dodao je: “Molimo se našem Bogu da utječe, kao što je počeo, na našega papu Urbana VI., da bi se on i svećenstvo koje mu je podložno ugledali na život i ponašanje Gospodina Isusa Krista i pravilno podučavali narod, kako bi ih u tome mogao vjerno slijediti.”8
Wycliffe je time papi i njegovim kardinalima pokazao Kristovu krotkost i poniznost, čime je ne samo njima nego i cijelom kršćanskom svijetu pokazao razliku između njih i Učitelja čijim su se predstavnicima smatrali.
Wycliffe je bio siguran da će svoju vjernost platiti životom. Kralj, papa i biskupi ujedinili su se da ga unište, pa se činilo da će najviše za nekoliko mjeseci završiti na lomači. Ali njegova se hrabrost nije pokolebala. “Zašto govorite da po krunu mučenika treba ići daleko?”, govorio je. “Propovijedaj Kristovo Evanđelje nadmenim biskupima i mučeništvo te neće mimoići. Što? Da živim i šutim?… Nikada! Neka udarac padne! Ja ga čekam!”9
Ali Božja je providnost još štitila svojeg slugu. Čovjek koji je cijelog svog života hrabro stajao braneći istinu, svakodnevno izložen životnoj opasnosti, neće pasti kao žrtva mržnje svojih neprijatelja. Wycliffe nikada nije pokušavao zaštititi sebe, ali je Gospodin bio njegov zaštitnik. U trenutku kad su njegovi neprijatelji bili uvjereni da im žrtva neće umaknuti, Božja ruka uklonila ga je izvan njihova domašaja. Pao je pogođen od kapi u svojoj crkvi u Lutterworthu, dok se spremao da podijeli Gospodnju večeru, i ubrzo nakon toga umro.
Bog je Wycliffea pozvao na određeno djelo. Stavio je u njegova usta riječ istine i postavio stražu oko njega da bi ta riječ mogla stići do naroda. Zaštitio je njegov život i produžio rad dok nije postavljen temelj velikom djelu reformacije.
Wycliffe se pojavio iz mraka srednjeg vijeka. Prije njega nije bilo nikoga čije bi djelovanje moglo utjecati na njegov sustav reforme. Podignut kao Ivan Krstitelj da izvrši naročitu zadaću, postao je vjesnikom novog doba. Ali u sustavu istine koju je iznosio bilo je jedinstva i cjelovitosti koju ni kasniji reformatori nisu nadmašili, a neki od njih to nisu dostigli ni stotinu godina kasnije. On je položio tako širok i dubok temelj, podigao tako čvrst i trajan okvir da oni koji su došli poslije njega na njemu nisu imali što mijenjati.
Veliki pokret što ga je Wycliffe pokrenuo s ciljem da oslobodi savjest i um, kao i da oslobodi narode koji su tako dugo bili upregnuti u trijumfalna kola Rima, imao je izvorište u Bibliji. Tu je bio izvor ove rijeke blagoslova koja je kao živa voda tekla vjekovima od četrnaestog stoljeća dalje. Wycliffe je bezuvjetnom vjerom prihvatio Sveto pismo kao nadahnutu objavu Božje volje, kao pouzdano pravilo vjere i života. On je bio odgojen da Rimsku crkvu poštuje kao božanski, nepogrešivi autoritet i da neupitnim poštovanjem prihvati postojeće učenje i običaje stare tisuću godina. Ali je sve to napustio da bi poslušao Božju svetu Riječ. Na taj je autoritet upućivao narod. Namjesto da Crkva govori preko pape, on je izjavio da je jedini autoritet Božji glas koji govori kroz Njegovu Riječ. Učio je ne samo da je Biblija savršena objava Božje volje, nego da je Sveti Duh njezin jedini tumač i da svaki čovjek proučavanjem njezinog nauka treba spoznati svoju dužnost. Tako je srca ljudi odvraćao od pape i Rimske crkve i upućivao na Božju riječ.
Wycliffe je bio jedan od najvećih reformatora. Po snazi uma, jasnoći misli, čvrstoći kojom je držao istinu i hrabrosti kojom ju je branio, malo je bilo sličnih među onima koji su došli nakon njega. Čistoća života, neumorna marljivost u proučavanju i radu, nepotkupljivo poštenje i Kristova ljubav i vjernost u službi bile su odlike prvog od reformatora. I sve to bez obzira na intelektualni mrak i moralnu izopačenost vremena u kojemu se pojavio.
Wycliffeov karakter dokaz je odgojne i preobražavajuće sile Svetoga pisma. Biblija je od njega načinila ono što je bio. Nastojanje da se shvate velike istine božanske objave daje svim sposobnostima svježinu i energičnost. Ono razvija razum, izoštrava pronicljivost i daje zrelost rasuđivanju. Proučavanje Biblije oplemenit će svaku misao, osjećaj i težnju kako to ne može nijedno drugo proučavanje. Ono daje odlučnost, strpljivost, hrabrost i čvrstoću; ono čisti karakter i posvećuje dušu. Ozbiljno i ponizno proučavanje Svetoga pisma koje dovodi um istraživača u neposrednu vezu s beskonačnim Umom, dalo bi svijetu ljude snažnijeg i aktivnijeg razuma kao i plemenitijih načela nego što ga je najbolje obrazovanje koje pruža ljudska filozofija ikada dalo. “Objava riječi tvojih prosvjetljuje”, kaže David, “bezazlene urazumljuje.” (Psalam 119,130)
Istine što ih je Wycliffe učio širile su se još neko vrijeme. Njegovi sljedbenici, poznati kao viklifovci i lolardi, ne samo što su putovali Engleskom, već su se raspršili i po drugim zemljama, pronoseći spoznaju Evanđelja. Budući da je njihov vođa bio uklonjen, propovjednici su radili s još većom revnošću i mnoštvo se okupljalo slušati njihovo učenje. Neki od plemića, pa čak i kraljeva supruga, ubrajali su se među obraćenike. U mnogim mjestima zamjećivala se značajna promjena u ponašanju ljudi, a idolopoklonički simboli Rimske crkve uklonjeni su iz crkava. Ali uskoro se nesmiljena oluja progonstva sručila na one koji su se usudili prihvatiti Bibliju za svog vodiča. Engleski kraljevi, u želji da učvrste vlast osiguravanjem podrške Rimu, nisu oklijevali žrtvovati reformatore. Prvi je put u povijesti Engleske smrt na lomači određena za učenike Evanđelja. Umirao je mučenik za mučenikom. Branitelji istine, progonjeni i mučeni, mogli su vikati samo u uši Gospodinu nad vojskama. Progonjeni kao neprijatelji Crkve i izdajice kraljevstva, nastavili su propovijedati Evanđelje na skrovitim mjestima, nalazeći kakvo-takvo sklonište u skromnim domovima siromašnih, a često se skrivajući čak u brlozima i špiljama.
Unatoč žestini progonstva još je stoljećima odjekivao miran, predan, ozbiljan i strpljiv prosvjed protiv prevlađujuće izopačenosti vjere. Kršćani su u ono vrijeme samo djelomično poznavali istinu, ali su naučili ljubiti i poslušati Božju riječ te su zbog nje strpljivo podnosili stradanje. Kao učenici u vrijeme apostola, mnogi su svoj svjetovni imetak žrtvovali za Kristovo djelo. Oni kojima je bilo dopušteno da ostanu u svojim domovima rado su primali svoju prognanu braću, a kad su i sami bili protjerani, radosno su dijelili sudbinu prognanih. Istina, tisuće su, zastrašene bijesom svojih progonitelja, kupili slobodu žrtvovanjem svoje vjere i napuštali zatvor odjeveni u pokorničku odjeću u znak javnog odricanja od vjere. Ali nije bilo malo onih — među njima su bili ljudi i plemićkog i skromnog podrijetla — koji su neustrašivo svjedočili za istinu u tamničkim ćelijama, u “lolardskim kulama” i usred mučenja i plamena, radujući se što su se udostojili imati udio u Njegovim patnjama.
Dok je bio živ, papisti nisu mogli ostvariti svoju nakanu s Wycliffeom i njihova se mržnja nije mogla zadovoljiti dokle god je njegovo tijelo mirno počivalo u grobu. Odlukom crkvenog sabora u Konstanzu, više od četrdeset godina nakon njegove smrti, njegove su kosti ekshumirane i javno spaljene, a pepeo prosut u obližnji potok. “Ovaj potok”, kaže jedan stari pisac, “odnio je njegov prah u Avon, a Avon u Severn, a Severn u priobalno more, a odatle u ocean. Tako je Wycliffeov prah postao simbolom njegova učenja koje se raširilo po cijelome svijetu.”10
Wycliffeovi spisi naveli su Jana Husa u Češkoj da se odrekne mnogih zabluda Rimske crkve i otpočne djelo reforme. Tako je posijano sjeme istine u ovim dvjema međusobno udaljenim zemljama. Iz Češke se djelo proširilo u druge zemlje. Pozornost ljudi bila je usmjerena na davno zaboravljenu Božju riječ. Božanska ruka pripremala je put velikoj reformaciji.