Evanđelje je u Češkoj uhvatilo korijena već u devetom stoljeću. Biblija je bila prevedena i bogoslužje se održavalo na narodnom jeziku. Ali kako je papinska vlast rasla, tako je Božja riječ sve više padala u zasjenak. Grgur VII., koji je odlučio poniziti oholost kraljeva, ništa manje nije nastojao podjarmiti i narod, pa je izdan ukaz kojim se zabranilo vršenje javnog bogoslužja na češkom jeziku. Papa je objavio kako je “Svemogućem ugodno da se bogoslužje obavlja na nepoznatom jeziku i da je nepoštovanje ovoga pravila izazvalo mnoga zla i hereze”.1 Tako je Rim naredio da se ugasi svjetlo Božje riječi, a narod bude prepušten tami. No Nebo je predvidjelo druga sredstva da sačuva Crkvu. Mnogi valdenzi i albigenzi, prognani iz svojih domova u Francuskoj i Italiji, došli su u Češku. Premda se nisu usudili učiti javno, oni su revno djelovali u tajnosti. Tako se prava vjera čuvala iz stoljeća u stoljeće.
Još prije Husa u Češkoj su se pojavili ljudi koji su otvoreno osuđivali pokvarenost u Crkvi i razuzdanost naroda. Njihovo djelovanje izazvalo je široko zanimanje. Hijerarhija se uplašila pa je opet izbilo progonstvo usmjereno na učenike Evanđelja. Natjerani da bogoslužja obavljaju u šumama i planinama, i ondje su bili izvrgnuti progonstvu vojnika, a mnogi su bili osuđeni na smrt. Nakon nekog vremena proglašeno je da svi koji su napustili rimsko bogoslužje trebaju biti spaljeni. Kršćani su žrtvovali svoje živote s očekivanjem da će budućnost donijeti pobjedu. Jedan od onih koji su učili “da se spasenje može dobiti samo vjerom u raspetog Spasitelja”, izjavio je na samrti: “Danas smo izloženi gnjevu neprijatelja istine, ali tako neće biti zauvijek; ustat će jedan između običnog naroda, bez mača i vlasti, i njega neće moći nadvladati.”2 Lutherovo je vrijeme još bilo daleko, ali je već ustajao jedan čije će svjedočanstvo protiv Rima pokrenuti narode.
Jan Hus je bio skromnog podrijetla, siroče koje je rano ostalo bez oca. Njegova pobožna majka, smatrajući odgoj u Gospodnjem strahu vrednijim od sveg blaga, nastojala je to nasljedstvo osigurati svome sinu. Hus je najprije učio u provincijskoj školi, a zatim je primljen na Sveučilište u Pragu. Majka ga je pratila na putu u Prag; obudovjela i siromašna nije svome sinu mogla dati darove svjetovnog blaga, ali kad su se približili velikome gradu, kleknula je pored mladića bez oca i molila nebeskog Oca za blagoslov nad njime. Nije ni slutila kako će njezina molitva biti uslišana.
Na sveučilištu se Hus ubrzo istaknuo svojim neumornim radom i brzim napretkom, a njegov besprijekoran život i blago privlačno ponašanje pribavili su mu opće poštovanje. Bio je iskreni pristaša Rimske crkve i ozbiljno je tražio duhovne blagoslove što ih je ona obećavala. Prigodom neke obljetnice otišao je na ispovijed, dao nekoliko posljednjih novčića iz svojih oskudnih zaliha i pridružio se procesiji kako bi dobio obećani oprost. Po završenom studiju postao je svećenikom i brzo napredovao te se pojavio i na kraljevskom dvoru. Bio je imenovan profesorom, a zatim rektorom sveučilišta na kojem je stekao svoje obrazovanje. Za samo nekoliko godina skromni siromašni student postao je ponosom svoje zemlje, a njegovo se ime pročulo po cijeloj Europi.
Međutim, Hus je na jednom drugom području otpočeo djelo reforme. Nekoliko godina nakon zaređenja za svećenika imenovan je propovjednikom Betlehemske kapele. Utemeljitelj ove kapele zahtijevao je, kao veoma važno, da se Sveto pismo propovijeda na narodnom jeziku. Unatoč tome što se Rim protivio ovom običaju, on u Češkoj nije potpuno nestao. Vladalo je veliko nepoznavanje Biblije i među ljudima svih staleža prevladavali su najteži poroci. Hus je bespoštedno osudio ova zla, pozivajući se na Božju riječ kako bi potkrijepio objavljena načela čistoće i istine.
Jedan od praških građana, Jeronim, koji kasnije postaje Husovim najbližim suradnikom, donio je pri povratku iz Engleske Wycliffeove spise. Engleska kraljica, koja je prihvatila Wycliffeovo učenje, bila je češka princeza pa su zahvaljujući i njezinom utjecaju reformatorova djela postala poznata u njezinoj domovini. Hus ih je čitao s velikim zanimanjem; bio je uvjeren da je njihov pisac iskreni kršćanin, pa je bio sklon reformama što ih je on zastupao. Tako je Hus, premda to nije znao, zakoračio na put koji će ga odvesti daleko od Rima.
Nekako su u to vrijeme iz Engleske u Prag stigla dva stranca, učeni ljudi, koji su primili svjetlo i došli ga raširiti u ovoj dalekoj zemlji. Budući da su počeli otvorenim napadom na papinsku prevlast, vlasti su ih ubrzo ušutkale; ali kako se nisu namjeravali odreći svog cilja, poslužili su se drugim sredstvima. Budući da su bili umjetnici i propovjednici, odlučili su se poslužiti svojim talentom. Na jednom su mjestu otvorenom za javnost postavili dvije slike. Jedna je prikazivala Kristov ulazak u Jeruzalem, “… ponizan i jaše na magarici” (Matej 21,5), kako Ga prate Njegovi učenici, odjeveni u pohabanu odjeću i bosih nogu. Druga je slika prikazivala procesiju s pontifeksom — papu odjevenog u najskupocjenije haljine, s trostrukom krunom na glavi, kako jaši na veličanstveno okićenom konju, dok pred njim idu trubači i prate ga kardinali i biskupi u blještavom ruhu.
Ova je propovijed privukla pozornost svih društvenih slojeva. Mnoštvo se okupljalo pred ovim slikama. Svatko je razumio poruku i na mnoge je dubok dojam ostavila suprotnost između krotkosti i poniznosti Krista Učitelja i oholosti i taštine pape koji se izdavao za Njegovog slugu. U Pragu je zavladalo veliko uzbuđenje i nemir, pa su ova dva stranca ubrzo stekli uvjerenje da je u interesu njihove sigurnosti otputovati. Ali poruka koju su ostavili nije bila zaboravljena. Njihove su se slike duboko dojmile Husa i potaknule ga na dublje proučavanje Biblije i Wycliffeovih spisa. Premda čak ni tada još nije bio spreman prihvatiti sve reforme što ih je Wycliffe zahtijevao, ipak je jasnije vidio pravi karakter papinstva i s većom revnošću osuđivao gordost, težnje i izopačenost hijerarhije.
Iz Češke se svjetlo proširilo na Njemačku. Zbog nemira na sveučilištu, stotine njemačkih studenata napustilo je Prag. Mnogi od njih primili su od Husa svoje prvo znanje o Bibliji i nakon povratka počeli širiti Evanđelje u svojoj domovini.
Vijesti o zbivanjima u Pragu stigle su u Rim, i ubrzo je Hus pozvan da iziđe pred papu. Odazvati se ovom pozivu značilo je izložiti se sigurnoj smrti. Češki kralj i kraljica, sveučilište, članovi plemstva i vladini službenici zajedno su uputili molbu pontifeksu zahtijevajući da se Husu dopusti ostati u Pragu i da Rimu odgovori preko poslanstva. Namjesto da udovolji ovoj molbi, papa je nastavio sa suđenjem i Husa osudio, a Prag prokleo.
U ono je vrijeme takva presuda, kad god bila objavljena, izazvala opću uzbunu. Obredi kojima je bilo popraćeno njezino izricanje smišljeni su da izazovu užas u narodu koji je u papi gledao predstavnika samoga Boga, koji drži ključeve od Neba i pakla i ima vlast da objavi svjetovne kao i duhovne kazne. Vjerovalo se da su nebeska vrata zatvorena cijelom području koje je bilo pod kletvom i da su, dok papi ne bude ugodno da skine prokletstvo, mrtvi isključeni iz mjesta blaženstva. U znak ove strašne nesreće bile su zabranjene sve vjerske službe. Zatvarane su crkve. Vjenčanja su obavljana u crkvenom dvorištu. Mrtvi, koje je bilo zabranjeno pokopati na posvećenom mjestu, pokapani su bez uobičajenih pogrebnih obreda u jarke ili na njivama. Djelujući ovim mjerama na maštu, Rim je nastojao zavladati savješću ljudi.
Prag je bio ispunjen nemirom i zbunjenošću. Mnogi su okrivljavali Husa da je uzročnik za sve njihove nesreće i zahtijevali da bude predan odmazdi Rima. Da bi stišao oluju, reformator se za neko vrijeme povukao u svoje rodno selo. Otuda je pisao prijateljima koje je ostavio u Pragu: “Ako sam se povukao iz vaše sredine, učinio sam to zato da slijedim savjet i primjer Isusa Krista kako ne bih dao priliku zlima da na sebe navuku vječnu osudu, a i da pobožnima ne bih bio uzrokom nevolja i progonstva. Također sam se povukao bojeći se da bezbožni svećenici ne bi na dulje vrijeme zabranili propovijedanje Božje riječi među vama. Ali vam nisam dopustio da se odrečete božanske istine, za koju sam, Božjom pomoću, spreman umrijeti.”3 Hus nije prestao djelovati nego je putovao po okolici, propovijedajući mnoštvu koje ga je željno slušalo. Tako su mjere kojima se papa poslužio da spriječi širenje Evanđelja postale uzrokom njegovog još većeg širenja. “Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu.” (2. Korinćanima 13,8)
“U ovom razdoblju svojega djelovanja Hus je, čini se, proživljavao tešku duševnu borbu. Premda ga je svojim munjama Crkva nastojala uništiti, on joj nije odricao autoritet. Za njega je Rimska crkva još bila Kristova nevjesta, a papa Božji predstavnik i namjesnik. Hus se borio protiv zloporabe vlasti, a ne protiv nje same. Ovo je dovelo do strašnog sukoba između onoga što mu je govorio razum i zahtijevala njegova savjest. Ako je autoritet bio pravedan i nepogrešiv, kao što je to vjerovao, zašto se osjeća ponukanim da ga ne posluša? Poslušati ga, vidio je, bilo bi grijeh; ali zašto bi poslušnost nepogrešivoj Crkvi izazvalo takve posljedice? Bio je to problem koji nije mogao riješiti; bila je to sumnja koja ga je neprekidno izjedala. Najbliža sličnost rješenju do kojega je došao bilo je da se ponovilo ono što se dogodilo u Spasiteljevo doba kada su se zli svećenici poslužili svojom zakonitom vlašću za postizanje nezakonitih ciljeva. To ga je navelo da za vodiča prihvati, i drugima počne objavljivati, načelo prema kojemu pravila Svetog pisma, prihvaćena razumom, trebaju upravljati savješću; drugim riječima, da je jedini nepogrešivi vodič samo Bog koji govori u Bibliji, a ne Crkva koja govori preko svećenstva.”4
Kad se nakon nekog vremena uzbuđenje u Pragu stišalo, Hus se vratio u Betlehemsku kapelu, da s još većom revnošću i hrabrošću nastavi naviještati Božju riječ. Njegovi su neprijatelji bili aktivni i moćni, ali su kraljica i mnogi plemići bili njegovi prijatelji, a na njegovoj su strani bili i mnogi iz naroda. Uspoređujući njegovo čisto i oplemenjujuće učenje i sveti život s ponižavajućim dogmama što su ih pristaše Rima propovijedali, i s pohlepom i razvratom u kome su živjeli, mnogi su smatrali čašću da budu na njegovoj strani.
Dotada je u svom radu Hus bio sâm, ali sada mu se u djelu reforme pridružio Jeronim, koji je za svog boravka u Engleskoj prihvatio Wycliffeovo učenje. Od tog trenutka postali su ujedinjeni u životu, pa se neće razdvojiti ni u smrti. Jeronim je bio obdaren briljantnošću genija, rječitošću i učenošću — darovima koji privlače simpatije — ali je u osobinama koje ističu pravu snagu karaktera Hus bio veći. Njegovo staloženo rasuđivanje obuzdavalo je impulzivni Jeronimov duh. Jeronim je istinskom poniznošću prepoznavao Husovu vrijednost i prihvaćao njegove savjete. Udruženim radom reforma se još brže širila.
Bog je velikom svjetlošću rasvijetlio umove ovih izabranih ljudi, otkrivajući im mnoge zablude Rima. Ali oni nisu primili svu svjetlost namijenjenu svijetu. Preko njih, svojih slugu, Bog je izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, ali pred njima su bile mnoge i velike prepreke, pa ih je vodio korak po korak, onako kako su mogli podnijeti. Oni nisu bili spremni najedanput prihvatiti cjelokupnu svjetlost. Kao što bi pun sjaj podnevnog sunca djelovao na one koji su dugo bili u mraku, svjetlost bi ih, da je iznesena, nagnala da joj okrenu leđa. Stoga ju je Bog ovim vođama otkrivao malo-pomalo, onoliko koliko je narod mogao primiti. Iz stoljeća u stoljeće dolazit će drugi vjerni djelatnici da narod vode dalje putem reforme.
I dalje je trajao raskol u Crkvi. Sada su se trojica papa borila za vlast i njihov je sukob ispunjavao kršćanski svijet zločinima i bunama. Kako se nisu zadovoljili bacanjem anatema, latili su se zemaljskog oružja. Svaki od njih nastojao je pribaviti oružje i prikupiti vojsku. Dakako, za to je bio potreban novac, a da bi ga pribavili, prodavali su crkvene darove, položaje i blagoslove. (Vidi Dodatak.) Povodeći se za primjerom svojih pretpostavljenih, svećenici su pribjegli simoniji i ratu da bi ponizili svoje suparnike i ojačali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve hrabrije grmio protiv gadosti koje su se trpjele u ime religije, a narod je otvoreno optuživao vođe Rimske crkve da su uzrok bijede koja je preplavila kršćanski svijet.
Činilo se da je Prag ponovno na pragu krvavog sukoba. Kao i u prošlim vremenima, Božji je sluga bio optužen kao “onaj koji upropašćuje Izraela” (1. Kraljevima 18,17). Nad gradom je opet izrečena kletva i Hus se opet povukao u svoje rodno selo. Došao je kraj svjedočanstvu što ga je tako vjerno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Prije no što bude položio život kao svjedok istine, trebao je progovoriti s veće pozornice.
Da bi se izliječila zla koja su harala Europom, sazvan je opći crkveni sabor u Konstanzu. Sabor je sazvan po želji cara Žigmunda, a sazvao ga je papa Ivan XXIII., jedan od trojice suparničkih papa. Zahtjev za sazivanjem koncila nije bio dobrodošao papi Ivanu, čiji bi karakter i politika teško mogli izdržati kritiku — pa dolazila ona i od strane prelata tako slabog morala kao što su bili crkvenjaci onog vremena. Međutim, nije se usudio usprotiviti Žigmundovoj volji. (Vidi Dodatak.)
Glavni ciljevi ovoga sabora bili su da se izliječi raskol u Crkvi i iskorijeni krivovjerje. Stoga su na sabor bila pozvana dvojica suparničkih papa i vodeći zagovornik novih mišljenja Jan Hus. Bojeći se za svoju sigurnost, prvi nisu došli na sabor osobno, već su poslali svoje zastupnike. Papa Ivan XXIII., koji je naoko sazvao sabor, došao je u Konstanz s mnogim zlim slutnjama, sumnjajući da ga imperator potajno namjerava svrgnuti. Ujedno se bojao da ga ne pozovu na odgovornost za poroke kojima je osramotio trokrunu, kao i za zločine s pomoću kojih ju je stekao. Ali u Konstanz je ušao s velikom pompom, praćen crkvenim velikodostojnicima i svitom dvorana. Svećenstvo i gradski velikodostojnici, s mnoštvom naroda, izišli su pred njega da mu izraze dobrodošlicu. Nad njim se uzdizala zlatna nebnica koju su nosila četiri visoka gradska službenika. Pred njim su nosili hostiju, a bogata odjeća kardinala i plemića predstavljala je veličanstveni okvir prizora.
U isto vrijeme Konstanzu se približavao još jedan putnik. Hus je bio svjestan opasnosti koja mu prijeti. Oprostio se od svojih prijatelja kao da ih nikada više neće vidjeti i pošao na put osjećajući da ga vodi na lomaču. Bez obzira što je od češkog kralja dobio zajamčen slobodan prolaz, a takvo pismo na putu i od cara Žigmunda, ipak je sve tako uredio kao da ga čeka smrt.
U pismu što ga je uputio svojim prijateljima u Prag pisao je: “Braćo moja, … odlazim s kraljevim jamstvom slobodnog prolaza da sretnem svoje brojne i smrtne neprijatelje… Ja se posvema uzdam u svemogućeg Boga i svog Spasitelja. Uvjeren sam da će čuti vaše usrdne molitve, da će mi u usta staviti svoju razboritost i mudrost da bih im se mogao oprijeti i da će mi dodijeliti svoga Svetoga Duha da me učvrsti u Njegovoj istini tako da mogu hrabro podnijeti kušnje, tamnicu i, ako bude potrebno, okrutnu smrt. Isus Krist je stradao za one koje je ljubio; trebamo li se čuditi što nam je ostavio primjer da bismo i sami sve strpljivo podnosili za naše spasenje? On je Bog, a mi Njegova stvorenja; On je Gospodin, a mi Njegove sluge; On je Učitelj svijeta, a mi prijezira vrijedni smrtnici — pa ipak je stradao! Zašto onda i mi ne bismo stradali, posebno ako je stradanje za nas čišćenje… Stoga, ljubljeni, ako moja smrt treba poslužiti Njemu na slavu, molite se da dođe brzo i da me On osposobi da mogu postojano podnijeti sve nevolje. Ali ako je bolje da se vratim k vama, molimo se Bogu da se vratim bez mrlje, to jest da ne izostavim ni jedno slovo evanđeoske istine, kako bih svojoj braći ostavio dobar primjer. Iz toga razloga možda u Pragu više nikada nećete vidjeti mog lica, ali ako volja svemogućeg Boga dopusti da vam se vratim, napredujmo sa čvršćim srcem u poznavanju i ljubavi Njegova Zakona.”5
U drugom pismu što ga je uputio jednom svećeniku koji je postao učenikom Evanđelja, Hus s dubokom poniznošću govori o svojim pogreškama, optužujući sebe da je “sa zadovoljstvom nosio raskošnu odjeću i da je potrošio sate na ispraznosti”. A onda je dodao ove dirljive savjete: “Neka bi Božja slava i spasenje duša zaokupljali tvoj um, a ne posjedovanje župnih dvorova i imanja. Čuvaj se da svoj dom ne ukrašavaš više nego svoju dušu, a iznad svega posveti se izgradnji duhovne građevine. Budi pobožan i krotak prema siromašnima i ne troši svoja dobra na gozbe. Ako ne promijeniš svoj život i ne uzdržiš se od nepotrebnih stvari, bojim se da ćeš biti oštro kažnjen kao ja… Ti znaš moje učenje, jer si od djetinjstva primao moje pouke; stoga je nepotrebno da ti više pišem. Ali te zaklinjem milosrđem našega Gospodina da me ne oponašaš ni u jednoj taštini u koju si vidio da sam pao.” Na omotnici pisma dodao je: “Zaklinjem te, prijatelju moj, da ovaj pečat ne slomiš dok ne budeš siguran u moju smrt.”6
Na svom putu Hus je posvuda nailazio na znakove proširenosti svog učenja i na naklonost za njegovu stvar. Mnoštvo je naroda izlazilo pred njega, a u nekim gradovima pratili su ga ulicama visoki gradski službenici.
Po dolasku u Konstanz Hus je uživao punu slobodu. Imperatorovom pismu jamstva slobodnog prolaza papa je dodao obećanje svoje osobne zaštite. Ali kršeći ove svečane i ponavljane izjave, na zapovijed pape i kardinala, reformator je ubrzo uhićen i strpan u tamnicu. Kasnije je premješten u utvrđeni zamak na drugoj obali Rajne i tu zadržan kao uhićenik. Papi nije ni najmanje koristila njegova podmuklost, jer je uskoro i sam strpan u istu tamnicu.7 Sabor ga je proglasio krivim za najgore zločine — uz ubojstvo, simoniju i preljub — “grijehe koje je nezgodno spomenuti”. Tako je sâm koncil objavio, pa je na kraju lišen trokrune i bačen u tamnicu. I ostale su pape svrgnute, a na njihovo je mjesto izabran novi pontifeks.
Premda je sâm papa bio okrivljen za mnogo veće zločine od onih za koje je Hus ikada optuživao svećenike i zbog kojih je tražio reformu, isti koncil koji je svrgnuo papu odlučio je uništiti reformatora. Husovo utamničenje izazvalo je veliko ogorčenje u Češkoj. Moćni plemići uputili su koncilu oštre prosvjede protiv takvog postupka. I sam car, koji nije htio dopustiti da se prekrši riječ koju je dao, usprotivio se sudskom postupku protiv Husa. Ali neprijatelji reformatora bili su prepuni zlobe i odlučni. Iskoristili su careve predrasude, njegov strah i revnost za Crkvu. Iznijeli su opširne dokaze da se “ne mora održati riječ dana krivovjercima ili osobama osumnjičenima za krivovjerje, bez obzira imali carevo ili kraljevo pismo koje jamči slobodan prolaz”.8
Oslabljen bolešću i utamničenjem — jer je vlažan i nečist tamnički zrak prouzročio groznicu koja ga je zamalo pokosila — Hus je na kraju izveden pred sabor. Vezan lancima stajao je pred carem koji se časno i pošteno zakleo da će ga zaštititi. Tijekom svog dugog suđenja reformator je čvrsto branio istinu i u nazočnosti okupljenih crkvenih i državnih velikodostojnika uputio je svečan i ozbiljan prosvjed protiv pokvarenosti hijerarhije. Kad su ga pozvali da izabere hoće li se odreći svog učenja ili pretrpjeti smrt, on je izabrao sudbinu mučenika.
Božja ga je milost hrabrila. Tijekom tjedana stradanja koji su prethodili izvršenju presude, nebeski je mir ispunio njegovu dušu. “Ovo pismo pišem u zatvoru, okovanom rukom,” pisao je jednom prijatelju, “očekujući sutra svoje pogubljenje… Kad se, uz pomoć Isusa Krista, ponovno sretnemo u preslatkom miru budućeg života, saznat ćeš kako se Bog pokazao milosrdnim prema meni, kako me je djelotvorno podupirao usred mojih kušnji i nevolja.”9
U svojoj mračnoj tamnici Hus je vidio pobjedu prave vjere. Sanjao je kako se vratio u kapelu u Pragu u kojoj je propovijedao Evanđelje i gledao papu i njegove biskupe kako brišu slike Krista što ih je on nacrtao na njezinim zidovima. “Ovo ga je viđenje zbunilo. Ali sljedećeg dana vidio je mnoge slikare kako te likove obnavljaju u većem broju i ljepšim bojama. Čim su završili, slikari su, okruženi mnoštvom svijeta, uskliknuli: ‘Neka pape i biskupi sada dođu! Nikada ih više neće izbrisati!’” Kad je pričao ovaj san, reformator je kazao: “Držim sigurnim da Kristova slika nikada neće biti izbrisana. Oni su je željeli uništiti, ali će je bolji propovjednici od mene iznova naslikati u svim srcima.”10
Hus je posljednji put izveden pred sabor. Bio je to veliki i sjajni skup: car, državni knezovi, kraljevi poslanici, kardinali, biskupi i svećenici te golemo mnoštvo koje je došlo vidjeti što će se tog dana dogoditi. Iz svih kršćanskih zemalja okupili su se svjedoci ove prve velike žrtve u dugoj borbi kojom je trebalo osigurati slobodu savjesti.
Pozvan da se još jednom izjasni o svojoj konačnoj odluci, Hus je odbio ponudu da se odrekne svog uvjerenja i, uprijevši svoj prodoran pogled u cara koji je svoju danu riječ tako sramno pogazio, izjavio: “Odlučio sam slobodnom voljom doći pred ovaj sabor, pod javnom zaštitom i na časnu riječ ovdje prisutnog cara.”11 Duboko rumenilo oblilo je Sigismundovo lice kada su svi prisutni uprli pogled u njega.
Nakon izricanja smrtne presude otpočeo je obred degradacije. Biskupi su svog uhićenika obukli u svećeničku odjeću. Dok je oblačio svećeničku haljinu, Hus je rekao: “Našega Gospodina Isusa Krista ogrnuli su bijelim plaštem u znak poniženja kada ga je Herod doveo pred Pilata.”12 Nakon što su ga ponovo pozvali da se odrekne, odgovorio je obrativši se narodu: “Kakvim bih licem mogao gledati nebesa? Kako bih mogao pogledati mnoštvo kome sam propovijedao čisto Evanđelje? Ne, njihovo spasenje smatram vrednijim od ovog jadnog tijela, sada osuđenog na smrt.” Tada su s njega počeli skidati jedan po jedan komad svećeničke odjeće i svaki je velikodostojnik izgovorio po jedno prokletstvo obavljajući svoj dio obreda. Na kraju su mu “na glavu stavili papirnatu kapu u obliku mitre, oslikanu zastrašujućim likovima demona, s vidljivim natpisom ‘arhiheretik’ sprijeda. Hus je uskliknuo: ‘S najvećom ću radošću zbog Tebe, o Isuse, ponijeti ovu sramnu krunu, jer si Ti zbog mene nosio trnov vijenac!’”
Kad su ga tako odjenuli, prelati su izjavili: “Sada predajemo tvoju dušu vragu.” “A ja”, rekao je Hus dižući oči k Nebu, “predajem svoj duh u Tvoje ruke, o Isuse, jer si me Ti otkupio.”13
Nakon ovoga predali su ga svjetovnim vlastima i poveli na stratište. Pratila ga je golema povorka, stotine naoružanih vojnika, svećenika i raskošno odjevenih biskupa te stanovnici Konstanza. Kad su ga privezali za stup na lomači i kad je sve bilo pripremeljeno za paljenje vatre, još su jednom pozvali mučenika da spasi život odricanjem od svojih “zabluda”. Hus je odgovorio: “Kojih se zabluda trebam odreći? Ni za jednu nisam kriv. Pozivam Boga za svjedoka da je sve što sam propovijedao i pisao imalo za cilj izbaviti duše od grijeha i propasti. Stoga ću s velikom radošću svojom krvlju zapečatiti istine koje sam pisao i propovijedao.”14 Kad su plamenovi liznuli, Hus je počeo pjevati: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” — i nastavio dok njegov glas nije utihnuo zauvijek.
Čak su i neprijatelji bili zadivljeni njegovim junaštvom. Jedan revnosni papist, opisujući mučeničku smrt Husa i Jeronima, koji je umro nešto kasnije, kaže: “Obojica su pokazala staloženo rasuđivanje kad im se približio posljednji čas. Pripremali su se za oganj kao da odlaze na vjenčanje. Od njih se nije čuo krik boli. Kad se vatra razgorjela, počeli su pjevati himne i žestina vatre jedva je mogla zaustaviti njihovu pjesmu.”15
Kad je Husovo tijelo potpuno izgorjelo, njegov je pepeo, zajedno sa zemljom na kojoj je bio, pokupljen i bačen u Rajnu koja ga je odnijela u ocean. Uzalud su njegovi neprijatelji zamišljali da su iskorijenili istine što ih je on propovijedao. Nisu ni slutili da će pepeo koji je tog dana odnesen u more biti sličan sjemenu posijanom u svim zemljama svijeta i da će u dotada nepoznatim zemljama donijeti obilne plodove u svjedočenju za istinu. Glas koji je odjeknuo u sabornoj dvorani u Konstanzu izazvao je jeku koja će se čuti u svim sljedećim stoljećima. Husa više nije bilo, ali istine za koje je umro nikada više nisu mogle nestati. Njegov primjer vjere i postojanosti ohrabrit će mnoge da čvrsto stanu uz istinu, bez obzira na muke i smrt. Njegovo pogubljenje otkrilo je cijelom svijetu podlu okrutnost Rima. Neprijatelji istine, premda to nisu znali, poticali su napredak djela kojega su uzalud nastojali uništiti.
Još je jedna lomača trebala biti podignuta u Konstanzu. Krv još jednog svjedoka mora posvjedočiti za istinu. Kad se opraštao s Husom prije njegova odlaska na sabor, Jeronim ga je pozvao da bude hrabar i postojan, uvjeravajući ga da će mu priteći u pomoć ako bi mu zaprijetila bilo kakva opasnost. Kad je dočuo da je reformator utamničen, vjerni se učenik odmah pripremio da ispuni obećanje. Bez ikakvog pisma o zaštiti, samo s jednim pratiteljem, pošao je u Konstanz. Čim je stigao u grad, shvatio je da se samo izložio velikoj opasnosti te da ništa ne može učiniti za Husovo oslobođenje. Pobjegao je iz grada, ali je na povratku uhićen i pod jakom vojnom pratnjom vraćen u lancima. Kad je prigodom svog prvog izlaska pred koncil pokušao odgovoriti na optužbe iznesene protiv njega, njegove su riječi bile zaglušene povicima: “U vatru s njime! U vatru!”16 Bacili su ga u tamnicu, okovali u položaju koji je izazivao velike bolove i davali mu samo kruh i vodu. Nakon nekoliko mjeseci okrutnog tamnovanja Jeronim se teško razbolio pa su njegovi neprijatelji, bojeći se da ga ne izgube, ublažili strogost zatvora, premda je u njemu ostao još godinu dana.
Husova smrt nije donijela rezultate kojima su se papisti nadali. Gaženje pisma kojim je jamčena zaštita izazvalo je buru negodovanja, pa je sabor, smatrajući to boljim, odlučio Jeronima prisiliti, ako je moguće, da se odrekne svoje vjere namjesto da ga spale. Izveli su ga pred sabor i ponudili mu da bira hoće li se odreći ili umrijeti na lomači. U početku njegova tamnovanja smrt bi za njega bila blagoslov u usporedbi sa strašnim mukama što ih je pretrpio; ali sada, oslabljen bolešću, strogim zatvorskim mjerama i mučen strahom i neizvjesnošću, odvojen od svojih prijatelja i obeshrabren Husovom smrću, Jeronim je izgubio hrabrost i pristao se pokoriti saboru. Obećao je da će se držati katoličke vjere i prihvatio odluke koncila u osudi Wycliffeova i Husova učenja, osim, dakako, “svetih istina” koje su oni naučavali.17
Ovim postupkom Jeronim je pokušao ušutkati glas svoje savjesti i izbjeći smrt. Ali u samoći tamnice postalo mu je jasnije što je učinio. Sjetio se Husove hrabrosti i vjernosti, a onda razmišljao o svom poricanju istine. Sjetio se božanskog Učitelja kome je obećao da će služiti i koji je radi njega pretpio smrt na križu. Prije svojega odricanja, usred svih patnji, nalazio je utjehu u sigurnosti Božje naklonosti; ali sada su kajanje i sumnje izjedale njegovu dušu. Znao je da ga čekaju i druga odricanja prije no što se bude pomirio s Rimom. Put kojim je pošao mogao je završiti samo potpunim otpadom. Stoga je odlučio: da bi izbjegao kratko vrijeme stradanja, on se neće odreći svojega Gospodina!
Ubrzo su ga opet izveli pred sabor. Njegova pokornost nije zadovoljila suce. Njihova žeđ za krvlju, izazvana Husovom smrću, tražila je nove žrtve. Jeronim je mogao sačuvati život samo bezuvjetnim odricanjem od istine. Ali on je odlučio priznati svoju vjeru i slijediti svoga brata mučenika u plamen lomače.
Porekao je svoje ranije odricanje i kao čovjek osuđen na smrt, zatražio prigodu da se brani. Bojeći se utjecaja njegovih riječi, prelati su zahtijevali da samo prizna ili porekne istinitost optužbi koje su iznesene protiv njega. Jeronim je prosvjedovao protiv takve okrutnosti i nepravde. “Držali ste me u strašnoj tamnici tri stotine i četrdeset dana”, rekao je, “u nečistoći, smradu, lišenog najpotrebitijeg, a sada me izvodite pred sebe i slušajući moje smrtne neprijatelje, odbijate me saslušati… Ako ste doista mudri ljudi i svjetlost svijeta, pazite da ne sagriješite protiv pravde. Što se mene tiče, ja sam samo slabi smrtnik; moj život nema veliku vrijednost. I ako vas upozoravam da ne izričete nepravednu presudu, to činim više zbog vas nego zbog sebe.”18
Napokon su udovoljili njegovom zahtjevu. Jeronim je kleknuo u prisutnosti svojih sudaca i molio da Božji Duh upravlja njegovim mislima i riječima da ne bi rekao nešto suprotno istini ili što je nedostojno Učitelja. Tog dana ispunilo se obećanje što ga je Bog dao prvim učenicima: “Izvodit će vas zbog mene pred upravitelje i kraljeve… A kad vas predadnu, ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Matej 10,18-20)
Jeronimove su riječi izazvale čuđenje i divljenje čak i njegovih neprijatelja. Cijelu godinu je bio zatvoren u podzemnoj tamnici u kojoj nije mogao čitati, pa ni vidjeti, izložen velikim tjelesnim patnjama i duševnom strahu, pa ipak je svoje dokaze iznio takvom jasnoćom i silom kao da je imao neometanu priliku za proučavanje. Skrenuo je pozornost svojih slušatelja na dugi niz ljudi koje su osudili nepravedni suci. U gotovo svakom naraštaju bilo je onih koji su nastojali uzdići narod svog vremena, koji su bili sramoćeni i prezirani, da bi se kasnije pokazalo da su zasluživali poštovanje. Sâm Krist osuđen je kao zločinac od strane nepravednog suda.
U svom prijašnjem poricanju Jeronim je priznao pravednost presude koja je bila izrečena nad Husom. Sada je izjavio da se zbog toga kaje pa je posvjedočio o mučenikovoj nevinosti i svetosti. “Poznajem ga od djetinjstva”, rekao je. “Bio je izvanredan čovjek, pravedan i svet. Osuđen je unatoč svojoj nevinosti… I ja sam gotov umrijeti. Neću ustuknuti pred mukama koje mi pripremaju moji neprijatelji i lažni svjedoci koji će jednog dana odgovarati za svoje klevete pred velikim Bogom kojega ništa ne može prevariti.”19
Okrivljujući samoga sebe za to što se odrekao istine, Jeronim je nastavio: “Od svih grijeha koje sam počinio od svojega djetinjstva, nijedan mi nije toliko težak i ne uzrokuje mi toliko bolna kajanja koliko ovaj što sam ga učinio na ovom kobnom mjestu, kad sam se složio s nečasnom presudom izrečenom protiv Wycliffea i svetoga mučenika Jana Husa, svog učitelja i prijatelja. Da! Priznajem cijelim srcem i izjavljujem s užasavanjem da sam sramotno ustuknuo kad sam iz straha od smrti osudio njihovo učenje. Stoga molim… svemogućega Boga da se udostoji oprostiti moje grijehe, a posebice ovaj najpodliji od svih.” Pokazujući na svoje suce, odlučno je rekao: “Vi ste osudili Wycliffea i Jana Husa ne zato što su uzdrmali učenje Crkve, već zato što su žigosali sramna djela svećenstva — njihovu raskoš, njihovu nadmenost i sve poroke biskupa i svećenika. Ono što su tvrdili, a što je nepobitno, i ja tvrdim i mislim kao oni.”
Prekidali su ga dok je govorio. Biskupi, dršćući od gnjeva, vikali su: “Kakav nam dokaz treba?! Svojim očima vidimo da je najtvrdoglaviji krivovjerac!”
Ne osvrćući se na oluju, Jeronim je uzviknuo: “Što! Mislite da se bojim umrijeti? Godinu dana držali ste me u strašnoj tamnici, strašnijoj od same smrti. Postupali ste sa mnom okrutnije no što bi to učinio Turčin, Židov ili poganin, i moje živo meso doslovce je istrunulo na mojim kostima. Pa ipak se ne tužim, jer jadikovanje ne dolikuje čovjeku od srca i hrabrosti. Ali ne mogu a ne izraziti čuđenje nad tako velikim barbarstvom prema jednom kršćaninu.”20
Opet je provalila oluja srdžbe pa su Jeronima brzo odveli u tamnicu. Na saboru je bilo ljudi na koje su njegove riječi ostavile dubok dojam pa su mu željeli spasiti život. Crkveni su velikodostojnici došli u tamnicu kako bi ga nagovorili da se pokori saboru. Obećavali su mu najslavniju budućnost kao nagradu ako se odrekne svog protivljenja Rimu. Ali kao i njegov Učitelj kojemu je bila ponuđena sva slava svijeta, Jeronim se nije dao pokolebati.
“Dokažite mi iz Svetoga pisma da sam u zabludi”, rekao je, “i ja ću se odreći.”
“Sveto pismo!” uskliknuo je jedan od njegovih kušača. “Treba li sve prosuđivati prema njemu? Tko ga može razumjeti dok ga Crkva ne objasni?”
“Zar se treba više vjerovati ljudskoj predaji nego Evanđelju našega Spasitelja?” odvratio je Jeronim. “Pavao nije savjetovao one kojima je pisao da slušaju ljudsku predaju, već je rekao: ‘Istražujte Pisma.’”
“Heretiče!” glasio je odgovor. “Kajem se što sam se tako dugo bavio s tobom. Vidim da te đavao potiče.”21
Napokon je Jeronim osuđen na smrt. Poveli su ga na isto mjesto na kojem je Hus položio svoj život. Pošao je pjevajući, a njegovo je lice bilo obasjano radošću i mirom. Njegov je pogled bio usmjeren na Krista i smrt je za njega izgubila svoju strahotu. Kad je krvnik pristupio da iza njega zapali lomaču, mučenik je uzviknuo: “Stani slobodno ispred mene, zapali je preda mnom! Da sam se bojao, ne bih bio ovdje.”
Posljednje riječi što ih je izgovorio kad ga je plamen obavio, bile su riječi molitve. “Gospodine, Svemogući Oče,” povikao je, “budi mi milostiv i oprosti moje grijehe, jer Ti znaš da sam uvijek ljubio Tvoju istinu.”22 Njegov je glas umuknuo, ali su se njegove usne još uvijek pokretale u molitvi. Kad je oganj dovršio svoje djelo, mučenikov je pepeo skupljen zajedno sa zemljom na kojoj je ležao i kao Husov bačen u Rajnu.
Tako su nestale Božje vjerne svjetlonoše. Ali svjetlo istine koju su naviještali — svjetlo njihovog junačkog primjera — nije se moglo ugasiti, kao što bi ljudi uzalud pokušali vratiti Sunce na njegovu putu da spriječe zoru dana koja je već svitala nad svijetom.
Husovo smaknuće zapalilo je u Češkoj plamen ogorčenja i užasavanja. Sav je narod smatrao da je reformator bio žrtva svećeničke zlobe i careve vjerolomnosti. Za Husa se govorilo da je bio vjeran učitelj istine, a sabor koji ga je osudio na smrt proglašen je krivim za ubojstvo. Njegovo je učenje sada privlačilo veću pozornost nego ikada ranije. Papinim su ediktima Wycliffeovi spisi osuđeni na spaljivanje. Ali oni koji su sačuvani od uništenja sada su izvučeni iz svojih skrovišta i proučavani u vezi s Biblijom ili njezinim dijelovima do kojih su ljudi mogli doći. Tako su mnogi navedeni da prihvate reformiranu vjeru.
Husove ubojice nisu mirno stajale po strani i promatrale pobjedu njegovog djela. Papa i car su udružili svoje snage da unište pokret, pa je Sigismundova vojska udarila na Češku.
Ali javio se osloboditelj. Čehe je poveo Jan Žiška, koji je uskoro nakon početka rata potpuno oslijepio, ali koji je bio jedan od najsposobnijih vojskovođa svog doba. Uzdajući se u Božju pomoć i pravednost svoje stvari, taj je narod odolijevao najsilnijim vojskama koje su se dizale protiv njega. Car je Češku uvijek iznova napadao novim snagama, da bi pretrpio sramotni poraz. Husiti su nadvladali strah od smrti i nitko im nije mogao odoljeti. Nekoliko godina nakon početka rata umro je hrabri Žiška, a zamijenio ga je Prokop, isto tako hrabar i vješt vojskovođa, u određenom pogledu još sposobniji vođa.
Neprijatelji Čeha, znajući da je slijepi vojskovođa mrtav, smatrali su kako je ovo prigoda da povrate sve što su izgubili. Papa je objavio križarski rat protiv husita; ponovno su velike vojske navalile na Češku, ali samo zato da bi doživjele još jedan strašan poraz. Objavljen je novi križarski pohod. U svim europskim papinim zemljama prikupljani su ljudi, novac i oružje. Mnoštvo je pohrlilo pod papinu zastavu, uvjereno da će napokon učiniti kraj husitskim “krivovjercima”. Uvjereno u sigurnu pobjedu, mnoštvo je ušlo u Češku. Narod se okupio da ih odbije. Dvije vojske približavale su se jedna drugoj dok ih nije odvajala samo rijeka. “Križari su predstavljali daleko nadmoćniju silu, ali namjesto da pojure preko rijeke i započnu borbu s husitima zbog kojih su tako daleko došli, stajali su u tišini i gledali ove bojovnike.”23 Odjednom je to mnoštvo obuzeo tajanstveni strah. Bez ikakva napada, ova se moćna vojska razbila i raspršila kao da je to učinila neka nevidljiva sila. Husitska je vojska pobila u gonjenju veliki broj bjegunaca i u ruke pobjednika pao je golemi plijen, tako da je rat Čehe obogatio, a ne — kako se moglo očekivati — osiromašio.
Nekoliko godina kasnije novi je papa poveo još jedan križarski rat. I sada, kao i za ranijih pohoda, skupljeno je mnoštvo ljudi i sredstava iz europskih papinih zemalja. Velike povlastice obećane su onima koji budu sudjelovali u ovom opasnom pothvatu. Svakom križaru osiguran je oprost najgnusnijih zločina. Svima koji u ratu poginu obećana je bogata nagrada na Nebu, a oni koji ga prežive, na bojnom će polju steći čast i bogatstvo. Ponovno je okupljena golema vojska koja je prešla granicu i ušla u Češku. Husiti su se pred njom povukli i tako je namamili sve dublje u unutrašnjost zemlje, ostavljajući dojam da je pobjeda već izvojevana. A onda je Prokopova vojska stala, okrenula se prema neprijatelju i krenula u napad. Križari, uvidjevši svoju pogrešku, ostali su u taboru očekujući napad. Kad se začula buka od približavanja vojske, čak i prije no što su ugledali husite, među križarima je ponovno zavladala panika. Knezovi, vojskovođe i vojnici bacili su oružje i bježali u svim pravcima. Uzalud je papin legat koji je vodio pohod pokušao skupiti svoju uplašenu i razbijenu vojsku. Unatoč svim njegovim naporima, val bjegunaca povukao je i njega samoga. Poraz je bio potpun i ponovno je golem plijen pao u ruke pobjednika.
Tako je i drugi put, bez ijednog udarca, golema vojska poslana iz najmoćnijih europskih zemalja, mnoštvo hrabrih, na ratovanje naviknutih ljudi, dobro uvježbanih i naoružanih za borbu, pobjegla pred braniteljima jednog malog i slabog naroda. Ovom se prigodom pokazala božanska sila. Napadače je spopao nadnaravni strah. Onaj koji je faraonovu vojsku uništio u Crvenom moru, koji je u bijeg nagnao madijansku vojsku pred Gideonom i njegovih tri stotine ljudi, koji je u jednoj noći uništio moć gordih Asiraca, ponovno je pružio svoju ruku da uništi silu tlačitelja. “Od straha će drhtat, gdje straha i nema, jer Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju, bit će posramljeni, jer će ih Bog odbaciti.” (Psalam 53,6)
Papinske vođe, očajne što ne mogu pobijediti silom, na kraju su pribjegle diplomaciji. Načinjen je kompromis koji je Česima prividno jamčio slobodu savjesti, ali ih je zapravo podvrgnuo vlasti Rima. Česi su naveli četiri točke kao uvjet za mir s Rimom: slobodno navješćivanje iz Biblije, pravo cijele Crkve na kruh i vino prigodom Gospodnje večere, uporaba materinskog jezika u bogoslužju i isključenje svećenstva iz svih svjetovnih službi i vlasti; a u slučaju zločina kleru i laicima podjednako sudi građanski sud. Predstavnici papinske vlasti na kraju su “pristali prihvatiti četiri uvjeta husita, s tim da pravo njihovog točnog tumačenja pripada saboru — drugim riječima, papi i caru”.24 Na ovoj osnovi sklopljen je ugovor i Rim je pretvaranjem i prijevarom dobio ono što nije mogao izboriti silom, jer je, pošto je dobio pravo tumačenja smisla husitskih točaka, kao i Svetoga pisma, mogao izvrtati njihovo značenje kako je to odgovaralo njegovim ciljevima.
Veliki dio naroda u Češkoj, videći da mu je sloboda ugrožena, nije mogao pristati na pakt. Došlo je do nesloge i podvojenosti, što je dovelo do sukoba i krvoprolića među njima samima. U tom sukobu pao je plemeniti Prokop, a s njime su nestale i slobode u Češkoj.
Sigismund, Husov i Jeronimov izdajica, sada je postao kraljem Češke i unatoč svojoj zakletvi da će zastupati prava Čeha, nastavio je uspostavljati papinstvo. Ali njegova podređenost Rimu bila mu je od male koristi. Dvadeset je godina njegov život bio ispunjen borbama i opasnostima. Njegove su vojske bile uništene, a riznice iscrpljene od dugog i neuspješnog ratovanja. A sad je nakon jednogodišnjeg vladanja umro, ostavljajući svoje kraljevstvo na rubu građanskog rata i potomstvu ime obilježeno žigom sramote.
Nemiri, sukobi i krvoprolića su nastavljeni. Ponovno su strane vojske upale u Češku, a unutarnje razmirice nastavile su uznemiravati naciju. Oni koji su ostali vjerni Evanđelju bili su izloženi krvavom progonstvu.
Budući da su njihova ranija braća, sklapajući savez s Rimom, usvojila njegove zablude, oni koji su se držali stare vjere osnovali su posebnu Crkvu koju su nazvali Ujedinjena braća. Ovim činom navukli su na sebe osudu svih staleža, ali ih to nije pokolebalo. Prisiljeni da potraže utočište u šumama i špiljama, oni su se i dalje okupljali da bi čitali Božju riječ i sjedinili se u bogoslužju.
Preko glasnika koje su potajno slali u razne zemlje doznali su da tu i tamo “postoje usamljeni sljedbenici istine, nekolicina u ovom i onom gradu, da su i oni izloženi progonstvu, a da usred Alpa postoji stara Crkva koja se temelji na Svetom pismu i prosvjeduje protiv idolopokloničke pokvarenosti Rima”.25 Ovu su vijest primili s velikom radošću i stupili u prepisku s valdenškim kršćanima.
Vjerni Evanđelju, Česi su tijekom duge noći progonstva, u najmračnijem času, upirali oči prema obzorju kao ljudi koji očekuju jutro. “Njihova je sudbina pala u zle dane, ali… oni su se sjećali riječi što ih je Hus prvi izgovorio, a Jeronim kasnije ponovio: da mora proći jedno stoljeće prije no što će svanuti dan. Ove su riječi za taborićane (husite) bile ono što su Josipove riječi bile za plemena u ropstvu: ‘Ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje.’”26 “Završno razdoblje petnaestog stoljeća svjedoči o sporom ali sigurnom povećanju broja crkava ‘braće’. Premda nisu bili slobodni od uznemiravanja, ipak su uživali bar neki mir. Početkom šesnaestog stoljeća imali su već dvije stotine crkava u Češkoj i Moravskoj.”27 “Ostatak koji se izbavio od uništavajuće žestine ognja i mača bio je toliko pobožan da mu je bilo dopušteno vidjeti kako sviće dan koji je Hus prorekao.”28