Novi car Karlo V. stupio je na prijestolje Njemačke pa su mu poslanici Rima požurili čestitati i navesti ga da upotrijebi svoju moć protiv reformacije. S druge strane, izborni saksonski knez, kojemu je Karlo itekako dugovao svoju krunu, molio je cara da protiv Luthera ništa ne poduzima dok ga ne sasluša. Tako se car našao u vrlo teškom položaju i neprilici. Papisti se ne bi zadovoljili ničim manjim osim carskim ediktom kojim bi Luther bio osuđen na smrt. Izborni je knez odlučno izjavio da “ni njegovo carsko Veličanstvo niti itko drugi nije dokazao da su Lutherovi spisi pobijeni”. Stoga je zahtijevao “da se doktora Luthera opskrbi jamstvenim listom kako bi se mogao pojaviti pred sudom učenih, pobožnih i nepristranih sudaca”.1
Pozornost svih stranaka sada je bila upravljena na skupštinu njemačkih država koja je sazvana u Wormsu ubrzo nakon Karlova stupanja na prijestolje. Na ovom nacionalnom saboru trebalo je razmotriti važna politička pitanja i interese. Po prvi su se put njemački knezovi trebali sastati sa svojim mladim vladarom u savjetodavnoj skupštini. Sa svih strana domovine stigli su crkveni i državni velikodostojnici. Svjetovni velikaši, visoka roda, moćni i ljubomorni na svoja nasljedna prava; kneževski svećenici svjesni svog visokog položaja i moći; dvorski vitezovi i njihova oružana pratnja; veleposlanici stranih i dalekih zemalja — svi su se okupili u Wormsu. Ali predmet koji je pobudio najdublje zanimanje ovog golemog skupa bio je slučaj saskog reformatora.
Karlo V. je prethodno uputio izbornog kneza da dovede Luthera pred sabor, jamčeći mu zaštitu i slobodu da s mjerodavnim osobama raspravlja o spornim točkama. Luther je jedva čekao da stupi pred cara. U to mu se vrijeme zdravlje jako pogoršalo; pa ipak je pisao izbornom knezu: “Ako ne budem mogao zdrav ići u Worms, odnijet će me tamo bolesnog kakav jesam. Ako me car zove, ne dvojim da je to poziv samoga Boga. Ako se protiv mene kane poslužiti nasiljem, što je vjerojatno (jer mi nisu naredili da dođem kako bi ih poučio), ja stvar prepuštam u Gospodnje ruke. Još uvijek živi i vlada Onaj koji je trojicu mladića sačuvao u užarenoj peći. Ako me On ne spasi, moj život malo vrijedi. Spriječimo da Evanđelje bude izloženo poruzi zlih i radije prolijmo svoju krv u njegovu obranu nego im dopustimo da trijumfiraju. Nije na meni da odlučim hoće li spasenju sviju više pridonijeti moj život ili moja smrt… Očekujte od mene sve… osim bijega i odricanja. Pobjeći ne mogu, a još se manje mogu odreći.”2
Kad su se Wormsom proširili glasovi da će se Luther pojaviti pred Saborom, nastalo je opće uzbuđenje. Aleander, papin legat kome je pitanje Luthera bilo posebno povjereno, veoma se uznemirio i razljutio. Shvatio je da će to polučiti kobne posljedice za papinstvo. Pokrenuti istragu o slučaju u kojem je papa već proglasio osudu bilo bi neuvažavanje autoriteta suverenog pontifeksa. Osim toga bojao se da bi rječiti i snažni dokazi ovog čovjeka mogli mnoge knezove odvratiti od papine odluke. Stoga je najenergičnije prosvjedovao kod Karla zbog Lutherova dolaska u Worms. Nekako u to vrijeme objavljena je bula o Lutherovom izopćenju. To je, zajedno s nagovaranjem legata, navelo cara da popusti. Izbornom knezu napisao je da Luther, ukoliko se ne odrekne, mora ostati u Wittenbergu.
Nezadovoljan ovom pobjedom, Aleander je svom raspoloživom snagom i lukavstvom nastojao osigurati Lutherovu osudu. Upornošću dostojnom nekog boljeg cilja, zahtijevao je da knezovi, prelati i drugi članovi Sabora obrate pozornost na ovaj slučaj, optužujući reformatora “za ustanak, pobunu, bezbožnost i svetogrđe”. Ali žestina i ljutnja koju je legat pokazivao jasno su otkrivali duh kojim je bio prožet. “Njega više pokreće duh mržnje i osvete”, glasila je opća primjedba, “nego revnost i pobožnost.”3 Većina u Saboru bila je više nego ikada naklonjena Lutherovu djelu.
Aleander je udvostručenom revnošću navaljivao na cara da provede papine ukaze. No prema njemačkim zakonima to nije bilo moguće bez pristanka knezova. Na kraju, nadvladan legatovim navaljivanjem, Karlo ga je pozvao da svoju stvar iznese pred državni Sabor. “To je za nuncija bio dan slavlja. Skup je bio velik, a predmet još veći. Aleander je trebao zastupati Rim… majku i gospodaricu svih crkava.” Trebao je opravdati vrhovnu Petrovu vlast pred okupljenim poglavarima kršćanstva. “Imao je dar rječitosti i pokazao se dorastao prigodi. Providnost je odredila da se Rim pred najuzvišenijim sudom pojavi i brani putem svojih najsposobnijih govornika prije no što bude osuđen.”4 Oni koji su bili naklonjeni reformatoru očekivali su s određenom bojazni djelovanje Aleanderova govora. Izborni saski knez nije bio nazočan, ali su prema njegovoj uputi neki od njegovih savjetnika bili tu da zabilježe nuncijev govor.
Svom snagom učenosti i rječitosti Aleander je nastojao pobiti istinu. Protiv Luthera je dizao optužbu za optužbom, nazivajući ga neprijateljem Crkve i države, živih i mrtvih, svećenstva i laika, koncila i kršćana pojedinačno. “U Lutherovim zabludama ima dovoljno toga”, izjavio je, da opravda spaljivanje “sto tisuća heretika”.
U zaključku je pokušao omalovažiti pristaše reformirane vjere: “Tko su ti luterani? Šarena rulja bezobraznih pedagoga, pokvarenih svećenika, raskalašenih redovnika, pravnika neznalica, osramoćenih plemića, s običnim pukom kojega su zaveli i izopačili. Koliko ih katolička stranka nadmašuje po brojnosti, sposobnostima i moći! Jednodušna odluka ove dične skupštine prosvijetlit će proste, upozoriti nepromišljene, učvrstiti neodlučne i ojačati slabe.”5
Takvim su oružjem u sva vremena napadani branitelji istine. Isti se argumenti još uvijek koriste protiv svih koji se, nasuprot utvrđenim zabludama, usuđuju iznositi jednostavna i izravna učenja Božje riječi. “Tko su ti propovjednici novih učenja?” uzvikuju oni koji žele popularnu religiju. “Oni nisu učeni, malo ih je i potječu iz siromašnijih slojeva, a tvrde da posjeduju istinu i da su Božji izabrani narod. Oni su neupućeni i obmanuti. Koliko je naša Crkva nadmoćnija po broju i utjecaju! Koliko se velikih i učenih ljudi nalazi među nama! Koliko više moći je na našoj strani!” To su argumenti koji snažno utječu na svijet, ali nisu ni danas uvjerljiviji no što su bili u dane reformatora.
Reformacija nije, kao što mnogi misle, završila s Lutherom. Ona se treba nastaviti sve do kraja povijesti ovoga svijeta. Pred Lutherom je bilo veliko djelo: trebao je druge obasjati svjetlošću kojom ga je Bog obasjao; ali nije primio svu svjetlost koju svijet treba primiti. Od onog vremena do danas nova je svjetlost stalno sjala na Sveto pismo i stalno su otkrivane nove istine.
Legatov govor duboko se dojmio državnog Sabora. Nije bilo Luthera koji bi jasnim i uvjerljivim istinama Božje riječi nadvladao papinog branitelja. Nitko nije pokušao braniti Luthera. Pokazalo se da je većina ne samo sklona osuditi Luthera i njegovo učenje već, ako je moguće, iskorijeniti krivovjerstvo. Rim je imao najpogodniju priliku da brani svoju stvar. Sve što je mogao reći u svoju obranu bilo je rečeno. Ali prividna pobjeda bila je nagovještaj poraza. Od ovog trenutka još će se jasnije vidjeti razlika između istine i zablude, jer će se voditi otvoreni rat. Od toga dana Rim nikada više neće stajati tako sigurno kao dotada.
Premda većina članova Sabora ne bi oklijevala predati Luthera odmazdi Rima, mnogi od njih su uviđali izopačenosti u Crkvi i žalili zbog njih te željeli da se učini kraj zloporabama što ih je njemački narod trpio kao posljedicu pokvarenosti i pohlepe hijerarhije. Legat je papinsku vladavinu prikazao u najljepšem svjetlu. U tom je trenutku Gospodin pokrenuo jednog člana Sabora da ocrta prave posljedice papinske tiranije. S plemenitom odlučnošću saski knez Georg ustao je u toj kneževskoj skupštini i zastrašujućom točnošću naveo prijevare i gadosti papinstva te njihove strašne posljedice. U završnoj je riječi rekao:
“To su samo neke od zloporaba koje viču protiv Rima. Oni su odbacili svaki stid i jedini im je cilj… novac, novac, novac… tako da propovjednici, koji bi trebali naučavati istinu, ne govore ništa drugo do laži, i ne samo što ih trpe nego i nagrađuju, jer što su veće njihove laži, to je veći njihov dohodak. Iz tog smrdljivog izvora istječu takve prljave vode. Razvrat pruža ruku pohlepi… Nažalost, skandal što ga je prouzročio kler gura tolike jadne duše u vječnu propast. Mora se provesti temeljita reforma.”6
Ni sâm Luther ne bi mogao iznijeti određeniju i silniju optužbu papinskih zloporaba, a činjenica da je govornik bio odlučan neprijatelj reformatora davala je posebnu težinu njegovim riječima.
Da su oči skupštine bile otvorene, oni bi u svojoj sredini vidjeli Božje anđele kako zrakama svjetlosti razgone mrak zabluda i otvaraju umove i srca za primanje istine. Upravo je snaga Božje istine i mudrosti, koja je utjecala i na neprijatelje reformacije, pripravila put velikom djelu koje je trebalo ostvariti. Martin Luther nije bio nazočan, ali se na toj skupštini čuo glas Onoga koji je bio veći od njega.
Državni je Sabor odmah izabrao povjerenstvo koje je trebalo pripremiti popis svih papinih tlačenja koja su tako teško pritiskivala njemački narod. Ovaj je popis od stotinu i jedne točke predan caru sa zahtjevom da odmah poduzme mjere za ispravljanje tih zloporaba. “Kakav gubitak kršćanskih duša”, rekli su podnositelji molbe, “kakvo pljačkanje, kakvo iznuđivanje zbog skandala kojima je okružena duhovna glava kršćanstva! Naša je dužnost da spriječimo propast i sramotu našeg naroda. Stoga vas najpokornije ali i najhitnije zaklinjemo da naredite opću reformu i preuzmete njezino sprovođenje.”7
Sada je odlučeno da se reformator pojavi pred Saborom. Unatoč Aleanderovom zaklinjanju, prosvjedima i prijetnjama, car je na kraju pristao i Luther je dobio poziv da izađe pred Sabor. S pozivom je izdan i jamstveni list kojim mu se jamči povratak na sigurnost. Poziv je u Wittenberg odnio jedan glasonoša kome je naređeno da doprati Luthera u Worms.
Lutherovi su se prijatelji uznemirili i zabrinuli. Znajući za predrasude i mržnju prema njemu, bojali su se da neće poštovati jamstveni list pa su ga molili da svoj život ne izlaže opasnosti. On je odgovorio: “Papisti ne žele da dođem u Worms, nego žele moju osudu i smrt. Nije važno! Ne molite za mene, nego za Božju riječ… Krist će mi dati svojega Duha da nadvladam ove sluge zabluda. Prezirem ih dok sam živ, a svojom smrću ću ih pobijediti. U Wormsu smišljaju kako da me prisile na poricanje, a moje poricanje glasit će ovako: Ranije sam govorio da je papa Kristov namjesnik, a sada tvrdim da je neprijatelj našega Gospodina i đavoljev apostol.”8
Luther nije smio sâm poći na ovaj opasan put. Tri njegova najbolja prijatelja odlučila su ga pratiti uz carskoga glasonošu. Melanchton im se žarko želio pridružiti. Njegovo je srce bilo vezano s Lutherovim pa ga je želio slijediti ako bude potrebno u tamnicu ili u smrt. Ali njegovoj molbi nisu udovoljili. U slučaju da Luther pogine, nade reformacije se moraju osloniti na njegovog mladog suradnika. Opraštajući se s Melanchtonom, reformator je rekao: “Ako se ne vratim i ako me moji neprijatelji ubiju, nastavi podučavati Riječ i stoj čvrsto u istini. Radi namjesto mene… Ako preživiš, moja smrt neće biti tako tragična.”9 Studenti i građani koji su se okupili da isprate Luthera bili su duboko dirnuti. Mnogi čija su srca bila dirnuta Evanđeljem oprostili su se s njime u suzama. Tako su reformator i njegovi pratitelji napustili Wittenberg.
Putem su primijetili da je narod bio pritisnut mračnim slutnjama. U nekim gradovima nisu im ukazali nikakvu čast. Kad su se zaustavili da prenoće, jedan je prijateljski naklonjeni svećenik izrazio svoje strahovanje tako što je pred Luthera stavio sliku talijanskog reformatora koji je umro mučeničkom smrću. Sljedećeg se dana saznalo da su Lutherovi spisi osuđeni u Wormsu. Carevi glasonoše objavljivali su carski ukaz i pozivali narod da zabranjena djela preda sucima. Glasonoša, bojeći se za Lutherovu sigurnost na Saboru, misleći da se možda pokolebao u svojoj odlučnosti, upitao ga je “želi li još uvijek nastaviti put”. Luther je odgovorio: “Iako pod prokletstvom u svakom gradu, nastavljam put.”10
U Erfurtu su Luthera primili s velikim počastima. Okružen mnoštvom poštovatelja hodao je ulicama kojima je tako često prolazio sa svojom prosjačkom torbom. Posjetio je svoju samostansku ćeliju i sjetio se borbe zahvaljujući kojoj je svjetlost koja je sada preplavila Njemačku obasjala njegovu dušu. Pozvali su ga da propovijeda. To mu je bilo zabranjeno, ali je glasonoša dao svoj pristanak pa je redovnik, koji je nekada robovao u samostanu, sada stupio na propovjedaonicu.
Veliko okupljeno mnoštvo uputio je na Kristove riječi: “Mir vama!” “Filozofi, učeni ljudi i pisci”, rekao je, “nastojali su poučiti ljude kako mogu steći vječni život — i nisu uspjeli. A ja ću vam sada to reći: Bog je jednog Čovjeka, Isusa Krista, uskrisio iz mrtvih da bi uništio smrt, ispaštao za grijeh i zatvorio vrata pakla. To je djelo spasenja… Krist je nadvladao! To je Radosna vijest i mi se spašavamo Njegovim, a ne svojim djelima… Naš Gospodin Isus Krist je rekao: ‘Mir vama; pogledajte moje ruke.’ To znači: Gledaj, o čovječe! Ja sâm, ja jedini uzeo sam tvoj grijeh i otkupio te. I sada imaš mir, veli Gospodin.”
Nastavio je kazujući da se prava vjera pokazuje u svetom životu. “Budući da nas je Bog spasio, vršimo svoja djela tako da ih On može prihvatiti. Jesi li bogat? Neka tvoja dobra služe potrebama siromašnih. Jesi li siromašan? Neka tvoja služba bude prihvatljiva za bogate. Ako tvoj rad koristi samo tebi, onda je služba koju misliš da vršiš Bogu lažna.”11
Ljudi su slušali kao očarani. Kruh života bio je prelomljen tim izgladnjelim dušama. Krist je pred njima bio uzdignut iznad papa, legata, careva i kraljeva. Luther nije spomenuo svoj opasan položaj. Nije htio sebe učiniti predmetom razmišljanja ili sućuti. Razmišljajući o Kristu izgubio je iz vida sebe. Skrio se iza Mučenika s Golgote, samo nastojeći predočiti Krista kao Otkupitelja grešnikâ.
U nastavku putovanja reformator je svuda bio predmet najvećeg zanimanja. Znatiželjno mnoštvo tiskalo se oko njega, a prijateljski glasovi upozoravali su ga na namjere rimokatolika: “Spalit će te!” govorili su jedni, “Tvoje će tijelo pretvoriti u prah kao što su učinili s Janom Husom.” Luther je odgovarao: “Kad bi duž cijelog puta od Wormsa do Wittenberga zapalili vatru čiji bi plameni jezici dosezali do neba, ja bih kroz nju išao u Gospodnje ime. Izići ću pred njih; ući ću u čeljust ove nemani i slomiti joj zube, ispovijedajući Gospodina Isusa Krista.”12
Vijest o njegovom približavanju Wormsu izazvala je veliku uznemirenost. Njegovi su prijatelji drhtali za njegovu sigurnost, a neprijatelji se bojali za uspjeh svoje stvari. Veliki su se napori ulagali kako bi ga odvratili od ulaska u grad. Papisti su ga nagovarali da se smjesti u dvorac jednog prijateljski raspoloženog viteza, gdje se, tvrdili su, sve može miroljubivo srediti. Prijatelji su opisivanjem opasnosti koje su mu prijetile nastojali u njemu izazvati strah. Svi su napori bili uzaludni. Luther je, još uvijek nepokolebljiv, izjavio: “Kad bi u Wormsu bilo đavola koliko je crepova na krovovima, ipak bih ušao u grad.”13
Kad je stigao u Worms, veliko je mnoštvo nagrnulo k vratima da mu zažele dobrodošlicu. Tako veliko mnoštvo nije se skupilo ni za doček cara. Uzbuđenje je bilo veliko, kad se usred mnoštva začuo prodoran i tugaljiv glas koji je zapjevao pogrebnu pjesmu kao upozorenje Lutheru na sudbinu koja ga očekuje. “Bog će biti moja obrana”, rekao je silazeći s kola.
Papisti nisu vjerovali da će se Luther stvarno usuditi doći u Worms, pa je njegov dolazak izazvao zabrinutost. Car je smjesta sazvao svoje savjetnike da razmotre što valja poduzeti. Jedan od biskupa, okorjeli papist, izjavio je: “Mi smo dugo raspravljali o tom predmetu. Neka se vaše Veličanstvo odmah riješi tog čovjeka. Nije li Sigismund učinio da Jan Hus bude spaljen? Mi nismo obvezni ni davati ni poštovati jamstveni list jednog heretika.” “Ne,” rekao je car, “mi moramo održati naše obećanje.”14 Stoga je odlučeno da se reformatora sasluša.
Čitav je grad bio nestrpljiv da vidi ovog iznimnog čovjeka i ubrzo je mnoštvo posjetitelja napunilo njegov stan. Luther se tek oporavio od nedavne bolesti; bio je umoran od puta koji je trajao puna dva tjedna. Trebao se pripremiti za sutrašnje značajne događaje pa mu je bio potreban mir i odmor. Ali želja da ga vide bila je toliko velika da mu je za odmor ostalo samo nekoliko sati, jer su se oko njega okupili plemići, vitezovi, svećenici i građani. Među njima bilo je mnogo plemića koji su od cara smjelo zahtijevali reformu zbog crkvenih zloporaba i koji su, kaže Luther, “svi bili oslobođeni Evanđeljem koje sam propovijedao”.15 Dolazili su prijatelji i neprijatelji da vide neustrašivog redovnika, a on ih je primao nepokolebljivim mirom i svima dostojanstveno i mudro odgovarao. Držao se čvrsto i hrabro. Njegovo blijedo, mršavo lice, obilježeno tragovima truda i bolesti, imalo je ljubazan i čak radostan izraz. Svečanost i duboka ozbiljnost njegovih riječi davale su mu silu kojoj se ni njegovi neprijatelji nisu mogli potpuno oprijeti. I prijatelji i neprijatelji bili su ispunjeni divljenjem. Jedni su bili osvjedočeni da ga okružuje božansko ozračje, a drugi su izjavljivali, kao i farizeji o Kristu: “Ima zlog duha.”
Sutradan je Luther pozvan da iziđe pred Sabor. Jedan je carski službenik određen da ga dovede u dvoranu za prijam, ali je to jedva uspio. Sve su ulice bile prepune promatrača, željnih da vide redovnika koji se usudio oprijeti autoritetu pape.
U trenutku kad je Luther trebao izići pred svoje suce, jedan stari vojskovođa, junak iz mnogih bitaka, ljubazno mu se obratio: “Jadni, jadni redovniče, pred tobom je borba kakvu ni ja niti bilo koji drugi vojskovođa nismo vodili ni u najkrvavijoj bitci. Ali ako je tvoja stvar pravedna i ako si u nju siguran, idi naprijed u Božje ime i ne boj se ničega. Bog te neće napustiti.”16
Napokon je Luther stajao pred državnim Saborom. Car je sjedio na prijestolju okružen najuglednijim ličnostima carstva. Nikada se nijedan čovjek nije pojavio pred veličanstvenijim saborom nego što je bio ovaj pred kojim je Martin Luther trebao odgovarati zbog svoje vjere. “Sama činjenica da se pojavio pred više nego veličanstvenim skupom bila je značajna pobjeda nad papinstvom. Papa je tog čovjeka osudio, a sada je taj isti čovjek stajao pred sudom koji se, upravo ovim postupkom, stavio iznad pape. Papa ga je stavio pod interdikt i isključio ga iz društvene zajednice, a ipak je bio pozvan biranim riječima i primljen na najuzvišenijem skupu na svijetu. Papa ga je osudio na vječnu šutnju, a on je sada trebao govoriti u nazočnosti tisuća pozornih slušatelja, okupljenih iz najudaljenijih kršćanskih zemalja. Tako je Lutherovom zaslugom ostvaren silan prevrat. Rim je već silazio sa svog prijestolja, a uzrok tom poniženju bio je glas jednog redovnika.”17
Pred tako moćnom i časnom skupštinom reformator skromnog podrijetla djelovao je zbunjeno i iznenađeno. Više mu je knezova, koji su primijetili njegovo uzbuđenje, prišlo i jedan od njih mu je šapnuo: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti.” Drugi je kazao: “Kad vas zbog mene dovedu pred upravitelje i kraljeve, onog će vam se časa dati što trebate govoriti.” Tako su najveći ljudi ovoga svijeta upotrijebili Kristove riječi da bi ohrabrili Njegovog slugu u trenutku kušnje.
Luthera su doveli do mjesta točno ispred careva prijestolja. Mrtva tišina zavladala je prepunom skupštinom. Tada je ustao carev službenik i pokazujući na zbirku Lutherovih spisa, zahtijevao da reformator odgovori na dva pitanja: priznaje li ih svojima i namjerava li se odreći mišljenja što ih je u njima iznio. Nakon što su pročitani naslovi knjiga, Luther je odgovorio da, što se tiče prvog pitanja, priznaje da su knjige njegove. “Što se tiče drugog pitanja”, rekao je, “budući da je to pitanje koje se tiče vjere i spasenja duša, a u koje je uključena Božja riječ, najveće i najdragocjenije blago na Nebu i na zemlji, postupio bih nerazborito kad bih odgovorio bez razmišljanja. Mogao bih potvrditi manje no što okolnosti zahtijevaju ili više no što traži istina, pa bih sagriješio protiv Kristovih riječi: ‘Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.’ (Matej 10,33) Stoga najponiznije molim Vaše carsko veličanstvo da mi dâ vremena, kako bih mogao odgovoriti a da se ne ogriješim o Božju riječ.”18
Ovom molbom Luther je mudro postupio. Njime je uvjerio skupštinu da ne postupa iz strasti ili nagonski. Takva smirenost i samosavlađivanje, neočekivani od onoga koji se pokazao tako odvažnim i nepopustljivim, pridodali su njegovoj snazi i omogućili mu da kasnije odgovori razborito, odlučno, mudro i dostojanstveno, što je iznenadilo i razočaralo njegove neprijatelje i predstavljalo ukor njihovoj drskosti i ponositosti.
Sljedećeg je dana trebao izići pred Sabor kako bi dao svoj konačni odgovor. Zakratko mu je srce klonulo kad je pomislio na sile koje su se udružile protiv istine. Njegova je vjera klonula; obuzeli su ga strah i drhtanje, a spopao užas. Opasnosti su se množile pred njim; činilo se da će njegovi neprijatelji likovati i sile tame prevladati. Okružili su ga oblaci pa se činilo da će ga odvojiti od Boga. Čeznuo je za sigurnošću da će Gospodin nad vojskama ostati uz njega. U duhovnoj tjeskobi bacio se licem na zemlju i ispustio povike što kidaju srce a koje samo Bog može potpuno razumjeti.
“O svemogući i vječni Bože,” molio je, “kako je strašan ovaj svijet! Eto, otvorio je usta da me proguta, a ja se tako malo pouzdajem u Tebe… Ako se moram osloniti samo na snagu ovoga svijeta, svemu je kraj… Kucnuo mi je posljednji čas, objavljena je moja presuda… O Bože, pomozi mi protiv sve mudrosti ovoga svijeta. Učini to… Ti sâm; … jer ovo nije moje, već Tvoje djelo. Nemam što ovdje raditi, nemam se zašto raspravljati s velikanima ovoga svijeta… Ali ovo je Tvoje djelo, … i ono je pravedno i vječno. O Gospodine, pomozi mi! Vjerni, nepromjenjivi Bože, ne uzdam se ni u jednoga čovjeka… Sve što je ljudsko, nesigurno je. Sve što dolazi od čovjeka propada… Ti si me izabrao za ovo djelo… Stoj uz mene radi svog ljubljenog Isusa Krista, koji je moja obrana, štit i jaka utvrda.”19
Svemudra Providnost dopustila je da Luther shvati kakva mu opasnost prijeti, da se ne bi pouzdao u vlastitu snagu i samosvjesno srljao u pogibelj. Ali nije to bio strah od patnji ili mučenja ili pak smrti koja se činila neodložnom, što ga je ispunilo užasom. Nastupila je kriza, a on se osjećao nesposobnim da je dočeka. Djelo istine moglo bi zbog njegove slabosti pretrpjeti poraz. On se borio s Gospodinom ne za svoju osobnu sigurnost, nego za pobjedu Evanđelja. Osjećao je strah i duševnu borbu kao i Izrael u onoj noćnoj borbi pored pustog potoka. I kao Izrael, on je nadvladao s Bogom. U potpunoj bespomoćnosti uhvatio se vjerom za Krista, moćnog Izbavitelja. Bio je ohrabren sigurnošću da pred Sabor neće izaći sâm. Mir se vratio u njegovu dušu i on se radovao što mu je dopušteno da pred glavarima naroda uzvisi Božju riječ.
S čvrstim pouzdanjem u Boga, Luther se pripremao za borbu koja mu je predstojala. Smislio je plan kako će odgovoriti, provjerio neka mjesta u svojim spisima i u Bibliji potražio pogodne dokaze da potkrijepi svoje stajalište. Tada je, stavljajući lijevu ruku na svetu Knjigu otvorenu pred njim, podigao desnicu k Nebu i zavjetovao se “da će ostati vjeran Evanđelju i slobodno ispovijedati svoju vjeru, čak ako svoje svjedočanstvo mora zapečatiti krvlju”.20
Kad je ponovno izveden pred državni Sabor, na njegovom licu nije bilo ni traga straha ili zbunjenosti. Spokojan i miran, a ipak silno hrabar i plemenit, stajao je među velikanima ove zemlje kao Božji svjedok. Carski službenik zahtijevao je da čuje njegovu odluku hoće li opozvati svoje učenje. Luther je odgovorio prigušenim i poniznim glasom, bez žestine ili strasti. Njegovo vladanje bilo je ponizno i ljubazno te je pokazivao pouzdanje i radost koje su iznenadile skupštinu.
“Mnogouzvišeni care, svijetli knezovi, milostivi gospodari,” rekao je Luther, “izlazim danas pred vas po nalogu koji sam jučer dobio i Božjom milošću molim Vaše veličanstvo i Vašu svijetlu uzvišenost da milostivo saslušate obranu stvari za koju sam uvjeren da je pravedna i istinita. Ako možda iz neznanja povrijedim dvorske običaje i propise, molim vas da mi oprostite, jer nisam odrastao u kraljevskim palačama, već u samoći samostana.”21
Zatim je kao odgovor na pitanje objasnio da njegova objavljena djela nisu sva istog karaktera. U nekima je raspravljao o vjeri i dobrim djelima, pa ih čak ni njegovi neprijatelji nisu smatrali opasnima, već korisnima. Opozvati ih značilo bi osuditi istine što ih priznaju sve strane. Drugu vrstu knjiga čine spisi koji otkrivaju papinske pokvarenosti i zloporabe. Opozvati ove spise značilo bi ojačati tiraniju Rima i otvoriti vrata mnogim i velikim bezbožnostima. U trećoj vrsti svojih knjiga ustao je protiv pojedinaca koji su branili postojeća zla. Što se njih tiče, otvoreno priznaje da je često bio oštriji no što se pristoji. Ne tvrdi da je bez mane, ali se ni tih knjiga ne može odreći, jer bi takvim postupkom ohrabrio neprijatelje istine, pa bi oni iskoristili priliku da s još većom okrutnošću tlače Božji narod.
“No ja sam samo čovjek, a ne Bog”, nastavio je. “Stoga ću se braniti kao što je Krist činio: ‘Ako sam krivo rekao, dokažite da je krivo.’ … Zaklinjem Vas milošću Božjom, najuzvišeniji care, i vas, najsvjetlije knezove, i sve bez obzira na stalež, da mi iz spisa proroka i apostola dokažete da sam zabludio. Čim se u to uvjerim, odreći ću se svake zablude i prvi ću zgrabiti svoje knjige i baciti ih u vatru.
Ovo što sam upravo rekao jasno pokazuje, nadam se, da sam pomno odvagnuo i razmotrio opasnosti kojima se izlažem. Ali daleko od toga da se bojim, već se radujem što vidim da je Evanđelje i danas, kao u prošlim vremenima, uzrok nemira i nesloge. Takav je karakter, takva je sudbina Božje riječi. Isus Krist je rekao: ‘Nisam došao da donesem mir, nego mač.’ Bog je čudesan i strašan u svojim savjetima; budite stoga oprezni da ne biste, pod izgovorom gušenja nesloge, progonili svetu Božju riječ i na se navukli strašnu poplavu nesavladivih opasnosti, sadašnjih nesreća i vječnu pustoš… Mogao bih navesti mnogo primjera iz Božje riječi. Mogao bih govoriti o faraonima, babilonskim i izraelskim kraljevima koji su svojim radom mnogo djelotvornije pridonijeli vlastitoj propasti upravo onda kad su naoko mudrim savjetima nastojali učvrstiti područja svoje vladavine. ‘Bog brda premješta, a ona to ne znaju.’”22
Luther je govorio njemački; sada su od njega tražili da iste riječi ponovi na latinskom. Premda iscrpljen prethodnim naporom, pokorio se zahtjevu i ponovno održao svoj govor istom jasnoćom i snagom kao prvi put. Za to se postarala Božja providnost. Umovi mnogih knezova bili su toliko zaslijepljeni zabludom i praznovjerjem da prigodom prvog iznošenja nisu zamijetili snagu Lutherovih zaključaka, ali im je ponovno iznošenje omogućilo da iznesene točke shvate jasnije.
One koji su uporno zatvarali oči pred svjetlom i odlučili da ih istina neće osvjedočiti, razbjesnila je snaga Lutherovih riječi. Kad je Luther prestao govoriti, govornik državnog Sabora je ljutito rekao: “Nisi odgovorio na postavljeno pitanje… Od tebe se traži da odgovoriš jasno i određeno… Hoćeš li opozvati ili ne?”
Reformator je odgovorio: “Budući da Vaše prejasno Veličanstvo i Vaša silna uzvišenost traže od mene jasan, jednostavan i izričit odgovor, ja ću vam ga dati. A on glasi: Ne mogu svoju vjeru podčiniti ni papi ni koncilima, jer je kao dan jasno da su oni često griješili i međusobno proturječili. Stoga ako me dakle ne osvjedoče svjedočanstvom Svetoga pisma ili jasnijim zaključivanjem, ako me ne osvjedoče tekstovima koje sam naveo i tako moju savjest vežu uz Božju riječ, ja se ne mogu i neću odreći, jer je za kršćanina opasno govoriti protivno svojoj savjesti. To je moj stav i drukčije ne mogu; neka mi Bog bude u pomoći! Amen!”23
Tako je ovaj pravedan čovjek stajao na sigurnom temelju Božje riječi. Nebeska mu je svjetlost obasjavala lice. Svi su vidjeli veličinu i čistoću njegova karaktera, njegov mir i radost srca dok je svjedočio protiv snage zabluda i o nadmoćnosti vjere koja nadvlađuje svijet.
Čitav je skup za trenutak zanijemio od iznenađenja. Isprva je Luther govorio tihim glasom, vladajući se ljubazno i gotovo pokorno. Zagovornici Rima su to smatrali dokazom slabljenja njegove hrabrosti. Zahtjev za odlaganjem smatrali su uvodom u njegovo odricanje. Sâm Karlo, promatrajući upola prezrivo redovnikov pognut stas, njegovu skromnu odjeću i jednostavnost njegova govora, izjavio je: “Taj redovnik iz mene nikada neće učiniti heretika.” Ali hrabrost i odlučnost što ih je sada pokazao, zajedno sa snagom i čvrstoćom svog rasuđivanja, izazvala je kod svih stranaka čuđenje. Car je zadivljeno uzviknuo: “Ovaj redovnik govori s neustrašivim srcem i nepokolebljivom hrabrošću!” Mnogi njemački knezovi gledali su s ponosom i radošću tog predstavnika svoje nacije.
Pristaše Rima bile su poražene; njihova se stvar pokazala u najnepovoljnijoj svjetlosti. Nastojali su sačuvati vlast ne pozivajući se na Sveto pismo, nego pribjegavajući prijetnjama, tim nepogrešivim argumentima Rima. Govornik državnog Sabora je rekao: “Ako se ne odrekneš, car i države carevine razmotrit će što treba poduzeti protiv nepopravljivog heretika.”
Lutherovi prijatelji, koji su s velikom radošću slušali njegovu plemenitu obranu, na ove su riječi zadrhtali; ali doktor je mirno rekao: “Bog neka mi bude pomoćnikom, jer ja se ničega ne mogu odreći.”24
Dok su knezovi vijećali, trebao je izaći iz Sabora. Osjećalo se da je nastupila ozbiljna kriza. Lutherovo uporno odbijanje da se pokori moglo bi stoljećima utjecati na tijek povijesti Crkve. Odlučeno je da mu daju još jednu priliku za odricanje. Posljednji je put izveden pred skupštinu. Ponovno mu je postavljeno pitanje hoće li opozvati svoje učenje. “Nemam drugog odgovora”, rekao je, “osim onoga kojega sam već dao.” Bilo je očito da ga neće moći navesti ni obećanjima ni prijetnjama da se pokori zahtjevima Rima.
Papinski su se glavari ljutili što njihovu moć, pred kojom su drhtali kraljevi i plemići, tako prezire jedan obični redovnik. Čeznuli su da osjeti njihov gnjev u mučenju do smrti. Ali Luther, svjestan opasnosti, govorio je svima s kršćanskim dostojanstvom i mirnoćom. U njegovim riječima nije bilo ni oholosti, ni strasti ni izvrtanja. Izgubio je iz vida sebe i velikaše koji su ga okruživali i bio svjestan prisutnosti Jednog, beskrajno uzvišenijeg od papa, prelata, kraljeva i careva. Krist je progovorio kroz Lutherovo svjedočanstvo snagom i veličanstvenošću koja je u prijateljima i neprijateljima za neko vrijeme pobudila strahopoštovanje i divljenje. Božji Duh, prisutan u ovom Saboru, djelovao je na srca državnih poglavara. Više je knezova smjelo priznalo pravednost Lutherove stvari. Mnogi su bili osvjedočeni u istinu, ali za neke dojam nije bio trajan. Postojala je još jedna skupina koja u to vrijeme nije izrazila svoje osvjedočenje, ali koji su kasnije, nakon što su sami istraživali Sveto pismo, postali neustrašivi pomagači reformacije.
Izborni knez Friedrich je zabrinuto očekivao Lutherovo pojavljivanje pred državnim Saborom pa je duboko uzbuđen slušao njegovo izlaganje. S radošću i ponosom promatrao je njegovu hrabrost, odlučnost i pribranost i odlučio ga još jače braniti. Usporedio je strane u sukobu i vidio da je mudrost papa, kraljeva i kardinala posramljena snagom istine. Papinstvo je doživjelo poraz čije će se posljedice osjećati među svim narodima u svim budućim vjekovima.
Kad je legat vidio učinak Lutherova govora, pobojao se, kao nikada ranije, za sigurnost vlasti Rima pa je odlučio upotrijebiti sva raspoloživa sredstva da isposluje uništenje reformatora. Svom rječitošću i diplomatskim umijećem, po kojima je bio posebno poznat, predstavio je mladom caru ludost i opasnost žrtvovanja prijateljstva i podrške moćne Svete stolice zbog slučaja jednog beznačajnog redovnika.
Njegove riječi nisu ostale bez učinka. Dan nakon Lutherova odgovora, car Karlo je objavio državnom Saboru svoju odluku da nastavi politiku svojih prethodnika i zaštiti katoličku vjeru. Budući da se Luther nije htio odreći svojih zabluda, protiv njega i “krivovjerja” što ga je učio treba primijeniti najoštrije mjere. “Jedan usamljeni redovnik, zaveden svojom ludošću, ustao je protiv vjere cijelog kršćanskog svijeta. Žrtvovat ću svoja kraljevstva, svoje blago, svoje prijatelje, svoje tijelo, svoju krv, svoju dušu i svoj život da zaustavim tu bezbožnost. Otpustit ću augustinca Luthera i zabraniti mu da izaziva i najmanji nemir u narodu; zatim ću protiv njega i njegovih pristaša ustati izopćenjem, kletvom i svim mogućim sredstvima kako bih uništio te zarazne heretike. Pozivam podanike svojih zemalja da se ponašaju kao vjerni kršćani.”25 Međutim, car je objavio da se Lutherov jamstveni list mora poštovati i da mu se, prije no što se protiv njega poduzmu koraci, mora dopustiti da sigurno stigne kući.
Članovi državnog Sabora imali su dva suprotna mišljenja. Papini emisari i predstavnici su ponovno zahtijevali da se zanemari reformatorov jamstveni list. “Rajna bi trebala primiti njegov pepeo”, govorili su, “kao što je prije sto godina primila Husov.”26 Ali njemački knezovi, premda sâmi papisti i Lutherovi zakleti neprijatelji, prosvjedovali su protiv takvog gaženja dane riječi, jer bi to bila ljaga na časti nacije. Podsjetili su na nesreće koje su došle nakon Husove smrti i izjavili da se na Njemačku i na glavu svog mladog cara ne usuđuju navući takva strašna zla.
Sâm Karlo je na podli prijedlog odgovorio: “Ako bi čast i vjera bili prognani iz cijeloga svijeta, trebali bi naći utočište u srcima knezova.”27 Ali i dalje su najogorčeniji Lutherovi papinski neprijatelji navaljivali na cara da s njim postupi kao što je Sigismund postupio s Husom — da ga prepusti na milost i nemilost Crkve. Ali sjetivši se kako je Jan Hus na javnom skupu pokazao na svoje okove i podsjetio monarha na pogaženu riječ, Karlo V. je izjavio: “Ne bih se želio crvenjeti kao Sigismund.”28
Međutim Karlo je svjesno odbacio istine što ih je Luther zastupao. “Čvrsto sam naumio slijediti primjer svojih predaka”, pisao je.29 Odlučio je da neće napustiti put običaja, čak ni zato da bi kročio putem istine i pravednosti. On će podržati papinstvo sa svom njegovom okrutnošću i pokvarenošću, zato što su to činili njegovi preci. Odlučio se na to, odbijajući prihvatiti bilo kakvo svjetlo koje njegovi preci nisu prihvatili ili bilo kakvu dužnost koju oni nisu izvršili.
I danas se mnogi ne daju otkinuti od otačkih običaja i predaje. Kad im Bog pošalje veću svjetlost, oni je odbacuju jer ne žele prihvatiti ono što nisu prihvatili njihovi očevi. Mi nismo postavljeni tamo gdje su bili naši preci, pa stoga naše dužnosti i odgovornosti nisu iste. Mi nećemo ugoditi Bogu ako, namjesto da sami istražujemo Riječ istine, po primjeru svojih predaka određujemo što je naša dužnost. Mi snosimo veću odgovornost od svojih predaka. Odgovorni smo za svjetlost koju su oni primili i predali nama u naslijeđe, ali isto tako i za veću svjetlost koja nas sada osvjetljuje iz Božje riječi.
Krist je rekao o nevjernim Židovima: “Da im nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha. Ali sada nemaju isprike za svoj grijeh.” (Ivan 15,22) Ista božanska sila govorila je kroz Luthera caru i njemačkim knezovima. I dok je svjetlost sijala iz Božje riječi, Njegov je Duh posljednji put pozivao mnoge u tom skupu. Kao što je Pilat stoljećima ranije dopustio da mu oholost i častoljublje zatvore srce za riječi Spasitelja svijeta; kao što je uplašeni Feliks zamolio vjesnika istine: “Sad zasad hajde! Kad imadnem zgodno vrijeme, opet ću te k sebi dozvati”; kao što je oholi Agripa priznao: “Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah” (Djela 24,25; 26,28 — DF) pa se ipak odvratio od vijesti poslane s Neba — tako je i Karlo V., prepuštajući se utjecaju svjetovnog ponosa i politike, odlučio odbaciti svjetlost istine.
Glasine o nakanama protiv Luthera naveliko su kružile uzrokujući silno uzbuđenje u gradu. Reformator je stekao mnogo prijatelja koji su, poznavajući vjerolomnu okrutnost Rima prema svima koji su se usudili otkriti njegovu pokvarenost, odlučili da on ne bude žrtvovan. Stotine plemića se obvezalo da će ga zaštititi. Više njih je javno proglasilo carsku odluku znakom pokoravanja nadzoru i vlasti Rima. Na vratima kuća i na javnim mjestima pojavili su se plakati na kojima su jedni osuđivali a drugi podržavali Luthera. Na jednome od njih bile su napisane značajne riječi mudrog čovjeka: “Jao tebi, zemljo, kada ti je kralj premlad.” (Propovjednik 10,16) Opće oduševljenje širom cijele Njemačke za Luthera osvjedočilo je cara i državni Sabor da bi svaka nepravda prema njemu ugrozila mir carstva pa čak i sigurnost prijestolja.
Friedrich Saski zadržao je promišljenu suzdržljivost, pažljivo prikrivajući svoje stvarne osjećaje prema reformatoru, dok je istodobno neumorno pratio svaki njegov pokret i pokrete njegovih neprijatelja. A bilo je i mnogo onih koji nisu pokušavali skrivati svoju naklonost prema Lutheru. Posjećivali su ga knezovi, grofovi, baruni i druge utjecajne svjetovne i duhovne ličnosti. “Mala doktorova soba”, pisao je Spalatin, “nije mogla primiti sve koji su ga htjeli posjetiti.”30 Ljudi su zurili u njega kao da je nešto više od čovjeka. Čak i oni koji nisu vjerovali njegovom učenju nisu mogli a ne diviti se toj uzvišenoj čestitosti koja ga je navela da prkosi smrti samo zato da se ne ogriješi o svoju savjest.
Uloženi su ozbiljni napori da se Luthera nagovori na nagodbu s Rimom. Plemići i knezovi su mu prikazali da će, ako ustraje u postavljanju vlastitog razmišljanja nasuprot mišljenju Crkve i koncila, ubrzo biti protjeran iz carstva i tako ostati bez zaštite. Na ovaj poziv Luther je odgovorio: “Kristovo se Evanđelje ne može propovijedati a da ne izazove protivljenje… Zašto bi me onda strah ili bojazan od opasnosti odvojili od Gospodina i od božanske Riječi koja je jedina istina? Ne, radije bih žrtvovao svoje tijelo, svoju krv i svoj život.”31
Ponovo su ga pozivali da se pokori carevom sudu, pa se neće imati čega bojati. “Pristajem cijelim srcem”, odgovorio je, “da car, knezovi pa i najjednostavniji kršćani ispitaju i ocijene moje knjige, ali pod uvjetom da im Božja riječ bude mjerilom. Ljudi ne trebaju učiniti ništa drugo do poslušati je. Ne izlažite moju savjest nasilju; ona je vezana i okovana Svetim pismom.”32
Na drugu molbu odgovorio je: “Pristajem da se odreknem svog jamstvenog lista. Predajem u ruke caru sebe i svoj život, ali Božju riječ — nikada!”33 Potvrdio je svoju spremnost da se pokori odluci sveopćeg koncila, ali samo uz uvjet da je koncil obvezan odlučivati u skladu sa Svetim pismom. “U onome što se tiče Božje riječi i vjere”, dodao je, “svaki kršćanin može isto tako dobro prosuđivati kao papa, podržavao ga i milijun koncila.”34 Napokon su se i prijatelji i neprijatelji uvjerili da bi bio uzaludan svaki daljnji pokušaj izmirenja.
Da je reformator odstupio samo u jednoj točki, Sotona i njegove vojske odnijeli bi pobjedu. Ali njegova nepokolebljiva čvrstoća bila je sredstvo za oslobađanje Crkve i početak novog i boljeg doba. Utjecaj ovog jednog čovjeka koji se o vjerskim stvarima usudio razmišljati i raditi samostalno, djelovat će na Crkvu i na svijet ne samo u njegovo vrijeme već i u svim budućim naraštajima. Njegova čvrstoća i vjernost krijepit će sve koji će u vrijeme posljetka prolaziti kroz slično iskustvo. Božja moć i veličanstvo uzdignuti su iznad savjeta ljudi, iznad sile Sotonine moći.
Ubrzo je Lutheru carskim autoritetom naređeno da se vrati kući, a on je znao da će tu poruku brzo slijediti njegova osuda. Prijeteći oblaci nadvili su se nad njegovim putem, ali kad je napuštao Worms, njegovo je srce bilo ispunjeno radošću i hvalom. “Sam đavao”, rekao je, “čuvao je papinu utvrdu, ali je Krist u njoj načinio veliki prodor, pa je Sotona bio prisiljen priznati da je Gospodin jači od njega.”35
Nakon svog odlaska, još uvijek željan da njegova odlučnost ne bude shvaćena kao pobuna, Luther je pisao caru: “Bog, koji ispituje srca, svjedok je da sam najozbiljnije spreman poslušati Vaše Veličanstvo bilo u časti ili u sramoti, u životu ili u smrti, bez iznimaka osim u Božjoj riječi, kojom čovjek živi. U svim poslovima ovoga života moja se odanost neće pokolebati, jer ovdje izgubiti ili dobiti ne utječe na spasenje. Ali kad su u pitanju vječni interesi, Bog ne želi da se pokoravamo čovjeku. Takvo pokoravanje u duhovnim stvarima je istinsko štovanje, a ono pripada samo Stvoritelju.”36
Na putu iz Wormsa Luthera su primali s još većim oduševljenjem nego kad je tamo putovao. Crkveni knezovi su izopćenog redovnika dočekali dobrodošlicom, a svjetovni poglavari su ukazivali čast čovjeku kojega je car optužio. Nagovorili su ga da propovijeda i unatoč carskoj zabrani on je ponovo izišao na propovjedaonicu: “Nikada nisam obećao da ću okovati Božju riječ,” govorio je, “niti ću to učiniti.”37
Ubrzo nakon njegova odlaska iz Wormsa, papisti su uspjeli nagovoriti cara da izda edikt protiv njega. U tom je ediktu Luther proglašen “Sotonom u ljudskom obliku, odjeven u redovničku halju”.38 Bilo je naređeno da se, čim istekne njegov jamstveni list, poduzmu mjere da se zaustavi njegovo djelovanje. Svima je bilo zabranjeno da mu pruže utočište, daju hranu ili piće, ili ga riječima ili djelima, javno ili privatno pomažu ili podupiru. Trebao je biti uhićen gdje god bio i predan vlastima. Njegove je pristaše trebalo utamničiti, a njihovo imanje zaplijeniti. Njegove spise trebalo je uništiti i uz to svi koji se budu usudili postupiti protivno ovom proglasu trebaju podijeliti njegovu sudbinu. Izborni saski knez i ostali knezovi prijateljski naklonjeni Lutheru napustili su Worms ubrzo nakon njegova odlaska pa je državni Sabor odobrio carev dekret. Sada su rimokatolici likovali. Smatrali su sudbinu reformacije zapečaćenom.
U ovom pogibeljnom trenutku Bog je za svog slugu našao rješenje. Jedno budno oko pratilo je Lutherovo kretanje i iskreno i plemenito srce odlučilo ga je izbaviti. Bilo je jasno da se Rim neće zadovoljiti ničim manjim od njegove smrti i samo se skrivanjem od lavljih ralja mogao sačuvati. Bog je dao mudrost Friedrichu Saskom da smisli plan za zaštitu reformatora. Suradnjom dobrih prijatelja sproveden je knežev naum i Luther je bio skriven od prijatelja i od neprijatelja. Na povratku kući Luthera su oteli, odvojili od njegove pratnje i brzo odveli kroz šume do zamka Wartburg, osamljene gorske tvrđave. Njegova otmica i skrivanje bili su tako tajnoviti da ni sam Friedrich dugo nije znao kamo su ga odveli. Ovo neznanje nije bilo bezrazložno. Dokle god izborni knez nije znao za Lutherovo boravište, nije mogao ništa ni otkriti. Zadovoljio se time da je reformator na sigurnom i ta mu je spoznaja bila dostatna.
Prošlo je proljeće pa ljeto i jesen; došla je zima, a Luther je još uvijek bio zatočenik. Aleander i njegovi pristaše su likovali jer se činilo da će se svjetlost Evanđelja ugasiti. Ali namjesto toga reformator je svoju svjetiljku punio iz riznice istine da bi njezino svjetlo još jače zasvijetlilo.
U prijateljskoj sigurnosti Wartburga Luther se neko vrijeme radovao što se oslobodio žestine i vreve bitke. Ali se nije mogao dugo zadovoljiti mirom i odmorom. Naviknut na život ispunjen aktivnostima i oštrim sukobima, teško je mogao ostati pasivan. U tim danima osame pred oči mu je došlo stanje Crkve, pa je u očaju povikao: “Jao! Nema nikoga u ovaj posljednji dan Božjega gnjeva da bude kao zid pred Gospodinom i spasi Izrael!”39 Opet je počeo razmišljati o sebi pa se uplašio da će ga zbog njegova povlačenja iz borbe okriviti za kukavištvo. Zatim je sebi predbacivao nemarnost i samougađanje. Pa ipak je svakodnevno učinio više no što bi se moglo očekivati od jednog čovjeka. Njegovo pero nije mirovalo. Dok su njegovi neprijatelji sebi laskali da su ga ušutkali, bili su zapanjeni i zbunjeni očitim dokazom da je još uvijek djelovao. Iz njegova pera izlazilo je mnoštvo traktata i kružilo po Njemačkoj. Osim toga za svoje sunarodnjake učinio je najvažnije djelo time što je na njemački jezik preveo Novi zavjet. Sa svog stjenovitog Patmosa nastavio je gotovo godinu dana navješćivati Evanđelje i koriti grijehe i zablude svojega vremena.
Ali Bog nije sklonio svog slugu s pozornice javnog života samo zato da ga sačuva od gnjeva njegovih neprijatelja pa ni zato da bi mu priuštio razdoblje mira za ove važne poslove. Trebalo je sačuvati mnogo dragocjenije rezultate. U osami i skrovitosti svog planinskog utočišta Luther je bio udaljen od svakog zemaljskog oslonca i ljudske hvale. Tako je sačuvan od oholosti i samopouzdanja što ih često pokreće uspjeh. Stradanjem i poniženjem bio je pripremljen da ponovno sigurno korača vrtoglavim visinama na koje je bio tako iznenada podignut.
Kad se raduju slobodi koju im donosi istina, ljudi su skloni uzvisiti one koje je Bog upotrijebio da slome okove zablude i praznovjerja. Sotona nastoji odvratiti čovjekove misli i osjećaje od Boga i usmjeriti ih na ljude. On ih navodi da ukažu čast oruđu, a da zanemare Ruku koja upravlja svim događajima providnosti. Prečesto vjerske vođe, tako hvaljene i štovane, gube iz vida da su ovisni o Bogu pa dolaze u kušnju da se pouzdaju u sebe. Zbog toga nastoje zavladati umom i savješću ljudi koji su skloni da od njih očekuju vodstvo namjesto da se obrate Božjoj riječi. Djelo reforme se često usporava zbog ovakvog duha onih koji ga podržavaju. Bog je od takve opasnosti htio sačuvati reformaciju. Želio je da ovo djelo primi Božji, a ne ljudski pečat. Ljudi su u Lutheru gledali tumača istine; stoga je uklonjen da bi sve oči mogle biti upravljene na vječnog Autora istine.