U Nizozemskoj je papinska tiranija vrlo rano izazvala odlučan prosvjed. Sedam stoljeća prije Luthera dva su biskupa, koji su kao veleposlanici u Rimu upoznali pravi karakter “Svete stolice”, neustrašivo optužili rimskog pontifeksa: Bog “je svoju kraljicu i zaručnicu Crkvu učinio plemenitom i vječnom skrbnicom svoje obitelji, s neprolaznim i neokaljanim mirazom, i dao joj vječnu krunu i žezlo; … sva ova dobra ti si prisvojio kao lopov. Zasjeo si u hram Božji; namjesto pastira, postao si vuk ovcama; … želiš da te smatramo vrhovnim biskupom, a ti se ponašaš kao tiranin… Namjesto da si sluga slugama, kako sam sebe nazivaš, nastojiš postati gospodarem nad gospodarima… Prezireš Božje zapovijedi… Božji Duh je graditelj svih crkava po svemu Zemljinu licu… Grad našega Boga, kojega smo građani, obuhvaća sva nebeska područja i veći je od grada što su ga sveti proroci nazvali Babilonom, koji se smatra božanskim, uzdiže se do neba i hvali se besmrtnom mudrošću, i uz to bez razloga tvrdi da nikada nije i ne može pogriješiti.”1
Tijekom stoljeća javljali su se drugi s odjekom ovog prosvjeda. Ovi prvi učitelji, putujući po različitim zemljama i poznati pod raznim imenima, koji su imali obilježja misionara iz područja Vaudois i svuda širili poznavanje Evanđelja, prodrli su i u Nizozemsku. Njihovo se učenje naglo širilo. Preveli su valdenšku Bibliju na nizozemski jezik u stihovima. Objavili su “da ona predstavlja veliku prednost jer u njoj nema ni šala, ni bajki, ni neozbiljnosti, ni obmane, već samo riječi istine; da se tu i tamo nađe i pokoja tvrda ljuska, ali da se u njoj može lako otkriti srž i slast onoga što je dobro i sveto”.2 Tako su u dvanaestom stoljeću pisali prijatelji drevne vjere.
A onda su počela progonstva Rima. Ali usred lomača i mučenja broj vjernih nastavio se umnožavati, odlučno objavljujući da je Biblija jedini nepogrešivi autoritet u pitanjima vjere i da “se nikoga ne smije prisiljavati da vjeruje, već ga treba pridobiti propovijedanjem”.3
Lutherovo učenje našlo je u Nizozemskoj plodno tlo i ozbiljni i vjerni ljudi su ustali navijestiti Evanđelje. Iz jedne nizozemske provincije došao je Menno Simons. Odgojen kao rimokatolik i zaređen za svećenika, on uopće nije poznavao Bibliju, a nije ju htio čitati jer se bojao da ne bude začaran krivovjerjem. Kad se pojavila sumnja s obzirom na učenje o transsupstancijaciji, smatrao ju je Sotoninom kušnjom i nastojao je se osloboditi molitvom i ispoviješću, ali uzalud. Zatim je promatranjem raskalašnih prizora nastojao ušutkati optužujući glas savjesti, ali bez uspjeha. Nakon nekog vremena bio je naveden da proučava Novi zavjet i on ga je, zajedno s Lutherovim djelima, naveo da prihvati reformiranu vjeru. Ubrzo nakon toga bio je u susjednom selu očevidac odrubljenja glave jednom čovjeku zato što se ponovno krstio. To ga je potaknulo na proučavanje Biblije po pitanju krštavanja male djece. Za takvo što nigdje u Svetome pismu nije mogao naći dokaza, ali je uvidio da su svuda pokajanje i vjera uvjet za primanje krštenja.
Menno je ostavio Rimsku crkvu i posvetio svoj život naučavanju istina koje je primio. Kako u Njemačkoj tako se i u Nizozemskoj pojavio sloj fanatika koji su zastupali apsurdna i buntovna učenja, napadajući red i pristojnost, pribjegavajući nasilju i bunama. Menno je vidio koje će strašne posljedice ovi pokreti neizbježno izazvati, pa se oštro usprotivio lažnom učenju i divljim planovima fanatika. Ali bilo je mnogih koje su ovi fanatici zaveli, i koji su se ipak odrekli njihovog pogubnog učenja; osim toga bilo je još uvijek dosta potomaka starih kršćana, plodova valdenškog učenja. Menno je radio s velikom revnošću i uspjehom.
Punih dvadeset pet godina putovao je sa ženom i djecom, trpeći oskudicu i poteškoće, često u životnoj opasnosti. Proputovao je Nizozemsku i sjevernu Njemačku, radeći većim dijelom među siromašnijim slojevima, ali se njegov utjecaj nadaleko širio. Po prirodi rječit, premda ograničenog obrazovanja, on je bio čovjek nepokolebljivog poštenja, poniznog duha i nježan u postupanju, iskreno i ozbiljno pobožan, koji je živio sukladno načelima što ih je naučavao, pa je tako stekao povjerenje naroda. Njegove su sljedbenike raspršili i ugnjetavali. Oni su mnogo trpjeli zbog toga što su ih zamjenjivali s fanatičnim Münsterovim pristašama. Ipak su se mnogi obratili njegovim radom.
Nigdje reformirano učenje nije tako prihvaćeno kao u Nizozemskoj. U malo su zemalja pristaše tog učenja pretrpjele strašnija progonstva. U Njemačkoj je Karlo V. zabranio reformaciju i rado bi sve njezine pristaše poslao na lomaču, ali su knezovi kao brana ustali protiv njegove tiranije. U Nizozemskoj je imao veću moć, pa su proglasi o progonstvu slijedili jedan za drugim. Čitati Bibliju, slušati ili propovijedati, i samo govoriti o njoj, značilo je izložiti se smrtnoj kazni na lomači. Moliti se Bogu u tajnosti, odbiti se pokloniti kipu ili zapjevati psalam također se kažnjavalo smrću. Čak su i one koji bi se odrekli svojih zabluda osuđivali: muškarce da umru od mača, a žene da budu žive zakopane. Tisuće ih je izginulo pod vladavinom Karla i Filipa II.
Jednom su cijelu obitelj doveli pred inkvizitore pod optužbom da ne dolazi na misu, već održava bogoslužja kod kuće. Na saslušanju u vezi s tajnim postupcima, najmlađi je sin odgovorio: “Mi padamo na koljena i molimo Boga da prosvijetli naš razum i da nam oprosti grijehe; molimo za našeg vladara da njegova vladavina bude uspješna i njegov život sretan; molimo za naš magistrat da ga Bog sačuva.”4 Neki od sudaca bili su duboko dirnuti, pa ipak su oca i jednog od njegovih sinova osudili na lomaču.
Vjera mučenika bila je dorasla bijesu progonitelja. Ne samo ljudi već i nježne žene i mlade djevojke pokazale su nepokolebljivu hrabrost. “Žene bi stale pored lomača svojih muževa i dok bi oni trpjeli vrelinu plamena, one bi šaptale riječi utjehe ili pjevale psalme da bi ih bodrile. … Mlade djevojke žive su lijegale u grob kao da odlaze u spavaonicu na noćni počinak; ili su odlazile na gubilište i na lomaču odjevene u svoje najljepše haljine, kao da idu na vjenčanje.”5
Kao u vrijeme kad je poganstvo nastojalo uništiti Evanđelje, krv mučenika bila je sjeme.6 Progonstvo je služilo da se poveća broj svjedoka za istinu. Godinu za godinom car je, bijesan zbog neslomljive odlučnosti naroda, potican na svoje okrutno djelo, ali uzalud. Pod vodstvom plemenitog Wilhelma Oranskog, revolucija je na kraju Nizozemskoj donijela slobodu da služi Bogu.
U planinama Pijemonta, u ravnicama Francuske i na obalama Nizozemske napredak Evanđelja obilježen je krvlju njegovih učenika. Ali u sjeverne zemlje Evanđelje je ušlo mirno. Wittenberški studenti su na povratku kući donijeli reformiranu vjeru u Skandinaviju. I izdavanje Lutherovih djela pomoglo je širenju svjetlosti. Jednostavni i čvrsti ljudi na Sjeveru odvratili su se od pokvarenosti, raskoši i praznovjerja Rima, da bi prihvatili čistoću, jednostavnost i životodavne biblijske istine.
Tausen, “reformator Danske”, bio je seljački sin. Dječak je vrlo rano pokazivao živahan intelekt; žeđao je za obrazovanjem, ali zbog okolnosti u kojima su živjeli njegovi roditelji to nije uspio pa je stupio u samostan. Tu je svojim čistim životom, marljivošću i vjernošću stekao naklonost svog gvardijana. Ispiti su pokazali da ima izniman talent koji u budućnosti obećava dobru službu Crkvi. Odlučeno je da ga školuju na nekom od sveučilišta u Njemačkoj ili Nizozemskoj. Mladom studentu je dopušteno da sam izabere učilište; jedini uvjet je bio da ne ide u Wittenberg. Student Crkve nije trebao biti izložen otrovu krivovjerja. Tako su rekli redovnici.
Tausen je otišao u Köln koji je u ono vrijeme, kao i danas, bio jedna od utvrda rimokatolicizma. Ali tu je ubrzo postao jako nezadovoljan misticizmom svojih učitelja. Nekako u to vrijeme došla su mu u ruke Lutherova djela. Čitao ih je s čuđenjem i oduševljenjem i silno poželio da osobno sluša reformatorova predavanja. Ali to je mogao jedino ako riskira da se zamjeri svom redovničkom starješini i odrekne se njegove podrške. Odluka je ubrzo pala i nije trebalo dugo pa se upisao kao student u Wittenbergu.
Nakon povratka u Dansku opet se vratio u svoj samostan. Dotada ga još nitko nije sumnjičio za luteranstvo; on nije odmah otkrio svoju tajnu, ali je nastojao, bez izazivanja predrasuda kod svojih drugova, voditi ih čistijoj vjeri i svetijem životu. Otvorio je Bibliju i objasnio njezino pravo značenje, a onda im objavio Krista kao grešnikovu pravednost i njegovu jedinu nadu u spasenje. Prior samostana, koji je u njemu vidio junačkog branitelja Rima, bio je silno bijesan. Smjesta je premješten u drugi samostan i zatvoren u svojoj ćeliji pod strogim nadzorom.
Na užas svojih novih gvardijana nekoliko je redovnika ubrzo izjavilo da su se obratili na protestantizam. Tausen je kroz rešetke ćelije svojim drugovima prenio spoznaje istine. Da su danski oci bili upućeni u metode postupanja Crkve s hereticima, Tausenov se glas ne bi više nikada čuo, ali mjesto da ga pošalju u grob u nekoj podzemnoj tamnici, oni su ga istjerali iz samostana. Sada su bili nemoćni. Upravo proglašen kraljevski edikt pružao je zaštitu propovjednicima novog učenja. Tausen je počeo propovijedati. Otvorili su mu crkve i narod se gurao da ga čuje. I drugi su propovijedali Božju riječ. Novi zavjet na danskom široko je rasprostranjen. Napori papista da spriječe djelo samo su ga proširili i nedugo zatim Danska je objavila prihvaćanje reformirane vjere.
I u Švedskoj su mladi ljudi koji su pili s izvora u Wittenbergu donijeli vodu života svojim sunarodnjacima. Dvojica vođa švedske reformacije, Olaf i Laurentius Petri, sinovi jednog kovača iz Örebroa, studirali su kod Luthera i Melanchthona. Sada su marljivo naučavali istine koje su tamo upoznali. Poput velikog reformatora, Olaf je budio ljude svojom revnošću i rječitošću, dok je Laurentius, kao Melanchthon, bio učen, pažljiv i odan razmišljanju. Obojica su bili iskreno pobožni, teološki visoko obrazovani i nepokolebljivo hrabri u širenju istine. Nije nedostajalo papističkog protivljenja. Katolički svećenici uzbunili su neuki i praznovjerni svijet. Gomila je više puta napala Olafa Petrija i nekoliko je puta jedva ostao živ. Međutim ovi su reformatori uživali kraljevu naklonost i zaštitu.
Pod vlašću Rimske crkve narod je utonuo u siromaštvo i stenjao pod ugnjetavanjem. Kako je bio lišen Svetoga pisma a religija mu se sastojala samo od znakova i obreda koji ne rasvjetljuju um, vratio se praznovjerju i poganskim običajima svojih neznabožačkih predaka. Nacija se podijelila u dvije suprotstavljene struje koje su stalnim međusobnim sukobima samo povećavale posvemašnju bijedu. Kralj je odlučio izvršiti reformaciju u državi i Crkvi, pa je s radošću pozdravio ove sposobne pomagače u borbi protiv Rima.
U prisutnosti vladara i vodećih ljudi u Švedskoj, Olaf Petri je velikom vještinom branio učenje reformirane vjere pred pobornicima Rima. Izjavio je da se učenje crkvenih otaca može prihvatiti samo onda kada se slaže sa Svetim pismom; da su bitne točke vjere tako jasno i jednostavno objavljene u Bibliji da ih svi ljudi mogu razumjeti. Krist je rekao: “Moja nauka nije od mene… nego od onoga koji me je poslao”, a Pavao je izjavio da bi bio proklet ako bi navješćivao Evanđelje protivno onom koje je primio. (Ivan 7,16; Galaćanima 1,8) “Kako onda”, nastavio je reformator, “drugi uzimaju pravo da uspostavljaju dogme po svojoj volji i nameću ih kao potrebne za spasenje?”7 On je pokazao da crkveni dekreti nemaju važnosti kada se protive Božjim zapovijedima i podržao veliko protestantsko načelo da je “Biblija i samo Biblija” pravilo vjere i života.
Ova borba, premda vođena na razmjerno neuglednoj pozornici, pokazuje nam “kakvi su bili ljudi koji su predstavljali vojsku reformatora. Oni nisu bili neuki, sektaški raspoloženi, bučni polemičari — daleko od toga! To su bili ljudi koji su pročavali Božju riječ i znali rukovati oružjem kojim ih je opskrbila oružarnica Biblije. Što se tiče učenosti, bili su ispred svojega vremena. Ako svoju pozornost ograničimo na tako briljantna središta kao što su Wittenberg i Zürich i na takva sjajna imena kao što su Luther, Melanchthon, Zwingli i Oecolampad, s pravom možemo reći da su to bile vođe pokreta, pa od njih prirodno očekujemo čudesnu snagu i golemo znanje; ali njihovi podređeni nisu bili takvi. Međutim, ako se okrenemo samo zabačenoj pozornici Švedske i skromnim imenima Olafa i Laurentija Petrija — što nalazimo? … Znanstvenike i teologe, ljude koji su usvojili cijeli sustav evanđeoskih istina i koji s lakoćom svlađuju učene sofiste i rimske dostojanstvenike.”8
Na kraju ove rasprave švedski je kralj prihvatio protestantsku vjeru, a narodna skupština nedugo zatim izjasnila se njoj u prilog. Olaf Petri preveo je Novi zavjet na švedski jezik, a na kraljevu želju oba su se brata latila prevođenja cijele Biblije. Tako je prvi put švedski narod dobio Božju riječ na svom materinskom jeziku. Državni je Sabor naredio da propovjednici po cijelom kraljevstvu objašnjavaju Sveto pismo, a u školama djecu uče čitati Bibliju.
Tama neznanja i praznovjerja neumorno je i nezadrživo uzmicala pred blagoslovljenom svjetlosti Evanđelja. Oslobođena ugnjetavanja Rima, nacija je dostigla snagu i veličinu do koje nikada ranije nije došla. Švedska je postala bedemom protestantizma. Jedno stoljeće kasnije, u vrijeme najveće opasnosti, ovaj mali i dotada slabašan narod — jedini u Europi koji se usudio priteći u pomoć — došao je spasiti Njemačku u njezinoj strašnoj borbi u Tridesetgodišnjem ratu. Tada se činilo da će cijela sjeverna Europa ponovno pasti pod tiraniju Rima. Švedska vojska omogućila je Njemačkoj da okrene plimu papinskih uspjeha, osigura toleranciju za protestante — kalvine i luterane — i obnovi slobodu savjesti u onim zemljama koje su prihvatile reformaciju.