Na čelu onih koji su bili pozvani da izvedu Crkvu iz papinskog mraka u svjetlost čiste vjere stajao je Martin Luther. Revan, vatren i posvećen, ne znajući za strah osim Božjeg straha i priznajući kao temelj vjere samo Sveto pismo, Luther je bio čovjek svojega vremena. Bog je preko njega izvršio veliko djelo reformiranja Crkve i prosvjećivanja svijeta.
Poput prvih glasonoša Evanđelja, Luther je ponikao iz siromašnog sloja. Svoje prve godine proveo je u skromnom domu njemačkog seljaka. Svakodnevnim teškim radom u rudniku otac je zarađivao sredstva za njegovo obrazovanje. Želio je da mu sin postane pravnik, ali Bog ga je namjeravao učiniti graditeljem u velikom hramu koji se tijekom niza stoljeća tako polagano dizao. Težak život, oskudica i stroga disciplina bili su škola u kojoj je Beskonačna Mudrost pripremala Luthera za važnu zadaću u životu.
Lutherov otac bio je čovjek snažnog i živahnog uma, čvrstog karaktera, pošten, odlučan i otvoren. Bio je vjeran osjećaju dužnosti, ne mareći za posljedice. Njegovo ga je zdravo rasuđivanje navelo da s nepovjerenjem gleda na redovnički sustav. Stoga je bio silno nezadovoljan kad je Luther, bez njegova odobrenja, stupio u samostan. Trebale su proći dvije godine da se pomiri sa sinom, ali je i dalje ostao pri svom uvjerenju.
Lutherovi su roditelji poklanjali veliku pozornost obrazovanju i odgoju svoje djece. Nastojali su ih uputiti u spoznaju o Bogu i u primjenu kršćanskih vrlina. Luther je često slušao kako se otac moli da mu sin ne zaboravi na Gospodnje ime i da jednog dana pomogne u širenju Njegove istine. Ovi su roditelji koristili svaku priliku za moralno i intelektualno uzdizanje koju bi im njihov život napornog rada pružio. Oni su se ozbiljno i neumorno trudili pripremiti svoju djecu za pobožan i koristan život. Katkad su u svojoj odlučnosti i čvrstoći bili prestrogi, ali je sam reformator, premda svjestan da su znali i pogriješiti, o njihovoj disciplini imao više pohvala nego pokuda.
U školi, u koju su ga vrlo rano poslali, s Lutherom se postupalo vrlo grubo pa čak i nasilno. Siromaštvo njegovih roditelja bilo je toliko da je neko vrijeme, nakon što je otišao od kuće da bi se školovao u drugom gradu, bio prisiljen pribavljati hranu pjevanjem od vrata do vrata, ali je ipak često gladovao. Sumorne i praznovjerne predodžbe o religiji koje su vladale u ono doba ispunjavale su ga strahom. Uvečer bi legao tužna srca, gledajući sa strepnjom u mračnu budućnost, u stalnom strahu pri pomisli da je Bog strog, neumoljiv sudac, okrutni tiranin, a ne ljubazni nebeski Otac.
Pa ipak je, unatoč tolikim mnogim i velikim obeshrabrenjima, Luther odlučno nastojao dosegnuti viši moralni i umni ideal koji ga je toliko privlačio. Bio je žedan znanja i njegov ozbiljan i praktičan duh potaknuo je u njemu težnju za onim što je trajno i korisno, a ne za onim što je razmetljivo i površno.
Kad je s osamnaest godina stupio na Sveučilište u Erfurtu, situacija u kojoj se nalazio bila je povoljnija i izgledi svjetliji nego u ranijim godinama. Budući da su njegovi roditelji štedljivošću i marljivošću stekli dovoljno sredstava za život, mogli su mu pružiti svaku potrebnu pomoć. A utjecaj razboritih prijatelja donekle je umanjio sumorne posljedice njegovog ranijeg obrazovanja. Posvetio se proučavanju najboljih pisaca, upijajući njihove najbolje misli i usvajajući njihovu mudrost. Još dok je bio pod strogim nadzorom svojih prijašnjih učitelja, puno je obećavao, a sada, izložen povoljnim utjecajima, njegov se um naglo razvijao. Dobro pamćenje, živa mašta, snažna moć rasuđivanja i neumoran rad ubrzo su mu pribavili najistaknutiji položaj među kolegama. Intelektualna disciplina pomogla je sazrijevanju njegova uma i potaknula umnu aktivnost i oštroumnost pripremajući ga za sukobe u njegovom životu.
Gospodnji strah ispunjavao je Lutherovo srce. On ga je osposobio da sačuva čvrstoću namjere i priveo na duboku poniznost pred Bogom. Imao je stalan osjećaj da ovisi o božanskoj pomoći pa nije propustio da svaki dan počne s molitvom, dok je njegovo srce stalno disalo molbom za vodstvom i potporom. “Dobro se moliti”, običavao je govoriti, “bolja je polovica proučavanja.”1
Dok je jednog dana pregledavao knjige u sveučilišnoj knjižnici, Luther je pronašao latinsku Bibliju. Nikada ranije nije vidio takvu knjigu. Čak nije znao da postoji. Ranije je slušao dijelove iz Evanđelja i Poslanica koje su čitali narodu na javnom bogoslužju pa je mislio da oni čine cijelu Bibliju. Sada je po prvi put pred sobom imao cijelu Božju riječ. Dok je listao njene svete stranice, u njemu su se miješali strah i čuđenje; ubrzanog bila i srcem koje je lupalo sâm je čitao riječi života, zaustavljajući se tu i tamo da bi uskliknuo: “O kad bi mi Bog dao da imam takvu knjigu!”2 Nebeski anđeli bili su pored njega, a zrake svjetlosti s Božjeg prijestolja otkrivale su njegovom razumu bogatstva istine. Uvijek se bojao da bi mogao uvrijediti Boga, a sada ga je, kao nikada ranije, obuzelo duboko uvjerenje o njegovom grešnom stanju.
Iskrena želja da se oslobodi grijeha i pomiri s Bogom na kraju ga je navela da stupi u samostan i posveti se redovničkom životu. Ovdje se od njega zahtijevalo da obavlja ponižavajuće poslove i da prosi od kuće do kuće. Bio je u dobi kada se više od svega čezne za poštovanjem i uvažavanjem i ovi ponižavajući poslovi duboko su vrijeđali njegove urođene osjećaje, ali je strpljivo podnosio ovo ponižavanje, uvjeren da je ono nužno zbog njegovih grijeha.
Svaki trenutak koji je mogao odvojiti od svojih svakodnevnih dužnosti koristio je za proučavanje; zbog toga se lišavao sna i čak otimao trenutke posvećene svojim skromnim obrocima. Više od svega uživao je u proučavanju Božje riječi. Našao je jednu Bibliju lancem vezanu o samostanski zid i često se vraćao na to mjesto. Kako se njegovo uvjerenje zbog počinjenih grijeha produbilo, on je svojim vlastitim djelima nastojao pribaviti oprost i mir. Vodio je strog život, nastojeći postom, bdijenjem i bičevanjem pokoriti zlo u svojoj naravi, od koje ga život u samostanu nije oslobodio. Nije prezao ni od kakve žrtve kako bi stekao čistoću srca koja bi mu omogućila da ugodi Bogu. “Doista sam bio pobožan redovnik”, reći će kasnije. “Izvršavao sam pravila svoga reda točnije no što to mogu iskazati riječima. Ako bi ikada neki redovnik mogao steći Nebo svojim redovničkim djelima, ja bih sigurno imao pravo na njega. … Da sam malo duže nastavio, moja bi me mučenja odvela u smrt.”3 Posljedica ove bolne stege bila je da je izgubio snagu i patio od grčeva koji bi izazvali nesvjesticu, od čijih se posljedica nikada više nije sasvim oporavio. Ali unatoč svim naporima njegova opterećena duša nije nalazila olakšanja. Na kraju je dospio na rub očaja.
Kad se Lutheru činilo da je sve izgubljeno, Bog mu je podigao prijatelja i pomoćnika. Pobožni Staupitz je Lutherovom umu otvorio Božju riječ i pozvao ga da pogled odvrati od sebe, da prestane razmišljati o beskonačnoj kazni zbog prijestupa Božjeg zakona i usmjeri pogled na Isusa, svojega Spasitelja, koji oprašta grijehe. “Namjesto da mučiš sebe zbog svojih grijeha, baci se u Spasiteljevo naručje. Pouzdaj se u Njega, u pravednost Njegova života, u pomirenje kroz Njegovu smrt. … Poslušaj Božjeg Sina. On je postao čovjekom kako bi te uvjerio u božansku naklonost. … Ljubi Onoga koji je prvi tebe ljubio!”4 Tako je govorio ovaj vjesnik milosrđa. Njegove su riječi ostavile na Luthera dubok dojam. Nakon niza borbi s dugo njegovanim zabludama bio je spreman shvatiti istinu i u njegovoj je uznemirenoj duši zavladao mir.
Luther je bio zaređen za svećenika i pozvan iz samostana da preuzme profesorsku katedru na Sveučilištu u Wittenbergu. Tu se posvetio proučavanju Svetog pisma na izvornim jezicima. Počeo je držati predavanja o Bibliji pa su Psalmi, Evanđelja i Poslanice otvoreni razumijevanju mnoštva oduševljenih slušatelja. Staupitz, njegov prijatelj i prior, nagovarao ga je da stupi za propovjedaonicu i propovijeda Božju riječ. Luther je oklijevao, smatrajući se nedostojnim da narodu govori namjesto Krista. Tek je nakon drugotrajnog opiranja popustio molbama svojih prijatelja. Tada je već bio odličan poznavatelj Svetog pisma i Božja je milost počivala na njemu. Njegova je rječitost osvajala slušatelje, jasnoća i sila kojom je iznosio istinu osvjedočavale su njihov razum, a njegov je žar dirao njihova srca.
Luther je još uvijek bio odani sin papinske Crkve i nije ni pomišljao da bi ikada bio što drugo. Po Božjoj providnosti trebao je posjetiti Rim. Krenuo je na put pješice, a usput noćivao po samostanima. U jednom samostanu u Italiji začudilo ga je bogatstvo, sjaj i raskoš što ih je tamo vidio. Uživajući kneževske prihode, redovnici su živjeli u raskošnim prostorijama, odijevali se u najraskošnije i najskuplje haljine i gostili za bogato postavljenim stolom. S bolnom zabrinutošću uspoređivao je ovaj prizor sa samoodricanjem i bijedom svog života. Bio je sve zbunjeniji.
Napokon je u daljini ugledao grad na sedam brežuljaka. Duboko ganut pao je na zemlju i uzviknuo: “Sveti Rime, pozdravljam te!”5 Ušao je u grad, posjetio crkve, slušao čudnovate priče što su ih ponavljali svećenici i redovnici i izvršio sve propisane obrede. Posvuda je nailazio na prizore koji su ga ispunjavali čuđenjem i užasavanjem. Uvidio je da u svim slojevima svećenstva vlada pokvarenost. Od biskupa je čuo nepristojne šale i bio užasnut njihovim strašnim bogohuljenjem, čak i tijekom mise. Dok se kretao među redovnicima i građanima, sretao je razuzdanost i razvrat. Kamo god bi se okrenuo, namjesto svetosti nailazio je na oskvrnuće. “Nitko ne može zamisliti”, pisao je kasnije, “kakvi se sve grijesi i bezbožna djela čine u Rimu. To treba vidjeti i čuti da bi se moglo vjerovati. Stoga su i navikli govoriti: ‘Ako ima pakla, Rim je sagrađen na njemu; to je bezdan iz kojega izlaze grijesi svake vrste.’”6
Nedavno objavljenim dekretom papa je obećao oprost svima koji se budu na koljenima popeli “Pilatovim stubama”, za koje se tvrdilo da je njima silazio naš Spasitelj nakon što je napustio rimsku sudnicu, a koje su iz Jeruzalema na čudesan način prenesene u Rim. Luther se jednoga dana pobožno penjao uz te stube, kad je iznenada začuo glas sličan grmljavini koji kao da je njemu progovorio: “Pravednik će živjeti od vjere.” (Rimljanima 1,17) Skočio je na noge i posramljen i užasnut požurio s tog mjesta. Nikada se više nije mogao osloboditi ovih riječi. Od tog trenutka shvatio je, jasnije no ikada, lažnost pouzdanja u spasenje ljudskim djelima i potrebu trajne vjere u Kristove zasluge. Oči su mu se otvorile i više se nikada neće zatvoriti za papinske zablude. Kad se licem okrenuo od Rima, okrenuo se od njega i svojim srcem i od tog se vremena sve više odvajao od Rima dok nije prekinuo svaku vezu s papinskom Crkvom.
Nakon povratka iz Rima, Luther je na Sveučilištu u Wittenbergu dobio titulu doktora teologije. Sada se, kao nikada prije, mogao posvetiti proučavanju Pisma koje je toliko volio. Svečano se zavjetovao da će cijelog svog života pomno proučavati i vjerno propovijedati Božju riječ, a ne kazivanja i učenja papa. On više nije bio samo redovnik i profesor, već opunomoćeni vjesnik Biblije. Bio je pozvan da kao pastir pase Božje stado koje je gladovalo i žeđalo za istinom. Odlučno je izjavljivao da kršćani ne trebaju prihvaćati druga učenja osim onih koja počivaju na autoritetu Svetoga pisma. Ovim je riječima udario u sâm temelj papinske vlasti. One su sadržavale najvažnije načelo reformacije.
Luther je vidio kakvu opasnost predstavlja uzdizanje ljudskih teorija iznad Božje riječi. Neustrašivo je napadao spekulativno nevjerstvo učenih i usprotivio se filozofiji i teologiji koje su tako dugo nadzirale narod. Njihova razmatranja proglasio je ne samo bezvrijednima već i štetnima te nastojao umove svojih slušatelja odvratiti od mudrovanja filozofa i teologa i usmjeriti ih na vječne istine što su ih iznijeli proroci i apostoli.
Dragocjena je bila vijest koju je donio nestrpljivom mnoštvu što je gutalo svaku njegovu riječ. Nikada prije nisu takva učenja doprla do njihovog uha. Radosna vijest o Spasiteljevoj ljubavi, sigurnost u oprost i mir stečen zahvaljujući Njegovoj zamjeničkoj žrtvi obradovali su njihova srca i nadahnuli ih besmrtnom nadom. U Wittenbergu je zapaljeno svjetlo čije zrake trebaju doprijeti do najudaljenijih krajeva Zemlje, a koje će do kraja vremena postajati sve jače i svjetlije.
Ali svjetlost i tama se ne mogu pomiriti. Između istine i zablude vlada nepomirljivi sukob. Podržati i braniti jedno znači napasti i srušiti drugo. Sâm je naš Spasitelj rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” (Matej 10,34) Luther je nekoliko godina nakon početka reformacije rekao: “Bog me ne vodi, nego me gura naprijed. On me nosi. Ja nisam svoj gospodar. Volio bih živjeti u miru, a našao sam se usred nemira i revolucija.”7 Sad ga je očekivala borba.
Rimska je Crkva od Božje milosti načinila trgovinu. Pored svojih oltara postavila je stolove mjenjača (Matej 21,12) pa je zrakom odjekivala vika kupaca i prodavača. Pod izlikom skupljanja priloga za gradnju crkve Svetog Petra u Rimu, javno su po nalogu pape na prodaju nuđeni oprosti za grijeh. Po cijenu zločina trebalo je podići Bogu hram, čiji je ugaoni kamen predstavljao plaću za bezakonje! Upravo ono što je smišljeno za veličanje Rima zadalo je smrtni udarac njegovoj sili i veličini. Ovo je pokrenulo jednog od najodlučnijih i najuspješnijih neprijatelja papinstva i dovelo do bitke koja je potresla papinu stolicu i uzdrmala trokrunu na pontifeksovoj glavi.
Tetzel, službeno ovlašten da vodi prodaju oprosta u Njemačkoj, bio je osuđen za najgore prijestupe protiv društva i Božjeg zakona, ali je, izbjegavši zasluženu kaznu za svoje zločine, postavljen da promiče papine koristoljubive i bezobzirne projekte. S velikom je drskošću ponavljao najbezočnije laži i iznosio čudesne priče da bi obmanuo neuki, lakovjerni i praznovjerni narod. Da su imali Božju riječ, ne bi bili tako zavedeni. Ali Biblija im je bila uskraćena da bi ostali pod nadzorom papinstva i time povećali moć i bogatstvo njegovih slavohlepnih poglavara.8
Kad bi Tetzel ulazio u neki grad, pred njime bi glasonoša objavljivao: “‘Milost Božja i svetoga oca je pred vašim vratima.’ A narod je bogohulnog prevaranta pozdravljao dobrodošlicom kao da je sâm Bog sišao s Neba među njih. Sramna je trgovina smještena u crkvu, a Tetzel je s propovjedaonice hvalio prodavanje oprosta kao najskupocjeniji Božji dar. Tvrdio je da će se zahvaljujući njegovim oproštajnicama kupcu oprostiti svi grijesi koje bi kasnije poželio učiniti pa pokajanje nije ni potrebno.”9 Štoviše, uvjeravao je slušatelje da oproštajnice imaju moć ne samo spasiti žive već i mrtve; i da će u trenutku kada novčić zazveči na dnu njegove škrinjice, duša za koju je plaćeno izići iz čistilišta i otići u Nebo.10
Kad je Šimun Mag ponudio novac kako bi od apostola dobio moć da čini čuda, Petar mu je odgovorio: “Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom… jer si vjerovao da dar Božji možeš steći novcem!” (Djela 8,20) Ali tisuće su željno prihvatile Tetzelovu ponudu. U njegovu riznicu slijevalo se zlato i srebro. Spasenje koje se moglo kupiti novcem lakše se stjecalo od onoga koje je zahtijevalo pokajanje, vjeru i odlučan napor da se čovjek opre i nadvlada grijeh. (Vidi Dodatak.)
Ovakvom učenju o oprostu usprotivili su se učeni i pobožni ljudi u Rimskoj crkvi. Bilo je mnogo onih koji nisu vjerovali u tvrdnje protivne zdravom razumu i božanskoj objavi. Premda se nijedan biskup nije usudio podići glas protiv ove pokvarene trgovine, ljudi su bili zbunjeni i uznemireni, a mnogi su se iskreno pitali neće li Bog posredovati kako bi očistio svoju Crkvu.
Luther se, premda je još uvijek bio papist u najstrožem smislu, užasnuo na bogohulne tvrdnje prodavača oprosta. Mnogi od njegovih župljana kupili su oproštajnice i ubrzo počeli dolaziti svome pastoru ispovijedajući različite grijehe i očekivati odrješenje, ne zato što su se pokajali i poželjeli promijeniti, već na temelju potvrda o oprostu. Luther im je odbio dati odrješenje i upozorio ih da će propasti u svojim grijesima ako se ne budu pokajali i promijenili svoj život. Silno zbunjeni vratili su se Tetzelu sa žalbom da njihov ispovjednik ne priznaje njegove oproštajnice, a neki su čak smjelo zahtijevali da im vrati novac. Redovnik se razbjesnio. Izgovorio je najstrašnije kletve, naložio da se na gradskim trgovima zapale vatre i objavio da “od pape ima zapovijed da spali sve krivovjerce koji bi se usudili usprotiviti njegovim najsvetijim oproštajnicama”.11
Tada je Luther hrabro otpočeo svoje djelo borca za istinu. S propovjedaonice je odjeknuo njegov glas pun ozbiljnog i svečanog upozorenja. Prikazao je narodu odvratnu narav grijeha i poučio ga da je čovjeku nemoguće svojim vlastitim djelima umanjiti krivnju ili izbjeći kaznu. Ništa osim pokajanja i vjere u Krista ne može spasiti grešnika. Kristova se milost ne može kupiti, ona je besplatni dar. Savjetovao je narodu da ne kupuje oproštajnice, nego da vjerom gleda na razapetog Otkupitelja. Ispričao im je svoje bolno iskustvo uzaludnih pokušaja da ponižavanjem i djelima pokore pribavi sebi spasenje i uvjeravao svoje slušatelje da je odvraćanjem pogleda od sebe i vjerovanjem u Krista našao mir i radost.
Budući da je Tetzel i dalje nastavio s trgovinom i bezbožnim tvrdnjama, Luther se odlučio na djelotvorniji prosvjed protiv ovih drskih zloporaba. Ubrzo mu se za to pružila prilika. Dvorska crkva u Wittenbergu imala je mnogo relikvija koje bi na određene blagdane izlagali narodu pa je svima koji bi u to vrijeme došli u crkvu na ispovijed bio zajamčen potpuni oprost grijeha. Stoga su u te dane ljudi u velikom broju dolazili u crkvu. Približavao se jedan od najvećih blagdana, blagdan Svih svetih. Na dan prije njega, pridruživši se mnoštvu koje je već odlazilo u crkvu, Luther je na crkvena vrata pričvrstio dokument s devedeset i pet teza protiv učenja o oprostima. Izjavio je da je na Sveučilištu idućeg dana spreman braniti ove teze pred svima koji misle da ih treba pobiti.
Njegove su teze privukle sveopću pozornost. Čitali su ih, ponovno čitali i ponavljali po cijelome kraju. Na Sveučilištu i u cijelome gradu nastalo je veliko uzbuđenje. Ovim je tezama pokazano da vlast praštanja grijeha i oslobađanja od njegove kazne nije nikada bila povjerena papi niti bilo kojem drugom čovjeku. Čitava zamisao bila je lakrdija — sredstvo da se koristeći praznovjerje naroda od njega izmami novac — Sotonino sredstvo da uništiti duše svih koji bi povjerovali njegovim lažnim tvrdnjama. Također je bilo jasno prikazano da je Kristovo Evanđelje najvrednije blago Crkve i da se Božja milost, otkrivena u njemu, besplatno daje svima koji je traže pokajanjem i vjerom.
Lutherove su teze izazivale na raspravu, ali se nitko nije usudio prihvatiti izazov. Pitanja koja je postavio za nekoliko su se dana raširila po cijeloj Njemačkoj, a za nekoliko tjedana pročula se cijelim kršćanskim svijetom. Mnogi pobožni sljedbenici Rimske crkve, koji su gledali i oplakivali strašnu pokvarenost koja je vladala u Crkvi, ali nisu znali kako joj stati na put, čitali su teze s velikom radošću i u njima prepoznali Božji glas. Osjećali su da je Gospodin milostivo pružio ruku da zaustavi naglo širenje plime izopačenosti što je potjecala od rimske Svete stolice. Knezovi i magistrati su se potajno radovali što će se obuzdati drska sila koja je odricala pravo žalbe na njezine odluke.
Ali se praznovjerno mnoštvo koje je voljelo grijeh užasnulo kad je nestalo lukavih laži koje su umirivale njihov strah. Vješti su se svećenici, ometani u odobravanju zlodjela i svjesni da su njihovi prihodi u opasnosti, prepuni gnjeva udružili da obrane svoje tvrdnje. Reformator se morao sučeliti s ogorčenim tužiteljima. Jedni su ga optuživali za nagli i nepromišljeni postupak. Drugi su ga optuživali za samouvjerenost, tvrdeći da ga nije vodio Bog nego je postupio potaknut ponosom i drskošću. Odgovorio je: “Kome nije poznato da čovjek rijetko može iznijeti neku novu zamisao a da naoko ne bude ponosan i optužen za izazivanje svađe? … Zašto su Krist i svi mučenici pobijeni? Zato jer se činilo da oholo preziru mudrost svog vremena i šire novotarije, a da se prethodno nisu ponizno posavjetovali s poznavateljima drevnih mišljenja.”
Ponovno je izjavio: “Što god činio, neće biti učinjeno ljudskom mudrošću, već Božjom promisli. Ako je ovo djelo od Boga, tko će ga zaustaviti? Ako nije, tko ga može unaprijediti? Neka ne bude moja volja, ni njihova ni naša, nego neka bude Tvoja volja, o sveti Oče, koji si na nebesima!”12
Premda je Sveti Duh pokrenuo Luthera da otpočne ovo djelo, nije ga mogao nastaviti bez žestokih sukoba. Prijekori njegovih neprijatelja, njihovo izvrtanje njegovih nakana, njihove nepravedne i zlobne primjedbe na račun njegova karaktera i pobuda sručili su se na njega poput bujice i nisu bili bez posljedica. Bio je uvjeren da će se narodne vođe u Crkvi i u školama radosno ujediniti s njime u nastojanjima za reformom. Riječi ohrabrenja onih na visokim položajima nadahnule su ga radošću i nadom. Već je zamišljao da vidi kako se za Crkvu rađa svjetliji dan. Ali ohrabrenje se uskoro pretvorilo u prijekor i osudu. Mnogi crkveni i državni velikodostojnici bili su uvjereni u istinitost njegovih teza, ali su ubrzo shvatili da bi prihvaćanje tih istina dovelo do velikih promjena. Prosvijetliti i promijeniti narod značilo bi potkopati autoritet Rima, zaustaviti tisuće potoka koji su se sada ulijevali u njegove riznice i time uvelike smanjiti rasipnost i raskoš papinskih vođa. Osim toga, naučiti ljude da misle i rade kao odgovorna bića koja očekuju spasenje samo od Krista značilo bi srušiti pontifeksovu stolicu, a možda čak i njegov osobni autoritet. Iz tog su razloga odbacili spoznaju pruženu od Boga i u svom protivljenju čovjeku kojega je On poslao da ih prosvijetli, ustali su protiv Krista i istine.
Luther je zadrhtao kad je pogledao sebe — jedan čovjek protiv najmoćnijih zemaljskih sila. Katkad se pitao je li ga uopće Bog vodio da ustane protiv autoriteta Crkve. “Tko sam bio ja”, pisao je, “da se suprotstavim veličanstvu pape pred kojim… drhte kraljevi zemaljski i čitav svijet? … Nitko ne zna koliko je moje srce patilo tijekom prvih dviju godina i u kakvu sam potištenost, mogu reći i očaj, pao.”13 Ali Luther nije ostavljen da se sasvim obeshrabri. Kad nije bilo ljudske potpore, gledao je na samoga Boga i naučio da se savršenom sigurnošću može osloniti na tu svemoćnu ruku.
Jednom je prijatelju reformacije pisao: “Sveto pismo ne možemo razumjeti ni proučavanjem ni razumom. Tvoja je prva dužnost da počneš s molitvom. Usrdno moli Gospodina da ti svojim velikim milosrđem dade pravilno razumijevanje svoje Riječi. Nema drugog tumača Božje riječi osim njezinog Autora, koji je sâm rekao: ‘Bit će svi naučeni od Boga!’ Ne nadaj se ničemu od svoga truda, od svoga razuma: uzdaj se samo u Boga i u djelovanje Njegovoga Duha. Vjeruj onome tko je to iskusio.”14 Ovo je pouka od životne važnosti za sve koji osjećaju kako ih je Bog pozvao da drugima iznesu svečane istine za ovo vrijeme. One će izazvati neprijateljstvo Sotone i ljudi koji vole pričice što ih je smislio. U sukobu sa silama zla potrebno je nešto više od snage uma i ljudske mudrosti.
Kad su se neprijatelji pozivali na običaje i tradiciju, ili na papine tvrdnje i autoritet, Luther im se suprotstavljao Biblijom i samo Biblijom. U njoj su se nalazili dokazi koje nisu mogli pobiti. Stoga su robovi formalizma i praznovjerja zahtijevali njegovu krv, kao što su Židovi zahtijevali krv Kristovu. “On je heretik!” uzvikivali su rimski zeloti. “Dopustiti takvom krivovjercu da živi samo sat dulje najveća je izdaja protiv Crkve. Odmah s njim na lomaču!”15 Ali Luther nije postao plijenom njihova bijesa. Bog mu je povjerio djelo koje je trebao izvršiti pa je poslao nebeske anđele da ga zaštite. Međutim, mnogi koji su od Luthera primili dragocjenu svjetlost postali su predmetom Sotonina gnjeva i zbog istine neustrašivo podnijeli mučenje i smrt.
Lutherova učenja privukla su pozornost misaonih ljudi u cijeloj Njemačkoj. Iz njegovih propovijedi i spisa izvirale su zrake svjetlosti koje su probudile i rasvijetlile tisuće. Živa vjera zamijenila je mrtvi formalizam u kojem je Crkva tako dugo držana. Ljudi su iz dana u dan gubili povjerenje u praznovjerje Rimske crkve. Zidovi predrasuda su oboreni. Božja riječ, kojom je Luther ispitivao svaki nauk i svaku tvrdnju, bila je poput dvosjeklog mača koji se probija do srca ljudi. Posvuda se zamjećivalo buđenje želje za duhovnim napretkom. Posvuda se osjećala glad i žeđ za pravdom kakve nije bilo stoljećima. Oči naroda, tako dugo upravljene na ljudske obrede i zemaljske posrednike, sada su se u pokajanju i vjeri okretale Kristu, i to raspetome.
Ovo naširoko rasprostranjeno zanimanje izazvalo je još veći strah papinskih vlasti. Luther je pozvan da dođe u Rim i tamo odgovori na optužbu za krivovjerje. Ova je zapovijed njegove prijatelje ispunila užasom. Dobro su znali kakva mu opasnost prijeti u tom pokvarenom gradu, pijanom od krvi Isusovih mučenika. Stoga su prosvjedovali protiv njegova odlaska u Rim i zahtijevali da bude ispitan u Njemačkoj.
Napokon je postignut dogovor i papa je imenovao legata koji će preuzeti slučaj. U uputama što ih je pontifeks dao svom predstavniku bilo je rečeno da je Luther već proglašen heretikom. Legatu je stoga naređeno “da ga bez odlaganja optuži i ograniči”. Ako bi ostao uporan, a legat ga ne bi mogao zadržati u svojoj vlasti, bio je ovlašten “staviti ga izvan zakona u cijeloj Njemačkoj i prognati, prokleti i izopćiti sve koji su s njim povezani”.16 Osim toga, da bi potpuno iskorijenio zarazno “krivovjerje”, papa je dao upute svome legatu da, osim cara, izopći sve koji propuste uhvatiti Luthera i njegove pristaše, bez obzira na njihov crkveni i svjetovni položaj, i predati ih odmazdi Rima.
Ovdje se vidi pravi duh papinstva. U cijelom dokumentu nema ni traga kršćanskim načelima ni običnoj ljudskoj pravdi. Luther je bio daleko od Rima; nije imao prilike objasniti ni braniti svoje stajalište. A ipak, prije no što je njegov slučaj ispitan, proglašen je heretikom i istog dana opomenut, optužen, osuđen, i to sve od samozvanog svetog oca, jedinog vrhovnog, nepogrešivog autoriteta u Crkvi i državi.
U to vrijeme, kad su Lutheru itekako bili potrebni sućut i savjet pravog prijatelja, Božja je providnost u Wittenberg poslala Melanchtona. Mlad, skroman i povučen, zdravog rasuđivanja, golemog znanja, uvjerljive rječitosti, čistog i čestitog karaktera, Melanchton je stekao opće divljenje i poštovanje. Briljantnost njegovih talenata nije zasjenila blagost njegove naravi. Ubrzo je postao ozbiljnim učenikom Evanđelja i Lutherov najvjerniji prijatelj i cijenjeni pomagač. Njegova blagost, razboritost i točnost bili su dopuna Lutherovoj hrabrosti i energičnosti. Njihova je suradnja ojačala reformaciju i bila izvor velikog ohrabrenja Lutheru.
Za mjesto suđenja bio je određen Augsburg i reformator se tamo zaputio pješice. Ljudi su ozbiljno strahovali za njegov život. Čule su se otvorene prijetnje da će ga na putu uhvatiti i ubiti, pa su ga njegovi prijatelji molili da se ne izlaže takvoj opasnosti. Čak su ga molili da za neko vrijeme napusti Wittenberg i potraži sigurnost kod onih koji će ga rado zaštititi. Ali on nije htio napustiti mjesto na koje ga je Bog postavio. Mora nastaviti vjerno čuvati istinu, bez obzira na oluje koje su se sručile na njega. Govorio je: “Ja sam poput Jeremije, čovjek koji izaziva sukobe i nemire; ali što mi više prijete, to se više radujem… Već su pogazili moju čast i uništili moj dobar glas. Još mi preostaje jedno: moje jadno tijelo. Neka ga uzmu, time će mi skratiti život za nekoliko sati, ali dušu mi ne mogu uzeti. Tko želi navijestiti Kristovu Riječ svijetu, mora svakog trenutka očekivati smrt.”17
Vijesti o Lutherovu dolasku u Augsburg izazvale su veliko zadovoljstvo papinog legata. Činilo se da je neugodan heretik, koji je izazivao pozornost cijeloga svijeta, bio sada u vlasti Rima i legat je odlučio da mu neće pobjeći. Reformator je propustio sebi osigurati jamstveni list slobodnog prolaza. Prijatelji su ga nagovarali da se bez njega ne pojavi pred legatom, a sami su poduzeli da ga ishode od cara. Legat je namjeravao prisiliti Luthera da, ako je moguće, porekne svoje teze, ili ako u tome ne uspije, učiniti da bude odveden u Rim kako bi podijelio sudbinu Husa i Jeronima. Stoga je preko svojih suradnika nastojao navesti Luthera da dođe bez jamstvenog lista, s pouzdanjem u njegovu milost. Luther je to odlučno odbio i nije izišao pred papinog poslanika dok nije dobio ispravu kojom mu je car jamčio svoju zaštitu.
Sukladno svojoj politici, pripadnici Rimske crkve su odlučili Luthera pokušati pridobiti prividnom blagošću. U razgovorima s njim legat je pokazao veliku ljubaznost, ali je zahtijevao da se Luther bezuvjetno pokori vlasti Crkve i da bez argumenta ili pitanja odustane od svake svoje točke. Ali nije pravilno procijenio karakter čovjeka s kojim je imao posla. U svom odgovoru Luther je izrazio svoje poštovanje prema Crkvi, svoju želju za istinom, spremnost da odgovori na sve primjedbe o onom što je podučavao i da svoje učenje prepusti prosudbi nekih vodećih sveučilišta. Istodobno je prosvjedovao zbog kardinalova zahtjeva da porekne svoje učenje bez dokaza da je u zabludi.
Jedini je odgovor bio: “Poreci, poreci!” Reformator je pokazao da njegovo stajalište podržava Sveto pismo i odlučno izjavio da se ne može odreći istine. Nesposoban da odgovori na Lutherove argumente, legat ga je obasuo bujicom prijekora, poruge i laskanja, pomiješanim navodima iz predaje i spisa crkvenih otaca, ne dajući reformatoru da dođe do riječi. Videći da će sastanak, ako tako nastavi, biti potpuno beskoristan, Luther je napokon nevoljko ishodio dozvolu da odgovori pismeno.
“Takvim postupkom”, rekao je pišući svome prijatelju, “tlačeni ima dvostruku korist; prvo, ono što je napisano može se podvrgnuti prosudbi drugih; drugo, čovjek ima bolju mogućnost da se sučeli sa strahom, ako ne sa savješću drskog i brbljivog silnika, koji bi inače mogao nadvladati svojim zapovjedničkim glasom.”18
Na sljedećem sastanku Luther je jasno, sažeto i snažno iznio svoja gledišta, potkrijepivši ih mnogim navodima iz Svetoga pisma. Nakon što ga je pročitao, svoj je rad pružio kardinalu koji ga je, međutim, prezrivo bacio, izjavljujući da je to samo mnoštvo praznih riječi i bezvrijednih citata. Luther, kome su se oči otvorile, sada je sreo oholog kardinala na njegovom vlastitom području — predaji i učenju Crkve — i posvema srušio njegove tvrdnje.
Kad je prelat uvidio da je nemoguće odgovoriti na Lutherovo dokazivanje, izgubio je nadzor nad sobom i u bijesu povikao: “Poreci, ili ću te poslati u Rim gdje ćeš doći pred suce kojima je naloženo da se upoznaju s tvojim slučajem. Izopćit ću tebe i tvoje sljedbenike, a sve koji te budu podržavali izbacit ću iz Crkve!” Na kraju je oholim i gnjevnim tonom rekao: “Poreci, ili mi više ne izlazi pred oči!”19
Reformator se odmah povukao sa svojim prijateljima, čime je jasno dao do znanja da se od njega ne može očekivati nikakvo odricanje. To kardinal nije očekivao. Laskao je sebi da nasilnošću može natjerati Luthera na odricanje. Ostavljen nasamo sa svojim istomišljenicima, gledao je sad jednoga sad drugoga, zlovoljan zbog neočekivanog neuspjeha svojih planova.
Lutherovi napori ovom prilikom nisu bili bezuspješni. Veliki skup nazočnih mogao je usporediti ova dva čovjeka i za sebe prosuditi koji su duh pokazali, kao i snagu i istinitost njihovih gledišta. Kakva suprotnost! Reformator, jednostavan, ponizan, odlučan, stajao je u Božjoj sili, s istinom na svojoj strani; a papin predstavnik, uobražen, drzak, ohol i nerazuman, nije imao nijednog dokaza iz Svetoga pisma, ali je bijesno vikao: “Poreci, ili ću te poslati u Rim da te kazne!”
Unatoč tome što je Luther posjedovao jamstveni list, Rimu vjerni ljudi kovali su plan kako da ga uhite i utamniče. Njegovi prijatelji nagovarali su ga da se bez oklijevanja vrati u Wittenberg, budući da nema koristi i dalje ostati, i da bude krajnje oprezan u otkrivanju svojih namjera. Stoga je prije zore na konju napustio Augsburg, praćen samo jednim vodičem kojega mu je dao magistrat. Pun različitih slutnji prolazio je tihim i mračnim gradskim ulicama. Neprijatelji, oprezni i okrutni, smišljali su kako ga uništiti. Hoće li izbjeći zamkama što su ih postavili? To su bili trenuci zabrinutosti i usrdne molitve. Tako je stigao do malih vrata u gradskom bedemu. Otvorili su ih za njega i on je s vodičem nesmetano izišao iz grada. Kad su se našli vani na sigurnom, bjegunci su požurili i prije no što je legat saznao za Lutherov odlazak, već se nalazio izvan domašaja svojih progonitelja. Sotona i njegovi poslanici doživjeli su poraz. Čovjek za koga su mislili da je u njihovoj vlasti nestao je, izmaknuvši im poput ptice iz ptičareve zamke.
Vijest o Lutherovu bijegu zaprepastila je i razbjesnila legata. Nadao se velikoj časti zbog svoje mudrosti i odlučnosti u postupanju s ovim uzbunjivačem Crkve; a sada mu se nada izjalovila. Svom je gnjevu dao oduška u pismu što ga je uputio Friedrichu, izbornom saksonskom knezu, ogorčeno klevetajući Luthera i zahtijevajući od Friedricha da reformatora pošalje u Rim ili da ga protjera iz Saske.
U obrani je Luther tražio da mu legat ili papa iz Svetog pisma otkriju njegove zablude, a on se obvezao na najsvečaniji način odreći svog učenja ako mu dokažu da je suprotno Božjoj riječi. Izrazio je i svoju zahvalnost Bogu što ga je smatrao dostojnim da strada zbog tako svete stvari.
Izborni je knez dotada slabo poznavao reformatorovo učenje, ali su iskrenost, snaga i jasnoća Lutherovih riječi ostavili na njega dubok dojam; i dok se ne dokaže da je reformator u zabludi, Friedrich je odlučio biti njegovim zaštitnikom. U odgovoru na legatov zahtjev pisao je: “‘Budući da se doktor Martin pojavio pred vama u Augsburgu, trebate se time zadovoljiti. Nismo očekivali da ćete ga pokušati navesti na odricanje a da ga ne osvjedočite o njegovim zabludama. Nijedan od učenih ljudi u našem vojvodstvu nije me izvijestio da je Martinovo učenje bezbožno, protukršćansko ili heretičko!’ Štoviše, knez je odbio Luthera poslati u Rim ili ga prognati iz svojih zemalja.”20
Izbornom je knezu bilo poznato da su moralna ograničenja u društvu doživjela potpuni slom. Bilo je nužno provesti veliku reformu. Složena i skupa nastojanja da se spriječe ili kazne zločini bila bi nepotrebna kada bi ljudi priznali i poslušali Božje naloge i upozorenja prosvijetljene savjesti. Vidio je da Luther nastoji ostvariti ovaj cilj pa se radovao što se u Crkvi počeo osjećati bolji utjecaj.
Također je primijetio da je Luther bio iznimno uspješan kao sveučilišni profesor. Prošla je samo jedna godina otkako je reformator stavio svoje teze na vrata dvorske crkve, a već se znatno smanjio broj hodočasnika koji su za blagdan Svih svetih posjećivali crkvu. Rim više nije imao toliko štovatelja i darova kao ranije, ali njihovo je mjesto zauzela druga skupina ljudi koji su sada došli u Wittenberg, ne kao hodočasnici i klanjatelji relikvijama, već studenti koji su napunili dvorane učilišta. Lutherovi su spisi posvuda zapalili novo zanimanje za Sveto pismo, pa su u Sveučilište nagrnuli ne samo studenti iz Njemačke nego i iz drugih zemalja. Mladi ljudi koji bi po prvi put ugledali Wittenberg, “dizali su ruke k nebu i zahvaljivali Bogu što je učinio da svjetlost istine zasvijetli iz toga grada, kao nekada s drevnog Siona, i odatle se proširi do najudaljenijih zemalja”.21
Luther se dosada samo djelimično obratio od zabluda Rimske crkve. No dok je uspoređivao sveta proroštva s papinskim dekretima i pravilima, bio je silno začuđen. “Čitam papinske dekrete”, pisao je, “i… ne znam je li papa sâm antikrist ili njegov apostol; toliko je Krist u njima pogrešno prikazan i razapet.”22 U to je vrijeme Luther još uvijek podržavao Rimsku crkvu i nije se ni pomišljao ikada od nje odvojiti.
Reformatorovi spisi i njegovo učenje širili su se po cijelom kršćanskom svijetu. Djelo se proširilo na Švicarsku i Nizozemsku. Primjerci njegovih spisa uspjeli su doprijeti do Francuske i Španjolske. U Engleskoj su njegovo učenje prihvatili kao riječ života. Istina se proširila i na Belgiju i Italiju. Tisuće ljudi probudilo se iz svoje obamrlosti na radostan život vjere i nade.
Rim je bio sve više ozlojeđen Lutherovim napadima, pa su neki od njegovih fanatičnih protivnika, čak i neki profesori katoličkih sveučilišta, izjavili da onaj tko ubije buntovnog redovnika ne bi zgriješio. Jednoga je dana reformatoru prišao neki stranac s pištoljem skrivenim pod ogrtačem i upitao ga zašto se kreće sâm. “Ja sam u Božjim rukama”, odgovorio je Luther. “On mi je snaga, On mi je štit. Što mi može učiniti čovjek?”23 Na ove je riječi stranac problijedio i pobjegao kao da se našao pred nebeskim anđelima.
Rim je čvrsto odlučio uništiti Luthera, ali Bog je bio njegova obrana. Njegovo se učenje posvuda pročulo — “u kolibama i samostanima, u plemićkim dvorovima, na sveučilištima i u kraljevskim palačama. Posvuda su ustajali plemeniti ljudi da podupru njegove napore.”24
Nekako u to vrijeme Luther je, čitajući Husova djela, otkrio da je češki reformator vjerovao u veliku istinu o opravdanju vjerom, koju je sam nastojao podržati i poučavati. “Svi smo mi”, rekao je Luther, “Pavao, Augustin i ja bili husiti, a da to nismo znali! … Bog će sigurno pohoditi svijet”, nastavio je, “budući da mu je prije jednog stoljeća objavljena istina koju je spalio.”25
U pozivu upućenom caru i njemačkom plemstvu, Luther je pisao o papi: “Jezovito je promatrati onoga koji se naziva Kristovim namjesnikom kako se razmeće sjajem kojega nijedan car ne može oponašati. Je li u tome sličan siromašnom Isusu ili skromnom Petru? On je, kažu, gospodar svijeta! Ali je Krist, čijim se namjesnikom hvali da jest, rekao: ‘Moje kraljevstvo nije odavde.’ Može li područje namjesnika biti veće od područja njegova poglavara?”26
O sveučilištima je pisao sljedeće: “Silno se bojim da će se pokazati kako su sveučilišta široka vrata pakla, ukoliko ne budu marljivo radili na objašnjavanju Svetoga pisma i usađivali ga u srca mladih. Nikome ne preporučujem da svoje dijete šalje tamo gdje se Sveto pismo ne cijeni više od svega. Svaka se institucija u kojoj ljudi neumorno ne proučavaju Božju riječ mora izopačiti.”27
Ovaj se poziv brzo proširio Njemačkom i izvršio snažan utjecaj na narod. Cijela se nacija uskomešala i mnoštvo se počelo okupljati oko zastave reforme. Izgarajući od želje za odmazdom, Lutherovi su neprijatelji nagovarali papu da poduzme odlučne mjere protiv njega. Objavljeno je da njegovo učenje treba odmah osuditi. Lutheru i njegovim pristašama dano je šezdeset dana, nakon kojih će, ako se ne odreknu, svi biti izopćeni.
To je bio strašan trenutak krize za reformaciju. Stoljećima je rimska presuda o izopćenju izazivala užas moćnih vladara. Ona je moćna carstva ispunila jadom i pustoši. Svi su gledali sa strahom i užasom na one na koje bi pala njezina prokletstva. Takvi nisu mogli kontaktirati sa svojim bližnjima i s njima se postupalo kao s ljudima koji su stavljeni izvan zakona, da bi ih se progonilo do istrebljenja. Luther nije bio slijep da ne bi vidio buru koja se nadvila nad njega, ali je stajao čvrsto, uzdajući se u Krista da će biti njegov pomoćnik i zaštitnik. S tom vjerom i hrabrošću mučenika pisao je: “Što će se dogoditi, ne znam niti želim znati… Bez obzira gdje će udarac pasti, ja se ne bojim. Ni list ne pada s drveta bez volje našega Oca. Koliko li će se više brinuti o nama! Lako je umrijeti za Riječ, budući da je Riječ koja je postala tijelom, umrla. Ako s Njim umremo, s Njim ćemo i živjeti; i prolazeći kroz ono kroz što je On prošao prije nas, bit ćemo tamo gdje je i On i nastavati s Njime zauvijek.”28
Kad je papina bula stigla do Luthera, rekao je: “Prezirem je i protivim joj se kao bezbožnoj i lažnoj… U njoj se osuđuje sâm Krist… Radujem se što trebam stradati zbog najboljeg od svih slučajeva. U srcu već osjećam veću slobodu; napokon znam da je papa antikrist i da je njegovo prijestolje prijestolje samoga Sotone.”29
Ipak, nalog Rima nije ostao bez učinka. Tamnica, mučenje i mač bili su prigodno oružje kojim se mogla iznuditi pokornost. Slabi i praznovjerni drhtali su pred papinim dekretom. Premda je Luther uživao opću simpatiju, mnogima je život bio previše drag da bi ga žrtvovali u djelu reforme. Po svemu se činilo da je reformatorovo djelo pri kraju.
Ali je Luther još uvijek bio neustrašiv. Rim je na njega bacio svoje anateme i svijet ga je promatrao ne sumnjajući da će ili propasti ili biti prisiljen na popuštanje. Ali strahovitom snagom reformator je vratio Rimu osudu prokletstva i javno proglasio svoju odluku da s njime raskida zauvijek. U prisutnosti mnoštva studenata, profesora i građana svih staleža, Luther je spalio papinu bulu zajedno sa zakonikom kanonskog prava, dekretima i spisima koji su podupirali papinsku vlast. “Moji su neprijatelji spaljivanjem mojih knjiga”, rekao je, “uspjeli naškoditi stvari istine kod običnih ljudi i upropastiti njihove duše, stoga i ja zauzvrat spaljujem njihove knjige. Ozbiljna je borba upravo započela. Dosad sam se s papom samo igrao. Ovo djelo započeo sam u Božje ime; ono će se završiti bez mene i Njegovom silom.”30
Na prijekore svojih neprijatelja koji su ismijavali slabost njegove stvari, Luther je odgovorio: “Tko zna da me nije izabrao i pozvao Bog pa da se stoga ne trebaju bojati kako će prezirući mene prezreti samoga Gospodina? Prigodom izlaska iz Egipta Mojsije je bio sâm. Ilija je bio sâm za vladanja kralja Ahaba; Izaija je bio sâm u Jeruzalemu, Ezekiel u Babilonu… Bog za proroka nikada nije izabrao nekog velikog svećenika ili neku drugu poznatu ličnost. Obično je birao jednostavne i prezrene ljude, a jednom čak i pastira Amosa. U svakom razdoblju sveti su morali koriti velikaše, kraljeve, knezove, svećenike i učene ljude, uz opasnost za svoj život… Ne kažem da sam prorok, ali velim da se trebaju bojati budući da sam ja sâm, a njih je mnogo. Siguran sam da je Božja riječ uz mene, a ne uz njih.”31
Ipak se Luther bez strahovite unutarnje borbe sa samim sobom nije odlučio konačno odvojiti od Crkve. Nekako u to vrijeme je pisao: “Svakim danom sve više i više osjećam kako je teško napustiti ono što su nam usadili u djetinjstvu. O, koliko me je boli stajalo da opravdam samoga sebe što sam se usudio sâm ustati protiv pape i proglasiti ga antikristom, premda sam uz sebe imao Sveto pismo! Kako mi je srce patilo! Koliko sam puta sebi postavljao gorko pitanje koje su papisti tako često ponavljali: ‘Zar si samo ti mudar? Zar je moguće da su svi drugi u zabludi? Što će biti ako si nakon svega ti u zabludi i u svoju zabludu uvlačiš tolike duše koje će na kraju zauvijek propasti?’ Tako sam se borio sa sobom i Sotonom, dok Krist svojom nepogrešivom Riječju nije učvrstio moje srce protiv ovih sumnji.”32
Papa je Lutheru zaprijetio izopćenjem ako se ne odrekne, i sada je prijetnju ostvario. Pojavila se nova bula kojom je objavljeno reformatorovo konačno odvajanje od Rimske crkve, proglašavajući ga “prokletim od Neba” i uključujući u istu osudu sve koji prihvate njegovo učenje. Velika borba je buknula svom žestinom.
Protivljenje čeka sve koje Bog odredi da navijeste istinu koja je posebno primijenjena na njihovo vrijeme. U Lutherovo doba postojala je sadašnja istina, istina od posebne važnosti za ono vrijeme. Postoji sadašnja istina i za Crkvu danas. Onaj koji sve čini po svojoj volji našao je za potrebno da ljude stavi u razne okolnosti i povjeri im dužnosti koje odgovaraju vremenu u kome žive i prilikama u kojima se nalaze. Ako budu cijenili danu svjetlost, otvorit će im se širi vidici istine. Ali danas većina isto tako malo teži za istinom kao i papisti koji su ustali protiv Luthera. Kao u prošlim vjekovima i danas postoji sklonost da se namjesto Božje riječi prihvate ljudske teorije i predaje. Oni koji iznose istinu za sadašnje vrijeme ne trebaju očekivati da će biti primljeni s većom naklonošću nego raniji reformatori. Veliki sukob između istine i zablude, između Krista i Sotone, sve će se više zaoštravati do kraja povijesti ovoga svijeta.
Isus je rekao svojim učenicima: “Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta — zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju riječ držali, i vašu će držati.” (Ivan 15,19.20) S druge strane, naš je Gospodin jasno objavio: “Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupali s lažnim prorocima očevi njihovi.” (Luka 6,26) Danas duh svijeta nije ništa više u suglasnosti s Kristovim Duhom nego što je to bio u ranijim vremenima, i oni koji danas propovijedaju Božju riječ u njezinoj čistoći neće biti primljeni s većom naklonošću nego u prošlim vremenima. Protivljenje istini može izmijeniti oblik, neprijateljstvo može biti manje otvoreno jer je suptilnije, ali to protivljenje još uvijek postoji i pokazivat će se do kraja.